U sjeni sv. Vida
Rijeka u maju 1936.
VITTORIA !
I kao što svaki psalam svršava sa »gloria«, tako i sve što se danas u Italiji radi, govori i piše, ima svoj refrain: Vittoria! Na toj vittoriji grade se same zlatne kule u zraku, pletu se nevjerojatne kombinacije, čine se i madornalne pogriješke, kao što je na priliku i ona o prenaglom proglasenju aneksije Abisinije. To je i razumljivo, jer nema na svijetu opojnijega pića, koje će čitav jedan narod da baci iz ravnoteže, kao što to može da učini osjećaj pobjede! I sama, vrlo uvažena tu Stampa pisala je u svom broju od 22. o. mj.: »Nell, ebbrezza della vittoria si commettono spesso errori di cui l'esperienza non tarda a rivelare gli inconvenicnti«. (U opojnosti pobjede počinjaju se često pogreške, koje će brzo za sobom da povuku razne teškoće). Međutim ove se riječi turinskog velikog dnevnika odnose na g. Bluma i na pobjedu, što ju je u Francuskoj izvojevao taj vođa socijalista, koji na fašizam ne gleda baš najljepšim okom, ali svejedno: onaj pasus mogao bi vrlo lijepo da pristaje i onima, što danas u Italiji klikuju zbog onako »sretno« zaključenog rata.
No ni moji Fijumanci, oni pravi, rođeni, ne mogu nikako pa ni uz najbolju volju da se onako iskreno, srdačno pridruže toj pobjedničkoj slavi i tarlabuci. Oni vele: Mi smo od sloma ovamo bili toliko puta »gabbati« i »turlupinati«, da nas već i samo iskustvo uči, da budemo što više na oprezu, naročito kad nam se bubnja kao evo i sada o onim nekim zlatnim brdima. Zato - vele nadalje moji Fijumanci - neka se niko ne čudi, ako mi gledamo s nekoliko skepse na sva ona etiopska bogatstva, i na sve one bajoslovne rudnike platine i dijamanata, o kojima nam se u posljednje vrijeme toliko piše i pripovijeda. Mi naprosto ne vjerujemo u ono, što nam fašističke novine pričaju o tim vanrednim »tesorima« - ne vjerujemo, i to s razloga, što se ne damo vući za nos od nekih ter nekih »venditori di fumo«. Ko misli, da smo na krivom putu, neka izvoli pročitati članak »Mito e realta di Fiume, što ga je u istom onom broju od 22. o. mj. donijela gore spomenuta »Stampa«, pa da vidi kako se u nas, u Italiji, drzovito ali glupo zavarava jadni »i popolo- bue«. Potražio sam taj broj »Stampe« i u njemu sam doista našao onaj članak »Mito e realta di Fiume«. Trebalo bi da vam ga svega prenesem, pa da u istinu vidite i da zinete od čuda! Što je dakle u tom članku? Nešto, što od nas Riječana ne može niko da vidi, ni čuje, a što nije dakako ni vidio ni čuo ni onaj novinar »uvažene« turinske »Stampe«. Taj novinar vidio je - na priliku da »il porto di Fiume lavora in pieno; porto Baros langue paurosamente. (Riječka luka redi u potpunom jeku, dok sušačka luka kuburi strašno). Pa nastavlja: »Trgovina, što ulazi u riječku luku i izlazi iz nje, sve više raste. Sušačka luka (Porto Baros) spala je na to, da daje zaklona lađicama male kabotaže i naročito ribaricama (sopratutto barche peschericce). U