Pamtit ćemo suze djevojčice u granatiranom Mariupolju i njezine riječi kako ne želi umrijeti, kao i dječaka koji je sam, bez roditelja, uspio izaći iz napadnute Ukrajine. S vrećicom u jednoj i brojem mobitela na drugoj ruci koji su mu njegovi brižni roditelji flomasterom napisali kako bi znao kome se treba javiti ako sretno stigne do Slovačke.
To su slike rata posljednjih dana zime 2022. godine koje se pamte. Kao što zauvijek pamtimo uplakanu djevojčicu koja u koloni izlazi iz okupiranog Vukovara. Kao što pamtimo gotovo identičan ratni scenarij prije trideset godina na našim prostorima, iste optužbe, jednake prijetnje, ista vrsta nevjerice kod napadnutih, jednaka zaprepaštenost Zapada. I gotovo jednako pitanje „u zraku“ i onda i sada, razlikuje se tek u detaljima. Onda je glasilo: Zar je moguće usred Europe na kraju 20. stoljeća?, a sada: Zar je moguće u 21. stoljeću? Kao da stoljeća sama po sebi donose prestanak sukoba, kao da napredak znači i vrijeme bez ratova, iako je upravo napredak često bio uzrokom ratova za prirodne resurse i kontrolu strateški bitnih područja. Kao da dvadeseto stoljeće nije bilo najkrvavije u ljudskoj povijesti. Kao da se nakon prvog velikog rata nije govorilo Nikada više!, ali samo se, nažalost, govorilo.
Danas, gotovo osamdeset godina nakon Drugog svjetskog rata, opet napadač prisvaja tuđi teritorij dok ostatak svijeta nemoćno gleda u strahu da cijeli svijet ne postane poprištem nuklearnog sukoba i da ne svjedočimo kraju te naše civilizacije. Toliko godina kasnije dovoljno je da se na čelu jedne od svjetskih sila opet nađe vođa koji ne mari za svjetski mir i za ljudske živote koji su završili na ulicama Kijeva, Harkova, Mariuopolja i ostalih ukrajinskih gradova, koji ne mari za suze na dječjim licima i za bolne izraze na licima starijih dok bježe pred granatama svjesni da ih čeka starost potpuno drugačija od planirane. Još koji dan ranije sjedili su u svojim domovima kojih više nema, kao ni ulica na kojima se čuli glasovi njihove djece ili unuka, nema ni cijelih gradova u kojima su te obitelji živjele.
Sve je razoreno u ime nekih, nama malim ljudima, nejasnih ciljeva, nekakvih zona utjecaja i potrebe za neutralnim teritorijem između velikih vojnih sila, nekakve kontrole morske obale i nekakvom trasom za transport plina ili nafte. Sve to plaćeno je tisućama mrtvih, milijunima raseljenih i milijardama suza koje i kod nas, tisuću kilometara daleko od granatiranja, izazivaju i suze, i bijes i tugu jer se svijet uopće nije promijenio. A mi, mali i obični, kako nas često nazivaju, naivni kakvi jesmo, od tih što trguju oružjem, granatiraju, osvajaju, mi od njih očekujemo da gledaju u budućnost, da smanjuju emisiju plinova, brinu o sudbini planeta, zabrane sječe šuma, koriste sunčevu energiju, čuvaju izvore! To mi očekujemo od ljudi koji još uvijek gledaju kako povećati svoj teritorij, kako razoriti ono što im smeta i one koji im se suprostave, kako pokazati svoju moć i izazivati strah! S takvima, nažalost, nema razgovora o budućnosti. Toliko godina kasnije opet se vraćamo u prošlost i gledamo isti scenarij, iako smo se nadali da je završio u arhivima i povijesnim čitankama.
