Ljetni školski praznici bili su pri kraju. Profesori gimnazije okupili su se u zbornici. I njih, a pogotovo one nesretne popravkaše, očekuje da završe s prošlom i započnu novu, 1954./55., školsku godinu. Čavrljanje s neodređenim: Kako je bilo? i rijetko: Gdje ste bili? Jer, uglavnom, nigdje i nismo bili. Možda autobusom do Opatije, čak Mošćeničke Drage ili brodom do Omišlja ili Malinske. Oni mlađi pješice do Platka. Današnje destinacije kao Palma de Mallorca, Grčki arhipelag ili Azurna obala bili su samo udaljeni geografski pojmovi.
Direktorica i ne priča o putu u svoj, zapravo dosta udaljeni, rodni kraj.
Započinje prva sjednica Nastavničkog zbora. Dnevni red: organizacija popravnih ispita: kada, gdje, tko u kojoj komisiji... I, kao što je uobičajeno, zadnja, dodatna, točka dnevnog reda: Razno. Profesori, da još stignu nešto kupiti na Brajdici, već su i stolice odmicali, jer razno, kako su proveli ferije, već su apsolvirali. Ali – ne! Drugovi i drugarice – službeni, odrešito intonirani glas. Drugovi i drugarice, smatram i važnim i potrebnim da iznesem i upozorim na.... Tema još nepoznata, ali najavljena tonom na koji su i oni koji su već ustali, posjedali. Ovog ljeta bila sam... već su pomislili da se radi o lakoj temi, ali – ne, riječ je bila o konjskom repu.
Prije nego što čujemo što se je to, sudeći po intonaciji najave, dramatskog dogodilo, treba reći nešto o modi, jer o modi je zapravo bila riječ.
Moda obuhvaća i očituje se u mnogim oblicima i sadržajima života. Najuočljivija je u valjskom izgledu, odijevanju, frizuri, pa i manirama. Modu stvaraju i diktiraju mnogi uvjeti i utjecaji, a svakako širi se oponašanjem. No, prihvaćanjem određenih modnih oblika, pored ostalog, izražava se i pripadnost nekoj socijalnoj skupini, staležu, klasi, pa i nekoj određenoj ideologiji ili politici. Tako je bilo i onih poslijeratnih godina, kada je taj konjski rep ušao u zbornicu Sušačke gimnazije.
Zapravo, bila su dva modna trenda – rečeno današnjim rječnikom. Začudo, više muška negoli ženska. Jednog bismo, a tako je i onda bilo, mogli nazvati reakcionarnim, anglofilskim. Na Korzu – posebno u Zagrebu – taj trend iskazivao se hlačama uskih nogavica: Pazi sad, opseg najviše 18 centimetara!. Na glavi šešir malo šireg oboda, važno je bilo da je plosnat, kao da ga je netko odozgo pritisnuo. Kosa: jer i ona je uvijek važan dio mode, oduža, tarzanica se nazivala. Da, i bugi-vugi na nekoj prošvercanoj gramofonskoj ploči. Umjesto Idemo, radimo socijalizam gradimo... sada u zapadnom ritmu: Bolje plesat bugi-vugi, nego krampati na prugi,... Dakako, dobrovoljno. Ovi posljednji ili pak možda prvi mučenici te anglofilske mode ostajali su bez svojih hlača, šešira, čak i frizura. Revolucionari skojevci škarama su im rezali ideološki «nepodobne» nogavice, a neke i na nulericu šišali. Moda je ipak postojala, bila je čak i uvažavana. Ali ona partizansko–socijalistička. Dakako, političkog značenja. Rat je završio, započinjao je civilni život, ali neki, možda i mnogi, iako su sačuvali građansko odijelo, nisu skidali one partizanske bluze, što su nam ih od svojeg viška poklanjali Englezi. Dolazili su u njima na predavanja, na posao – premda neki previše radišni i nisu bili – i, što je najvažnije, na razne i mnogobrojne sastanke. Dakako, političkog značenja. Kako je vrijeme prolazilo, ta partizanska odjeća, neke vrste ikonografija, pomalo se izlizala i izlazila je iz mode. A nastupala je socijalistička. Mijenjali su se nekadašnji buržoaski običaji, manire, pa i odijevanje. Oprezni su na vrijeme odriješili kravate. Šešire su zamijenili kačketi, a umjesto Moj naklon! i skidanje šešira Zdravo druže! s radničkom šilt kapom, kačketom na glavi. I najviši politički vrh – osim druga Tita, koji je imao svoj ukus i način odijevanja – pojavljivao se je na govornicama s kačketom na glavi: hoće reći kao pravi proleteri, avangarda radničke klase. Razumljivo da su i oni koji su se ovako i onako prilagođavali novim prilikama i vlasti odložili šešire i na glave stavljali radnički simbol – kačket. Doduše, neki, možda i mnogi, nisu pristajali na tu mimikriju, ali su ipak buržoaske šešire zamijenili apolitičkom, ideološki neutralnom, francuskom kapom.
