SUŠAČKA REVIJA broj 74/75 književnost OPATIJA OČIMA (NEZADOVOLJNIH) PUTNIKA Amir Muzur Opatijci su uglavnom prekritični prema svome gradu. Uvijek ih nešto smeta: ako nije čistoća ulice, onda su zatvorene trgovine, ako nije uređenost plaža, onda je nepodrezanost granja. Gosti, pak, koji dolaze ovamo, iz Zagreba ili iz daljega, sjedaju na sunčanu terasu i, gotovo u razini mora, ispijajući kavu, čude se tim namrgođenim domorocima. Lista oduševljenika Opatijom neizmjerna je: na kraju krajeva, na pozitivnoj propagandi je Opatija i stasala u mondeni hit onodobne Austrijske rivijere. Patolog Robert Virchow i botaničar Heinrich Noë hvalili su opatijsko raslinje, kirurg Theodor Billroth Opatiju je zadužio ponajviše reklamom isticanom u svojim pismima prijatelju i glazbenom kritičaru Hanslicku. U najpoznatijem od ovih pisama, objavljenom u Neue freie Presse siječnja 1885., Billroth kaže da se u Italiji čovjek lako prehladi (Acclimationsschnupfen), dok u Opatiji nema vjetrovitih i hladnih pasaža pri šetnji, hvali vegetaciju i osobito se buni protiv dezinformacija da u Opatiji nisu uređene šetnice (putovi su ravni ili blago nagnuti – idealni za razmišljanje). Među najljepše panegirike svakako se mogu ubrojiti i pisma poljskog književnika i nobelovca Henryka Sienkiewicza, koji je izlječenje svoje grlobolje izravno pripisao opatijskom zraku. Naravno, odavna se znalo da entuzijazam opatijskim fasadama i pejsažima ne dijele baš svi. Karl Lueger, gradonačelnik Beča, bježao je u mirniji Lovran, a nadvojvoda i prestolonasljednik Franjo Ferdinand bježao je antisemitu Luegeru, sklanjajući se pred „židovskom arhitekturom“. Tako je, nekako, morao misliti i Antun Pavlovič Čehov za posjeta Opatiji listopada 1894., bar ako je suditi po njegovoj noveli Arijadna, u kojoj se pita: Jeste li ikada bili u Opatiji? To je prljavi, mali, slavenski gradić sa samo jednom smrdljivom ulicom kojom se ne može hodati bez kaljača. Toliko sam čitao, uvijek s toliko intenzivnim osjećajem, o tom “raju na zemlji”, da kada sam, kasnije, pridržavajući hlače, oprezno prelazio usku ulicu, iz dosade kupio tvrde kruške od stare seljanke koja je, prepoznavši me kao Rusa, rekla: "Čitiri" mjesto "četiri", "davadsat" mjesto "dvadsat", i kada sam se čudio kuda poći i što ovdje raditi, i kada sam neizbježno sretao Ruse jednako razočarane kao i ja, počeo sam se osjećati ozlovoljeno i posramljeno. Ima tamo jedan miran zaljev pun parobroda i brodića šarenih jedara. Odatle sam mogao vidjeti Rijeku i daleke otoke prekrivene ljubičastom maglom, i bilo bi to slikovito da pogled na zaljev nije opkoljen hotelima i njihovim depandansama – građevinama apsurdne, trivijalne arhitekture, koje su čitavu tu zelenu obalu prekrile pohlepnim novcorovačima, tako da uglavnom u tom malom raju ne vidiš drugo do li prozore, terase i male trgove sa stolovima i crnim konobarskim ogrtačima. Postoji i park kakav možeš sada naći u svakom kupalištu u inozemstvu. I mračna, nepomična, tiha krošnja palmi, i svijetao žut pijesak u drvoredu, i svijetla zelena sjedala, i blijesak tulećih vojnih rogova – sve me je to u deset minuta razboljelo! A čovjek je ovdje iz nekog razloga prisiljen provesti deset dana ili deset tjedana! Ne mnogo bolje o Opatiji se izrazio i kanadski putopisac Lovett Fielding Edwards ..... Nošnja iz "okolica Opatije" Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
