PORTO FRANCO
Ubrzani razvoj Rijeke tijekom osamnaestoga stoljeća nije plod slučajnosti. Posljedica je to dugotrajnog i vrlo složenog evolucijskog procesa urbanizacije čiji korijeni sežu daleko u prošlost. Raspoznajemo ih još od vremena prosvijećenog dvorskog apsolutizma, tijekom kojega će austrijska carska kuća nastojati u svojim nasljednim zemljama unaprijediti svoju tada još feudalnu privredu sa suvremenim merkantilističkim i kapitalističkim načelima. Rijeka se tada stala naglo modernizirati i gospodarski cvjetati sub umbra alarum tuarum, u sjeni bečkog carskog orla, heraldičkog amblema iznad čije glave je lebdjela svijetla kruna, dok su mu kandže čvrsto stezale žezlo i mač. Upravo tako su i Habsburgovci vladali stoljećima "po milosti božjoj", ali na sebi svojstven pragmatičan i birokratski način. Oni su uvijek i prije svega sebe smatrali njemačkim vladarima, te su svoju ogromnu mnogonacionalnu državu nastojali urediti u njemačkom duhu, namećući svima njemački jezik i kulturu, rukovodeći se prvenstveno osobnim i klasnim interesima. Da bi to postigli, trebalo je neprestalno balansirati između želja i mogućnosti, s jedne strane obećavati, a s druge povoditi se za starim načelom divide et impera. Udjeljujući velikodušne povlastice svojim dvjema morskim lukama i trgovištima, Trstu i Rijeci, vladari koji su se služili dvoglavim orlom kao simbolom političke moći, očekivali su od svojih podanika apsolutnu pokornost, lojalnost i poslušnost. Stoga su njihovi privilegiji uvijek nužno za sobom povlačili različite kompromise s podaničke strane. Habsburgovci nisu slučajno odabrali dvije umjesto jedne luke, jer se na taj način mogla razvijati konkrencija i međusobna kompetitivnost, ali i bolje nadzirati oba "carska i kraljevska grada", rukovoditi njima i suvereno ih držati pod kontrolom. Bio je to za Trst i Rijeku dvosjekli mač, budući da se s jedne strane dobivala sloboda, ali s druge strane se ona postojano i ograničavala.
Riječani su, dakako, nastojali da tih ustupaka prema dvoru bude što je moguće manje, tražeći od svojih vladara da poštuju njihova autonomna municipalna prava i već ranije stečene slobode. Pored toga, valjalo je uvijek vrlo ozbiljno računati na ogromnu konkurenciju susjednoga Trsta, koji će se svojski truditi da održi svoj monopol najveće i najvažnije luke Monarhije. Otvoreno favorizirajući Trst, preko kojega se oduvijek odvijala gotovo sva trgovina kopnom i morem, Beč je Rijeku verbalno i formalno uvijek podržavao, ali u stvarnosti marginalizirao, dovodeći je vremenom u sve težu poziciju pred njenim vječitim rivalom. Upravo je ta čvrsta bečka protekcionistička politika stvorila od inače proaustrijski nastrojenih Riječana, pretežito slavenskih korijena, ungareze s talijanskim kulturnim i jezičnim obilježjima.
Žabica je u vrijeme Napoleonskih ratova, početkom 19. stoljeća imala bastion s topom uperenim prema moru, kao i topovi na ušću Rječine (današnja Fiumara). Obala je još uvijek neuređena, a posljednji red kuća na Rivi još nije izgrađen. Postoji samo gat pred starom Guvernerovom palačom. |
Budući da su u Beču uvijek strahovali od slavenske prevlasti u Monarhiji, Riječani ni pod koju cijenu nisu smjeli zadržati i razvijati svoj pravi nacionalni identitet, onako kako bi se to inače moralo očekivati od jednog grada napučenog pretežito slavenskim pukom. Bio je to očit paradoks, premda će Rijeka vrlo sigurno nastaviti koračati prema budućnosti, bivajući obdarena sve većim materijalnim bogatstvom i općim napretkom. Što je pak više napredovala, razvijala se i jačala, to je više gubila u nacionalnom pogledu, pretvarajući se u nešto što nije bilo moguće jednoznačno odrediti ni razumjeti, a ponajmanje spriječiti ili zaustaviti. Ne samo da je taj grad vrvio došljacima iz svih mogućih zemalja, koji su se služili svim mogućim jezicima, nego su i njegovi stanovnici postajali sve više "strancima" prema svojim najbližim primorskim sunarodnjacima. Umjesto da se taj jaz smanjuje, on se vremenom sve više povećavao. Bila je to neumoljiva i surova stvarnost, visoka cijena općeg prosperiteta i privrednoga uzleta. Osim promjene u psihi ljudi, s napretkom industrijske tehnologije, počet će se mijenjati i izvorni riječkih prirodni okoliš. Rijeka je grad u kome su čovjek i prostor, uime napretka i profita, morali biti temeljito preoblikovani.