NOVA GEOPOLITIČKA KARTA Napad Rusije na Ukrajinu nepovratno će promijeniti svijet u idućim desetljećima. Svijet više neće biti isti, pogotovo ne onakav na kakav smo navikli nakon pada Berlinskog zida. Trebao je to tada biti početak novog doba kada je nestalo straha od sukoba dviju nuklearnih sila na europskom teritoriju. Međutim, najprije su ratovi na Balkanu pokazali da Europa ne može sama, bez pomoći Amerike, čuvati mir na svom kontinentu, da bi se to nakon invazije na Ukrajinu još jednom potvrdilo. Projekt Europe kao Starog kontinenta čije će se zemlje postupno ujediniti, gdje se neće proizvoditi i gdje neće biti potrebe za naoružanjem, pokazao se, nažalost, utopijom na današnjem stupnju razvoja ljudske svijesti. Sila je, na žalost, još uvijek ta koja gospodari svijetom, a Europa, koliko god nam to bilo teško priznati, nije jedna od tih sila. I neće ni biti u novom geopolitičkom poretku u kojem će se Rusija okrenuti istoku i suradnji s Kinom, a Europa će postati ovisna o američkoj nafti i plinu. Rusija će ostati bez europskih proizvoda, a Europa će ostati bez ruskih sirovina. I jedni i drugi će to snažno osjetiti i pokušati nadoknaditi izgubljeno na drugim stranama, ali stoljeća povezanosti kulturnim, poslovnim i povijesnim vezama, koje su bile prekinute tek u doba Sovjetskog saveza, da bi se padom socijalizma brzo opet uspostavile, nije moguće samo tako prerezati bez velikih posljedica. Europa bez Rusije postaje mali kontinent, a Rusija bez Europe sila koja s Kinom neće moći surađivati na jednak način. Gubitnici su i jedna i druga strana, dobitnici su na drugom kontinentu.
SJEVERNI TOK I tako nakon toliko godina gradnje, predviđanja, pregovora, ulaganja i medijskih napisa o još jednom plinovodu kroz Baltičko more, Sjeverni tok 2 na kraju nije ni pušten u pogon. Agresija na Ukrajinu prekinula je sva nagađanja oko toga kada će taj plinovod početi s radom, koliko će plina njime iz Rusije stizati u Zapadnu Europu, hoće li to biti pedeset ili čak 100 milijardi kubnih metara godišnje te hoće li zahvaljujući njemu Europa osigurati dovoljno plina i energije idućih godina. Također, hoće li Njemačka tako nadoknaditi energiju koju gubi zatvaranjem svojih nukelarki i elektrani na ugljen. Sjeverni tok, međutim, nije bio samo veliki gospodarski projekt. On je bio i više od toga, bio je geopolitički projekt kojim se trebalo razvijati njemačko-ruske gospodarske odnose zahvaljujući kojima je, nadali su se europski političari, i Rusija trebala jednom postati poput zapadnih liberalnih demokracija.
Nakon agresije na Ukrajinu sve se, međutim, promijenilo, plinovod dugačak 1230 kilometara kroz Baltičko more i vrijedan 10 milijardi eura neće vratiti ulaganje u njega, plin iz Rusije nije krenuo, cijene plina u Europi nisu, zahvaljujući Sjevernom toku, pale, već su, naprotiv, zahvaljujući njegovom zatvaranju krenule put neba i prouzročile lančanu reakciju poskupljenja svih naših životnih namirnica. Život nam je bez Sjevernog toka postao skuplji, a kapaciteti LNG terminala u Omišlju, za koji su postojale brojne sumnje zašto se uopće gradi i hoće li uopće biti isplativ, zakupljeni su u samo nekoliko dana za idućih pet godina.