OPATIJA OČIMA (NEZADOVOLJNIH) PUTNIKA
Amir Muzur
Opatijci su uglavnom prekritični prema svome gradu. Uvijek ih nešto smeta: ako nije čistoća ulice, onda su zatvorene trgovine, ako nije uređenost plaža, onda je nepodrezanost granja. Gosti, pak, koji dolaze ovamo, iz Zagreba ili iz daljega, sjedaju na sunčanu terasu i, gotovo u razini mora, ispijajući kavu, čude se tim namrgođenim domorocima. Lista oduševljenika Opatijom neizmjerna je: na kraju krajeva, na pozitivnoj propagandi je Opatija i stasala u mondeni hit onodobne Austrijske rivijere. Patolog Robert Virchow i botaničar Heinrich Noë hvalili su opatijsko raslinje, kirurg Theodor Billroth Opatiju je zadužio ponajviše reklamom isticanom u svojim pismima prijatelju i glazbenom kritičaru Hanslicku. U najpoznatijem od ovih pisama, objavljenom u Neue freie Presse siječnja 1885., Billroth kaže da se u Italiji čovjek lako prehladi (Acclimationsschnupfen), dok u Opatiji nema vjetrovitih i hladnih pasaža pri šetnji, hvali vegetaciju i osobito se buni protiv dezinformacija da u Opatiji nisu uređene šetnice (putovi su ravni ili blago nagnuti – idealni za razmišljanje). Među najljepše panegirike svakako se mogu ubrojiti i pisma poljskog književnika i nobelovca Henryka Sienkiewicza, koji je izlječenje svoje grlobolje izravno pripisao opatijskom zraku. Naravno, odavna se znalo da entuzijazam opatijskim fasadama i pejsažima ne dijele baš svi. Karl Lueger, gradonačelnik Beča, bježao je u mirniji Lovran, a nadvojvoda i prestolonasljednik Franjo Ferdinand bježao je antisemitu Luegeru, sklanjajući se pred „židovskom arhitekturom“. Tako je, nekako, morao misliti i Antun Pavlovič Čehov za posjeta Opatiji listopada 1894., bar ako je suditi po njegovoj noveli Arijadna, u kojoj se pita: Jeste li ikada bili u Opatiji? To je prljavi, mali, slavenski gradić sa samo jednom smrdljivom ulicom kojom se ne može hodati bez kaljača. Toliko sam čitao, uvijek s toliko intenzivnim osjećajem, o tom “raju na zemlji”, da kada sam, kasnije, pridržavajući hlače, oprezno prelazio usku ulicu, iz dosade kupio tvrde kruške od stare seljanke koja je, prepoznavši me kao Rusa, rekla: "Čitiri" mjesto "četiri", "davadsat" mjesto "dvadsat", i kada sam se čudio kuda poći i što ovdje raditi, i kada sam neizbježno sretao Ruse jednako razočarane kao i ja, počeo sam se osjećati ozlovoljeno i posramljeno. Ima tamo jedan miran zaljev pun parobroda i brodića šarenih jedara. Odatle sam mogao vidjeti Rijeku i daleke otoke prekrivene ljubičastom maglom, i bilo bi to slikovito da pogled na zaljev nije opkoljen hotelima i njihovim depandansama – građevinama apsurdne, trivijalne arhitekture, koje su čitavu tu zelenu obalu prekrile pohlepnim novcorovačima, tako da uglavnom u tom malom raju ne vidiš drugo do li prozore, terase i male trgove sa stolovima i crnim konobarskim ogrtačima. Postoji i park kakav možeš sada naći u svakom kupalištu u inozemstvu. I mračna, nepomična, tiha krošnja palmi, i svijetao žut pijesak u drvoredu, i svijetla zelena sjedala, i blijesak tulećih vojnih rogova – sve me je to u deset minuta razboljelo! A čovjek je ovdje iz nekog razloga prisiljen provesti deset dana ili deset tjedana! Ne mnogo bolje o Opatiji se izrazio i kanadski putopisac Lovett Fielding Edwards ..... Nošnja iz "okolica Opatije"
