Milijarda. Može li prosječni građanin Hrvatske, Europe ili svijeta zamisliti koliko je to uopće kuna, eura, dolara, nečega? I što se sve za milijardu može kupiti? Teško. Broj je velik, ogroman, teško zamisliv običnim smrtnicima, svima nama kojima svakog mjeseca na bankovni račun stigne određeni iznos za koji smo dvadesetak dana u mjesecu ustajali, odlazili iz domova (ili možda i nismo jer nakon lockdowna radimo i od kuće) i odradili određenu količinu sati da bi zaradili za život. Netko par tisuća više, netko par tisuća manje, ovisno o profesiji i njenoj trenutnoj poziciji na tržištu. Ili smo pak morali tako nekoliko desetljeća kako bi dočekali mirovinu da bi ona, tako mala i oskudna u većem broju slučajeva, svakog mjeseca sjela na naš konto. Tako barem to radi većina ljudi. Ali ne i oni.
Onda se od pristiglog novca plati struja, voda i ostale tzv. režije, isplanira se kupovina potrebnih stvari, možda ponešto i ostane, ovisno o tome jesmo li završili visoke škole pa nam je satnica deset, dvadeset ili trideset eura (brutto, naravno) ili imamo bager ili neki drugi građevinski stroj pa nam je satnica 60 eura. Mogli bi sad, naravno, analizirati zašto je to tako u hrvatskom društvu, zašto se znanje ne cijeni i zašto je potplaćeno i dvostruko manje vrijedi na tržištu od zidarske radne snage, mogli bi sada pričati kako sve kreće od škole i kako bi samo najsposobniji i najpametniji i najmoralniji trebali raditi u školama i podučavati mladost i kako bi oni trebali biti najplaćeniji, mogli bi sada lamentirati kako rad građevinara ne može bi plaćen dvostruko više od rada srednjoškolskog profesora, ali to ovdje nije tema. Jer i jedni i drugi, i profesori matematike bageristi jutrima se bude da bi krenuli s radom koji će naplatiti. Tako barem to radi većina ljudi.
Onda se pokušava nešto uštedjeti i ako je moguće podignuti kredit da bi se kupio stan ili obnovila neka starina. Ako si imao sreće izbjegao si kredit u švicarcima kojem se glavnica sporo smanjuje, otplaćuješ mjesečne rate i računaš kad bi se najzad mogao riješiti tog kreditnog opterećenja, hoće li to biti prije mirovine, hoće li se tečaj u međuvremenu promijeniti, bi li se možda mogao taj kredit nekako otplatiti godinu ili dvije ranije ili će ga možda potomci morati otplatiti. Tako barem to radi većina ljudi. Ali ne i oni.
Oni to rade drugačije. Oni za koje se čovjek, bez lažnog moraliziranja, upita gdje je to raslo, tko ih je odgajao, što su ih učili u školama pa i u crkvi, jer se gotovo redovito izjašnjavaju vjernicima. Oni koji ne žele kao većina, već žele sve sada i odmah. Bez ikakvog obzira prema kolegama, susjedima, selu, gradu ili državi koliko god se u nju zaklinjali. Oni koji sebe nazivaju snalažljivima pa će uoči najavljene teške zime i nestašice plina u Europi ugrabiti priliku i prodavati državni plin svojim kompanjonima po povlaštenim cijenama da bi ga zajedno na svjetskom tržištu prodavali po deset puta većoj cijeni. Neš’ti snalažljivosti! Oni koji zahvaljujući svojima zasjednu u upravu i nadzorni odbor državne firme za pedesetak tisuća kuna mjesečno, a onda ne vide da im je tvrtka oštećena za milijardu kuna u godini dana u kojoj su uredno primali svoju plaću da bi upravljali tom istom tvrtkom ili nadzirali njeno poslovanje. I unatoč svemu tome, naravno, ne pomišljaju na ostavke jer ostavka znači priznanje, ali i odlazak bez bogate novčane otpremnine. Čovjek se zaista mora zapitati je li te ljude ikada itko naučio sramu, gdje je to išlo u školu, jesu li ikada stajali u kutu?