I ŠTO SAD? Možda je budućnost hrvatske energetike, kako to prezentiraju tzv. strateški dokumenti, u solarnim elektranama, geotermalnim izvorima, energiji iz otpada i vodiku koji je, kažu, budući energetski lider. Možda. Sadašnjost je, međutim, potpuno drugačija, od onog što prikazuju strateški dokumenti, iako mi ni strategije ni stratega odavno nemamo. Jer, u suprotnom ne bismo bili toliko ovisni ni o NATO-u, ni o Uniji, ne bi ovisili o uvozu hrane, nafte i plina čije su cijene bez prisutnosti Rusije na svjetskom tržištu otišle u nebo. I što sad? Sada ćemo se lupati o glavu jer smo premalo ulagali u nova nalazišta plina, jer nismo obnavljali njegove rezerve, dapače dopustili smo da nam se do početka ovog desetljeća one smanje za skoro pedeset posto. Sad ćemo se pitatu zašto proizvodimo samo dvadesetak posto plina kojeg trošimo, zašto nemamo niti jednu rafineriju u svom vlasništvu, a kamo li neko od naftnih nalazišta kao što su nekada bile Bijele noći.
Sada nam opet svašta prolazi kroz glavu: kako smo se mogli riješiti INA-e, najveće naše kompanije? Zašto smo prodali Bijele noći u Sibiru tamo nekim Švicarcima koji su zaradili dvostruko na njima preprodavši ih Rusima? Zašto ih nismo eksploatirali i stvorili rezerve? Zašto smo dopustili da nam stranci postanu većinski vlasnici ključne kompanije u državi? I to stranci čiji MOL nije ni postojao 1990.-te kada je INA bila najveće poduzeće u Jugoslaviji. A kamoli još 1965. kada smo pustili u pogon Rafineriju na Urinju. I na kraju pitanje svih pitanja: kakvi smo mi uopće ljudi da nas nije briga ni za što od onog što smo naslijedili, ni za INA-u, ni za brodogradilišta, ni za obalu ni za oranice – i zašto ništa ne planiramo? Zašto nam je energija budućnosti još uvijek samo u dokumentima – iako je ta budućnost već stigla? Kako to mi uopće živimo, bez ikakvog plana što ćemo u budućnosti, što ćemo ako se negdje dogodi rat, ponestane energenata na tržištu, ako ne budemo imali novca da ih kupimo, ako nam zatrebaju skloništa, ako ponestane hrane? I na sve to imamo samo jedan odgovor: valjda neće.
SKLONIŠTA Mislili smo da nam to više neće trebati. Da su skloništa koja smo koristili za vrijeme zračnih uzbuna devedesetih godina prošlog stoljeća stvar prošlosti i povijesti. Da rata, valjda, više nikada neće biti. Pa smo i ono malo skloništa koje posjedujemo pretvorili u poslovne prostore. I sada u čudu gledamo i čitamo: Švicarska, koja nije ratovala u velikim ratovima dvadesetog stoljeća, cjelokupno svoje stanovništvo može smjestiti u atomska skloništa, a Švedska to može učiniti sa sedam milijuna ljudi. Tako to, valjda, rade oni koji razmišljaju o budućnosti. A budućnost, kaže stara izreka, ne znamo što nosi. Možda blagostanje, a možda i ratove ili nemogućnost kontroliranja radijacije iz nuklearke u Černobilu čiji štit, upozoravaju stručnjaci, može popustiti uslijed silnog bombardiranja u Ukrajini. Naravno, nitko od svih onih koji su se bavili politikom u Hrvatskoj proteklih tridesetak godina, ni na lokalnoj ni na nacionalnoj razini, nije o tome razmišljao. Niti je proučavao geopolitiku i moguće geopolitičke promjene. Za razliku od Švicaraca ili Šveđana čije su vlasti razmišljajući o eventualnim budućim opasnostima predvidjeli i tu opasnost, opasnost od nuklearnog rata i od eventualnog širenja radijacije iz europskih nuklearki. Zrele nacije, očito, imaju i zrele vođe, stratege koji razmišljaju i o prosperitetu svojih nacija, ali i o eventualnim opasnostima koje bi se mogle pojaviti. Kada treba znati intervenirati, obraniti se, pobijediti, opstati. I kada si često osuđen, pokazuje to i primjer Hrvatske prije trideset godina i primjer Ukrajine ovih dana, koristiti se mora uglavnom samo vlastitim snagama. I vlastitim skloništima. Ako ih imamo. U Rijeci ih je osamdesetak iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća i isto toliko onih tunelskih, građenih prije Drugog svjetskog rata. U ovom stoljeću nije sagrađeno niti jedno, jer mislili smo, valjda, da su ratovi iza nas. Događaji u Ukrajini pokazali su, na žalost, suprotno.
