Slava Pere Radakovića ne blijedi. Legenda Rijeke je tog 10. lipnja 1962. u 85. minuti matirala Fahriana, izbacila Njemačku i uvela Jugoslaviju u polufinale Svjetskog prvestva. Fama o asu preminulom na treningu 1. studenoga 1966. trajat će dok je riječkog nogometa.
| 
Pero Radaković |
Pero Radaković je najveća legenda i najveći mit u povijesti HNK Rijeke, njegova igračka slava ne tamni usprkos proteku godina, čak i desetljeća, od njegovih loptačkih podviga koji su zadivili grad na obalama Rječine, cijelu Hrvatsku i tadašnju Jugoslaviju, pa i svijet. Radakovićeva slava se samo kao ponornica malo pritaji, a onda izbije na površinu kada ju osvijetli neki jubilej, kao u ovom slučaju.
Riječ je o opjevanom Perinom golu u četvrtfinalu na Svjetskom prvenstvu 1962. godine u Čileu. Golu vrijednom pobjede nad velikom Njemačkom i plasmanu na četvrto mjesto te veličanstvene generacije "Čileanaca". Prošlo je pedeset godina od poteza koji je cijelu nogometnu bivšu državu bacio u trans i riječkom dragulju osigurao posebno mjesto među nogometnim legendama tadašnje reprezentacije. Klub s Kantride odgojio je niz golgetera najplemenitijeg kova, dosta se sjetiti Perina, suigrača Tončija Gulina, koji je šezdesetih bio trostruki strijelac za pobjedu nad velikim Dinamom u Zagrebu, ali Radakovićev "Cileno" je za riječki nogomet kao Obračun kod O.K. korala za western, jednostavno klasika.
Nedavno sam o Radakoviću i onom pogotku razgovarao s Joškom Skoblarom, nogometnim znalcem najplemenitijeg kova i golgeterom čiji je rekord od 44 gola u prvenstvu (za Marseille) nakon pustih godina tek nedavno skinuo Leo Messi.
Pero je viknuo – Pusti! Ja obično ne puštam, ali tada sam pustio – sjetio se Skoblar potonje akcije u kojoj je Radaković, s bijelim povezom oko glave, zakucao loptu iza Fahriana i njemačkom Elfu na taj način rekao – aufwiedersen.
Skoblar, ne baš rasipan u komplimentiranju, bio je pun hvale na račun Radakovićevih vrlina. Josip Đurić i Žarko Jovanović su u svojoj knjizi Najljepši pogodak Pere Radakovića vodili računa o brojnim detaljima, pa i o zaradi Nogometnog saveza Jugoslavije. NSJ je s tog prvenstva prihodovao čak 80.000 dolara, za ono vrijeme itekako dobru zaradu i to zahvaljujući Radakovićevu podvigu.
Što se tiče opjevanosti gola, autori su naveli primjer iz okoline Titovog Užica, stihove jednog tamošnjeg guslara, koji je pjevao:
| 
Legendarni gol Nijemcima u Čileu. Tim je golom Jugoslavija otišla u
polufinale svjetskog prvenstva. |
Kada grunu Radaković Petre,
Kada zapuca, kada mrežu iscijepa,
Zakukali njemački igrači,
Naši jedan, a njihovi nula,
Naši bolje, rodilo im polje.
Euforija je bila opća, ljudi su "grabili" novine, u gostionicama se nazdravljalo, a ime strijelca bilo je mnogima na usnama. Tako je čak jedan nogometni klub u Hercegovini na svojoj osnivačkoj skupštini sebi izabrao ime "Radaković". Kakva čast za ovog velikog sportaša, ali skromnog i mirnog igrača.
U spomenutoj knjizi zabilježeno je da je specijalni dopisnik lista France Presse objavio najbolje igrače netom završenog osmog po redu Svjetskog prvenstva. Tu su imena kao Đalma Santos, Schnellinger, Maldini, Didi, Zito, Masopust, Pele, Garrincha, Zagalo i riječki junak Pero Radaković. U svojoj bogatoj povijesti HNK Rijeka nije doživjela takav kompliment. Uostalom, već je priznanje Rijeci što je imala svog istaknutog čovjeka u takvoj reprezentaciji, jednoj od najslavnijih, ako ne i najslavnijoj u povijesti nogometa bivše Jugoslavije. O sastavu Šoškić, Durković, Jusufi, Radaković, Marković, Popović, Anković (Šijaković, Melić), Šekuklarac, Jerković, Galić i Skoblar, navijači su pričali bajke, a u tom timu svoje istaknuto mjesto imao je naš junak sa terena pod stijenama na Kantridi. Pero je bio član riječkog tima koji je tada, 1964./1965. godine, u jakoj konkurenciji tadašnje Prve lige s 15 klubova bio četvrti, zamalo mu je izmaknulo drugo mjesto iza Crvene zvezde i Sarajeva, dok je prvak bio Partizan, potonji fnalist Kupa prvaka 1966. godine. Ta riječka momčad je igrala u sastavu: Jantoljak, Milevoj, Mugoša, Radaković, Šangulin, Vranković, Lukarić, Tomljenović, Gulin, Naumović i Vukoje.
