Postoje među nama vječni optimisti koji se uvijek nadaju da u jednom trenutku mora krenuti nabolje. Nadali smo se tome nakon završetka rata, pa opet nakon što smo počeli graditi autoputeve, nakon snažnog razvoja turizma, nakon ulaska u Europsku uniju, pa nakon izbora, jednih, drugih, trećih, pa ... Nada zaista zadnja nestaje. Nije nestala nakon pretvorbe vlasništva nakon što su se odabrani obogatili, nije nestala ni nakon što smo farbali tunele na autoputovima najskupljim bojama na svijetu, nije ni nakon što su prodane strateške firme i svo obiteljsko srebro, niti nakon što su na obali niknuli hoteli s plažama samo za bogate, a ni nakon bezbroj afera i ostavki ministara čija imena više ne pamtimo. Nada je zaista neuništiva. Razočaranje i skepsa u nama rasli su, ali nada je uvijek tinjala. Kao i sada kada smo dobili silne europske milijarde eura kako bismo podigli BDP, kako bismo otvorili na desetke tisuća radnih mjesta, kako bismo se najzad odlijepili s europskog gospodarskog dna. Kako bi najzad krenuli naprijed i postali moderna europska zemlja s digitalnom i zelenom ekonomijom. To je, naime, Bruxelles zatražio od nas, to i reforme pravosudnog i svih ostalih sustava u zamjenu za 6 milijardi eura. Bespovratnih. Ogroman novac, da nismo pročitali i čuli nekoliko puta, ne bismo vjerovali. I opet smo se upitali: Je li zaista to taj trenutak? Možemo li mi to, a da novac opet ne završi u džepovima odabranih?
Sad ili nikad, moglo bi se reći. Ili ćemo postati mala, ali moderna europska zemlja, ili ćemo ostati mala, ali zaostala zemlja na rubu Europske unije koja više ne zna što bi s nama. I zato nam daje 6.3 milijarde eura iz rubrike nazvane Next Generation. Za nove generacije koje bi trebale ostati živjeti i raditi ovdje, koje se neće iseljavati, za nove generacije koje će imati vjeru u to naše društvo, u reformirano pravosuđe, školstvo i zdravstvo, za generacije koje se neće osjećati napušteno i prepušteno nemilosrdnom tržištu i koje bi trebale zadovoljno živjeti u Hrvatskoj i Europskoj uniji. I jednog dana uplaćivati u te iste fondove Europske unije te taj način vratili ono što nam je sada dano. To je taj plan nazvan Next Generation – da učinimo najzad nešto za te nove buduće generacije. Ovo je možda zaista ključni trenutak. Nada stvarno zadnja nestaje.
GDJE SMO? Milijarde eura iz Europske unije mogle bi nam pomoći da najzad ne gubimo polovicu stanovnika godišnje, da visokoobrazovana radna snaga ostane kod kuće i da najzad prijeđemo tu granicu od 50 milijardi eura kad je u pitanju BDP. Hrvatski BDP, naime, stoji na 49 milijardi eura, ali potencijali su nam puno, puno veći. Tek smo na 64 posto prosječne razine razvoja EU – dok su naši susjedi Slovenci već na 90 posto, Česi, primjerice, čije su polazne pozicije na izlasku iz socijalizma bile daleko niže, nalaze se na 94 posto prosječne razvijenosti Unije. Skoro su dvostruko, dakle, razvijeniji od nas, a mala, gotovo nikakva, nam je utjeha da smo mi isto toliko razvijeniji od istočnog susjeda Srbije, koja se, međutim, nalazi u potpuno drugačijoj poziciji – bez dotoka europskog novca, ali zahvaljujući velikom broju inozemnih kompanija koje posluju tamo i velikom broju otvorenih radnih mjesta dosegla je BDP od 47 milijardi eura. I mogla bi po BDP-u uskoro nas i prestići, iako to, naravno, ne znači, kako se žele pohvaliti srbijanski političari, da su postali razvijeniji od Hrvatske. Hrvatska, naime, ima tri milijuna stanovnika manje, što znači da nam je BDP po glavi stanovnika 15 tisuća dolara dok je u Srbiji dvostruko manji – 7 i pol tisuća dolara. Cilj su nam, međutim, zapadni susjedi Slovenci i stanovnici Češke kao prosječni stanovnici Europske unije. S ekonomskim potencijalom kojeg imamo i uz pomoć novca iz europskih fondova tom cilju stremimo.
