Maske na licu, redovi na ulici ispred ljekarni i dućana, ljudi u izolaciji, zatvorena kazališta, muzeji, restorani i stadioni, zatvorene državne granice, ograničeno kretanje, neki potpuno novi i drugačiji svijet. Je li to naš novi način života? I je li to kraj životu kakav smo do sada živjeli, slobodni i bez ograničenja, životu u kojem smo odlazili gdje smo htjeli i kad smo htjeli, u kojem smo jeftino letjeli s kraja na kraj kontinenta, u kojem smo ljetovali i zimovali na raznim meridijanima, hranili se voćem, povrćem i ostalom hranom iz svih dijelova svijeta, dizali kredite za napuhano preskupe nekretnine? Je li to kraj svijetu kojeg poznamo i u kojem nam je sve bilo dostupno – svi postojeći aparati, kupovine na rate, jagode usred zime, mladi krumpir već u veljači, jeftina roba proizvedena u Kini, potezi Luke Dončića u NBA-u, Lea Messija u Barceloni, opera iz Londona u kinodvorani na Pećinama? Je li koronavirus priveo kraju taj način života?
Dolazi, izgleda, neko novo vrijeme, bez putovanja, bez turista, kruzera, ljetnih gužvi, vrijeme u kojima će bezbrojni apartmani na Jadranu zjapiti prazni, možda se i prodavati u bescjenje. Stiže nam, izgleda, vrijeme kada će, izgleda, opet, na cijeni biti neki stalni posao na koji su mnogi još donedavno zbog skromnih primanja odmahivali rukom. Stiže vrijeme u kojem ćemo morati opet postati zemlja koja nešto proizvodi i koja će se morati vratiti vinogradima, oranicama i njivama koji su već desetljećima zarasli u korov, vrijeme u kojem će sva ona naša po Europi razasuta mladost biti primorana vratiti se kući, jer ni tamo više neće biti posla, i ovdje početi s novim životom. Pitanje je samo kako će taj naš novi život izgledati? Bez tejelesnih kontakata i velikih spektakularnih manifestacija, život u kojem će se djeca školovati online dok mi obavljamo poslove od kuće, život u kojem će javni prijevoz biti sveden samo na nužno, a kretanja između gradova i zemalja postat će, čini se, rijetkost.
Sve je postalo neizvjesno, naša sudbina kao i sudbina Europe i svijeta. Covid-19, kuga novog doba poharala je cijeli suvremeni svijet koji ne zna kako se oduprijeti nevidljivom neprijatelju. Svjetske burze dramatično tonu, pa i jake, a kamoli male države pokušavaju spasiti što se spasiti može i na tom uzburkanom moru na kojem teško opstaju i oni veliki jaki brodovi naša mala barka pokušava doći do neke mirne uvalice i sačekati da oluja prođe. Da bi vidjeli odakle krenuti, još jednom ispočetka. Ali ovaj put valjda pametnije, oslonjeni na vlastite snage, vlastita resurse, vlastitu pamet i mladost. Nekim svojim načinom, a ne kopirajući tuđe mjehure od sapunice koje svaka manja ekonomska, a kamo li ovako velika, i zdravstvena i gospodarska, kriza baca na koljena. Nekim svojim skromnijim načinom, kako i dolikuje malima i vrijednima, postupnim ali sigurnijim napretkom koristeći prednosti našeg komadića zemlje koji može dati puno puno više od tri mjeseca mora i sunca. Nekom novom strategijom koja nas neće svoditi samo na uslužnu radnu snagu znajući da su baš na ovim prostorima naši roditelji i djedovi znali među rijetkima u svijetu graditi podmornice i prekooceanske brodove, da su znali projektirati i graditi građevine svih vrsta, liječiti i stvarati lijekove, živjeti i od zemlje i od mora. I boriti se protiv svih nedaća, siromaštva, bijede, kriza, pa i bolesti poput ove koja nas je sada snašla. I znali su uvijek opstati. Nadajmo se da smo naslijedili tu sposobnost samoodržanja tako potrebnu u ovoj borbi protiv koronavirusa.