ROYAL ROMANCE Vanka porta me peja….kaže stih predivne pjesme Bordižan pjesnikinje Rajke Jurdane. I Royal Romance, prelijepa jahta koja se nalazi na listi sto najboljih svjetskih jahti svih vremena, otišla je iz riječkog porta iako je izgledalo da neko vrijeme neće isploviti. Naime, jedan od najljepših brodova koji su se ikada privezali za riječke bitve, ako ne i najljepši, ostao je privezan u luci neko vrijeme kao i svi brodovi u ruskom vlasništvu koji su se našli u europskom akvatoriju nakon početka rusko-ukrajinskog sukoba. Dugačka skoro stotinu metara, sa svojih pet paluba uljepšavala je pogled na Gat Karoline Riječke i činilo se da će tako biti sve dok se ne riješi pitanje ruskog vlasništva izvan Rusije.
Ljepotica među jahtama izgrađena je u Nizozemskoj, u Feadshipu, jednom od najpoznatijih svjetskih brodogradilišta za ovaj tip brodova, s čijih je dokova u more porinut samo jedan veći brod od ljepotice iz naše priče. Vrijednost? Prava sitnica, rekao bi legendarni Sir Oliver. Samo dvjesto milijuna dolara. Kažu da se ne može iznajmiti, da na njoj može boraviti četrnaestero putnika, da im je na raspolaganju sav mogući luksuz, da o jahti brine dvadesetdvoje članova posade.
Ulazak i izlazak Royal Romance u riječku luku mjesecima je bio pravi doživljaj, a gdje god bi se pojavila, privlačila je poglede, jer zaista teško joj tko može odoljeti. Činilo se, međutim, kako se neko vrijeme neće odvajati od riječke obale. A onda jednog dana krajem ožujka samo je nestala. Otplovila. Tko zna u kojem smjeru, kažu da je na nekom doku na srednjem Jadranu. Šteta, jer brodovi su stvoreni za plovidbu morem. Pogotovo tako lijepi brodovi.
KORONA I ona je još uvijek tu. I ona još uvijek prijeti, a i dalje nas je tek polovica cijepljenih. I dalje se ne vjeruje ni cjepivu, ni liječnicima, ni vlasti, ne vjeruje se nikome. Nestalo je povjerenja, sumnjamo u svakoga, ne vjerujemo da postoji opći interes, gledamo kako se iz svake nedaće netko okoristio, sumnjamo kako iz svakog projekta netko izvlači svoju korist, vidimo kako se umreženost širi i kako je izvan mreže teško može egzistirati. Gledamo kako su nam u istražnom zatvoru bili ili jesu i bivši premijer, i razni ministri iz gotovo iz svih resora, gradonačelnici, župani i podžupani i direktori javnih poduzeća. Mediji i dalje otkrivaju afere, na ekranima gledamo prazne saborske klupe u kojima na radnim mjestima nema onih koji su našim novcem plaćeni dvostruko više od državnog prosjeka. Što može biti rezultat nego opće nepovjerenje i u vlast i u struku i u društvo. Rezultat je i tek 55 posto cijepljenog odraslog stanovništva u Hrvatskoj u ožujku 2022., a samo u Zagrebu i Primorsko-goranskoj županiji iznad 60 posto, dok se u skladištima Zavoda za javno zdravstvo čuva dva milijuna doza neiskorištenog cjepiva. Koje je kupljeno našim novcem da bi se smanjila opasnost od obolijevanja za sve nas. Ali nema više nas, kaže jedan popularan stih, nema vjere u nas, ne postojimo više mi, ne koristi se više prvo lice množine. Zamijenilo ga je u svim situacijama prvo lice jednine!
