Istina je da je da su Opatiju izgradili poduzetnici i plemići, ali su trajnu podlogu njenoj fami ipak priskrbili pisci i imena sa sveučilišnih katedri. Već je Leopold Schrötter von Kristelli, svjetski pionir laringologije, slavio opatijski (i lošinjski) zrak, bogat morskim aerosolom, kao blagotvoran za bolesti dišnih putova. I Lovranac Antonio Felice Giacich, autor znamenitog udžbenika pomorske medicine, zagovarao je lječilišnu budućnost Opatije, kao i karlovački vojni liječnik Juraj Matija Šporer i drugi.
Balneolog Julius Glax, kojemu su Južne željeznice bile povjerile ravnateljstvo nad Kurortom, zaslužan je za najvažnije infrastrukturne zahvate u gradu. Bečki kirurg Theodor Billroth svojim je pismima uvelike pridonio reklamiranju Opatije, a tu je reklamu i potkrepljivao stalnim dolascima, druženjem i operiranjem s riječkim kirurgom Antoniom Grossichem, sve do svoje smrti 1894. u Opatiji.
I bavarski profesor interne medicine, Max Joseph Örtel, zaslužio je epitet prijatelja Opatije, koncipiravši sustav staza i „terenskog liječenja“, dok je Rudolf Virchow, slavni berlinski patolog, u svojim sjećanjima najviše hvalio opatijsku bujnu vegetaciju koja je, uostalom, oduševila i prvog značajnog opatijskog putopisca, botaničara Heinricha Noëa, koji je najprije odsjedao u Angiolini, a potom stekao i vlastitu kuću na današnjoj Novoj cesti.
Travnja 1893. u hotelu Bellevue umro je Aloisz Markusovsky (rođen 1815.), izdavač liječničkog lista i reformator mađarske socijalne medicine. Godine 1892. zabilježen je i posjet Jaromira baruna von Mundyja, osnivača bečke i opatijske Prve pomoći (Rettungsgeselschaft) 1894., kao i Heinricha Littrowa (1820.-1895.), ravnatelja Nautičke akademije u Trstu, pomorskog kartografa i književnika koji je živio u opatijskoj vili Rusticana nedaleko Dječjeg vrtića.
Ožujka 1903. u opatijsku „zlatnu“ Spomen-knjigu gostiju potpis je stavio i Emil von Behring (1854.-1917.), njemački liječnik, profesor imunologije u Berlinu i Marburgu, pronalazač seruma protiv difterije i tetanusa i dobitnik prve Nobelove nagrade za medicinu i fiziologiju, 1901. Šetnje opatijskim lungomarem u sjećanjima je zadržao i Otto Loewi (1873.-1961.), profesor farmakologije u Grazu i, kasnije, New Yorku, dobitnik Nobelove nagrade za medicinu i fiziologiju 1936., za otkriće prijenosa informacije među živčanim stanicama.
U međuratno već doba, 1925., Opatiju je pohodio i Jacob Szwajcer, direktor bolnice u Varšavi, pisac vodiča Abbazia jako stacya klimatiyczna i kąpielowo-morska (1888.).
Da su velika imena znanosti dolazila i u novije vrijeme svjedoče potpisi akademika Grge Novaka, Josipa Vidmara, Pavla Savića i drugih, koji su 1974. odsjeli u hotelu Ambasador.
Volosko, pak, gaji čudnu vezu sa znanstvenicima od formata, bilo da ih iznjedri, poput seizmologa Andrije Mohorovičića, ili ih naknadno privuče, kao što je to postiglo s kemičarem-akademikom Nenadom Trinajstićem, geologom-akademikom Mladenom Juračićem, mikrobiologom Božidarom Stilinovićem, epidemiologom Jankom Vodopijom i mnogim drugima. Baš o vezi jednog iznimnog njemačkog para s Opatijom i Voloskom pripovijeda i ova naša crtica.
Među potpisima koji se mogu zateći u Zlatnoj knjizi gostiju Opatije stoji i onaj Hermanna von Helmholtza, datiran 1891. Helmholtz, rođen 1821. u Potsdamu kraj Berlina, nije potekao iz osobito bogate obitelji. Unatoč interesu za prirodne znanosti, studirao je medicinu (između ostalih, i kod Johannesa Müllera) iz pragmatičnih razloga. Kako to već biva s pasijama, proučavajući metabolizam mišića, Helmholtz je otkrio načelo očuvanja energije utemeljeno u fizici i filozofiji. Okrenut osobito fiziologiji i anatomiji, najviše se bavio ispitivanjima zakonitosti sluha i vida, mjerio brzinu živčanog prijenosa i raščlanjivao komponente složenog zvuka. Kao pravi moderni jatrofizičar, skovao je naziv „psihofizika”, objavio djela O očuvanju sile, Priručnik fiziologijske optike, O osjetu tona i druga, izumio oftalmoskop (aparat koji se i danas, tehnički usavršen, koristi za pregled očnoga dna). Radio je s Maxom Planckom, Ludwigom Boltzmannom, Gustavom Kirchoffom i Mihailom Pupinom, njegov učenik Wilhelm Wundt (1832.-1920.) utemeljio je eksperimentalnu psihologiju, a Heinrich Rudolf Hertz (1857.-1894.) dokazao elektromagnetsko zračenje. Imenovan je počasnim članom Kraljevskog udruženja kirurga Irske i Instituta inženjera i brodograditelja Škotske, Francuzi su mu dodijelili Legiju časti, a njemački car plemićski pridjevak „von”. Po Helmholtzu, miljeniku badenskih i pruskih vladarskih loza, nazvana je jednadžba koja se koristi pri računanjima u optici, kao i najveće njemačko udruženje ustanova koje se bave znanstvenim istraživanjem.
Hermann von Helmholtz, laskavo tituliran „suutemeljiteljem empirijske fiziologije”, „zvijezdom-vodiljom teorijske fizike”, „jednim od najvećih kapaciteta prirodnih znanosti” (kako će ga nazvati Lenjin), pa i „državnim kancelarom za fiziku”, nekoliko je puta mijenjao mjesto življenja i rada: najprije je predavao anatomiju u Berlinu, potom fiziologiju u Königsbergu, pa anatomiju i fiziologiju u Bonnu, zatim 12 godina fiziologiju u Heidelbergu (kamo ga je pozvao kemičar Robert Bunsen) i, naposljetku, fiziku u Berlinu. U Heidelbergu, za najplodnijeg perioda svog života, Helmholtz je obnašao i dužnosti dekana Medicinskog fakulteta i prorektora Sveučilišta, a kasnije će postati i počasnim građaninom. Tu je umrla njegova prva žena, Olga von Velten (1826.-1859.), koja mu je rodila kćer Käthe (kasniju slikaricu) i sina Richarda (kasnijeg graditelja lokomotiva), a upoznao je i Annu von Mohl, s kojom će se vjenčati 1861.
...
Cf. Gabriele Dörflinger, ur., Nachrufe auf Hermann von Helmholtz (Heidelberg: Universitätsbibliothek, 2014), 5.