I nikad dovoljno. Žele još, još, još više, žele sve. Nakon stana, još jedan, pa kuća, pa još jedna, pa vila na moru, pa još jedna, milijun na banci, pa još jedan, pa još, pa tako deset, dvadeset, trideset, sto milijuna, pa drugi račun, pa treći, pa tatin račun, i na njega sto, dvjesto, tristo milijuna, pa na kraju pola milijarde na računu ponosnog oca penzionera. Ukupno milijarda opljačkanih kuna, i to ne INIna milijarda kako se to želi prikazati. Jer nije opljačkana samo INA, opljačkani smo svi mi, to je naša milijarda, milijarda svih nas, jer ćemo svi mi u doba rata u Ukrajini skupo plaćati uvezeni plin za grijanje predstojeće zime dok su se oni bogatili na preprodaji našeg plina, našeg jer je izvađen iz našeg mora za našu tvrtku. I mađarsku, ali to je posebna priča. Sve su nam to, da se zna, napravili naši ljudi. Ako to nije veleizdaja.... a kažu pravnici da nije.
I tako iz mjeseca u mjesec u toj našoj Hrvatskoj, pa čak iz tjedna u tjedan, neka nova afera, nova pljačka, nova optužnica, i opet preko medija doznajemo za još nekoga od njih iako ih ne želimo znati jer ne želimo da su uopće tu među nama. Da se razmeću svojim bogatstvima, da nam se smiju, podcjenjuju, potplaćuju sve što se dade potplatiti, da tjeraju našu djecu na druge meridijane gdje se nadaju pronaći neko pravednije društvo. Ni sudovi im ništa ne mogu, i dalje su među nama iako ne želimo da budu dio društva koje je zbog njih sve bezvoljnije, ogorčenije, beznadnije, tužnije i siromašnije. Jer većina će već sutra opet ustati na zvuk alarma i krenuti na posao, čekati u kolonama, ostavljati djecu u vrtićima, žuriti se da ne zakasne, iščekivati mjesečnu plaću da bi podmirili račune i kupili djeci knjige i tenisice dok će oni sve to promatrati sa strane, osjećati se nadmoćnima, sposobnijima, pametnijima, snalažljivijima. Jer su na svoj, ali i na račun svog oca penzionera uspjeli staviti milijun, dva, tri, pa čak i sto, dvjesto, petsto milijuna kuna. Našeg novca. Ima li kraja tom grabežu i pohlepi?
KOKOŠARENJE Što očekujemo od onih koji nas predstavljaju negdje vani, u inozemstvu? Od sportaša obično očekujemo da daju sve od sebe. Od kulturnjaka i znanstvenika da pokažu za što smo i mi, iako mali i nerazvijeni, ipak sposobni. Od političara u najmanju ruku da budu pošteni. Da nas ne sramote. Da ne kokošare. Da ne koriste svoju visoku poziciju za osobne interese i da se ne prodaju za par desetaka ili stotina tisuća eura bez obzira koliko je to za nas, obične i male, veliki novac. Jer 3 i pol milijuna kuna je ogroman novac. Prije tridesetak godina je bio još i veći. Ali tada, prije tridesetak godina, nismo razmišljali o novcu, čekali smo kraj rata, nadali se konačnoj pobjedi i nastavku života u miru i naravno boljem životu u novoj državi. Ali tek nakon rata. Za vrijeme rata imali smo važnija posla. Ne i zamjenik ministra vanjskih poslova. On je u to vrijeme uzimao proviziju od 500 tisuća eura za posao koji je obavljao u ime države. Dok se još ginulo, dok se još pucalo, dok su još zvončići padali na civile u našim gradovima. Ako to nije ratno profiterstvo .... A kažu da nije. Skupo plaćeni odvjetnici tog istog zamjenika ministra vanjskih poslova (i kasnijeg premijera!) kažu da nije. Sutkinja zagrebačkog suda Saša Lui isto kaže da nije. I okrivljeni, Ivo Sanader, naravno, kaže da nije. Čudne su te njihove interpretacije zakona. Nikada nitko nije kriv u toj povlaštenoj kasti za koju, izgleda, ne vrijede pravila, za koju se zakoni interpretiraju u njihovom interesu i koja ne zna što od njih očekujemo kada nas negdje reprezentiraju kao premijeri, ministri ili zamjenici ministara. Ako nešto ne očekujemo (ili barem nismo očekivali jer smo se u međuvremenu uvjerili da je sve moguće) od ljudi na takvim pozicijama onda je to (bilo) kokošarenje.