TESLA I EURO Kako će izgledati hrvatske kovanice eura? Naša prepoznatljiva šahovnica nalazit će se na podlozi svih kovanica na kojima će se još nalaziti geografska karta Hrvatske, kuna, glagoljica i Nikola Tesla. Veliki znanstvenik je u anketi u kojoj je sudjelovalo pedeset tisuća građana dobio najviše glasova i tako je zaključena kratkotrajna, ali vatrena polemika između Srbije i Hrvatske čiji je veliki znanstvenih, hrvatski ili srpski, i smije li Hrvatska koristiti motiv čovjeka koji se dičio srpskim rodom i hrvatskom domovinom?
Nije za usporedbu, ali podsjetilo me na devedesete prošlog stoljeća kada su pitali Matu Parlova, jednog od naših najvećih sportaša svih vremena, što je po nacionalnosti, a on je odgovorio: ja sam prvak svijeta. Isto možemo reći i za jednog od najvećih znanstvenika svih vremena, on je i hrvatski i srpski, ali je zapravo svjetski. Građanin svijeta i znanstvenik svijeta – jer da nije bilo njegovih izuma, danas bi svijet izgledao drugačije kao što bi možda izgledao bolje i humanije da su mu dopustili da razvije izume s kojima bi energija pripadala svima nama. Kao što i on pripada svima nama. Ne treba ga svojatati, može nam samo biti žao kada je Nikola Tesla u pitanju da je često bio neshvaćen, da su drugi svojatali njegove izume i da je neka budala dignula u zrak njegov spomenik u Lici ratnih godina, ali smo ga barem, eto, na euru poslali u Europu, iako je veći dio života živio i radio u Americi. Kad su Rijeka i Tesla u pitanju, zauvijek nam može biti žao što su u turbulentnoj riječkoj povijesti uništena njegova pisma koja su stizala sestri Marici u Rijeku. Imali bismo što čitati o njegovom životu, radu, razmišljanjima, ljubavi prema obitelji i nostalgiji za rodnim krajem, ponosili bi se još jednim zanimljivim i vrijednim povijesnim poglavljem u muzeju grada.
METROPOLIS 
Projekt vraćanja Metropolisa Rijeci „ide dalje“. Lučka uprava Rijeka dobila je skoro dva milijuna europskih eura za projekt Praške obale, nove operativne obale na Praškom pristaništu, nakon čega bi se Metropolis izdvojio iz lučkog područja i prenamijenio u javne i poslovne svrhe. A još prije dvadesetak godina Sušačka revija i riječki povjesničari umjetnosti podizali su glas da se takav impozantni kompleks skladišta spasi od namjeravanog rušenja. Bilo je to, međutim, neko drugo vrijeme. Vrijeme kada je Rijeka imala močvaru usred grada, ispred Osnovne škole Nikola Tesla, i iskopanu jamu na Pećinama, započete gradnje koje su tako godinama stajale. Bilo je to vrijeme u kojem još nismo imali Kampus na Trsatu ni jahte u luci, vrijeme kad je još dok Viktora Lenca bio privezan za Molo longo, kad još nije bilo bazena ni atletske dvorane na Kantridi, vrijeme kada smo sumnjali da će nogometaši Rijeke nakon Krečkove zastavice ikada doći do naslova prvaka države, vrijeme obespravljene Rijeke jer je njezino glasačko tijelo drugačije razmišljalo od ostatka Hrvatske. Bilo je to vrijeme kada ni sanjati nismo mogli da ćemo jednom pisati o Metropolisu kao dijelu grada. Danas, dvadesetak godina kasnije, na korak smo da ga se preda na korištenje Riječanima koji će najzad vidjeti s čim raspolažu i o