| 
Snježana Pejčić u olimpijskom selu u društvu svojih strijelaca |
Kvragu, samo se mene čeka. S tom mišlju upadam na aerodrom sa svojih 60-ak kg prtljage shvaćajući da se na check-inu stvorio red zato jer ja kasnim. Prisjećam se kolone na Lučkom i mislim kako zapravo još malo i kasnim. Presjedamo u Beču i tamo nam se pridružuje Marin Čilić (tenisač, op. ur.). Opa, pomislim, prva poznata 'faca', a tako simpatičan i drag. I visok. Mislila sam kako će let do Pekinga biti duži, ali sam polovicu puta prespavala, a drugu polovicu jela. Nije loše. Slijećemo i dočekuje nas brdo novinara i kamera na izlasku iz aerodroma. Poslije su mi rekli da je ta snimka bila na CNN-u i da je bio intervju sa Isinbayevom. Ah, a ja pomislila kako su nas čekali...
Od svega, Olimpijsko selo me se najviše dojmilo... posebice restoran. Da sam mogla, samo bih tamo boravila. Doručkujem tri mjesta od Dirka Nowitzkog (NBA košarkaš, op. ur.) za kojeg tri dana nisam bila sigurna da je to on, pa sam mu na kraju prišla na pola metra od akreditacije i pročitala ime.
Na ručku sam sa Rafaelom Nadalom (tenisač, op. ur.). Siroče, nije mogao doći do hrane a da se prije nije slikao s 20 ljudi. Bez pretjerivanja! Na večeri vidim Van der Hoogebanda...! Kakva imena...
Ali, eto, treba nešto i raditi. Imam četiri treninga prije natjecanja. Taman. Prvi put mi se desilo da sam tremu dobila na službenom treningu, a ne prije samog natjecanja. Večeras je otvaranje Olimpijskih igara, a ja ne idem... Sutra je meč u 8.30, treba ustati ujutro u 6. Ali gledamo prijenos na TV-u, i to u kakvom društvu: Ivan Ljubičić, braća Skelin, Smiljana Marinović, Mario Šivolija... Pred kraj otvaranja, oko ponoći, Ljubičić s čuđenjem gleda u mene i pita šta još tu radim ako sutra prva nastupam. I eto, da me nije išpotao tako, tko zna kako bi završio moj prvi nastup.
| 
Tenisač Marin Ančić i naša Snježana
|
| 
U društvu Wilsona Kipketera, kenijskog trkača
|
A počeo je pokušajem buđenja... Mobitel javlja da je 6, ali nikako da to prihvatim i probudim se. Prokleta vremenska razlika, svih 18 dana sam bila na pola koplja. U streljani se trema, koja traje od jučer, samo pojačava, ali dobro - ni prva ni zadnja. Na kraju meča 399 - prezadovoljna sam, posebice sa zadnjom serijom, s obzirom da mi se već događalo da si zapaprim kraj i tako prokockam finale i dobar rezultat. Srećom, pa je to izostalo ovaj put. Vrijeme do finala prošlo je prebrzo, i to je u neku ruku bilo dobro, bar nisam imala vremena za razmišljanje o onome šta me čeka. A čekala me je... prepuna finalna dvorana. U streljaštvu nema gledatelja, eventualno ćete zateći nekog strijelca koji drijema i to je to. Dosadni smo za gledanje i mi smo prvi koji će to priznati. Ali ovaj put... brdo ljudi, buka, navijanje, televizija kol'ko hoćeš, novinari... neponovljiva atmosfera. Na kraju mi je to finale u magli, svjesna sam bila samo proglašenja, presice i doping-kontrole...
Nakon toga, mislim se, sad ću na ručak i u krevet, kad ono - na izlasku iz streljane čeka tona novinara... Prvo sam pala na Mirnu Zidarić. Pomislim: gle, poznata teta s televizije, he-he. A ona čeka mene da uzme moju izjavu! Nikako se nisam mogla naviknuti na to. Sljedećih sat vremena odrađivanje intervjua pa pravac Hrvatska kuća. I onda još poznatih ljudi: Mateša, Vrdoljak te, naravno, još novinara. Sreća pa nemamo više dnevnih novina u Hrvatskoj... Još jedna pres konferencija na kojoj sam užicala slikanje sa Sergejom Bubkom. Najsretnija sam bila zbog toga.