| 
Novi način života - čekamo ispred dućana, pošta i banaka |
SAMOIZOLACIJA
Zar je virus morao biti taj koji će nam reći da više boravimo u svojim domovima, da se više družimo sa svojom djecom i svojim obiteljima, da pomažemo starijima, da se okrenemo nekim drugim vrijednostima? Zar je virus morao biti taj koji će nas natjerati da razmislimo kako mi to trošimo svoj život, što nam je prioritet, koga volimo, kome ne poklanjamo dovoljno pažnje, a gdje trošimo previše energije i vremena? Ako smo pronašli odgovore barem na neka od tih pitanja dani izolacije i samoizolacije vrijedili su i više od onog čemu su bili namijenjeni – izbjegavanju zaraze i daljnjem širenju koronavirusa. I nije sigurno bilo lako, i još uvijek nije, ali vrijedilo je i vrijedi izdržati, naučili smo, nadam se, cijeniti osmijeh koji nam je upućen, pozdrav susjeda s druge strane ceste, radosnog što smo svi još na okupu, trud liječnika i medicinskih sestara, policije, čistača, vozača i svih ostalih koji su nam omogućavali da život funkcionira i u trenucima izolacija i karantena. Naučili smo, nadam se, da ulaganje u zdravstveni sustav i u znanost mora biti neprekidno i puno izdašnije, virus nam je, nadam se, skrenuo pažnju na znanstvenike koji se u našim i u svjetskim laboratorijima bore protiv ovog i drugih sličnih virusa dok mi milijune i milijarde trošimo na nepotrebne stvari. Naučili smo, nadam se, da smo krhki, da smo itekako pobjedivi, da smo nemoćni protiv prirode koju nesmiljeno uništavamo, da smo tek jedna karika u tom velikom prirodnom lancu koji puca onog trenutka kada ga oslabimo ljudskom glupošću i pohlepom. Kada mislimo da nam nitko ništa ne može, da smo svemoćni i nepobjedivi. I to onda, naravno, skupo plaćamo. Naučili smo, nadam se, ali cijena koju smo platili je jako visoka. Platili smo je najdragocjenijim što imamo, ljudskim životima.
STRAH
Strah i neugoda, smrt tisuća i tisuća ljudi, tu blizu nas, u Italiji, ali i u Francuskoj, Španjolskoj i ostalim zemljama Europe. Nemoćni smo, a virus se širi. Ispočetka su nam govorili kako je jednako opasan kao i gripa, pokazao se, međutim, puno zarazniji i pokazao nam je kako se uvijek najviše bojimo nepoznatog i neizvjesne budućnosti. Pokazao nam je kako se svijet u kojem živimo može u trenutku promijeniti, da je to svijet u kojem su, sad je to tako očito, lako moguća urušavanja cijelih sustava, i zdravstvenih i gospodarskih. Podsjetio nas je kako živimo u svijetu u kojem su cijele civilizacije nestajale s lica zemlje, pa bi tako mogla i naša. Podsjetio nas je kako živimo u svijetu u kojem neprekidno kreću novi ratovi i u kojima više ne znamo tko protiv koga i zašto ratuje, a s druge strane, bez obzira na razvijenu tehnologiju, u tom našem svijetu nastaju nove nepoznate smrtonosne bolesti koje ne znamo liječiti. COVID-19 nam je opet pokazao da svijet nije sigurno mjesto. Sigurnost koju smo osjećali nekada ranije, u drugoj polovici prošlog stoljeća, kada su nas učili da su ratovi i loši periodi u povijesti iza nas, odavno je nestala, više u to ne vjerujemo nakon što smo opet ratovali, opet bili opljačkani, opet bili prevareni, nakon što smo opet doživjeli velike ekonomske krize. A onda nakon što smo se suočili sa nebrigom Velikih za Zemlju na kojoj živimo počeli smo živjeti u strahu kako će se uopće živjeti u nekom novom svijetu s novom, drugačijom, surovijom klimom, u svijetu u kojem neće biti mirovina, zajamčene zdravstvene skrbi, u kojem nitko neće brinuti o onima koji su odradili svoje, u svijetu u kojem postoji samo industrija zabave, u kojem se ništa ne proizvodi i u kojem se ne pronalaze novi lijekovi za bolesti koje haraju, u svijetu kojem se odbacuje gotovo sve što se gradilo desetljećima, od solidarnih mirovinskih fondova pa do procjepljivanja dječjih bolesti koje se opet šire i postaju opasne. U takvom nesigurnom svijetu postajali smo svjesni da smo krhki kao i oni koji su živjeli u prošlim civilizacijama i u prošlim stoljećima. I sada s dolaskom koronavirusa shvatili smo da naša bojazan nije bila bez osnova. I ova civilizacija jednom će nestati, možda baš od nekog smrtonosnog virusa. Valjda ovaj COVID-19 nije taj, možda će se taj tek pojaviti.