FERENC PFAFF Znate tko je to? Arhitekt, odavno je otišao u dobra spominjanja, ima već 110 godina od tada. Nije za današnje pojmove imao dugačak život, živio je tek 62 godine, ali ostvario je veliku karijeru. Putujete li vlakom ili ako ste nekad putovali, jer u Hrvatskoj to nažalost odavno nije brzo prijevozno sredstvo, vidjeli ste njegova djela. Njegove su zgrade na kolodvorima u Zagrebu, Bratislavi, Košicama, Karlovcu, Miškolcu, Pečuhu, Osijeku i još mnogim drugim gradovima. U čak 38 gradova nekadašnje Austrougarske monarhije.
Kolodvor u Rijeci prva je željeznička zgrada koju je projektirao inženjer. Nekada je to bila ljepotica, a onda je desetljećima zgrada dugačka 120 metara izazivala tužne poglede zbog oronule fasade. I sada je tome najzad došao kraj. Još uvijek je okružena skelama, ali već se može naslutiti ljepota koju je obnova donijela reprezentativnoj Pfaffovoj građevini. Nakon što je desetljećima vapila za obnovom kao i cijela ulica u kojoj se nalazi. A onda je počela obnova Benčića, koji još uvijek postaje art-kvart s kojim se možemo ponositi, sada i željezničkog kolodvora. Oko Benčića je jednim dijelom obnovljen i pločnik, jer su riječki gradski urbanisti najzad barem s dijela pločnika maknuli asfalt i zamijenili ga kamenom. Slušali smo obećanja da ćemo tu kao „prijestolnica kulture“ dobiti i uređeni potez koji će nas voditi od Benčića do Galeba u riječkoj luci, ali odavno već ne vjerujemo obećanjima, pogotovo onima koja se daju svake četiri godine. Željeznički kolodvor, srećom, nije bio predmetom političkih kampanja, Pfaffovu zgradu nitko nije u tom kontekstu spominjao, ona je strpljivo čekala da je se netko sjeti i najzad joj se vraća nekadašnji izgled. Iz vremena kada je Rijeka bila veliki grad unutar velike državne tvorevine.
JOSIP ŠPANJOL 
Razgovor kolege Damira Hercega s nekadašnjim riječkim gospodarstvenikom Ljubom Španjolom možete pročitati na stranicama koje slijede, a jedna rečenica iz tog razgovora možda i Vas potakne na razmišljanje. Rečenica je to u kojoj čelni čovjek nekadašnjeg riječkog građevinskog diva kaže kako će biti zanimljivo pratiti što će se događati s prostorom Dječje bolnice i stadiona na Kantridi. I zaista, nameću se već neko vrijeme pitanj: hoće li se i i ti tereni pretvoriti u hotelske komplekse poput Hiltona na Preluci? Hoće li i oni postati dijelovi grada samo za one dubljega džepa? I u što će biti utrošen novac od prodaje terena na kojima se desetljećima nalazila Dječja bolnica koja se uskoro seli na Sušak?
San o novom stadionu na Kantridi već odavno ne sanjamo, još od trenutka kada nije iskorištena atmosfera onda kada je klub na Kantridi preuzeo Damir Mišković i doveo ga do naslova prvaka. Tada je, naime, Rujevica planirana samo kao trening-kamp, ali ostao je stalnom bazom nogometaša Rijeke. Kandtrida je napuštena i čeka što će se s njom dogoditi. Kao i mi. I silno nas rastužuju rečenice poput one koju su čelnici velikih europskih klubova govorili Josipu Španjolu – da moramo čuvati stadion na Kantridi jer takvog nema nigdje na Sredozemlju. A na Sredozemlju, podsjetimo na velikane, svoje utakmice igraju Valencia, Barcelona, Olimpique, Monaco, Sampodorija...