Jedva sam se dovukla u selo oko 17 sati. Tamo je bilo malo mirnije, ipak je većina naših bila na treningu, ali to nije spriječilo ostatak društva da mi upriliče malo slavlje u misiji. A ja ni nakon nekoliko dana nisam bila svjesna medalje... više me se dojmila jedna scena pred restoranom: idemo na ručak i jedan tip dijeli letke za glasovanje. Priđem, uzmem i pogledam njega, pa letak... pa opet njega i ne vjerujem svojim očima: nitko drugi nego Wilson Kipketer! (kenijski trkač. op. ur.) Toliko sam se zbunila da mi se počeo smijati... Naravno da sam odmah užicala zajedničko slikanje. I tu je počela prava upotreba fotoaparata. Sve zvijezde: Holm, Olsson, Nadal, Mutola, Šebrle, Gerić, Gebreselassie, Bekele i, na kraju, na aerodromu pred povratak - Gordan Kožulj, kojeg izdvajam zbog toga što me je, pored Čilića, vaterpolista i košarkaša, najviše oduševio. Tako pristojnu i pozitivnu osobu još nisam upoznala.
| 
Snježana Pejčić između naših veslača MArija Vekića i Ante Kušurina
|
Dan nakon mog meča ponovno pravac - streljana, ali ovaj put na gađanje glinenih golubova, navijati za Josipa Glasnovića. Sedmi prije finala, na kraju fantastično peto mjesto, svi smo strašno ponosni na njega, a što je i najbitnije, on je bio zadovoljan. Nakon 4 dana odmora, opet u nove radne pobjede. OK, 26. mjesto u malom kalibru nije baš pobjeda, ali sam jako sretna zbog 12. mjesta Suzane Cimbal Špirelje, moje prijateljice i cimerice. Mučila se cijelu sezonu i na OI otpuca svoj treći najbolji rezultat. E, to treba znati! A sad, pet dana - ničega. Točnije, nikakvih obveza. Nabavili smo karte za rukomet protiv Francuske i vaterpolo protiv Amerike.
Na kraju balade - dva poraza. Već smo smo mislili da je stvar u nama, da nosimo nesreću, ali popravili smo to na sljedećoj rukometnoj utakmici. Taj dan imala sam čast upoznati Sergeja Bubku, legendu skoka s motkom. Karizmatičan, zaista poseban čovjek. Mislim da svog idola nisam mogla bolje izabrati. Autogram i zajednička fotografija - uokvireni.
Zadnji dan smo konačno vidjeli Ptičje gnijezdo. E, to ja zovem borilište. Tona reflektora uperenih u vas, 100.000 ljudi koji navijaju, plješću, fotoreporteri, televizije, blicevi, a iznad svega toga - olimpijska baklja. Prizor da zanijemiš. I od svih dana ja sam upala baš u onaj kada Yelena Isimbayeva (svjetska rekoderka u skoku u vis motkom, op. ur.) ruši svjetski rekord. Kako kaže reklama, neprocjenjivo. Ipak, svi se nekako najviše iznenade kada kažem da sam mijenjala značke sa slavnim atletičarom Usainom Boltom. Vraćajući se s večere, priđe mi jedan visoki tip s kapuljačom navučenom do nosa i pita da li imam značku za razmjenu. Imam, rekoh, i na to on mi pruža svoju i kaže: ''evo, iz zemlje odakle dolaze najbrži ljudi na svijetu.'' Onda sam se bolje zagledala u njega i na moj osmjeh i pitanje (ili bolje reći početak pitanja) jesi li ti... on diže ruke i brani se: bez slikanja, bez slikanja... uspjela sam mu čestitati i onda je odjurio u noć. Do sljedeće olimpijade...