ALEMKA MARKOTIĆ
Tko bi to rekao? Takvi kakvi smo, njurgavi, nepovjerljivi, s podcjenjujućim stavom prema svima našima i svemu što je naše, sigurno prije par mjeseci ne bi točno odgovorili na pitanje: tko će se bolje snaći i reagirati uslijed pandemije virusa COVID-19, Hrvatska ili Zapad? Hrvatska ili sjeverna Italija? Hrvatska ili Švedska? Tek možda neznatni postotak, i to u šaljivom tonu, nas bi stavio u odgovor. Jer odavno smo izgubili povjerenje u sebe. Još tamo krajem prošlog stoljeća, brzo nakon ratne pobjede kada su se počele koristiti ratne zasluge, kada su podobni počeli dobivati privilegije, kada smo počeli prodavati naše bogatstvo, kada su vozači postali tvorničari, a sitni trgovci vlasnici trgovačkih lanaca, kada smo odustali od poljoprivrede i industrije i bilo kakve proizvodnje, kada se za svaki posao počela dogovarati i pinka od barem deset posto, kad je u svakodnevni poslovni rječnik ušla i rečenica: A gdje mene ima tute?
Kako zapravo da nakon svega toga čovjek ne izgubi vjeru i u sebe i u sve oko sebe? Kako da povjeruje da ćemo se opet u tako teškim okolnostima znati snaći i vrhunski reagirati? Da ćemo okupiti stručnjake poput Beroša, Capaka i Markotićke (Vili Beroš, ministar zdravstva, Krunoslav Capak, ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, Alemka Markotić, ravnateljica Klinike za infektivne bolesti Fran Mihaljević op.a.) koji će znati razraditi strategiju protiv neprijatelja protiv kojeg još nitko u svijetu nije pronašao oružje i ne može ga još napasti, ali do tada se treba znati obraniti. Hrvatska je to, barem u ovom prvom napadu, odlično napravila. I otkrila, još jednom, kako imamo vrhunske stručnjake kako i dolikuje našoj tradiciji liječenja, kako imamo još uvijek dobro javno zdravstvo, svima dostupno, a tako često podcijenjeno. Kako imamo besplatne specijalističke preglede kao rijetko tko u svijetu gdje od cijene takvih pregleda čovjek gubi tlo pod nogama. A mi takvi kakvi jesmo, često i razmaženi, sigurni smo kako nam tako nešto pripada samo po sebi. Možda nam i pripada, ali onda toga moramo biti i svjesni. Negdje drugdje nam ne bi pripadalo.