Početke toga procesa zamjećujemo još prije terezijanskih i jozefinskih reformi, u doba cara Karla VI. U osvit osamnaestoga stoljeća, nakon proglašenja grada Rijeke slobodnim trgovačkim emporijem, pokrenut je snažan trgovački, pomorski i industrijski razvoj luke, i u gradu se počinju naseljavati poduzetnici iz svih europskih zemalja. U to vrijeme austrijska politika postaje aktivna prema moru pa u Trstu i Rijeci stvara nova uporišta svojih manufaktura, svoje trgovine, uvoza i izvoza velikoga carstva. Zanimljivo je podsjetiti da se u početku, 1703. godine, prednost davala Rijeci. Prema Miji Mirkoviću komisija, koja je raspravljala pitanje jedne slobodne morske luke na sjevernom Jadranu, dala je prednost Rijeci zbog granice s Hrvatima i Dalmatincima...kao i zbog toga, što su se Riječani dosada u prometu i trgovini pokazali daleko sposobniji od Tršćana. Osobitu prednost imala je Rijeka tada zbog vode, koja je potrebna industriji. A u zapadnom rukavcu vidjelo se gotovo prirodno pristanište za jedrenjake. I dugo poslije toga, sve do 1736., promet u Trstu nije mogao krenuti. Godine 1734. izvještaji još uvijek kažu, da su lučka skladišta u Trstu prazna. Osigurana južna granica prema Turskoj i razvitak proizvodnih snaga u češkim zemljama, u Austriji i na području Slovenije, čine podlogu te prekomorske ekspanzije, koja nekoliko decenija stoji na mjestu, a zatim ipak kreće čitava dva stoljeća. Ta se ekspanzija uvlači kao klin sa sjevera između obiju obala Jadranskog mora i čitavo stoljeće nagriza spone trgovačkog prometa između Venecije i Dalmacije, potkopavajući venecijanski monopol na jadransku plovidbu i trgovinu.
Konačnim suzbijanjem turske najezde na Europu i sklapanjem mira između Austrije i Turske 1717. godine dobivaju obje austrijske luke na Jadranu, Trst i Rijeka, velike koristi. Već godinu dana prije toga Rijeka je poslala svoje izaslanike u Graz na državni savjet trgovini. U isto vrijeme proširena je bila vozna cesta do Sv. Mateja. Dana 2. lipnja 1717. objavljen je carski manifest koji započinje sljedećim riječima: Mi Karlo VI itd. proglašavamo Našom Carskom Milošću svim vjernim stanovnicima i podložnicima itd., i dajemo im na znanje, da, radi promicanja, uređenja i uvećavanja trgovine u našim Nasljednim Zemljama i to prije svega u Donjoj Austriji i u morskim lukama, da smo smatrali uputnim i korisnim opskrbiti svim važnim sredstvima, te prihvatiti i podupirati one, koji bi izrazili želju nastaniti se ondje, i priznati im među svim drugim sredstvima sigurnu i slobodnu plovidbu Jadranom itd.. U ovoj posljednjoj formulaciji o slobodi plovidbe sadržana je suština svih potonjih carskih regulativa.
Patentom od 18. ožujka 1719. godine cara Karla VI., gradovi Trst i Rijeka proglašeni su slobodnim lukama. To im daje velike prednosti za trgovački i industrijski napredak, a napose za razvitak njihova brodarstva i prekomorske trgovine. U isto se to vrijeme osniva u Beču Istočna kompanija u svrhu promicanja trgovine s Levantom i daljnjim Istokom. Ovo trgovačko društvo otvara na tom putu svoje filijale u Trstu, Rijeci i Bakru, preko kojih uspostavlja trgovačke veze s bližim i daljim Istokom. Uspostavom i razvitkom prometa s Levantom podiže se 1722. god. na obali izvan grada prema zapadu lazaret za raskuživanje pomoraca i robe koja se uvozila s istoka. U to vrijeme počinje i gradnja najvažnijeg dotad prometnog puta za Rijeku, obećana u Karlovu patentu, a dovršena 1728. god., koji je po patentu dobio ime Karolinska cesta. Ta cesta izgrađena na potezu Rijeka-Karlovac preko Gorskog Kotara proširila je znatno zaleđe gradu Rijeci i omogućila joj neposrednu vezu s plodnim posavskim i podunavskim ravnicama.
PRVA MEĐUNARODNA TRGOVAČKA KOMPANIJA
Kraljevska Privilegirana Istočna kompanija osnovana je 1719. godine, s uplaćenim kapitalom od 75.000 forinti, sa zadatkom, da oživi i podržava trgovinsku vezu s Turskom i drugim državama, da u državi osniva skladišta, gradi brodove i unaprijedi produkciju dosadanjih tvornica, te osniva nove tvornice. Ta kompanija bila je dobila privilegij da gradi brodove u Trstu, Rijeci i Bakru. Pomorska se trgovina vrlo lijepo razvijala. Njeni su brodovi plovili u Portugal, trgovala je s Papinskom državom, ali birokratsko poslovanje i slaba financijska baza doveli su do toga da je 1742. bila ukinuta. Istočna je kompanija u doba svoga prosperiteta osnovala u Rijeci filijalu, povjerenu riječkim trgovcima Orlandu i Regensfeldu, koja je monopolizirala svu riječku trgovinu na veliko. Godine 1721. kompanija je osnovala u Rijeci radionicu za preradu voska i proizvodnju svijeća, ali je rad te radionice trajao svega deset godina. Osim toga spomenuta je kompanija u gradu utemeljila jednu radionicu užarije i konopa.