riječkoj luci dižu se dimnjaci gorostasnih parobroda, veli nadalje onaj novinar, u »Barošu« strše žalostivo jarboli »bragoca«. (Zaboravlja da su »bragoci« talijanski brodovi i da ih se obzirom na talijanske protusankcije ne bi smjelo naći u »Barošu«). Malo niže nadovezuje: »Italoetiopski rat, koji je prema pisanju sankcionističke štampe, imao da nas izgladni, a naše luke da pretvori u groblja raspremljenih lađa, taj isti rat napunja u ovaj mah riječku luku živim zvucima sirena, a obalu svu uokolo samim svježim piramidama svakojakog lijesa, što iz dana u dan stiže na Rijeku iz Madžarske i Austrije. »Si lavora febrilmente -tanto febrilmente - che anche i dirigenti del traffico portuario non hanno tempo di fotnire dati al giornalista . . .« (Radi se grozničavo, tako grozničavo, da i sami upravljači lučkog prometa nemaju vremena da pruže novinaru kakav podatak . . .«
| 
Jugoslavenski školski brod »Jadran« sa pitomcima pomorske vojničke akademije, otplovio je nakon krstarenja Sredozemnim morem u rumunjsku crnomorsku luku Constanza. Na brodu se nalazi 150 članova posade. | |
Tako ti broda! I to stoji sve napisano onako, kako sam vam sada izložio. I člankopisac ima obraza još da nadometne i ovo: »Gledajte svojim vlastitim očima i vidjet ćete! - vele upravljači«. A da ruglo bude veće, opipnije, »Stampa« je uz članak donijela i dvije slike. Na jednoj se vide možda tri ili četiri kubika nekakvog iskrivljenog lijesa - i to bi imale da budu one silne svježe piramide drvlja iz Austrije i Madžarske! Druga slika prikazuje luku s jednim parobrodom od 2000 tona, s drugim jednim malim parobrodom, što plovi između Rijeke i Opatije i još s jednim bijelim parobrodom, što pokazuje vrh svog dimnjaka - sa zvijezdom. To je parobrod „Jadranske plovidbe“, usidren u - sušačkoj luci, a uzet je u sliku da ujedno s ona dva u riječkoj luci bude -tres faciunt - i tako dalje. To su dakle te »cimiere dei grandi piroscafi!
Pa kako da ne budu naši Fijumanci skeptici? Kako da vjeruju u ono neko bajoslovno etiopsko zlato, srebro i -drago kamenje?
- Inače - inače - niko ne razumije ništa. Talijani vjeruju - a možda nemaju sasvim ni krivo, da, je Liga Naroda doživjela velik »fiasco«. I vele: u svakoj drugoj zemlji gospodin bi Eden u dvadeset i četiri sata izletio iz ministarstva, a kad tamo, on ne samo što ne leti, već vozi na jednom od najopasnijih krstaša britanske mornarice u London etiopskog cara sa svim crnim ogromnim vagunima talira Marije Terezije, što ih je lukavi Neguš na vrijeme spasao, a koji bi tako dobro došli novim gospodarima. Što će sada taj svrgnuti abesinski cesar u Londonu? - pitaju se Talijani nemalo zabrinuti. Da ne misli možda i on kao ono Pavelić - da skuplja ustaše i- i - i ...
Na svijetu se je već svašta vidjelo, pa bi se jednog dana moglo i to da desi, sve po onoj staroj:
- Una volta core el lievro e una el can .... (Jedan put trči zeko, drugi put - pas). Ajdemo, da vidimo!