PRIJE I POSLIJE KORONE
Hrvatska prije korone – milijun i pol zaposlenih, 255 tisuća u državnom i javnom sektoru, od toga 35 tisuća u državnim tijelima, 68 tisuća u zdravstvu, 66 tisuća u školstvu, 170 tisuća u javnom sektoru, 428 općina, 127 gradova, 14 tisuća službenika u županijama, gradovima i općinama, tisuću službenih automobila i vozača, prihod od turizma 12 milijardi eura, 65 tisuća iznajmljivača soba i apartmana, skupe nekretnine – 4 tisuće eura po kvadratu u Dubrovniku, skoro tri tisuće eura kvadrat u Splitu, skoro dvije tisuće eura u Zagrebu, približno toliko i u Rijeci, čak 10 tisuća eura atraktivni opatijski četvorni metar u prvom redu do mora, vile po cijenama od nekoliko milijuna eura, visoke cijene zlatnih prstiju hrvatskih majstora, (Ne mogu pronaći ni lošeg keramičara, a kamo li dobrog., govorio mi je prije krize vlasnik apartmana na otoku).
Hrvatska nakon korone – bez puno toga navedenoga, ali s milijun pitanja i upitnika. Što nas čeka uspijemo li se obraniti od virusa bez velikih žrtava? Šta nam slijedi u tom nekom drugačijem svijetu u kojem su se svi zatvorili unutar svojih granica i brinu se samo za sebe? Kako ćemo uopće opstati u zemlji koja s tako zapuštenom poljoprivredom može prehraniti samo 40 posto svojeg stanovništva? Koliko će od milijun i pol radnih mjesta uopće opstati u Hrvatskoj? To je taj novi svijet u kojem bi se mogli suočiti s problemima koji donedavno nisu bili predvidljivi. U kojem možda više nećemo samo tako dolaziti do osnovnih namirnica, u kojem neće biti dovoljno posla za svih, u kojem ni poslovi više neće biti plaćeni kao prije korone. U kojem zasigurno neće moći opstati toliko tisuća radnih mjesta u hrvatskom državnom i javnom sektoru. Novi, koronom poharani svijet u kojem će se oni koji su opstali morati priviknuti na drugačiji stil života.
SVEUČILIŠTA
Rijetko se o tome pričalo prije pandemije. Ali jednom i to mora doći na red. Možda baš sada kad se reže na sve strane. Treba li, naime, ovako maloj zemlji s manje od 4 milijuna stanovnika osam javnih sveučilišta i još desetak veleučilišta? Treba li nam četrdesetak tisuća upisnih mjesta na fakultetima i višim školama dok desetak tisuća tih mjesta ostaje nepopunjeno, a jednako toliko naših studenta svoje fakultetsko obrazovanje tražilo je prije pandemije na fakultetima širom Europe? Kao i u svemu ostalom i tu smo lutali i lutamo, tražimo se i nikako da se nađemo. Što bi trebali proizvoditi, koje kadrove školovati, po čemu bi trebali biti priznati, od čega bi trebali živjeti? Od drvnopreradjivačke industrije i proizvodnje papira kao primjerice Finci kojih je milijun više nego nas, a papir i drvo im čine 40 posto izvoza? Od proizvodnje hrane kao, recimo, Danci, njih pet milijuna, za koje kažu da su najsretniji narod u Europi unatoč najvišim porezima? Od kompjutorske industrije kao na primjer Irska koja je sa svojih 4 i pol milijuna stanovnika drugi najveći izvoznik računalnih programa u Europi? Možemo li se i mi poput njih za nešto specijalizirati ? Ili se ne možemo, možda i ne znamo odlučiti, pa sve, pa tako i otvaranje novih studijskih programa prepuštamo stihiji. Tako se, međutim, više neće moći živjeti. Vrijeme je za reset.