PETAR SKANSI Tužna vijest, preminuo je Petar Skansi, legenda naše košarke kojeg smo ugostili na stranicama Sušačke revije prije nekoliko brojeva i kojeg smo znali susretati zadnjih godina na riječkom Korzu ili negdje u Opatiji.
Tema razgovora s Petrom Skansijem uvijek je, naravno, bila košarka. Prisjećali smo se u tim razgovorima što nam je košarka nekada značila, njegovih igračkih uspjeha i medalja s Olimpijade u Mexicu i Svjetskog prvenstva u Ljubljani kada je bio članom najbolje petorke. Zatim njegovih uspjeha, i igračkih i trenerskih, s ekipom Jugoplastike koja je proglašena najboljom europskom košarkaškom ekipom prošlog stoljeća, trenerskih uspjeha u reprezentaciji kada se kao pomoćni trener u reprezentaciji na Svjetskom prvenstvu u Manili opet okitio svjetskim zlatom. I kada je kao izbornik Hrvatske odveo reprezentaciju do olimpijskog srebra u Barceloni i finala s čuvenim Dream Teamom.
Bio je u svojoj fantastičnoj košarkaškoj karijeri ili suigrač ili trener svim najvećim košarkašima u vremenima Jugoslavije, igrao je s Ratom, Plećašem, Šolmanom, trenirao je Ćosića, Kiću, Praju, Kinđu i Jerkova, u Barceloni još i Dražena, Kukoča, Rađu...
Pričao nam je i kako je devedesetih godina prošlog stoljeća počeo otkrivati ljepote Sjevernog Jadrana da bi se najzad i nastanio u Lovranu. Uvijek odmjeren, jasan i zanimljiv. Pravi gospodin. Nedostajat će nam.
Zbogom, gospodine Skansi.
TUĐE NEĆEMO Davno je bilo, ali pamtim kao da je bilo jučer. Nevina dječja ruka podigla je s poda pronađenu kovanicu i veselo je pokazala, a ozbiljni očinski glas upozorio je kako to ne pripada nama i kako se pronađeni novac mora ostaviti na najbližem mogućem mjestu gdje ga vlasnik može podignuti. Dugo je malenoj dječjoj glavi trebalo da posloži sve te misli kako ne uzimaš ono što nije tvoje – bez obzira što je pronađeno na cesti. Dugo je dječjoj glavi trebalo da da se suglasi s riječima kako to što je pronađeno, nekom nedostaje da kupi planirano. Na svako dječje „ali“ stizao je odgovor s jakim argumentom, kako se ne može uzimati ono što je tuđe. Davno nema više tih kovanica u opticaju, ni države čiji se grb s buktinjama na kovanici nalazio, ni tog strogog, ali dragog očinskog glasa, ali poruka je ostala za sva vremena u sad već sijedoj glavi.