EUROPA Stari kontinent, kako su ga nekad nazivali, vrije. Italija, treće gospodarstvo Europske unije, okrenula se desnici, nova premijerka Giorgia Meloni preuzela je Italiju nakon tri propale vladajuće kolicije u samo četiri godine, pridobivši birače u državi koju trese kriza i astronomski dug od 150 posto godišnjeg društvenog proizvoda te joj kao pomoć stiže 200 milijardi eura iz Europske unije. Meloni obećava niže poreze kao što je obećavala i nova britanska premijerka Liz Truss nakon što je britanska funta pala na rekordno nisku razinu. Liz Truss je, međutim, ostala samo na obećanjima jer je na premijerskom mjestu, prije nego što će dati ostavku, izdržala samo 45 dana.
Njemačka, najsnažnije europsko gospodarstvo, zbog nedostatka energenata uslijed rusko-ukrajinskog rata klizi u recesiju, Skandinavija, Baltik i Istok Europe strahuju od Rusije, Francuska poziva tvrtke na štednju energije i poboljšanje kupovne moći svojih radnika koji su u malom broju izašli na parlamentarne izbore na kojim je desnica osvojila deset puta više mjesta u francuskom parlamentu nego četiri godine ranije kada je svijet, posebno Europa, izgledala poželjnijim mjestom za život. Bilo je i tada problema, sjećamo se, tada nas je pogodio ledeni zimski val iz Sibira, ali bilo je dovoljno energenata za grijanje, prijetili su ljetni požari, ali još smo se nadali uspješnim pregovorima koji bi usporili klimatske promjene, Vatikan je krenuo u obračun s pedofilima tražeći oprost žrtava, jačao je pokret MeToo, Putin je još razgovarao s američkim predsjednikom, Helsinki i Stockholm su još bili daleko od NATO-a, najveći europski problem bio je Brexit. Bilo je, naravno, i tada nezadovoljstva, žuti prsluci tražili su više socijalne pravde, Europa se počela suočavati s migrantima, ali tada još nismo ni znali da postoji korona, rat na istoku Europe mogli su predvidjeti samo oni koji su pozorno pratili svaki Putinov potez i koji su obratili pažnju na njegovu prijetnju prstom i rečenicu Car je gol upućenu američkom predsjedniku u Minhenu prije desetak godina, plin je tada još bio najjeftiniji energent, još je postojala nada za rješavanje svih problema, zaista smo se nadali da ćemo pokušati kao društvo ublažiti posljedice neizbježnih klimatskih promjena, navijali smo za Gretu Thunberg. Europa je još prije samo nekoliko godina bila puno poželjnije mjesto za život.