GENERACIJSKA PRIČA
Svaka generacija ima svoju priču, ona iz tridesetih godina prošlog stoljeća sjećala se rata, poraća i dočekala novi rat na ovim prostorima, ona iz pedesetih godina pričala je o odlascima u Trst i nestašicama kave, ulja i deterdženata, ona iz sedamdesetih o hiperinflaciji i milijardama dinara, ona iz devedesetih o rođenju u novoj državi, a one iz ovog stoljeća moći će pričati kako gotovo cijelu godinu nisu proveli u školskim klupama. Kako zbog štrajka nastavnika nisu krenuli na nastavu u kratkim rukavima već u kaputima tek tamo početkom prosinca, kako su jedva skupili po nekoliko ocjena iz svakog predmeta, kako su obradili tek par knjiga iz lektire, kako nisu otišli na maturalno putovanje, kako zbog korone do zadnjeg časa nisu znali kako će polagati državnu maturu, kako su imali online nastavu, kako su bili zatvoreni u svojim domovima, kako su im društvene mreže pomogle da prežive izolaciju, kako nisu znali hoće li im propasti cijela školska godina, hoće li se moći upisati na fakultet... Svaka generacija ima svoju priču, ali današnje mlade generacije su do svoje generacijske priče, čini se, došle i ranije nego su to očekivale. Pogotovo one u zadnjim razredima osnovnih i srednjih škola koji su ostale bez svojih oproštajnih školskih godina koje nekako najviše pamtimo. A opet, ako to bude njihova generacijska priča, priča koju će najčešće spominjati i prepričavati na raznim kasnijim obljetnicama mature moći ćemo svi zajedno reći kako smo još dobro i prošli.
TOTALNO DRUGAČIJI OD DRUGIH
Rijeka je europska prijestolnica kulture. Na žalost, nitko nigdje ne priča o kulturi, nema kulturnih događaja, svi smo u karanteni u strahu da se COVID-19 ne proširi u jačoj mjeri i na nas. Od EPK 2020 ostalo je samo otvaranje i titula na papiru koju Rijeka ove godine dijeli zajedno s irskim Galwayom. I to je sve. Barem za sada. Što smo vidjeli na otvaranju? Još jednom iskazanu ljubav Riječana prema svojem gradu. I to je nepobitno. O svemu ostalom s otvaranja se može raspravljati, i dobronamjerno i zlonamjerno. Je li otvaranje tako velike manifestacije u riječkoj luci moglo biti drugačije, je li moglo biti ljudima razumljivije, je li moglo biti više trenutaka u kojima bi se okupljeni aktivnije uključili poput onog kada su krenuli stihovi Una matina mi son svegliato, je li moglo biti, uvijek će se to skrbni Primorci pitati, jeftinije, tko je sve to platio, tko je pritom zaradio, jesmo li morali dovesti zbor iz Finske, zašto nismo uključili Putokaze, zašto nije bilo Urbana, gdje je bio kvartet Veljak, je li sat povijesti i nabrajanje riječkih godina mogao biti kraći. O svemu tome se da razgovarati kao što se uostalom i razgovaralo danima nakon svečanog otvaranja programa Europske prijestolnice kulture 2020. Cilj je, reći će organizatori, postignut, nitko nije ostao ravnodušan niti nakon svečanosti u kazalištu Ivana pl. Zajca niti nakon Opere Industriale u riječkoj luci. I zaista nitko tko je osjetio riječku atmosferu tog dana i te noći na Korzu i ostalim riječkim ulicama nije mogao ne osjetiti dobru vibraciju među Riječanima koji su odlučili podržati svoj grad u trenucima primanja tako velike titule i koji su se unatoč kiši, onoj pravoj riječkoj kiši, okupili na Molo Longu i na dokovima da bi uveličali svojim prisustvom i svojim dobrim željama taj veličanstveni trenutak. Trenutak u kojem će Prlja