Rokac
| ISTARSKI MUČENICI  Bilo je u početku septembra 1930. Naš Veliki Kralj Ujedinitelj i Mučenik spremao se da 6 januara, na sam rođendan svog milog Prvijenca, zamijeni stare, slavne, srpske vojne zastave s novima, jugoslavenskima, da bude ono što mora biti: uz uzvišenog Kralja jedna narod, jedna država, jedna zastava. I upravo u one za naš 'narod krupne historičke dane vodio se u Trstu proces protiv nekoliko desetaka naših ljudi, koji su došli na optuženičku klupu samo za to, što nisu htjeli da pogaze svoje narodne najviše ideale. Oni, koji su inscenirali onaj proces strahovali su u duši od posljedica, što bi ih ona njihova, već prije, u Rimu, utvrđena presuda mogla da izazove. Proces se vodio na vrat na i nos i za svaki slučaj naredili su, da se pred tršćansku luku dovuče desetak bojnih lađa. I u sjeni tih svojih u ratnoj spremi usidrenih brodova pala je presuda, kojom se odsuđuju na smrt četiri naša divna mladića Marušić Franjo, Miloš Zvonimir, Bidovec Ferdo, Valenčić Franjo... Tom zgodom pisao je službeni fašistički organ: - Altro piombo e in riserva per altre schiene! (Imamo mi u pohrani olova još za druga leđa). Presuda je naime glasila, da se žrtvama ima pucati u leđa. I to se izvršilo. Upravo 6. septembra, u dan, kad je Veliki Mučenik predavajući pukovima naše nove jugoslavenske zastave izgovorio ove silne riječi: - Gospodo oficiri! Vrhovni Komandant, Vaš Kralj, bit će kao i do sada prvi zastavnik nove jugoslavenske zastave, a vi dragi moji oficiri - za mnom! Stare su zastave pohranjene u Oplencu – svetom mjestu. Ona naša četiri pogubljena mladića sahranjena su u Bazovici – za nas Istrane drugom svetom mjestu. Vladimiru Gortanu prostreljana su leđa godinu dana prije. A koliki su drugi platili glavom u godinama poznijim, i koliki će još platiti svoju neizmjernu ljubav k narodu i zavičaju svome? Nedavno digao se u ovoj našoj Jugoslaviji glas jedan, koji traži od nas istarskih emigranata, da zamuknemo, da ne spominjemo muke i trpljenja, što ih moraju da snose naša mila braća na rođenom našem kamenu. Taj glas bi htio , da mi prelazimo mukom i preko uspomene na naše bazovičke mučenike, inače bi to moglo »da pomuti izvjesne odnose«. Italija živi u najtješnjim odnosima s današnjom Austrijom i s pretendentima na carsko prijestolje, sa starim Habzburgima, i mi pitamo onoga gospodina u Splitu: je li se u Italiji digao ama jedan glas, da se više ne spominje ni Oberdank ni Nazario Sauro ni Battisti? Neka to pokuša onaj gospodin u Splitu, pa da vidi kakav će mu dati odgovor. Tako i mi, do posljednjega daha našeg života mislit ćemo na one naše drage Sokole^Mučenike, njima ćemo prinositi čast i slavu. Sada i do vijeka! Barba Šhne
|
U sjeni sv. Vida
Rijeka u septembru 1936.
ENTRADE E USCITA
I ove godine, 12 septembra, slavit će u ovome gradu ne znam koju godišnjicu »Sacre Entrade«, što ju je D'Annunzio izvršio pod dobrohotnim nosom zapovjednika grada, generala Pitaluge i pod još dobrohotnijim okom interaliranih trupa. Razmišljajući o onim danima, meni je sunula misao, malo čudna, ali možda ne baš nezgodna. Prebirući po novinama i papirima iz onoga doba, pretresajući u pameti sve ono što su u one ultrahistoričke dane pretresali oni slavni generali Francije, Engleske, Amerike i Italije, meni se učinilo kao da gledam obrise one novopečene ženevske ustanove, koja se inače zove i Ligom naroda. Kao i poslije u Ženevi diskutiralo se je već onda i na Rijeci čas na admiral lađi jedne čas druge velevlasti, i dok su oni sve tako diskutirali, D'Annunzijev je prepad postajao pomalo gotovim činom, upravo onako, kao što je postao gotovim činom i prepad na Abesiniju i na izvjesne tačke Versaillskog ugovora. I pošto su se oni dični admirali i generali dosita nadiskutovali, eno ih gdje dižu iz morskoga dna sidra, a s Rijeke ruku, ostavljajući je na milost i nemilost Pjesnikovim kokainiziranim legionarima.
Upravo kao što' to čine i delegati raznih država, pošto se u Ženevi do mile volje namlate prazne slame.
Prva riječ Gabrijela D'Annunzia, i kad je stigao na Rijeku, bila je, treba reći, pjesma. Pjesma, iako malo drukčija, bila je i prva riječ, kojom je Rijeka pozdravila odlazak Komandanta i njegovih legionara. Evo vam je u riječkom dijalektu, bez prevoda:
Contentezza general.
