Kad iz drva napravim nešto lijepo, osjećam se kao da sam napisao neku dobru pjesmu pa stoga za svoj rad u drvu i volim reći da pišem stihove u drvu!, rekao nam je na kraju razgovora gerovski književnik Zlatko Pochobradsky odgovarajući na upit postoje li dodirne točke njegova rada u drvu i bavljenja književnošću. Naime, Pochobradsky, autor 16 knjiga poezije, proze i drame, poznat je i kao majstor u oblikovanju drva, a toj aktivnosti ovaj nekadašnji vrsni profesor književnosti i ravnatelj čabarske gimnazije Petar Zrinski, trenutačno i jedan od najznačajnijih goranskih umjetnika, posvećuje možda čak i više pažnje nego li književnosti. No, razgovor smo ipak počeli o književnosti:
| Zlatko Pochobradsky trenutačno radi na zbirci stihova na hrvatskom jeziku te dovršetku gerovske trilogije koja je počela komedijom Ive & Tuna, a bit će nastavljena komičnim igrama Pepeljuge u zapećku i Gradonačelnik. No, ništa od toga, osim ako se ne dogodi nešto pozitivno, neće biti objavljeno ove godine, ponajprije zbog nedostatka financijskih sredstava: Uglavnom sam financiram svoje knjige pa ukoliko se Vejš - (Ne)vejn dobro proda, možda i pronađem sredstava za tiskanje neke od ovih knjiga, najavljuje Pochobradsky koji ističe kako je počeo pisati i novi roman koji će se zvati Kej smo (Gdje smo) i u kojem će uz gerovski Ive i Tune govoriti i književnim jezikom. | |
Još u djetinjstvu sam govorio kako želim biti pisac i stolar, a to se na neki način i ostvarilo. Pisanje me privlačilo još od osnovne škole, a posao s oblikovanjem drva bio je dio tradicije moje obitelji pa sam još u djetinjstvu iskazivao sklonost prema oba područja. Najprije sam se, ipak, okrenuo književnosti nadogradivši moje dječje i gimnazijsko zanimanje za lijepu riječ upisom na studij književnosti tijekom kojeg sam počeo i ozbiljno pisati te objavljivati u tadašnjoj periodici, potom od 1971. godine i zbirke pjesama Po ničemu isti i izdavati i knjige, govori Pochobradsky, koji je u četiri desetljeća stvaranja stekao mjesto i u nekoliko antologija hrvatske lirike, a zaslužio je i nekoliko nagrada od kojih izdvojiti svakako treba nagradu Fonda Drage Gervaisa za 1979. te potom i 1991. godinu te Gorančicu, književnu nagradu "Novog lista" za zbirku poezije Vrata koja je 2007. godine proglašena najboljom knjigom Gorskog kotara.
Pochobradsky napominje kako, po vlastitom sudu, piše relativno sporo i bez nekog posebnog plana: Zna se dogoditi da pola godine uopće ne pišem, ali zatim u roku od dva-tri dana nastane cijela zbirka jer sve što se akumuliralo jednostavno mora van iz mene. Pisati sam počeo i dugo to radio na književnom jeziku, ali od osamdesetih godina prošlog stoljeća okrenuo sam se i mom domaćem, gerovskom narječju, pa danas imam otprilike jednak broj objavljenih knjiga na književnom jeziku i narječju.
| 
Zlatko Pochobradsky u ruci drži svoju posljednju objavljenu knjigu, roman Veš – (ne) Vejn
|
Odluka o tome da uz književni jezik počnem koristiti i domaći dijalekt vezana je uz jednu nezaboravnu epizodu iz djetinjstva, točnije iz prvih razreda osnovne škole kad nam je u školi branjeno govoriti na dijalektu i inzistiralo se na književnom jeziku. Znam da je logika bila ta da je malo ljudi znalo književni jezik, ali to nikad nisam zaboravio pa me je i to motiviralo. Naravno, to nije bio nimalo lak zadatak, djelomično i stoga što nitko prije mene nije pisao na tom narječju. Prva pjesma na gerovskom narječju bila mi je Koupa (Kupa) i objavljena je u mojoj prvoj dijalektalnoj zbirci Bejle gaoub (Bijeli golub, Čabar, 1980.). Gotovo dvije godne radio sam na toj pjesmi i njenom fonetskom sustavu, a nakon nje bilo je puno lakše okrenuti se drugim dijalektalnim pjesmama. Ta prva zbirka izazvala je čuđenje, ali i niz pozitivnih reakcija. To me motiviralo za širenje ideje o bavljenju dijalektalnom poezijom pa sam u čabarskoj gimnaziji pokrenuo natječaj Kap domaće rejči koji je kroz protekle godine itekako puno učinio na očuvanju dijalekta ovog kraja – i to je dobro jer svi smo mi ono što jesmo ponajprije po svom jeziku. Kad ga izgubimo, izgubit ćemo i svoj identitet.