Direktor riječke Compagnie orientale bio je Pand. Fed. Öesterreicher (1685.-?), rodom iz Kemptena, koji je u Rijeci živio od 1717. do 1732. godine. Öesterreicher je bio prvi predstavnik modernog managementa merkantilističkoga tipa u Rijeci, kakvih će vremenom biti sve više. Prisutnost takvih poslovnih rukovodilaca stranoga podrijetla, uz sve veći priliv najrazličitijih majstora i specijalista iz mnogih europskih zemalja, polako će i postojano grad usmjeravati u kozmopolitskom smjeru. Za Öesterreicherova mandata ova kompanija, koja je posjedovala svoje brodogradilište u Trstu, imala je glavni cilj povezivanje trgovine s Kraljevinom Španjolskom, Napuljem i Sicilijom. Nakon što je kompanija završila u likvidaciji, Öesterreicher se nastanio u Trstu i utemeljio vlastitu trgovačku kuću (Ditta P. F. Öesterreicher).
Izgrađena skladišta, brodogradilišta i industrija bili su po likvidaciji Kompanije naročito povoljni za razvitak brodarstva Rijeke. Usko povezano s uvedenom industrijom, brodarstvo je Rijeke napredovalo, pa dolazi do sve većega priljeva trgovaca iz Italije i Dubrovnika te habsburškog teritorija. Riječki trgovci u to doba održavaju prisne trgovinske veze s Napuljem, i s ostalim privrednim centrima Mediterana... U to doba u Rijeci se nalaze skladišta ulja i žita trgovačkih firma Androcha, Benzoni, Marotti, Monaldi, Orlando. Snažni razvitak prometa privlači trgovce iz bliže i dalje okolice: Dubrovnik (Svilokos, Luppis, Luppi), trgovce njemačkog podrijetla iz Kranjske, Španjolske (Verneda), Grčke (Danni), Belgije (David iz Antwerpena). Iz Italije i Venecije pristižu trgovci Celebrini, Emili, Rastelli, Scarpa i Zanchi, iz Dalmacije Tudorović i Vitnić.
| 
Panorama Rijeke s mora, sredinom 19. stoljeća, svjedoči o privlačnosti što ju je grad imao za mnoge koji ovamo dolaze da potraže sreću. Neki od došljaka – Talijani, Englezi, Francuzi upravo su u ovo doba
razvili ovdje velike poslove i sagradili prve velike tvornice.
|
Početkom ljeta 1730. Rijeku je posjetio John George (Johann Georg) Keysler, učeni putopisac njemačkoga podrijetla, rodom iz Tournaua, koji se školovao na Sveučilištu u Halleu, gdje je učio hebrejski, grčki, latinski, povijest i druge znanosti i građansko pravo. Bio je vrlo učen čovjek, tipičan prosvjetitelj, koji se bavio privatnom podukom i pisanjem putopisa koji su doživjeli nekoliko izdanja. U svojoj knjizi pod naslovom Travels through Germany, Bohemia, Hungary, Switzerland, Italy and Lorain ovaj član uglednog Royal Society iz Londona, donosi vrlo precizan i lijep opis Rijeke, s mnoštvom dragocjenih zapažanja.U sedamdeset i osmom pismu spomenute knjige, upućenom svom prijatelju, Keysler piše: Najkraći put za putnike koji idu od Venecije do Beča jest da se vrate do Padove, te se ondje nagode s prijevoznikom, koji za kola i hranu uzima obično između dvanaest i četrnaest dukata po osobi. Ali kako ova cesta vodi dvanaest ili trinaest dana kroz područja gdje se ne može vidjeti ništa značajno i privlačno za radoznaloga putnika, naše je društvo rađe odabralo pravac koji vodi prema Trstu i Rijeci (oba mjesta pripadaju austrijskoj vladarskoj kući), dvama gradovima koji su sada dostigla veliku trgovačku reputaciju (rising into great reputation of commerce), kako bi odatle pogledali prirodne zanimljivosti koje krase vojvodinu Kranjsku. Keysler potom uspoređuje Trst i Rijeku, govoreći o pogodnostima i manama svake pojedine luke, nastojeći čitatelju pružiti što je moguće objektivniju sliku o stvarnom stanju stvari. Znatnu pozornost posvetio je sakralnim objektima, opisavši akademsku crkvu sv. Vida i svetište Majke Božje Trsatske. Govoreći o karakteru stanovnika spomenutih gradova, on zapaža: Rođene Tršćane optužuju radi lijenosti i oholosti; oni se navodno nikada ne prihvaćaju nikakve korisne djelatnosti; a kako su još i zlonamjerna karaktera (a malicious temper), oni zlostavljaju i vrijeđaju strance svim svojim silama. Stanovnici Trsta i Rijeke podjednako zanemaruju ribolov, premda more ispred obaju gradova obiluje sjajnom i vrlo kvalitetnom ribom. No, ribari su toliko lijeni i nemarni da nikada ne odlaze u ribolov u većim količinama, a tada kada i odu zadržavaju najbolju ribu za svoje svetkovine. Kako je među njima vrlo malo poduzetnih ljudi, stanovništvo je slabo opskrbljeno ribom; svoje proizvode odvoze u Veneciju, gdje oni postižu bolju cijenu negoli kod kuće.