Secondo »La Vedetta« adesso xe contenti
I signori negozianti, anche i dottori,
Et anche de tutte le botteghe i agenti
Come anche del tramvay tutti i conduttori,
Venderigole, pescatori e le sartine,
I cucieri, servi de piazza e muradori,
Lavandaie, ferrovieri e le tabacchine
Bottegheri, marangoni e i carradori,
E legendo giornalmente la nostra »Vedetta«
Fiume parerebbe adesso un paradiso
E te parerebbe una terra benedetta,
Dove i colombi fritti te svola in viso.
Secondo la »Vedetta« xe contenti anche i socialisti
Ma fra se, tutta sta gente, tira abasso madonne e christi.
Bilo kako bilo, otkad je buknuo svjetski rat D'Annunzio nije stvorio jednog djela, koje će ga preživjeti. I da nije bilo one Sacre Entrade, o njemu se danas ne bi ni znalo. Slijedi, da kad čovjeku počinje slava da tamni, najbolje će učiniti ako napravi bilo kakvu senzaciju dakako nešto većeg kalibra. Ove se je jedine spasonosne nauke držao i dr. Tresić, koji je, kako smo vidjeli, jednom samom gromopucateljnom konferencom osvojio Trst i zadobio naslov Eccelenza!
Prebirem dalje. Onda je jednoga dana D'Annunizio navijestio Italiji rat, a Italija mjesto da šalje oglađenoj Rijeci angurije i naranče, poslala je brod »Doriju«, koja je na nebogi grad izbacila nekoliko balota i granada. Uto je u D'Annunzijevim hlačama došlo do nekakve zmešancije, našto je njihov vlasnik zamolio mir i obećao da će izić iz Rijeke, ako mu daruju kakav dvorac ili kaštel. I da ga se riješe, dali su mu Gardone. I tu je on smjestio sve, što je ponio sa sobom iz palače negdašnjih mađarskih guvernera. I tako se svršila njegova Entrada i njegova Uscita. I kad je ostavši u Gardonu sam pogledao oko sebe sva ona bogatstva donesena iz Rijeke i prošao u pameti sve, što se je u one dvije godine pisalo o njemu u Italiji i u svijetu, uskliknuo je sa zadovoljstvom:
- Za toliku slavu i za toliko bogatstvo isplatilo bi se bilo uništiti ne jednu nego čak i deset onakvih Rijeka ...
Prebirem dalje. Konstituanta. Priprave za izbore. Aneksionisti i fašisti turaju građanima glasovnice sa slikom »Arco romano«, Zanelijainci dijele »škede« sa slikom gradskog tornja. Agitacija užasna. »Vedetta« donosi članak: »Što bi se dogodilo, kad ne bi pobjedio nacionalni Blok« (to jest oni od »Arca romana«). I odgovara: Talijanski parobrod »Vesta« spreman je da uđe u riječko brodogradilište i da dade radništvu lijepe zarade. Međutim komandant će pričekati, dok vidi rezultat izbora. Ne pobjede li blokisti odlnosno fašisti, kapetan će dići sidro i otploviti u Speziu, da dade zarade tamošnjim ljudima,
I onda - polemika. »Vedetta« riga žuč, ali joj ni Zamelijanci ne ostaju dužni. Na jednom mjestu pišu: (»La lotta« od 24.IV 1921). »Ebbene, sappiate, che ne i croati, ne i magiari ne gli austriaci hanno mai tanto offesi, violentati e maltrattati i fiumani come hanno fatto e fanno i legionari ed i fascisti«. (Znajte dakle, da ni Hrvati ni Mađari ni Austrijanci nisu Riječanima nanijeli toliko uvreda, ni nasilja niti su ih toliko zlostavljali, koliko isu to činili i još čine legionari i fašisti).
Na drugom mjestu: »Se la Vedetta« ci chiamasse ruffiani delle proprie mogli, svaligiatori dei magazzini del Puntofranco e spie, alloira si che avremm'o risposto, magari rompenđo le corna ai calunnitori. ..«.
Zapadna kultura!
Bog i duša - više mi se ne da prebirati.