nakon nabrajanja silnih godina u kojima je Rijeka ostvarivala tako velike stvari na državnoj i europskoj razini na kraju uzviknuti: Rijeka je europska prijestolnica kulture! O svemu ostalome možemo diskutirati. Osim o tituli koju je Rijeka ponijela na godinu dana i o ljubavi Riječana koji su i u tom trenutku odlučili podržati svoj grad. Iako su željeli da grad spremniji dočeka tu svoju titulu, da kopanja ulica budu gotova do tog trenutka, da Benčić već proradi kao kulturni centar do trenutka primanja titule, iako im je razina tolerancije bivala sve niža dok su svakodnevno čekali u koloni u Krešimirovoj da bi ušli u grad, iako su satima tražili parking, iako im busevi voze sve rjeđe. Na puno će stvari, naime, Riječani prigovoriti onima koji vode njihov grad, ali uvijek će pokazati svoju ljubav prema njemu. Tako je bilo i kad su nogometaši Rijeke osvojili titulu prvaka, tako je bilo kad su se otvarali Bazeni Kantrida, tako je svake godine na Riječkom karnevalu, tako je bilo kad je trebalo podržati trećemajce, tako je bilo i sad kad je Rijeka postala europskom prijestolnicom. I bez obzira što mnogi tu suvremenu kulturu na otvaranju nisu razumjeli, što je nekima bila dosadna, što je mnogima bila predugačka, bez obzira na sve to mnogi su htjeli istaknuti nešto pozitivno: predivnu izvedbu Lijepe naše u obradi Putokaza, zamjenu stihova U boj, u boj s onima Za mir, za mir u znamenitoj Zajčevoj ariji iz Nikole Šubića Zrinjskog, riječke rokere i njihovu izvedbu pjesme Moj grad, vrhunsku izvedbu antifašističke pjesme O bella ciao, fantastičan i nikad do tada na taj način iskorišten ambijent riječke luke.
Tako da je otvaranje programa EPK 2020 bilo je tipično riječko. Provokativno, zanimljivo, mnogima od nas nerazumljivo i opet je podijelilo hrvatsku javnost. Kao i uvijek kad je Rijeka u pitanju. Totalno drugačiji od drugih, šteta da i ti stihovi nisu riječki, tako joj dobro pristaju. A onda je, na žalost, stigla korona i sve te priče i programe bacila u drugi pa i treći plan.
ULICA PJESNIKA
Nije ni prije korone sve baš bilo bajno. Izgubili smo kontrolu nad našim životima, zgradama, naseljima, pa i gradom. Neprekidna utrka s vremenom, gužve na cestama, u trgovačkim centrima, turističkim mjestima. I Rijeka je odjednom postala turistički grad. Odjednom više nismo poznavali ni susjede ni prolaznike u našim ulicama u kojima je nestalo mira. Najbolje sam to uočavao u jednoj od najljepših riječkih ulica, zapravo sušačkih. Nazvana po pjesniku, jednom od naših čakavskih bardova. Široka s drvoredom, krcata zelenila. Ulica iz čijih se stanova pruža jedan od onih predivnih riječkih pogleda na Kvarner. Bez previše prometa, idealna za šetnju pod krošnjama koje bi ljeti pružale potrebni hlad, a za jesenskih mjeseci bi pod nogama stvarale tepih od popadalog lišća. Čim bi ušli u nju sklanjali bi se od one jake prometne gužve. Imala je neki svoj posebni mir koji bi povremeno narušavala tek dječja vriska s obližnjih igrališta. Znao si točno koga ćeš susresti za popodnevnih šetnji, gospodina izdavača, starog pjesnika pa i gradonačelnika koji je tada živio u toj ulici, zatim umirovljenika koji mi se često hvalio uspjesima svoje kćeri, pa stariju gospođu koja je uvijek odbijala pomoć kada bi koncentrirano i oprezno prelazila s jedne na drugu stranu ceste, i djevojčicu koja je zajedno s prijateljicom šetala svog prelijepog psa.