U to vrijeme unajmljivanje jahaćega konja od Trsta do Rijeke iznosilo je tri rajnska guldena. Slijedi Keyslerov opis grada na Rječini, kojega donosimo u manjim izvodima: Rijeka leži na morskoj obali, u dolini koja daje dobro vino, smokve i ostalo voće. Smokve rađaju dvaput godišnje, ali prilikom druge berbe plodovi nisu više tako veliki kao kod prve. Voće je općenito izvrsno, radi obilnih i čestih kiša, te sunčane ovdašnje klime. Grad je jako napučen, a stanovnici su općenito mnogo zdraviji od puka u Trstu. Pored arsenala i luke, koja je oblikovana na rijeci Fiumari (na slavenskom jeziku zvanom Rika ili Reka) postoji nekoliko ugodnih šetnica. Nad unutrašnjim vratima, prema moru, postavljeni su kipovi careva Leopolda i Karla VI, koji označavaju njihove nekadašnje posjete mjestu 1684. i 1728. godine. Lazaret leži na stanovitoj udaljenosti od grada, na desnoj strani pored mora. To je lijepa prostrana zgrada koja bijaše završena 1724. godine. Jedan se njegov dio sada koristi kao robno skladište Levantinske kompanije, uz posebne zgrade, u kojima se trgovci što dolaze iz okuženih krajeva smještaju u karantenu (…) Na obali Riječkoga zaljeva nekoliko je izvora bogatih svježom vodom, nekoliko koraka od mora, koji zaljev čine izuzetno ugodnim. To dokazuje da oni izvorno ne dolaze iz mora podzemnim prolazima, već potječu od kiše i rose koje se spušta s planina (…) Kompanija koja trguje s Levantom sada posjeduje tvornicu u Rijeci, te uvelike posluje s Portugalom, izvozeći med, vosak, ulje, metale, minerale, lan i dr. što se ovamo dopremaju iz Ugarske, Šleske, Moravske i Austrije. Kompanija se koristi time da sama određuje potrebnu količinu voska za Veneciju treba dopremiti iz Ugarske preko Bakra, ne plaćajući više prvotnu cijenu i utovar robe u Bakru.
Carica Marija Terezija nastojala je povezati u jednu adminstrativnu cjelinu sve važnije luke sjevernog Jadrana, čiji je promet prelazio granice lokalnog karaktera. Stoga 1748. godine utemeljuje Primorsku trgovinsku provinciju (Provincia mercantile del Litorale), koja je obuhvaćala austrijske luke na Jadranu: Akvileju, Trst, Rijeku, Bakar, Kraljevicu, Senj i Karlobag. I u toj novoj administrativnoj jedinici ostavila je ona Trstu i Rijeci karakter i režim „slobodnih luka“. Središte je te nove upravne jedinice bilo u Trstu (I.R. Suprema Intendanza Commerciale). Nešto kasnije izdaje Marija Terezija i poznati Politički navigacioni edikt (1774. god.), koji je sadržavao pravne ustanove za brodarstvo, navigaciju i pomorsku trgovinu. (…) Kada je Rijeka izdvojena iz sklopa Primorske trgovinske provincije i grad i luka utjelovljeni u sastav Corpus separatum, kada ju je carica dodijelila Madžarskoj (1779. god.), počeše se razvijati Madžarske velike pretenzije na našu obalu i naše more.
RIJEČKA RAFINERIJA ŠEĆERA
Godine 1750. osnovana je Riječka rafinerija šećera, jedno od najvećih poduzeća čitave tadašnje Austrijske Monarhije. Rafineriju su vodili holandski trgovci i poduzetnici, koji 1. listopada te godine dobivaju povlasticu za preradu šećera na dvadeset i pet godina. Ta je povlastica nakon toga produžavana, tako da je kompanija poslovala sve do 1826. godine. Na čelu poduzeća bila je velika holandska trgovačka kuća Arnold, sa sjedištem u Antwerpenu. Carica Marija Terezija bila joj je dopustila da se nastani u Trstu, dajući isključivu povlasticu Urbanu Arnoldu i njegovim drugovima s pravom da osnuju u našim nasljednim zemljama rafineriju šećera. Osnovna je ideja kompanije bila da se na temelju monopola šećera i dobitaka od njega razvije vanjska trgovina, naročito izvoz proizvoda iz austrijskih nasljednih zemalja i Ugarske. No, riječka je kompanija ipak glavni dio svojih dobitaka izvlačila iz monopola šećera, što je bilo u interesu holandskih kapitalista. Među austrijskim dioničarima na prvom je mjestu bila carica Marija Terezija, zatim grof R. Chotek, otac kompanije, predsjednik komercijalnog dvorskog vijeća, grof Johann Chotek, knez Eszterhazy, grofovi Kinsky, Taaffe, Puchta, Uhlenfeld, barun Lilien, grofica Hamilton i dr. Od austrijskih dioničara devet je živjelo u Beču, deset u Rijeci, dva u Pragu, jedan u Trstu i jedan u Celju. Osim austrijskog visokog plemstva, kapital kompanije upisali su pretežno Holanđani/Flamanci iz Anversa/Antwerpena, Bruxellesa, Louvaina, Amsterdama, Ganda/Genta, Haaga. Skupštini holandskih dioničara predsjedao je načelnik Antwerpena Pierre Wellens.