kakvim se objektima radi, jedinstvenim ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu. Naime, secesijski kompleks izgrađen početkom prošlog stoljeća izaziva divljenje svih koji su ga vidjeli izbliza. Dva niza građevina povezanih brojnim pješačkim mostovima bit će prepušteni Gradu na korištenje, čak se najavljuje i pješački most iznad Krešimirove kojim bi se dolazilo do Metropolisa nakon što bude izgrađena Praška obala. Tako ćemo nakon Benčića dobiti i Metropolis, još jedan objekt kojim će se Rijeka ponositi. Na nama je da osmislimo sadržaje koji će useliti u taj ogroman prostor, kao što smo osmislili Dječju kuću, Muzej moderne i suvremene umjetnosti i Gradsku knjižnicu u Benčiću ili Astronomski centar na Svetom Križu, nekadašnjoj vojnoj utvrdi. Sve o čemu smo maštali kad je Rijeka u pitanju, polako (doduše, presporo), ali ipak postaje stvarnost, jedino taj veliki park na Delti, u središtu grada, nikako da prestane biti samo san.
GRADILIŠTE
Dvadesetak godina kasnije opet smo veliko gradilište. Početkom stoljeća pisali smo na istim ovim stranicama kako Rijeka dobiva sveučilišni kampus na Trsatu i kako se otvara moru, uslijedili su bazeni i dvorane. Čekali smo i kolodvor i knjižnicu, već su i projekti bili gotovi, pisali smo na istom ovom mjestu o projektu Hrvoja Njirića, realizacija nažalost nikada nije počela, ali ipak dvadesetak godina kasnije Rijeka dobiva novu gradsku knjižnicu. I to kakvu! Radovi u Benčiću u punom su jeku, riječ je o najvećoj investiciji u kulturi u Hrvatskoj.
Na Sušaku dobivamo novu bolnicu, i to je najveća investicija u zdravstvu u Hrvatskoj.
U ljeto 2023. godine trebala bi biti gotova i D 403, najskuplja prometnica u Hrvatskoj. Porto Baroš bi uskoro isto tako trebao postati najveća hrvatska marina. Obnavlja se i zgrada željezničkog kolodvora. Rijeka je opet postala veliko gradilište. I na tome, vjerujemo, neće stati. Ako se, naime, dobije europski novac za treću fazu bolnice na Sušaku, što bi značilo preseljenje cjelokupne riječke bolničke usluge na taj lokalitet, otvara se pitanje kako će se u budućnosti iskoristiti velik prostor oko nekadašnje Vojnőpomorske akademije. Kao što su već postavljena pitanja kako će se iskoristiti prostor Dječje bolnice nakon njezina preseljenja, zatim kako i kada spojiti D 403 sa središtem grada te kako iskoristiti prostor nekadašnje Rafinerije nafte? Rijeka bi, čini se, mogla ostati gradilište i nakon završetka radova u Benčiću, na Sušaku i na modernoj cesti koja vodi prema Zagrebačkoj obali.
PORTO BAROŠ Nekadašnja sušačka luka postaje luka nautičkog turizma. Na natječaj je stigla samo jedna, ali vrijedna, i to zajednička, ponudanašeg ACI-ja i njemačkog Lurssena koji će u Porto Baroš investirati više od 350 milijuna kuna. Koncesija za Porto Baroš izdaje se na 30 godina i on će postati marina s 500 vezova, a koncesionari mogu zatražiti proširenje koncesije i na zapadni dio luke sve do Boonkera, dakle onaj dio luke koji već funkcionira kao marina za velike jahte. U tom slučaju riječka marina postaje najveća marina u Hrvatskoj, a Rijeka dobiva šetnicu uz najluksuznije jahte na svijetu u samom središtu grada.