Rokac
TUGA ZA TRSATOM
Najmilije svetište bila je Istranima već od daleke davnine crkva naše Majke Božje trsatske. Hodočastili su oni često na zavjet našoj Majci Božjoj, katkada pojedince a ponekad i u skupinama. U masama stizavali su tri puta u godini: 10 maja i naročito o Velikoj i Maloj Gospoji. U to vrijeme bi se sve istarske staze i ceste orile od pjevanja litanija i drugih pobožnih pjesama.
I prvih godina poslije talijanske okupacije stizavale su u one svete dane na Trsat silne mase Istrana iz svih pa i najudaljenijih krajeva. Onda je najednom izišla zapovijed, da se na Trsat ne će prepuštati van samo oni, koji imadu pogranične karte. A tih sretnika ima vrlo malo, svake godine sve manje.
No i pored toga naši su Istrani dolazili na Rijeku osobito uoči Velike i Male Gospoje. Svi bi nagrnuli do mosta, gdje ih je čekao nemilosrdni: - Non e permesso!
Ali narod se ne miče, Misli: tu je u gradu biskup, tu ima i svećenika, već će se neko zauzeti za njih siromahe i ishoditi u vlasti dopuštenje, da mogu i oni na Trsat pred lice čudotvorne Matere Božje. Ta Papa i biskupi žive s Diktatorom u natješnjem prijateljstvu, njima ne će odbiti tu milost za onaj siromašni narod, koji se tako zaželio svoje nebeske Majčice.
No od časne gospode ne će niko ni prstom da makne. Još se narodu rugaju veleći:
— Pa ima u Italiji sva sila čudotvornih Bogorodica — zašto ne idete onamo?!
Razočaran, očajan narod vraća se utučen svojim kućama. Ne zaboravlja, svoje mile trsatske Majke Božje, ali gubi nadu, da će joj ikada ugledati lik njezin sveti. Zato više ne dolazi...
Ali dušmanima nije dosta ni to, što mu ne daju ovamo preko, oni hoće da mu se od vremena do vremena narugaju, da ga pecnu u tu otvorenu ranu. Tako su i prošlog mjeseca nedjelju prije Velike Gospoje s oltara navijestili narodu, da na taj blagdan ne će ni ove godine smjeti niko na Trsat. Ljudi, koji u ovoj zemlji živu u slobodi, maslu i obijesti, ne mogu ni da poslute kako mora da je onim sirotama pri srcu u trenutku, kad im se s oltara ovako govori...
Lujo Dorčić
LJUDI I DOGAĐAJI
-
Baranovićev balet »Licitarsko srce«, bit će nakon velikog uspjeha u Berlinu, još ove sezone izveden u Parizu.
-
Zadušnice za Stjepana Radića održane su u Zagrebu i svim krajevima gdje žive Hrvati. Slike sa zadušnica donijet će »Svijet« u slijedećem broju.
-
250-godišnjica dolaska Bunjevaca u Bačku bit će proslavljena nizom različitih svečanosti u Subotici i okolici. Sva hrvatska društva spremaju se da proslave ovaj važan historijski datum
-
Liga Naroda bori se sa financijskim poteškoćama, jer mnoge države ne plaćaju članarine. Ove godine je mjesto 30 milijuna uplaćeno članarine samo 16 milijuna franaka.
-
Belgijski kralj Leopold boravio je u Švicarskoj u najstrožem incognitu.
-
100.000 dinara poklonio je predsjednik čehoslovačke republike dr. Beneš njemačkom sveučilištu u Pragu. Ova svota je po želji predsjednika stavljena na raspoloženje siromašnim njemačkim studentima u Pragu za njihove menze i domove.
-
Zrakoplov »Hindenburg« postigao je novi rekord u letu preko Atlantika, prevalivši put iz Lakehursta do Frankfurta za nepunih 43 sata.
-
Najdužu putnicu na svijetu ima Parižanin Kiter, koji već godinama putuje po svijetu. Njegov putnički list dugačak je 2.50 m, a izmedju ostalih nalaze se na njemu 11 američkih i 96 engleskih viza.