Tako muški. Žene su prije muških drugova odložile one neženstvene engleske bluze i sivo-zelene šoseve.
Ipak, većina «radnog naroda», pa tako ni učenice Sušačke gimnazije, tih poslijeratnih godina nisu baš mnogo mislile, pratile, niti se odijevale po modi. Odnekud su izvučeni, ako za rata nisu bili prodani i ako ih moljci nisu izjeli, stari kaputi, a vješta krojačka ruka ih je okretala na onu uščuvaniju stranu. A mamine još predratne haljine malo su prekrojene i sužene, prilagođene struku skromne kćeri. Čarape: kojekako. Zimi one tople, što su ih isplele mame, u proljeće bijele dokoljenice, ljeti sokne. A onda se, otprilike pedesetih, pojavila nova, neuobičajena, gotovo čaroliji slična riječ – najlon. Zapravo u kombinaciji, kao složenica – najlon-čarape. Dakako, u socijalističkim dućanima, a drugih nije ni bilo – tih najlon-čarapa nije se moglo naći. A ipak su se počele pojavljivati na lijepim – ako baš i nisu bile, u tim najlon-čarapama postale su – lijepim nogama. Stizale su u našu socijalističku državu na dva načina: diplomatskim putem i kontrabandom. Provjereni vanjskopolitički i oznaški drugovi odlazili su po zadatku i na Zapad. Vraćali su se noseći u diplomatskoj, od pregleda zaštićenoj torbi, najlon-čarape za svoju drugaricu – što će reći suprugu – i uz čarape – najlon-gaćice za svoju drugaricu ljubavnicu. Kontrabanda je oduvijek, pa i u ono rano socijalističko doba, bila dio profesije: one sa sedam kora, a sada i s desetak najlon-čarapa. Tako su naše Riječanke prije drugih ljepotica navukle te prestižne i moderne – kako to zvuči buržoaski – najlon čarape.
Uskoro su se umjesto onih bezbojnih, sivosmeđih suknji vojničkog izgleda počeli pojavljivati šosevi, i to živih boja, koje li rastrošnosti, širokog, zvonolikog kroja. Skoro buržoaski.
I eto, moda je, ta prokleta moda, kao neki zapadni grijeh malo pomalo počela prodirati kroz onu već šupljivaku zavjesu, koja nas je dijelila od trulog zapada. Prodirala je i, eto vraga, u obliku konjskog repa postala temom, gotovo dramatskom temom na sjednici Nastavničkog vijeća Sušačke gimnazije na početku školske godine 1954./55.