I ne samo to. Njemačka tvrtka Lurssen, jedan od najvećih svjetskih proizvođača velikih jahti i tvrtka sa 140 godina tradicije, otvorila je u Rijeci inženjerski centar u kojem najavljuje idućih godina zaposliti stotinjak inženjera brodogradnje, elektrotehnike i strojarstva te IT-stručnjake za razvoj softvera. Tako bi Rijeka uz njemačke gradove Bremen i Rendsburg postala jedan od tri Lurssenova inženjerska centra za razvoj i projektiranje jahti. Obiteljska tvrtka Lurssen, sa sjedištem u Bremenu, odlučila je investirati i u turizam na riječkom području te je postala vlasnikom Liburnia Riviera Hotela u Opatiji. Spominje se i kao ulagač u NK Rijeku i u stadion na Kantridi koja je ostala i uvijek će biti prirasla srcu svima koji su ikada gledali nogometne utakmice pod legendarnim stijenama. Dokaz su ispunjene tribine na prijateljskim utakmicama koje se svake godine organiziraju pod motom Povratak na Kantridu. Možda upravo njemačka tvrtka, čije su jahte postale statusni simbol među najbogatijima na svijetu, donosi taj kapital potreban da stadion na Kantridi dobije neophodni moderni štih kako bi opet bio jedan od najatraktivnijih stadiona na svijetu. Nadamo se dobrim vijestima.
I TO JE HRVATSKA Bio je to događaj ljeta, iako bismo ga mogli na zvati ne samo događajem godine već i doga đajem desetljeća u Hrvatskoj. Najveća europska tvrtka Volkswagen Grupa, koja zapošljava skoro 700 tisuća djelatnika i čiji je godišnji prihod pet puta veći od hrvatskog BDP-a, odlučila je svoj svjetski poznati brend i predati u ruke jednom mladom Hrvatu. Mate Rimac postao je direktor kompanije Bugatti – Rimac koja je nastala spajanjem njegove tvrtke Rimac Automobili i Bugattija. Sjedište kompanije bit će u Svetoj Nedelji, nedaleko Zagreba, a u kampusu koji bi trebao biti gotov do 2023. godine radit će 2.500 ljudi. Njemački Der Spigel je Matu Rimca (koji je samo u desetak godina postojanja tvrtke iz garaže na tržište izbacio Neveru, najbrži električni automobil na svijetu, nazvao balkanskom verzijom Elona Muska, šefa Tesla Motorsa), objašnjavajući tako svom čitateljstvu kome je to Volkswagen grupa, najveći (uz Toyotu) proizvođač automobila na svijetu, odlučila dati u ruke brend star 110 godina.
I to je Hrvatska, to su vijesti i događaji za kojima vapimo u nadi da ova zemlja nije samo korupcija, kumstvo, podjela na potomke ustaša i partizana, stranačke iskaznice koje omogućuju zapošljavanje u javnim poduzećima, sporo i neefikasno sudstvo, iseljavanje u Irsku, betonizacija obale i zapuštene oranice i vinogradi. Hrvatska je, nadamo se, i Mate Rimac i svi oni mladi ljudi koji pokušavaju živjeti drugačije, nezainteresirani za politiku i politička uhljebljenja, nezainteresirani tko je bio na kojoj strani 1941. g. i koji su siti takvih priča, ogorčeni kako ih se bez pomoći i logistike društva prepušta tržištu na kojem bi se željeli okušati vlastitim proizvodom baš kao i Mate Rimac. Rimac je uspio, ali u brojnim startupovima kriju se novi Rimci, samo im treba pomoći da opstanu na tržištu u konkurenciji s velikim igračima. Pit, i to je Amerika, pjevala je Azra davnih dana. Danas možemo reći: Rimac, i to je Hrvatska.