Polako se, međutim, sve počelo mijenjati. Odjednom se kolnik suzio, jer je automobila koji su se parkirali uz pločnik bilo sve više, nakon nekog vremena pločnik s druge strane postao je rezerviran samo za vozila i kontejnere za smeće, a blizinu ulice otkrili su i posjetitelji velikog trgovačkog centra koji je otvoren u susjedstvu shvativši kako će izbjeći prometne gužve za ulazak i izlazak iz trgovačkog centra ako se parkiraju u njoj. Onda se i gradski prijevoznik dosjetio da bi mogao uvesti autobusnu gradsku liniju koja bi vozila kroz ulicu, ucrtane su žutom bojom autobusna stajališta na kojima nitko nikada ne čeka autobus. Ulica pjesnika polako je izgubila svoj mir. Stari pjesnik Daša koji je živio u njoj otišao je u dobra spominjanja, djevojčica s psom je odrasla i otišla na studij u Englesku, njezina se prijateljica preselila u Skandinaviju, starog umirovljenika više nema, a ni gospodina izdavača već dugo nisam sreo. Novih šetača nema, ulica pjesnika nije dobila nove stanare. Na ulazima u zgrade pojavile su se pločice s tri zvjezdice i natpisom apartman. U ulici je sve više, pogotovo za ljetnih mjeseci, stranih registarskih pločica, na stepeništima zgrada susrećem neke nepoznate ljude, pričaju stranim jezicima, ni ne pogledaju te u prolazu, ne pozdravljaju niti odzdravljaju, ne pridržavaju se kućnog reda, galame u iznajmljenim stanovima do dugo u noć, glasni su i bučni dok na balkonima ispijaju te neke svoje napitke, ne znaju u tišini uživati u pogledu na Kvarner. Možda ni ne znaju gdje se nalaze, danas i sutra su tu, prekosutra već u nekom drugom gradu ili državi. 
Ulica pjesnika nije više ona ista. Promijenila se. Učinili su je bučnijom, prometnijom, učinili su od nje ulicu za najam, ulicu za apartmane. Pretvorili su je u ulicu za furešte koji nikada nisu čuli pjesnikove stihove o noniću koji je po kući beštimal da mu je neki pipu ukral. A i da su je čuli ne bi ih mogli razumjeti. Kao ni one o tri nonice koje su pred kućon stale i kritikale i kako su nakon polna samo dve ustale i nju kritikale. Sve je manje stanovnika ulice koji znaju po kome ta ulica nosi ime, zašto nam je taj čovjek bio bitan i kako nam je svojim stihovima obogatio naše živote. Sve je manje poznatih ljudi na pločniku pod krošnjama za poslijepodnevnih sati, ljuljačke za djecu su prazne, stan gospođe Lucije kupili su neki nepoznati ljudi, nadaju se da će ga iznajmljivati strancima sada kada smo postali europska prijestolnica kulture, obitelj P. se preselila na obronke Učke i tamo su opet našli mir koji je nestao iz ulice pjesnika, a i gospođa R. je odselila u neku mirniju ulicu, gradonačelnik također, još ranije. Iz trgovačkog centra se neprekidno čuje škripanje guma, a netko se sjetio da u ljetnim mjesecima na krovu tog istog centra organizira i rock koncerte.
To više nije ista ulica. Prodali su naš mir u stanovima i kućama, našim ulicama i gradu. Ljudima koji će na dan ili dva navratiti vidjeti kako izgleda ta europska prijestolnica kulture, prošetati tim ulicama koje njima ništa ne znače kao što im ništa ne znače ni imena na pločama na početku i kraju ulice, kao ni klupica na početku parka koju su ostavili razbijenu, kao ni ljuljačka na kojoj umjesto djece sada sjede oni ispijajući te ogromne boce piva ostavljajući za sobom praznu ambalažu i razbijenu klackalicu koja nije mogla podnijeti njihovu težinu. Nije mogla, ili nije htjela sjećajući se žalosno kako je nekada izazivala veseli smijeh i vrisak mališana kada bi im se noge odvojile od zemlje.
To je, valjda, taj gradski turizam na koji se trebalo naviknuti. Mir iz ulice pjesnika i mir iz grada nestao je. Činilo se, zauvijek.
A onda je odjednom sve utihnulo. Nastupilo je doba korone.