SR Kad i kako je došlo i do okretanja proznom, odnosno dramskom izrazu?
Iako više volim kratku formu i uvijek sam se smatrao ponajprije lirskim pjesnikom, ja sam prozu pisao još za studentskih dana, čak i nešto objavio u tadašnjoj periodici, ali ozbiljnije sam se počeo baviti ipak kasnije, pa sam prvu, i za sada jedinu, zbirku pripovijedaka objavio 1996. godine pod nazivom Prpuvetke, a prošle godine objavio sam i svoj prvi roman pod nazivom Vejš-Ne(vejn). Slično je bilo i s dramom. Naime, još davno sam napisao nekoliko radijskih drama koje, nažalost, nikad nikome nisam ponudio. Stvari su se promijenile nakon što sam početkom novog tisućljeća napisao Cvejtni pitak v Čabru, jednu komičnu scenu iz koje se kasnije stvorila scenska igra čabarskih gimnazijalaca, koji su od mene tražili da još pišem i ja sam tu početnu scenu počeo razrađivati, obogaćivati te je tako nastala komedija Tune & Ive, objavljena 2008. godine, priča o dvojici tipičnih Gerovčana koji veći dio svog umirovljeničkog života provode u seoskoj birtiji komentirajući sve što se oko njih zbiva. Iz te pak komedije rodio se potom i dijalektalni roman Vejš-(Ne)vejn kojeg sam zapisujući razne priče stvarao punih petnaestak godina, a uobličio ga u potpunosti prošle godine složivši gotovo četiri stotine stranica na kojima Ive i Tuna kroz dijaloge i pripovijetke o njima oživljavaju razdoblje od 1993. do 2003. godine.
| 
Dio suvenira od drva koje je Pochobradsky izradio
|
SR Kako se u u sve to uklapa i bavljenje oblikovanjem drva?
Taj mi posao pruža veliko zadovoljstvo, nudi i mogućnost kreacije, a bavljenje njime logična je posljedica činjenice da je moj otac bio stolar, a u našoj obitelji tradicija bavljenjem drvom je vrlo duga. U početku sam izrađivao suvenire, prešao potom na slikarski materijal (okviri za slike, štafelaji...), pa zatim i ambalažu za piće i med te sada na kraju i drveni nakit kojim se u posljednje vrijeme najviše bavim. Radim unikate i svaki je moj suvenir i proizvod originalan, a svakome pristupam na zaseban kreativan način polazeći od izgleda samog drva, što me inspirira na različite pristupe i oblikovanja...krajnji mi je cilj dokazati kako drvo nije lijepo samo izvana, već ima i svoju unutaranju ljepotu, čak i dušu, koju nastojim otkriti. To radim čak i s otpacima drva kao i onim već prezrelim drvom koje počinje truliti i koje je vrlo zahvalno za obradu jer nudi življe i jače boje od običnog drva. Pri obradi ne polazim od neke svoje ideje, već puštam drvo da mi "govori", gledam oblik koji je preda mnom i nastojim iz njega izvući inspiraciju i ideju te obradu usmjeriti prema strukturi samog drva, a ne nametati svoju ideju.
SR U kojem drvu najčešće radite i u kolikoj mjeri koristite pomoć strojeva?
Najčešće radim s drvom koje raste na goranskom području (jela, smreka, bukovina, jasen), pri čemu koristim i one manje zastupljene vrste (šljiva, višnja, jabuka, jorgovan, bagrem...), a od drva koje ne raste kod nas koristim poneki slavonski hrast te, posebno u posljednje vrijeme, maslinu! Znatan dio skulptura izrađujem ručno, pogotovo ako je riječ o većim komadima drva, a mehaničku pomoć imam u jednom tzv. kombiniranom drvodjelskom stroju te brusilici.
Tržište mi nije problem, sve što proizvedem mogu i prodati. Najviše koristi imam od raznih sajmova, likovnih manifestacija poput Ex tempore, skupova turističkog karaktera i sličnih druženja. U osnovi ne radim zbog zarade, već ponajprije zbog velikog zadovoljstva. Uostalom, gotovo sve što sam do sada zaradio, uložio sam u uređenje nove radionice, izgradnju malog skladišta i nabavu alata, a tek dio i u uređenje ostalih dijelova kuće. Zadovoljan sam, jer radim ono što volim, rekao je Pochobradsky.
Zlatko Pochobradsky u svom radnom prostoru