Opatijci su uglavnom prekritični prema svome gradu. Uvijek ih nešto smeta: ako nije čistoća ulice, onda su zatvorene trgovine, ako nije uređenost plaža, onda je nepodrezanost granja. Gosti, pak, koji dolaze ovamo, iz Zagreba ili iz daljega, sjedaju na sunčanu terasu i, gotovo u razini mora, ispijajući kavu, čude se tim namrgođenim domorocima. Lista oduševljenika Opatijom neizmjerna je: na kraju krajeva, na pozitivnoj propagandi je Opatija i stasala u mondeni hit onodobne Austrijske rivijere. Patolog Robert Virchow i botaničar Heinrich Noë hvalili su opatijsko raslinje, kirurg Theodor Billroth Opatiju je zadužio ponajviše reklamom isticanom u svojim pismima prijatelju i glazbenom kritičaru Hanslicku. U najpoznatijem od ovih pisama, objavljenom u Neue freie Presse siječnja 1885., Billroth kaže da se u Italiji čovjek lako prehladi (Acclimationsschnupfen), dok u Opatiji nema vjetrovitih i hladnih pasaža pri šetnji, hvali vegetaciju i osobito se buni protiv dezinformacija da u Opatiji nisu uređene šetnice (putovi su ravni ili blago nagnuti – idealni za razmišljanje). Među najljepše panegirike svakako se mogu ubrojiti i pisma poljskog književnika i nobelovca Henryka Sienkiewicza, koji je izlječenje svoje grlobolje izravno pripisao opatijskom zraku.
Naravno, odavna se znalo da entuzijazam opatijskim fasadama i pejsažima ne dijele baš svi. Karl Lueger, gradonačelnik Beča, bježao je u mirniji Lovran, a nadvojvoda i prestolonasljednik Franjo Ferdinand bježao je antisemitu Luegeru, sklanjajući se pred „židovskom arhitekturom“. Tako je, nekako, morao misliti i Antun Pavlovič Čehov za posjeta Opatiji listopada 1894., bar ako je suditi po njegovoj noveli Arijadna, u kojoj se pita:
Jeste li ikada bili u Opatiji? To je prljavi, mali, slavenski gradić sa samo jednom smrdljivom ulicom kojom se ne može hodati bez kaljača. Toliko sam čitao, uvijek s toliko intenzivnim osjećajem, o tom “raju na zemlji”, da kada sam, kasnije, pridržavajući hlače, oprezno prelazio usku ulicu, iz dosade kupio tvrde kruške od stare seljanke koja je, prepoznavši me kao Rusa, rekla: "Čitiri" mjesto "četiri", "davadsat" mjesto "dvadsat", i kada sam se čudio kuda poći i što ovdje raditi, i kada sam neizbježno sretao Ruse jednako razočarane kao i ja, počeo sam se osjećati ozlovoljeno i posramljeno. Ima tamo jedan miran zaljev pun parobroda i brodića šarenih jedara. Odatle sam mogao vidjeti Rijeku i daleke otoke prekrivene ljubičastom maglom, i bilo bi to slikovito da pogled na zaljev nije opkoljen hotelima i njihovim depandansama – građevinama apsurdne, trivijalne arhitekture, koje su čitavu tu zelenu obalu prekrile pohlepnim novcorovačima, tako da uglavnom u tom malom raju ne vidiš drugo do li prozore, terase i male trgove sa stolovima i crnim konobarskim ogrtačima. Postoji i park kakav možeš sada naći u svakom kupalištu u inozemstvu. I mračna, nepomična, tiha krošnja palmi, i svijetao žut pijesak u drvoredu, i svijetla zelena sjedala, i blijesak tulećih vojnih rogova – sve me je to u deset minuta razboljelo! A čovjek je ovdje iz nekog razloga prisiljen provesti deset dana ili deset tjedana!
Ne mnogo bolje o Opatiji se izrazio i kanadski putopisac Lovett Fielding Edwards .....
Nošnja iz "okolica Opatije"
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.