Franjo Kresnik rodio se u Beču 1869. godine kao sin prof. Franje Kresnika i majke Bečanke, gđe Ottilije rođene Sachs. Roditelji se s njime, djetetom od godine dana, vraćaju u Rijeku, gdje je otac bio profesor klasičnih jezika na hrvatskoj gimnaziji, a kasnije i njen ravnatelj.
Dok polazi osnovnu školu, pa hrvatsku gimnaziju, Franjo istovremenon uči violinu, oduševljen tim instrumentom, kod riječkog poznatog pedagoga prof. Alessandra Scaramellija, i to s velikim uspjehom. Njegova je želja posvetiti se violini nastavljanjem studija na bečkom konzervatoriju.
| 
Dr. Franjo Kresnik
|
Prema prvi puta objavljenom podatku u drugom napisu naše Revije sviranje je učio i u Genovi kod istaknutog violinskog virtuoza Ernesta Camilla Sivorija, jedinog učenika velikog Paganinija. Što se tiče podudarnosti njihovih života, to je bilo moguće, jer je Sivori bio rođen 1815. godine, a umro je 1894. godine, dok je Kresnik rođen 1869. godine. Prema tome, Kresnik je mogao polazeći više razrede gimnazije svako toliko otići u Genovu na instrukcije.
Kresnikova želja da se posveti violini, međutim, ne ostvaruje se. Njegovi roditelji žele da bude liječnik, pa on poslije mature ide na studij medicine, koji uspješno završava u Innsbrucku. Vrsnost mladog liječnika potvrđuje i želja profesora da ostane kao liječnik i asistent profesora doktora Loosa na pedijatrijskoj klinici u Innsbrucku. Međutim, po želji svojih roditelja 1900. godine vraća se u Rijeku. Tu ostaje kroz cijeli život radeći kao liječnik. Brzo stječe glas vrsnog liječnika i naročito izuzetnog dijagnostičara. Kresnik je ne samo odličan liječnik, nego i plemenit čovjek. Gdje vidi da obitelj bolesnika živi oskudno, ne uzima svoj honorar, a spreman je i ostaviti malo svog novca kada u domaćinstvu vlada neimaština.
U Rijeci je Kresnik uspoznao češkog violinskog virtuoza Jaroslava Kociana i sprijatelji se s njime. Veže ih ljubav za glazbu. Počinje opet marljivo svirati, pa postiže visoku razinu kvalitete.
Kao čovjek prodornog duha želi proučiti pojave s kojima se susreće. Zanima ga ton violine – kako on nastaje, o čemu ovisi njegova ljepota. Zbog toga daje se na proučavanje akustike, a zatim na upoznavanje gradnje violina. Posebno ga zanimaju instrumenti velikih majstora iz Cermone, pa odlazi u taj grad da ih može izravno promatrati. Svake godine provodi tamo neko vrijeme, pa postiže privilegiju da su mu svi ti savršeni instrumenti na raspolaganju. On ih može po volji uzimati u ruke, promatrati, studirati. Tako dolazi do velikog znanja o liuteriji i postaje priznati stručnjak na tom polju, jedan od rijetkih.
Kresnik počinje zatim i sam graditi violine, oslanjajući se najprije na Stradivarijev tip, a onda na Guarnierijev, da bi na koncu ostvario svoj vlastiti model. Razni virtuozi upoznaju njegove violine, a svi se veoma pohvalno izražavaju o njihovim svojstvima. Na Svjetskoj izložbi obrtništva, održanoj u Rijeci 1926. godine, izlaže neke svoje violine, za koje mu dodjeljuju Grand prix s diplomom.
Godine 1937. održavala se u Cremoni proslava 200. obljetnice Stradivarija, s izložbom starih kremonskih glazbala. Tu je baš naš dr. Kresnik tumač gradnje tih divnih instrumenata.
Sljedeće godine održavala se u Berlinu Međunarodna izložba liuterije, na kojoj je opet dr. Kresnik tumač, a i predstavnik talijanske umjetnosti i zanatstva. Zajedno sa svojim mladim suradnikom, a ranije učenikom Carlom Schiavijem, on na očigled posjetitelja izložbe izrađuje violinu tipa Stradivari. U tu je svrhu bio postavljen laboratorij prema orginalu iz Cremone, sa svim alatom i ostalim potrepštinama koje je koristio Stradivari. Od četiri nagrade dijeljene tom zgodom talijanskom zanatstvu dvije su osvojili dr. Kresnik i njegov suradnik Schiavi.
Kresnik je proučavajući violine bilježio sve ustanovljene važne podatke i mjere, odnose pojedinih dijelova violine, karakteristike kod pojedinih vrhunskih graditelja. O tome je pripremio opširnu knjigu na talijanskom jeziku, koju je 1951. godine, poslije njegove smrti, objavila naša Akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Tekst je preveden na hrvatski jezik, a značajni predgovor napisao je akademik Aleksandar Ugrenović. Naslov knjige je Starotalijansko umijeće građenja gudačkih instrumenata. Zajedno s hrvatskim tekstom iznesen je u knjizi i orginalni talijanski tekst da bi se to vrijedno djelo moglo koristiti i u inozemstvu.
U svom proučavanju dr. Kresnik je analizirao i lak za violine starih majstora. Iznio je svoju tvrdnju, protivno mišljenju nekih drugih znanstvenika, da je lak bio sastavljen iz eteričnih ulja. Knjigu je napisao na njemačkom jeziku, a objavljena mu je u Francuskoj.
Dr. Kresnik je došao na zamisao da bi osnovao i vodio na Sušaku laboratorij-školu za gradnju gudačkih instrumenata. Za tu svrhu sastavio je elaborat, program i troškovnik. Svoj prijedlog uputio je tadašnjoj vlasti naše Banovine u Zagrebu. Njegov je prethodnik pozitivno ocijenjen, ali je približavanje ratnih prilika odložilo bavljenje takvim planovima.
O radu i doprinosu dr. Kresnika pisalo se u novinama i časopisima, više u inozemstvu negoli kod nas. Veći interes naše kulturne javnosti zapažen je tek nakon izlaska njegovog znanstvenog djela 1951. godine o starotalijanskoj gradnji violina.
Pisanjem o životu i radu dr. Kresnika mnogo se je bavio pokojni prof. Vladimir Fajdetić, violinist i muzikolog. Opširnu studiju o Kresniku objavio je u Riječkoj reviji 1955. godine, a napisao je i znatan broj prigodnih članaka i održavao uvodna izlaganja na koncertima posvećenima nekoj godišnjici života dr. Kresnika. Sudjelovao je i u uređenju njegove memorijalne sobe u Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci, koja je otvorena 1969. godine. Tamo je izloženo i nekoliko Kresnikovih violina. Za života izradio ih je pedesetak. Neki evropski virtuozi, pa i neki u Americi, prihvatili su baš Kresnikovu violinu.
Dr. Kresnik je umro u ružnim danima Drugog svjetskog rata 3. lipnja 1943. godine. Na groblje ga je ispratilo mnoštvo građana Sušaka i Rijeke, mnogi liječnici, intelektualci i ugledne osobe.
Tijelo dr. Kresnika položeno je u grobnicu njegovih roditelja na trsatskom groblju. Tamo dr. Kresnik smireno počiva za sva vremena, poslije plemenitog, intenzivnog ovozemaljskog života.