Dakle! Drugovi i drugarice, ovog ljeta bila sam u Zagrebu. Službeno. Nije važno! Prolazeći Trgom Republike opazila sam, zapravo licem u lice srela se s učenicom... (Ja sam zaboravio ime te učenice koja je imala takav peh.) Dakle, s učenicom... i zaprepastila sam se kad sam vidjela kako izgleda. Zamislite, drugarice i drugovi, na glavi konjski rep! Drugarice profesorice ipak su u potaji znale da je to frizura, a muški neupućeni u modu možda su se zaprepastili: rep na glavi, i to još konjski. Konjski rep, onakav znate... – nije drugarica N.N. ni pokušala pokretom na svojoj glavi ilustrirati. Bilo bi to neprimjereno. Ali to nije sve, nije učenica bila u haljini. Navukla je neke hlače, čudne, moram reći odvratne. Dosežu napola između koljena i gležanja... zamislite! Jedna mlada i neoprezna profesorica upada i objašnjava: Tri-kvarti hlače! S prezirom i ukornim pogledom na ovu mladu kolegicu, drugarica N.N. nastavlja: Takvog šta, taj rep na glavi i takve hlače nisam vidjela na našoj naprednoj omladini. Jer to je, drugovi, to je buržoaski, kapitalistički utjecaj, koji se eto, pojavio, a mi to, drugovi i drugarice, ne smijemo dozvoliti. I zato predlažem da Nastavničko vijeće zbog takvog neprimjerenog ponašanja, zapravo oblačenja, ovu učenicu najstrože kazni. Najbolje i udalji iz škole da svojim primjerom ne kvari našu naprednu omladinu, koja... Slijedila je još završna ideološka koda. Drugovi profesori, a zapravo većina nisu bili drugovi, nikom ponikoše. Mudro zanijemiše.
I onda se, zatraživši od direktorice riječ, javio moj neoprezni, nesmotreni, nepromišljeni kolega i prijatelj (o čijem sam neodržanom božićnom satu nastave nedavno pisao u gimnazijskom Izvješću). Da je i sjedio do mene, ne bih ga mogao zaustaviti, a znao sam da će u svojoj peroraciji zaglibiti. Upravo tako: odmah in medias res.
Ja se ne bih složio s mišljenjem, a pogotovo ne s prijednogom kolegice, hoću reći drugarice... Na nesreću uz nju je sjedio. Ošinula ga je oštrim i više nego prijekornim pogledom. On ga nije primijetio, a da i jest, kakav je bio tvrdoglav i nesmotren, nastavio bi kako je i počeo: O modi je riječ. A moda se zasniva na oponašanju. Najprije nekih pojedinaca, a onda se oponašanje širi i obuhvaća sve veći broj ljudi. Dakako, u početku je čudna i ponekad i smiješna. Možda tako i onaj rep što ga je drugarica... apostrofirala, konjskom nalik. Pa tako i one ni simo ni tamo, one, kako reče mlada kolegica, tri-kvarti hlače. Dakako, ova, inače dobra učenica, nije svoj izgled sama izmislila. Oponaša, slijedi modu. Je li to grijeh? Da li se tim svojim izgledom suprotstavlja našem socijalističkom društvu? Ne, samo ju veseli da bude zapažena, možda i lijepa. Je li zaslužila da bude kažnjena? Čak, kako smo čuli, udaljena iz škole. Bilo bi to nehumano i nedostojno ovog nastavničkog vijeća. Uostalom moda je moda: u početku i, opet, na odlasku neobična je. A između toga normalna, pa će se i drugarica... sljedeće godine nakon ljetnih praznika možda vratiti s konjskim repom na glavi.
Muk, još dublji. Čak je i drugarica N.N. ostala bez riječi. O prijedlogu se više ne govori. Direktorica: Onda, kolege, kako smo se dogovorili, sutra...
Začudo ne sjećam se komentara, a možda ih je i bilo. Ali samo vrlo povjerljivo: udvoje, najviše utroje.
Epilog: učenica, čak se ne sjećam je li u razred dolazila s konjskim repom, nije bila udaljena, niti kažnjena. Ali mojem neopreznom, usudio bih se reći i časnom kolegi, pripisan je još jedan veliki minus. Ideološkog, političkog značenja. A taj je bio najopasniji.
Susretali smo se, pa i konjskom repu smijali još nekoliko godina kasnije, ali u Zagrebu. Nismo više bili u Sušačkoj gimnaziji, pa nismo saznali je li se drugarica N.N. koju godinu kasnije zaista pojavila s konjskim repom na glavi.
Možda bismo sada moj prijatelj i ja – kad bi se on mogao vratiti s onoga svijeta – mogli sine ira et studio razgovarati s drugaricom N.N. o modi. Ne o konjskom repu i tri-kvarti hlačama, nego o modi življenja. Zapravo o svemu onome što nam nailazi, što oponašamo i što nas obuzima.
Možda bismo se danas u mnogočemu i složili.