Puno godina kasnije u fakultetskim klupama, na jednom od pismenih ispita, kolega koji se vratio sa studentske razmjene u Americi nije želio prihvatiti pomoć, iako je po njegovu znoju i uzdasima bilo očito koliko se muči s ispitnim pitanjima. Pomoć nije tražio i pomoć nije prihvaćao bez obzira što je bilo očito da će za prolaz morati pričekati novi ispitni rok. I opet je onoj nekadašnjoj maloj, a sada studentskoj glavi, bilo teško prihvatiti objašnjenja kolege nakon ispita uz kavu na terasi kafića nedaleko fakulteta. Boravak na studiju u Americi, iako kratkotrajan učinio je svoje, kolega više nije bio kao mi koji smo ujedinjeni išli protiv profesora i njegovih pitanja. Mi smo i tražili i prihvaćali pomoć, ali on, međutim, više nije bio jedan od nas. Strah, usađen tamo preko bare na jednom od tamošnjih fakulteta, da bi mogao biti otkriven u prepisivanju i da bi taj pokušaj varanja na ispitu mogao ući u njegov dosje opisujući ga kao nepouzdanu osobu sklonu prijevari, bio je jači od razočarenja što će cijelo ljeto morati spremati ispit za rujanski rok. Strah da s takvim dosjeom neće moći pronaći posao u prestižnim institucijama na zapadu bio je jači od bilo čega drugog. Puno je vremena od tada prošlo, treba mi dosta minuta da se sjetim kako se kolega uopće zvao, ne znam je li uspio dobiti zaposlenje u nekim od tih zapadnih institucija o kojima je sanjao, kafić u kojem smo razgovarali odavno nosi neko drugo pomodno ime, a obližnja zgrada vojne komande sada je Ministarstvo obrane Lijepe naše. Sve se promijenilo, čak i država, ali taj strah i zabrinutost da bi ga netko zbog prepisivanja na ispitu mogao proglasiti varalicom i dalje mi je jasna slika pred očima.
Dvadesetak godina kasnije objašnjavao sam znancu, službenoj osobi, zašto sam platio kaznu čije mi je neplaćanje on mogao bez problema riješiti. Dugo mu je trebalo da prihvati moje argumente kako je greška bila moja, kako se za počinjene greške kazna mora platiti, kako će me ta kazna podsjetiti da ne činim istu grešku idućeg puta, da se kao javna osoba ne želim izlagati riziku da ne mogu ostale javne osobe kritizirati zbog nepoštivanja reda, pravila i zakona. E, kad bi svi… rekao mi je na kraju našeg razgovora. Tko zna kakve su se misli vrtjele tada u njegovoj glavi?
Zbog svih tih i drugih sličnih priča toliko godina kasnije ne mogu shvatiti opravdanja izabranih dužnosnika zašto su primali naknade za odvojeni život, iako nisu živjeli odvojeno od obitelji, zašto nakon takvih poteza otkrivenih u javnosti ne daju ostavke, ne razumijem kako zamišljaju svoju buduću političku karijeru, zašto su uopće izglasali postojanje takvih naknada, jer mnogi zbog svog posla žive odvojeno od obitelji? Jesu li ikad čitali politološku literaturu o tome kako se zastupa narod, jesu li se ikad susreli i zamislili nad Supilovom rečenicom kako je narod veći i od najvećeg njegovog sina. Oni, koji tom istom narodu za svoje postupke odgovaraju. Tako bi barem trebalo biti. Tako je to zamišljeno u teoriji.
Zbog svih tih i sličnih priča danas smo okruženi razočaranim licima, nepovjerljivošću i skepsom, pitamo se zašto nas je sve manje na našem meridijanu, iako i drugdje žive griješni ljudi, ali se tamo negdje drugdje greške i grijesi plaćaju, barem ostavkama. Zbog svih tih i sličnih priča danas nemamo poneku bolnicu više, a zbog njih koji se tako ponašaju, iako su svjetla javnosti u njih svakodnevno uperena, tako se ponašaju i oni anonimni, sklonjeni od javnosti, koji isto tako žele besplatna vrata, obnovu podruma s knjigama i stana prije reda, povlaštene informacije i besplatni ručak, iako smo odavno naučili da takav ne postoji. Mi možda jesmo, ali oni, očito, nisu. Možda im nitko nikada nije ispričao priču o tome da nije njihovo sve što drže u rukama, da je korupcija najveći dužnosnički krimen, te da se greške i grijesi plaćaju. Možda bi svi redom trebali u riječke školske klupe na nastavu građanskog odgoja. Ako žele biti građanima.