ENERGETSKO ČVORIŠTE Na novoj geopolitičkoj i energetskoj karti Europe Kvarner, konkretnije Krk, postaje energetsko čvorište za Srednju Europu. LNG terminal oko čije su se izgradnje (kao uostalom oko svega u Hrvatskoj) lomila koplja postaje odjednom strateški hrvatski projekt, a JANAF, četrdesetak godina nakon izgradnje, postaje jedan od strateških europskih naftovoda kojim bi Mađarska, Slovačka, Slovenija, Srbija i BIH smanjile ovisnost o ruskoj nafti. Projekt Družba – Adria kojim se Jadranski naftovod trebao spojiti s Družbom, najvećim svjetskim naftovodom odlazi u povijest do neke druge zgode pokazujući kako na tom svijetu zaista stalna samo mijena jest. Još jučer se, naime, širio strah zbog visokosumporne sibirske nafte koja je trebala stizati do Omišlja, a gdje bi tankeri koji bi dolazili na ukrcaj ispuštali balastne vode. Još jučer se JANAF u tom kontekstu opisivao kao dotrajali naftovod, a LNG je još jučer imao više protivnika nego zagovornika. Danas se za LNG planira dupliranje kapaciteta, za JANAF dogradnja još jedne cijevi, a ugledni poslovni Financial Times piše kako bi upravo Hrvatska mogla izaći kao pobjednik iz europske energetske krize zahvaljujući naftovodu koji je zamišljen kao jugoslavenski konkurent sovjetskoj infrastrukturi. Sve što je vrijedilo jučer danas više ne vrijedi, živimo u vremenu u kojem se sve, pa i političke, geostrateške, s time i energetske okolnosti prebrzo mijenjaju. Ostaje, međutim, teza još iz osnovnoškolskih udžbenika kako živimo na prostoru čiji položaj moramo znati iskoristiti i biti prometnim i energetskim čvorištem ovog dijela Europe.
PELJEŠKI MOST
Svojataju ga i lijevi i desni, natječu se u tome tko je prvi došao na ideju, tko je započeo radove, tko ih je prekinuo, tko ga je najzad realizirao, iako sve to uopće nije važno. Pelješki most je vrhunsko arhitektonsko dostignuće, ali i puno puno više od običnog infrastrukturnog objekta. Puno je koštao, ali zapravo nema cijenu. Čekalo ga se, ali vrijedilo je. Prelijepi most postao je poveznica razdvojenog teritorija Hrvatske (i Europske Unije), ali i pokazatelj koliko su nekad dalekosežni politički potezi poput onog Dubrovačke Republike iz 1699. godine kada je ustupila Neum Turcima nakon čega je BIH kao osmanski posjed dobila izlaz na more. Trebalo je proći tristo dvadeset i tri godine da se saniraju posljedice te odluke, trebalo je 68 tisuća kubika betona, dvanaest stupova, projekt vrhunskog slovenskog arhitekta Marjana Pipenbahera, građevinska snaga kineskih graditelja koji su izgradili najduži most u Kini i najduži vijadukt na svijetu, skoro tristo milijuna eura i odluka Europske Unije da financijski podrži ovaj projekt s 85 posto novca. Sve je to trebalo da bi se najzad sagradio Pelješki most, simbolično puno važniji od običnog mosta. Most koji nam je ujedno pokazao i kako se živi i gradi u današnje vrijeme. Europski novac, kineski graditelji, slovenski arhitekt - sve to za vrhunski građevinski domet na hrvatskom jugu. Kojim je on najzad spojen s ostatkom zemlje.