KORONA Korona i dalje hara, već nas je pogodio četvrti val – i pokazuje kako smo i kad je zdravlje u pitanju duboko podijeljeno društvo. Oko svih bitnih političkih i ostalih društvenih pitanja dijelimo se u dva suprotstavljena tabora, a COVID 19 i cjepivo protiv njega opet su nas podijelili – i to na poslušne ovce i primitivce. I uvijek je ta podjela negdje na pola, i sada smo kada su cijepljeni u pitanju, došli na pedesetak posto, premalo da bi se kao društvo osjećali sigurnije kada je opaka bolest u pitanju. Polovina stanovnika Hrvatske vjeruje znanosti, druga polovina ne vjeruje više nikome, ni vlasti, ni Europi, ni medijima, ni zdravstvenom sustavu, pa ni znanstvenicima. Može li se uopće tako živjeti, s tolikom dozom nepovjerenja prema svakome, neprekidno na oprezu da te žele prevariti, opljačkati, istrijebiti? Može li se živjeti tako da svaki događaj, pa i poziv na cijepljenje, postaje još jedan kamenčić u ionako već velikom mozaiku nepovjerenja? Kako normalno živjeti ako se posvuda traži potvrda teorije kako su svi protiv tebe? Kako uopće funkcionirati ako se te sumnje neprekidno povećavaju? Svaka bi stručna osoba kada vidi takve simptome, odmah procijenila da je riječ o paranoji, bolesti koja se razvija jako dugo i jako ju je teško izliječiti. I koja se, međutim, raširila Starim kontinentom. Od Baltika do Jadrana, pa prema Srednjoj Europi ako je suditi po tome da najmanji broj cijepljenih u Europskoj Uniji imaju Latvija, Bugarska, Rumunjska i Hrvatska, a Njemačka je došla tek do šezdeset posto. Za razliku od Danske koja je stigla na osamdeset posto cijepljenog stanovništva i ukinula sve zabrane kada je borba protiv korone u pitanju. Kao i Švedska i Norveška. Ali to je Skandinavija, to je, barem za nas, neki drugi svijet. Svijet koji vjeruje sustavu i onima koje su izabrali. A izabrani su ogledalo društva u kojem živimo.
CRVENI GRAZ Europa se mijenja, zatvara pred migrantima, Finska im čak daje naknadu od nekoliko ti uća eura da napuste njihovu zemlju, Danska pregovara s afričkim zemljama gdje bi smjestila izbjeglički kamp, Njemačka većinu glasova daje lijevoj opciji, a Graz, drugi najveći grad u Austriji, dao je na lokalnim izborima povjerenje za upravljanje gradom komunistima. Trećina biračkog tijela u glavnom gradu austrijske pokrajine Štajerske dala je glas Komunističkoj stranci, izazvavši tako i europsku i svjetsku senzaciju. Siromašni sloj građana, okrenuo je leđa aktualnom gradonačelniku i njegovim rastrošnim projektima – gradnji podzemne željeznice za čak dvije milijarde eura i dovođenju Zimske Olimpijade u Graz – dajući glas onima koji su obećali više socijalne pravde. I koji su se, zato što se nazivaju komunistima, ogradili od Staljina i drugih komunističkih diktatora u povijesti odgovornih za političke progone i smrt milijuna ljudi. Graz je tako postao crveni, na zaprepaštenje ostalog dijela Austrije gdje komunisti na izborima mogu računati na tek jedan posto glasova.
Crvena Rijeka. Tako su još donedavno politički analitičari nazivali Rijeku zbog lijeve političke orijentacije njenih birača. U izbornim noćima često su je zbog toga uspoređivali s Kubom i Korejom, često i u posprdnom tonu. Birači Graza, drugog austrijskog grada po veličini, dali su tim istim analitičarima sada još jedan primjer za usporedbu. Tu, blizu, u susjedstvu gdje su za vrijeme socijalizma odlazili u shopping i ne sanjajući da će jednog dana taj isti Graz na izborima glasati za krajnju ljevicu, za komuniste. Na tom svijetu, samo mijena stalna jest.