Nažalost, ovu sagu o Peri Radakoviću čini i njegov tragičan kraj baš na terenu njegove Kantride tog 1. studenoga 1966., za vrijeme treninga. Ostaje zapisano da je rođen 22. veljače 1937. u Rijeci, da je 1952. godine počeo igrati za Rijeku i za nju skupio 408 utakmica, sa 68 golova. U A reprezentaciji Jugoslavije debitirao je 18. lipnja 1961. godine u utakmici s Marokom. Odigrao je 19 utakmica u izabranoj selekciji, a posljednja je bila 27. rujna 1964. u Beču s Austrijom. Pero Radaković je okončao tragično, pozlilo mu je na treningu, nije stigao do bolnice. Rijeka je bila u šoku kao i cijela Jugoslavija, na trsatskom pogrebu bilo je 15 tisuća ljudi, a u ime Kluba govorio je slavni predsjednik Milorad Doričić, u ime NSJ oprostio se Milan Blažević, dok je slavni napadač Nedeljko Vukoje pozdravio Peru Radakovića u ime suigrača.
Vrijeme čini svoje, ali uspomene odolijevaju. Ovdašnji nogomet i dalje ima Peru Radakovića - nekada igrača, a sada trenera, sina slavnog oca. Isto tako, HNK Rijeka niz desetljeća organizira memorijalni juniorski turnir Pero Radaković u spomen na najveću legedu u povijesti kluba.
| Hodogram Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu 1962. godine u Čileu
31. V. 1962.: SSSR-Jugoslavija 2:0(Ivanov, Ponedeljnik)
2. VI. 1962.:Jugoslavija - Urugvaj 3:1 (Skoblar, Galić, Jerković;/Cabrera)
7. VI. 1962: Jugoslavija - Kolumbija 5:0 (Galić; 2, Jerković 2, Melić)
10. VI. 1962.: Jugoslavija - Njemačka 1:0 (Pero Radaković)
13. VI. 1962.: ČSSR - Jugoslavija 3:1 Kadraba, Scherer 2,/Jerković)
16. VI. 1962.: Čile - Jugoslavija 1:0 | |
MILE TOMLJENOVIĆ, SUIGRAČ PERE RADAKOVIĆA
Mile Tomljenović, prokušani nogometni znalac, spada u dugu kolonu sjajnih nogometaša banjalučkog Borca, koji su desetljećima pojačavali Rijeku i postajali malo-pomalo ljubimci navijača. Mile je osvajao igrom na terenu, opravdavajući epitete kojima je i dočekivan na Kantridi, isto tako i izvan terena druželjubivošću i neposrednim, dobronamjernim kontaktom s brojnim ljudima. Tomljenović je imao čast i privilegiju dijeliti svlačionicu s Perom Radakovićem, čije će nezaboravne igre i tragičan kraj, baš pod stijenama Kantride, njega učiniti vjerojatno najvećom legendom Kluba svih vremena. Tomljenović je prošao u Rijeci puno toga, od hvaljenog i slavljenog prvotimca, poslije trenera te direktora bijelih. Pamti dobro one sjajne šezdesete godine, kada je Klub prvi put bio četvrti u Ligi 15 bivše Jugoslavije, sedamdesete, kada su nakon povratka u elitni razred na Kantridu donesena dva Kupa Jugoslavije, te osamdesete kada je Rijeka Miroslava "Ćire" Blaževića pravila velike probleme slavnom Juventusu te malo kasnije kada je bijeli tim Joška Skoblara i asistenta mu Mladena Vrankovića na Kantridi pobijedio veliki Real iz Madrida.
Od svih uspomena podno stijena Kantride svakako posebno mjesto zauzima drugovanje sa Perom Radakovićem.
O Peri sam puno čuo, čitao - sjeća se mladenačkih dana Mile Tomljenović, današnji vječno dobro raspoloženi umirovljenik, koji ne zaboravlja svoju drugu veliku mladenačku ljubav – slikanje. Uostalom, u kupu ponuda tadašnjih klubova Tomljenović je gledao gdje će moći studirati slikarstvo, stoga se odlučio za Rijeku. Tako su ga, osim lopte, boje i kistovi doveli do bijelog dresa i druženja sa legendarnim Perom Radakovićem. - Znam da je imao puno ponuda, Hajduka te drugih klubova.