Riječka se trgovačka kompanija razgranala u koncern poduzeća i poslova, osnivajući, osim rafinerije šećera, druge manufakture u Rijeci, poput manufakture voska i voštanih svijeća te potaše. Tu manufakturu voska preuzima kasnije Riječanin Josip (Giuseppe) Pessi. Kompanija je posjedovala svoja brodogradilišta i gradiva lađe, rudnike ugljena, talionicu i željezaru, a vadila je neko vrijeme i živu. Imala je svoja trgovačka skladišta i poslovnice u Beču, Grazu, Ljubljani, Trstu, Brnu, Linzu, Celovcu, Tropavi, Karlovcu, Sisku, Temišvaru, Baji i Sibinju. U inozemstvu poslovnice su joj bile u Carigradu, Solunu, Vera Cruzu, zapadnoj Europi, Hersonu na Krimu, Filadelfiji u Americi, Santiagu de Chile. Poslovala je sa svim zapadnoeuropskim zemljama: Nizozemskom, Portugalom, Francuskom, Engleskom, Hamburgom, Švedskom, te preko Petrograda i Rusijom. Izvozila je potašu iz Hrvatske u Amsterdam, Dunkirk, London; loj iz Banata i hrastove dužice iz Senja u Cadiz; kožu iz Ugarske u Marseilles i Amsterdam; drvo i jarbole za brodove u London. Izvozila je panonsko žito u Marseilles i Nizozemsku, mađarski i požeški duhan i erdeljsku vunu također u Nizozemsku, a riječke likere i alkohol u Nizozemsku i Italiju. Željezo iz Trbiža i Mrzle Vodice prodavalo se u Španjolsku, Italiju i Grčku, te češko staklo u Filadelfiju. Uvozila je iz Nizozemske kavu i čaj, papar i druge mirodije, sušenu ribu iz Norveške, indigo iz Nantesa, mahagonijevo drvo iz Lisabona, rižu iz Turske, te svilu iz Italije.
Na najstručnijim i najbolje plaćenim mjestima u rafineriji radili su strani radnici iz Nizozemske i Hamburga. Kako bi ih se privuklo u Rijeku i Hrvatsku, plaće im bijahu dvostruko veće negoli u njihovim matičnim zemljama. Godine 1768. u poduzeću su bila zaposlena 704 radnika i namještenika. Od toga je bilo 49 stranaca (Nizozemci, Hamburžani, Francuzi), 316 iz austrijskih zemalja (Istrani, Kranjci, Primorci, Austrijanci) a 339 bijahu paesani, tj. domaći ljudi. U samoj rafineriji radilo je ukupno šest majstora, svi odreda stranci. Poslije njih u radnoj su kvalifikaciji dolazili raffineurs (stručni izučeni radnici), od kojih 34 otpada na strance, a 18 na Hrvate. U lončariji rafinerije bili su majstori iz Hrvatske, u kotlariji majstor iz Pruske, radnici pak većinom Hrvati. Nadničari i kočijaši opet su pretežno bili domaći ljudi, Hrvati i Slovenci (Kranjci i Korošci). Znakovito je da su svi ravnatelji kompanije u pravilu potjecali iz Antwerpena/Anversa u Belgiji.
Godine 1760. u Rijeku se kao direktor Riječke šećerane doselio Flamanac Jan Ignac (Giovanni Ignazio) Verpoorten, rodom iz Antwerpena, tada u sastavu austrijske Nizozemske, dotadašnji direktor Emdener Kompagnie. U izvorima se spominje kao glavni direktor (supremus director) riječke kompanije. Posjedovao je kuću na Sušaku u kojoj se nalazila manufaktura za preradu duhana. Zajedno s Antoniom Vellensom, Luigijem Orlandom i Giuseppeom de Zanchijem utemeljio je tvornicu kože u Rijeci. Pripadao je masonskom pokretu i bio među utemeljiteljima prve masonske lože u Rijeci. Bio je proglašen riječkim i bakarskim patricijem. Godine 1776. preselio se u Trst, te ondje utemeljio Compagnia di sicurtà di commercio e di sconto (COMPAGNIE IMPERIALE & ROYALE OCTROYEE D´ASSURANCE DE COMMERCE & D´ESCOMPTE/DISKONTO-BANK TRIEST, 1781.), s kapitalom od čak četiri milijuna fjorina. Kompaniju je vodio zajedno sa Giuseppeom Belluscom, dubrovačkim konzulom u Trstu, i G. E. Trappom, kao ravnateljima i poslovnim ortacima. Novčanu potporu kompaniji pružala je glasovita bankarska kuća Van Ertborn & Fils. Godine 1782. car Josip II. podijelio je Verpoortenu privilegij da osim trgovine s Indijama i Kinom, vodi i vlastitu rafineriju šećera. Verpoorten je 1780. otkupio prvu tršćansku rafineriju šećera Giovannija Giorgia Simona kod staroga Lazareta. Svojim brodovima Americano i Vigilanza trgovao je s Antilima. Zaključenje mira između velikih sila 1785. godine isključile su Verpoortenovu kompaniju iz spomenute trgovine.
