Nakon udara na vladu Ricarda Zanelle, 3. ožujka 1922., on se s autonomaškom većinom Konstituante (Ustavotvorne skupštine) sklonio u Kraljevicu, dakle na teritorij Kraljevine SHS. Kako je Jugoslavija bila jedna od potpisnica Rapallskog ugovora, Zanella je s pravom mogao očekivati da će se ova država zauzeti za primjenu njegovih odredbi, tim prije što joj je luka Baross tim ugovorom bila obećana. Zanella je u vezi s tom zadaćom kontaktirao osobno i pisanim putem jugoslavenske političare, ali je jugoslavenska vlada, osobito nakon što joj je Mussolini formirao vladu 28. listopada 1922., bila nemoćna suprotstaviti se njegovoj ekspanzivnoj politici.
Povjesničarima je skoro nepoznato što se događalo u Kraljevici s riječkim izbjeglicama i Zanellom. Mali broj dokumenata o tome nalazi se u Državnom arhivu Rijeka, fond Privremene vlade, Z-2. Jedan dokument iz ove zbirke, iz kutija 14. i 15., osobito je koristan za spoznaju situacije neposredno nakon sklapanja Rimskog pakta 27. siječnja 1924., kojim je dokinuta Riječka država. Taj dokument je izjava autonomaša Paola Cuculića (Zuzzulich) koju je dao (talijanskoj) Kvesturi pred funkcionarom za političku sigurnost, čije je prezime na potpisu dokumenta nečitko, a ime čitljivo – Enrico. U dispozitivu izjave zabilježeno je da se Cuculić sam javio nakon povratka iz Kraljevice, zadržao se na Sušaku, gdje je dobio propusnicu, te se narednog dana javio u Kvesturu kako bi dao izjavu.
Paolo Cuculić nije izgleda bio istaknuti autonomaš. Njegovo ime ne nalazi se na listi članova Konstituante prilikom njezine inauguracije 5. listopada 1921. Ipak je kao autonomaš pobjegao s obitelji za Zanellom u Kraljevicu i tamo ostao dok nije potpisan Rimski pakt. Izjavu u Kvesturi dao je 20. veljače 1924. godine.
Paolo Cuculić je rođen u Rijeci 22. kolovoza 1876., od oca Pia Cuculića i majke Marije Rumac. Bio je šef pisarnice Državnog tužilaštva i ravnatelj istražnog zatvora. No, iz dokumenata nije vidljivo na čije se Državno tužilaštvo naziv odnosi: na Državno tužilaštvo u Rijeci u doba mađarske uprave gradom ili na Državno tužilaštvo Riječke države.
Paolo Cuculić je u izjavi najprije naveo imena dvadesettrojice članova Konstituante koji su još ostali u Kraljevici ‒ Blažić, Lengel, Lašak, Dujmići (Luigi i Giulio), Blečić, Sablić, Lenac, Zanie, Superina, Grohovac, Turk, Petani, Martić, Capudi, Krulčić, Dalma, Darmartello, Grbac, Klinc, Škalamera i Začek. Nadodao je, zatim, imena još nekoliko sljedbenika čijih se imena sjećao i nazvao ih squadra nera: Grohovac, Paolo Maso, Pinto, Angeli i Giuseppe Davide, Terragni Camerra, Pessi, Benussi, Lenaz, Mihelčić, nekadašnji pomoćnik pisarnice, Benedetti Ramiro, bivši zaposlenik na sudu, otac Katunar sa sinom te još neke.
Spomenuo je, zatim, da je u Kraljevici bio imenovan šefom svih službi, osim službe za informacije koja je bila dodijeljena vjernom Zanellinom suradniku Giovanniju Sterchicu (Strčić). Izjavio je i da je u Kraljevicu izbjegao skupa s obitelji i tamo je dobivao 80 dinara za troškove boravka.
Cuculić također navodi da su izbjeglice u Kraljevici održavale sastanka, najprije u prostorima sanatorija, zatim u kući Mateljana pa u Villi Silvana. Godišnje je održavano četiri, najviše do pet javnih sjednica izbjeglica članova Konstituante, kojima su prisustvovali i oni članovi Konstituante koji su ostali u Rijeci.
...