Došao sam ovdje u Rijeku i, normalno, bilo mi je drago što sam mogao igrati s njim jer se o njemu uvijek lijepo pisalo, a on je to svojom igrom i opravdavao. Bio je mirne naravi, tih, korektan igrač. Dovoljno je kazati da je postao prezentativac Jugoslavije iako je u ono vrijeme bilo teško ostati u toj jugoslavenskoj reprezentaciji. To zato jer je on ipak bio iz Rijeke, iz jedne manje sredine a ipak se nametnuo i postao standardni igrač reprezentacije. Zahvaljujući njegovim igrama i golu Jugoslavija je završila na četvrtom mjestu na Svjetskom prvenstvu u Čileu.
| 
Radaković (desno) bio je izabran u najbolju ekipu svjetskog prvenstva
1962. godine uz Pelea i Garrinchu. |
Mile Tomljenović se naigrao za Rijeku, a dosta je vremena proteklo od zajedničkog loptačkog druženja sa Radakovićem?
Ja sam sa Perom igrao četiri godine, govori Mile Tomljenović. Mogu reći da je bio korektan igrač, ponašanjem je bio jednak svima nama. Nije odskakao ni po čemu osim po igri, ali po karakteru, po ponašanju se uopće nije isticao. Bio je isti kao i svi mi drugi, skroman, kakvim smo, uostalom, bili i mi.
Vaša momčad se, međutim, imala itekako čime pohvaliti. Recimo, tim Rijeke je u sezoni 1964/65. prvi put bio četvrti, a Prva liga je imala samo 15 klubova. Prvi je neprijeporno bi Partizan, iduće sezone finalist Kupa šampiona s Real Madridom dok je vašoj Rijeci legendarnog trenera Stojana Osojnaka i pomoćnika mu Angela Zicovicha zamalo izmaklo drugo mjesto. Riječ je o sjajnom "bijelom" timu Jantoljak, Milevoj, Mugoša, Radaković, Šangulin, Vranković, Lukarić, Tomljenović, Gulin, Naumović i Vukoje. Što bi Rijeka danas dala za strijelca kalibra Tončija Gulina, jednom trostrukog strijelca u maksimirskoj pobjedi nad Dinamom 3:2 iako je plave predvodila legenda Dražan Jerković?
Ja sam došao 1963. godine a 1964/65. Rijeka je već bila četvrta. Bili smo kvalitetna momčad i ja, koji sam imao ponuda raznih klubova, teško sam ušao u sastav. Kada sam međutim ušao, više nikada nisam iz ekipe izašao. Igrao sam na sredini terena zajedno s Perom Radakovićem i Velimirom Naumovićem.
Pogled na Peru Radakovića kao igrača iz blizine, iz kuta kolege na sredini terena Rijeke?
Pero je igrao odlično i za ono vrijeme imao je odlično primanje lopte. Imao je i snažan udarac. Igrao je glavom, bio je kompletan igrač. Ubacivao se i u napad, vraćao se u obranu, tako da je mogao igrati po cijelom terenu, na širokom prostoru. Fizički je bio izdržljiv. Nije bio neki posebni "brzanac", ali je bio jako kompletan igrač.
Imali ste privilegiju igrati u veznoj liniji s velikim asovima Rijeke, Perom Radakovićem i također odnedavno pokojnim Velimirom Naumovićem, slavnim "Naumom"?
Kada sam igrao s nekim, nisam samo gledao igru već kompletnog igrača, njegov karakter. Naumović se nekako nametnuo kao igrač, kao vođa. Recimo, u modernija vremena, kada bih gledao samo igru, onda je Desnica bio neusporediv. Nije se, međutim, nametnuo. Naumović se nametnuo po svom karakteru, on je vodio momčad. Bilo je teže igrati kada nema njega, a lakše kada je on tu. Kada je otišao, ja sam prešao na njegovu stranu, a Rijeka je opet bila četvrta. Imala je standardnu momčad koja je dugo igrala zajedno. Dobri su to bili igrači. Bilo je teško ući u momčad. Kao klub je Rijeka bila velika, bez obzira igrala u Beogradu, u Nišu ili u Mostaru. Bila je i obožavani klub, imala je prijatelje i u ovim gradovima i u Zagrebu. Dala je je još reprezentativaca u toj generaciji – Lukarića, Naumovića, Milevoja, Jantoljaka. Imali smo publiku. Recimo s Crvenom Zvezdom 12 tisuća gledatelja. Znalo ih je biti i 18, pa i 22 tisuće. Dođe OFK Beograd pa bude 8-10 tisuća, Radnički iz Niša, 6.000 gledatelja. Ispod toga ih nije nikada bilo manje. Većinom su gledaoci stajali.
Rijeka je imala jaku momčad i bila je velika ljubav prema njoj. Kao klub, ponavljam, bila je poštovana u svim krajevima Jugoslavije. U tom razdoblju, sredinom šezdesetih, "doma" nismo izgubili četrnaest mjeseci.