Osnivanje Verpoortenove tršćanske tvrtke i danas, dvjesto godina nakon njena osnivanja, obavijeno je velom tajne. Povijest je to kompanije koja je željela stvarati mnogo toga, ali nije naposljetku učinila gotovo ništa. Njeni su osnivači snovali o previše djelatnosti odjednom, povezujući trgovinu, bankarstvo i osiguranje. Verpoortenove ambiciozne i megalomanske projekte bilo je teško financijski podupirati jer se u njima ujedno radilo o trgovanju šećerom i usoljenom ribom, otvaranju banke i pomorskog osiguravajućeg društva, s trinaest međunarodnih ureda. Gubitke je najprije počelo stvarati pomorsko osiguranje, a 1786. posao s usoljenom ribom dovest će tvrtku do konačnoga stečaja. Tada su tri njena direktora učinila neslavan i neuspio pokušaj da svoje osiguravateljske račune krivotvore, te ih tako prikažu pred austrijskom dvorskom upravom. Bio je to tužan kraj posljednje velike europske međunarodne kompanije koja se pojavila tijekom osamnaestoga stoljeća, na zalazu prosvjetiteljske epohe.
| 
Klanac Rječine početkom 1830.-ih, s pogledom na još staru Tvornicu papira i Trsat. Tok Rječine izgleda mnogo moćnije nego danas. Voda za pogon i
upotrebu u tehnološkom procesu omogućila je razvoj brojnih
tvornica – osim Tvornice papira i tvornice za preradu kože,
kao i mlinova i proizvodnje tjestenine.
|
Privilegirana rafinerija šećera poslovala je u Rijeci neprekidno sedamdeset i pet godina. Prema Miji Mirkoviću to je bilo izrazito monopolističko, privlegirano društvo udešeno za veliko austrijsko unutrašnje tržište, vođeno od stranaca i u korist inostranog kapitala, po karakteru kolonijalno društvo, koje je glavnu sirovinu (sirovi šećer od trske) prodavalo u zemlje izvan jugoslavenskog područja. Poduzeće je davalo posla u izvršnom radu domaćim ljudima, uglavnom Hrvatima i Slovencima, zatim domaćim kirijašima i brodovima.
U Hrvatskoj je utjecaj stranaca na razvoj trgovine i obrta tijekom XVIII. stoljeća nailazio na velike zapreke. Budući da je protestantima i Židovima bio zabranjen ulazak u hrvatske zemlje, oni nisu mogli utjecati na privredni razvitak i manufakture kao u Pruskoj ili Engleskoj Protestanti nisu smjeli u Hrvatsku sve dok Josip II. godine 1781. nije bio izdao patent o toleranciji. Tek su te godine postali protestanti ravnopravnim građanima i mogli se slobodno baviti gospodarskom djetlanošću. Prije toga protestanti su mogli djelovati samo u Rijeci, gdje se osjećao njihov utjecaj osobito u Orijentalnoj kompaniji i holandskoj Trgovačkoj kompaniji, koju su vodili i gdje su djelovali mnogi protestanti iz Nizozemske i Hamburga. Zahvaljujući tome Rijeka je bila prvi grad u Hrvatskoj koji će ne samo upoznati protestantsku radnu etiku, nego će i djelovati po njenim pravilima. Ovo će biti od prvorazrednoga značenja i za devetnaesto stoljeće, kada se u Rijeci pojavljuju i vrlo uspješno djeluju novi strani protestantski poduzetnici (Smith, Meynier, Whitehead, Steinacker i dr.) Svi oni zatekli su već ovdje razvijenu radnu svijest i odgovornost, uhodanu praksu racionalnoga i funkcionalnoga djelovanja, koja je posve odgovarala duhu kapitalizma i uvjetima slobodnoga tržišta. Bila je to velika prednost u odnosu na tada još prevladavajuću feudalnu zaostalost i privrednu zapuštenost u drugim krajevima Hrvatske. Rijeka je predstavljala kapitalističku oazu u moru feudalizma. Ona, naime, već u osamnaestome stoljeću dobiva svoju pomorsko-trgovačku individualnost, koja svojim značajem i poslovnošću izlazi iz okvira državne zajednice, te izrasta u svjetski poslovni subjekt. Tomu su znatno pridonijeli središnji državni propisi i povlastice, zatim zemaljske odluke i lokalni propisi te napokon, sami poslovni ljudi svojom poslovnošću i novcem.
PRVI RIJEČKI GUVERNER
Nakon ukinuća Primorske trgovinske provincije i vraćanja Rijeke u hrvatski državni teritorij, središnja vlast u Beču u Rijeci osniva Gubernij kao tijelo svoje politike. Godine 1776. prvim riječkim guvernerom, a nedugo potom i županom Severinske županije, postaje grof Jozsef Mayláth von Székély, rodom iz županije Hont, nekadašnji državni savjetnik Dvorske komore u Beču, gdje ga je bila imenovala carica Marija Terezija. U njegovo se doba riječka trgovina naglo povećala i popravila dotadašnja privredna situacija. Vodeći brigu o napretku ovoga kraja kao i stečenim pravima, Mayláth predlaže Dvoru da se Gradskom vijeću Rijeke ostavi dotadašnji djelokrug rada te da Vijeće u općim političko-administrativnim stvarima i dalje ostane podređeno hrvatskom namjesničkom vijeću. Zaslužan je za proglašavanje Bakra, Bakarca i Kraljevice slobodnim lukama. Na njegov poticaj, potkraj sedamdesetih godina XVIII. stoljeća (1779.), bila je u Rijeci osnovana Trgovačka burza (La borsa mercantile) i Kasino (Casino), sa sjedištem u kući Anselma Perija. Nakon odlaska iz Rijeke 1783. grof Mayláth je postavljen za župana Srijemske županije, te umire u Nuštru.
Godine 1786. Giovanni B. Giustini, riječki trgovac, patricij i vicekonzul Napuljske kraljevine, kod Lovre Karletzkoga tiska talijanski prijevod knjige La Guida dei Negozianti e tenitori di libri o sieno primi scritturali, pariškoga profesora De La Porte.