BRAĆA Nije rijetkost da susretnemo u svijetu sporta talentiranu braću u istom sportu. Sjećamo se nogometne braće Zlatka i Zorana Vujovića, pamtimo košarkaše Acu i Dražena Petrovića, ponosimo se uspjesima veslačke braće Martina i Valenta Sinkovića, a izgleda da ćemo u svijetu znanosti s interesom pratiti braću Čizmarević iz Rijeke – Andreja i Bornu. Obojica su se ovog ljeta okitili brončanim odličjima, Andrej na Međunarodnoj matematičkoj olimpijadi u Sankt Petersburgu, četiri godine mlađi Borna na Europskoj juniorskoj informatičkoj olimpijadi. Oba su natjecanja u pandemijskim uvjetima održana online, a u kakvoj su konkurenciji bili najbolje pokazuju brojevi: u Sankt Petersburgu natjecalo se 107 država, svaka sa šest svojih najboljih srednjoškolaca, a Rumunjska je organizirala natjecanje 107 juniora iz trideset zemalja.
Andrej i Borna postigli su zavidan uspjeh. Na ponos roditeljima, bakama i djedovima, njihovim mentorima, školama, ali i cijeloj Rijeci koja je zahvaljujući Andreju i Borni, uz Zagreb, bila jedini naš grad zastupljen u njihovim reprezentacijama. Pratimo ih i dalje, Andreja sada kao studenta koji je dobio izravni upis na zagrebački PMF, na kojem će biti i njegovi kolege iz reprezentacije, a Bornu sada kao srednjoškolca koji je iz OŠ Fran Franković preselio u klupe u Gimnaziji Andrije Mohorovičića, u kojima je Andrej boravio protekle četiri godine. Bravo, dečki!
KOŠARKA 
Koliko god se mi borili protiv toga, neki događaji ipak u mnogima od nas bude neku sjetu, tugu i nostalgiju. I žal za prošlim vremenima. Jer pamtimo samo lijepe dane. I lijepe događaje. Valjda je to dio ljudske prirode. Kad je košarka u pitanju, ne možemo biti nego sjetni i i nostalgični. Kako ne biti takav u trenucima ulaska Tonija Kukoča prošlog ljeta u Kuću slavnih, gdje su ulazili i ulaze samo najveći košarkaši svih vremena. Kako se, dok se sad već prosijedi Toni zahvaljuje za govornicom u Springfieldu, ne prisjetiti kako smo zahvaljujući njemu zauvijek zapamtili gdje je Bormio, što je to triple-duble, što je 6,25 ....... Kako ne biti nostalgičan dok su se parketom opatijske dvorane Marino Cvetković prošloga kolovoza šetali legende Pero Skansi, Željko Jerkov, Valter Magnifico, dok su sa svojih trenerskih klupa vikali i skakali Željko Obradović i Aco Petrović, dok smo gledali Olimpiju, Cibonu, Partizan i Scavolini. Jer, možemo se zavaravati koliko god hoćemo, neke stvari više se nikada neće vratiti. Nikad više, pjevaju TBF-ovci u Nostalgičnoj. Nikada više nećemo imati ono što smo gledali na našim parketima dvadeset godina, od 1970. do 1990., najbolju svjetsku amatersku košarku, krcate dvorane na Trsatu, Gripama, Domu sportova, Skenderiji, Hali sportova, dok su pred našim očima majstorije izvodili Dražen, Kukoč, Divac, Rađa, Kinđe, Sale, Kićo, Moka, Praja i Varaja. I još mnogi drugi. Kako ne biti nostalgičan kad se čovjek sjeti Šolmanove trice u zadnjoj sekundi majstorice za prvaka, Kićine i Mokine odbojke, Krešinog i Pinovog Zadra, Corbalana na Trsatu, Mokinog koša preko glave, Vilfanovog i Bobanovog dodavanja, iako su igrali za suparničke ekipe, svetog Nikole i njegovih bezbroj koševa...
Tračak tih vremena osjetili smo prošlog ljeta kada je Bobo Jurković iz Opatije odlučio organizirati turnir s jakim košarkaškim klupskim imenima. Već idućeg ljeta, kako se najavljuje, i u Rijeci. Kako ipak, kada je košarka u pitanju, ne bismo živjeli samo u nekim sada već davnim vremenima.