Dani čileanskog Svjetskog prvenstva i nakon pola stoljeća ostaju kao epopeja, podvizi Draže Jerkovića, Joška Skoblara, Pere Radakovića, Vlatka Markovića i ostalih ne blijede. U doba ondašnjih, poprilično zostalih sredstava javnog komuniciranja, Radakovićev gol Fahrianu za trijumf nad SR Njemačkom itekako je snažno odjeknuo?
Kada je on postigao gol u Čileu, to je u Rijeci bilo nešto ogromno. To je bilo nešto veliko i za ovaj klub jer je poslije toga,u to vrijeme, Rijeka počela dobivati ponude za utakmice od pretežno svih njemačkih klubova. Zahvaljujući Perinoj igri u Čileu i pobjedonosnom golu Nijemci su ga željeli vidjeti. U to smo vrijeme igrali s Nürnbergom, koji je bio prvak Njemačke, pobijedili smo ga 2:1. Igrali smo s Eintrachtom u Frankfurtu, tukli smo ga 4:1. Pobjeđivali smo te njemačke klubove. Pero Radaković je Rijeci otvorio vrata Njemačke, pa i on sam je očekivao da tamo ode i mogao je otići da se nije razbolio. Ja vjerujem da bi on bio završio najprije negdje u Njemačkoj, u nekom njemačkom prvoligašu.
U davnom crno-bijelom dokumentarcu ostala je uspomena, svjedočanstvo legendarnog masera Rijeke, pokojnog Alfreda Bobija Otmaricha, koji je prepričavao kako mu je u Mugošinom automobilu, praktički na rukama, umirao Radaković. Vi ste bili jedan od sudionika te tragične ševe na Sve svete, 1. studenoga 1966. godine,kada je Radakoviću i pozlilo i umro je?
| 
Pero Radaković – najveća legenda u povijesti kluba s Kantride |
Mi igrači bismo žurili na trening, koji bi počinjao oko deset sati. Neki bi dolazili ranije, brzo bismo se skidali i izlazili bismo na teren jer smo voljeli igrati ševu. Igrali smo obično tako u krug "pet prema dva", dvojica su bila unutra, petorica okolo. Tko je dolazio posljednji, išao je unutra. Pero je bio unutra s još jednim, nas smo petorica bila vani. On je osjetio slabost i zapitao je tko će ga zamijeniti. Naišao je Nikica Jovović, trčao je iz svlačionice i ušao je umjesto Pere. Radaković je legao na travu kraj korner-linije, podbočio se laktovima, nešto je osjetio. Pošto je Mugoša bio tu s automobilom, on i maser Bobi Ottmarich odmah su s Perom krenuli za bolnicu i on je tamo umro. Čekali smo zabrinuti što će se dogoditi. Javili su nam, da..., vijest je bila da je umro.
Do danas se spominje grandiozni pogreb Pere Radakovića na groblju na Trsatu 2. studenoga te 1966. Govori se o brojci od se brojkom od čak 15 tisuća nazočnih.
Bio je to veliki sprovod na Trsatu, mislim da takvoga na Trsatu nikada nije bilo. Ta Perina nagla smrt odjeknula je u cijeloj Jugoslaviji, a vjerujem i širom Europe, jer on je bio veliki igrač. Osim toga, neobičan je bio tada takav tragičan događaj na terenu.
Prvenstvo se međutim odvijalo, Rijeku je odmah čekao nastup na gostovanju, igrali ste u Novom Sadu, zar ne?
Da, sljedeće smo kolo igrali u Novom Sadu i prije utakmice minutom šutnje odali smo počast za pokojnom Peri Radakoviću.
Vani, recimo u Italiji, kada se dogodi da igrač umre na stadionu, igralište dobije ime po njemu, kao što je bio slučaj u Perugi s Renatom Curijem. Stadion Kantride međutim nije dobio ime Pere Radakovića, čovjeka koji je proslavio grad i klub i koji je umro pod tim stijenama?
Neću sada govoriti samo o nogometu, govoriti ću i o vaterpolu, atletici i o drugim sportovima. Ja ne mogu shvatiti da u jednoj Rijeci, koja je sportski grad, niti jedna ulica nema ime jednog sportaša. Recimo jedan Curtini, koji je bio veliki igrač, osvajao odličja na najvećim svjetskim sportskim događanjima, ponikao ovdje u Rijeci, a nemamo njegovu ulicu. Sportaši prenose ime svoga grada i zemlje po cijelom svijetu. Pero Radaković zaslužio je svoju licu. Bernard Vukas, koji je bio svjetski igrač, ima ulicu i u Zagrebu i u Splitu, zašto Pero Radaković to ne bi imao? Za našu sredinu ipak je Radaković sportaš "broj jedan".