U proljeće 1789. godine, svega nekoliko mjeseci prije izbijanja Francuske revolucije, engleski putopisac Thomas Watkins, u svom sedamnaestom pismu, datiranom iz Venecije, iznosi sljedeće zapažanje: Rijeka je jedna od rijetkih luka koje pripadaju austrijskom caru, koji je, mnogim mudrim povlasticama i zaštitnim mjerama, znatno unaprijedio njen trgovački promet (…) Premda sam već mnogo puta slušao povoljne opise toga grada, uvjeravam Vas da je on znatno premašio moja iščekivanja. Kuće su velike, ulice široke i prepune svijeta raznih narodnosti. Kao cjelina, on ostavlja utisak trgovanja, vrijednosti i bogatstva. Podjednako povoljan utisak ostavit će Rijeka u to vrijeme i na Alberta Fortisa.
Godine 1793. sačinjen je sljedeći popis riječkih trgovačkih tvrtki (magazzini di dita): Adamich Simone e Figlio, Bienenfeld Adamo, Cavalli direttore della fabbrica Potasch, Cragnez Francesco, Foresti Giovanni Batt. Direttore della Farica cuoj, Nais Gianbattista e Comp., Orlando Giuseppe direttore della Fabbrica cere, Pisanello Carlo e Figli, Plenario Giuseppe, Santarelli Santo e Comp, Sporer Andrea, Tomasich eredi, Wohinz vedova di Michele. Osim toga postojali su i sljedeći veletrgovci: Attelievich Fratelli, Buranello Giovanni, Candellari Paolo, Cercich Giacomo, Circovich Cristoforo, Dani Antonio, Dani Spiridone, David Giusepe, Luppi Giovanni, Muschler Carlo, Maurizi Demetrio, Manati Carlo, Ostoich Pietro, Poglayen Giovanni, Papich Gregorio, Petrovich Trifone, Rainovich Ignazio, Rajovich Teodoro, Rassevich Geremia, Susanni Marco, Summacampagna Saverio, Sacabent Arsenio, Silenzi Lorenzo, Scarpa Paolo, Vucovich fratelli, Vucovich e Nicolich, Zitterer Giacomo.
Godine 1798. poduzetnik Gaetano Cavalli otkupio je od riječke općine komad zemlje bogate glinom (un fondo argilloso), nedaleko gradskoga groblja, na kojem gradi tvornicu žljebaca i cigli. U to vrijeme na Školjiću je posjedovao brodogradilište Vincenzo Cattalinich, koji ima obavezu plaćanja gradskoj blagajni 50 fjorina za svaki izgrađeni brod na svojim navozima.
Prema svjedočanstvu I. A. Demiana opće privredno stanje Rijeke 1805./6. izgledalo je ovako: U Rijeci postoji velika rafinerija šećera i tvornica rozolina, dvije na broju. Vlasnik prve je Odorico Miniussi, druge Franjo Rubinić. Te tvornice proizvode godišnje 14000 vjedara rozolina (...) Ovdje proizvedeni rozolin mnogo se prodaje u sve austrijske nasljedne zemlje, a nešto i u Italiju. Na Rijeci postoji i tvornica šešira, ona je vlasništvo Josipa Fulvija. Njeni se proizvodi veoma cijene i imaju lijepu prođu. Tvornica koža postoji na Rijeci od 1771., veoma je cijenjena. Godine 1798. proizvedeno je u njoj 850 centi kože. Tvornica voska je vlasništvo Josipa Pessija. On to poduzeće stalno povećava, proizvodi sada oko 900 centi voska i trguje s veoma dobrom robom. Na Rijeci postoje i dvije tvornice konopa, jedna je vlasništvo Orlanda, druga Santa Santrarellija. Obje proizvode god. Oko 3000 centi konopa. Prodaju te proizvode u velikoj mjeri na obližnje venecijansko otočje. Tvornicu kamenine posjeduje na Rijeci Josip Pessi, ona proizvodi lijepu i dobru robu. Poduzeće za izradu potaše na Rijeci proizvodi je godišnje oko 2000 m.c., a izvozi je uglavnom u Španiju. Postoji i tvornica duhana (...) Izvoze ga u Italiju i Tursku. Sukno proizvedeno na Rijeci je prostije kvalitete, izrađuju ga u većoj mjeri. To sukno izvoze na obližnje venecijansko otočje.
BILJEŠKE
G. Kobler, Memorie per la storia della liburnica città di Fiume, vol. II, Fiume 1896 (reprint Trieste 1978), Str. 79.
U spomenutom patentu navedeno je sljedeće: "I. Dopuštamo široko prebivalište i slobodno bavljenje trgovinom, manufakturama, radionicama svim stranim trgovcima, vlasnicima brodova, manufakturistima i ostalim obrtnicima, koji su radi trgovine željeli i bili voljni nastaniti se trajno u zemljama Donje Austrije osiguravajući im stalnu zaštitu; II. Osigurali smo puteve itd. Stoga dopuštamo svim trgovcima da se koriste našim lukama i rijekama bez ikakve naknade, bez općeg ili posebnog dopuštenja, bilo s vlastitim brodovima, bilo s natovarenim lađama, punim ili praznim, pod bilo kojim načinom ili trgovačkom stvari, da se mogu zadržati ili otputovati; proglašavamo najpreuzvišenije s ovime privremeno slobodnim lukama naše gradove Trst i Rijeku, i dodjelujemo im sljedeće sloboštine: A. Svaki trgovac, kapetan broda, brodovlasnik i svi ostali mnogu slobodno ući, bez zapreke, bez ometanja, u slobodn luke i ulaziti, kupovati ili prodavati robu i stvari, istovarivati ili utovarivati osobno ili preko agenata, bez da ih se zaustavlja, prilikom dolaska ili odlaska, ne trebaju platiti ništa na ime zaštite, za takozvani Regal ili na neko drugo ime; nisu obavezni plaćati na ime uvođenja (slobodni od uobičajene carine uređene prema tarifi) više od pola postotka za konzulat i takozvane carine admiraliteta robe prodane ili promijenjene, i to prema procjeni, ukoliko nije prodano ili zamijenjeno može se koristiti bez ikakve zapreke; B. Brodovi usidreni u ovim dvjema slobodnim lukama ili onima, koje putuju pod našom zastavom i s našim patentom, uživaju zaštitu i carsku i kneževsku sigurnost utvrđenu prijašnjim patentima protiv svakoga smetanja itd.; C. Dopuštamo domaćim i stranim trgovcima da odlažu svoju robu u komorskim skladištima prema odgovarajuće razrezanom najmu i ostave je devet mjeseci, i ako se u međuvremenu popune kameralna skladišta, da ih uskladište u privatnim skladištima pod dvama ključevima." Isto, str. 80-1.
P. Mitrović – R.F. Barbalić, Riječka luka u: Rijeka zbornik, MH, Zagreb, 1953., str. 38-39.
"Sin dal 1779 il governatore Szápáry aveva proposto al Consiglio di cedere alcuni locali del Palazzo del Comune per adibirli a Borsa Mercantile sul modello di quella di Trieste. All´adunanza di costituzione prese parte il r. governatore e le ditte Eredi Minolli, Hutmann e comp., De Franceschi, Plenario e Neys, il direttore della Raffineria dei zucchero, Carlo Stricker, Francesco Tomassich, Francesco Margan, Carlo Pisanello, Giorgio Rossignoli, Francesco Luppi (20 maggio 1780). Con lievi modificationi fu accettato il Regolamento della Borsa di Trieste, e siccome il Consiglio non credette opportuno di cotere i tre locali, furono presi in affitto nella casa di Anselmo de Peri. La Borsa era aperta al pubblico ogni giorno dalle 9 alle 13 e dalle 15 alle 17, li negozianti potevano vendere le merci all´ingrosso. Si propose la nomina di un direttore, di due vice-direttori e di un usciere; quest´ultimo col salario di fior. 120 all´anno". La borsa mercantile. G. Viezzoli, Contributi alla storia di Fiume nel settecento, Fiume, anno X, 1932, Fiume 1933, str. 61-62. Svoj prvi kasino Rijeka je nominalno dobila 1779. godine. Prema zapisniku sjednice Kapetanskog vijeća, održane 16. studenoga 1779., točka 4, odlučeno je: „..da se uredi Bursa i Casino kao zajednički objekt, odnosno mjesto za sastajanje trgovaca, na kojemu bi mogli raspravljati. C. je mjesto u javnu korist građana, gdje bi časni ljudi, ovdašnji i strani mogli provoditi večernje sate zajedno, u zabavi i razgovoru prema običaju trgovaca u talijanskim gradovima. Prije navedeni objekti trebaju biti blizu i do njih treba biti lagan pristup. Gubernator utvrđuje s kapitanima građansku javnu zgradu koja treba biti u središtu grada. Odlučeno je da će jedna velika dvorana biti namijenjena okupljanju. Uz to bila bi prostorija nazvana segreteria, namijenjena za arhiv i političko pravno djelovanje. Još bi bile manje prostorije za rad odvjetnika, odnosno za neometano pisanje ugovora. Velika dvorana bila bi zajednička, danju Bursa, a noću Casino. Uz to bi bila i kuhinja." Prema Kobleru zaključeno je tada da se u prizemlju zgrade Palaca adaptira jedna soba za Casino, a 1780. godine prvi je domar Giovanni Foresti dobio iz gradske blagajne plaću od f. 300 s obvezom održavanja prema potrebi. Bio je to Casino patriziale, direktor mu je bio Matija Josip Paravić. Obližnja kavana Grigioni opskrbljivala ih je pićem i sladoledom.“ U K. se posluživala kava i ostala kavanska pića, igrao bilijar i karte. Osvijetljen je bio uljnom rasvjetom i voštanicama. Zimi se zagrijavao. Prvi kasino otvoren u 19. stoljeću nalazio se u zgradi Adamićeva kazališta. Prema A. zamisli, moderan, elegantni i prostrani gradski kazino otvoren je 4. listopada 1806. godine. Taj Casino degli impiegati e dei commercianti, gdje se okupljala gradska i trgovačka elita, nalazio se na prvome katu. U istoj zgradi bila je uređena velika plesna dvorana koja se davala u najam." K. Tadić, Riječka kasina i čitanje novina u. Temelji moderne Rijeke, Muzej grada Rijeke, 2006., str. 143-146.
DAR, PR-1, kut. 73 Popis riječkih trgovaca (magazzini di dita) 1793; Negozianti all´ingrosso.