TEMPORA MUTANTUR... Vremena se mijenjaju, i mi se mijenjamo s njima, kaže stara latinska izreka. I zaista – i vremena, i priroda i ljudi. I naši kriteriji za vrućinu, za hladnoću, za količinu kiše, za sušu. Nije nam više vruće na trideset ili stupanj, dva celzijeva više, jer smo upoznali vrućine i na trideset i šest, sedam pa i više stupnjeva. Nije nam više obilna kiša stotinjak milimetara po metru četvornom, jer smo doživjeli i tristo milimetara po kvadratu. A s tih riječkih tristo milimetara kiše u samo 24 sata i s bujicama koje su tekle niz riječke padine shvatili smo da više nismo ni ljudi kakvi smo nekada bili, nismo više uvijek spremni pomoći drugome u nevolji. Pustili smo čovjeka da ga bujica nosi niz Ulicu Račkoga, pustili smo ga da se utopi u tridesetak centimetara vode, a onog jednog jedinog koji je uložio sve napore da ga spasi da to pokušava sam bez ičije pomoći. Svi ostali su bili samo promatrači, bez impulsa da izađu iz svojih vozila i stanova, bez želje da se spasi ljudski život, bez hrabrosti da se izađe u borbu protiv bujice koja je nosila sve pred sobom da bi najzad odnijela i jedan ljudski život tog kasnog rujanskog dana kada se na nas obrušilo 288 litara kiše po riječkom metru površine. Kiše koja nas je umrtvila da se nismo uspjeli pokrenuti i odazvati se pozivu u pomoć za spas ljudskog života. Još donedavno pri običnom posrtanju neke starije osobe na cesti svi bi priskakali u pomoć, podizali smo ljudima stvari koje su im ispadale, trčali smo za sugrađanima kojima su ispali ključevi, novčanik ili neki drugi predmet, vraćali smo višak novca koji su nam greškom dali, unosili smo susjedima novi namještaj na četvrti ili peti kat, naravno besplatno, riskirali bi ako treba da spasimo od opasnosti i poznatu i nepoznatu osobu. Vremena se, međutim, mijenjaju, a očito i mi s njima. Vremena su teža, okrutnija, a mi smo nepovjerljiviji i uplašeniji. Ne želimo nikakve dodire s nepoznatima, postajemo sve zatvoreniji, držimo se poznatih osoba i puteva. Jer ne znamo što nam donosi novi dan, novi put, novo poznanstvo, neki nenadani događaj u kojem smo mogli i trebali sudjelovati i tako spasiti jedan život. Danas bi bili ponosni, ovako na žalost, možemo samo konstatirati koliko životne istine ima u starim latinskim izrekama.
KOLODVOR
Nekada su te takvi projekti u Rijeci realizirali sredstvima samodoprinosa. I danas se na Istočnom izlazu može pročitati natpis: Radni ljudi svome gradu. Onda je došlo vrijeme liberalnog kapitalizma, samodoprinosi više nisu dolazili u obzir pa su Centar Zamet, Bazeni Kantrida i Atletska dvorana realizirani kreditnim zaduženjima Grada Rijeke. Stigla je financijska kriza pa su nakon nje veliki riječki projekti poput bolnice i cesta nazvanih D 403 i 404 građeni državnim novcem. Poslije ulaska u Europsku Uniju i dobivanja titule Europske prijestolnice kulture Gradska knjižnica, Muzej moderne umjetnosti i Dječja kuća realizirani su novcem iz EU fondova. Na red je stigao, čini se, privatni kapital i to kad je u pitanju najbolnija riječka točka – autobusni kolodvor. Nekoliko nenatkrivenih perona okruženih kockarnicama i uvijek prenatrpanim koševima za smeće trebao bi u roku od tri godine zamijeniti novi moderni kolodvor koji će se graditi austrijskim kapitalom. Suočena s činjenicom da nema svog kapitala za tako veliku investiciju Rijeka je odlučila 15 tisuća kvadrata na Zapadnoj Žabici za 85 milijuna kuna prodati austrijskom investitoru koji u roku od tri godine treba najzad izgraditi autobusni kolodvor za koji već dvadesetak godina postoji projekt Studija 3LHD. Projekt kakvog se ne bi postidjeli ni puno bogatiji gradovi: 18 perona, javna garažu s 900 parkirnih mjesta na četiri etaže i višekatna građevina površine šezdeset tisuća kvadrata. 
U međuvremenu, od trenutka kada je izabran projekt Studija 3LHD (skraćenica od Tri ljevaka i hard disk), izbila je gospodarska kriza, gradska blagajna bivala je sve praznijom i praznijom, investitora se nije moglo pronaći, izrađena je i studija optimizacije kolodvora koja je predviđala mogućnost smanjenja broja perona i parkirnih garažnih mjesta, pa i broja kvadrata nove kolodvorske zgrade. I najzad se našao netko tko će Rijeci izgraditi novi autobusni kolodvor. Austrijski investitor koji je Zapadnu Žabicu platio skoro sto milijuna kuna i koji upravlja s više od sedamdeset tisuća parkirnih mjesta u Austriji, Švicarskoj, Italiji, Sloveniji, Slovačkoj i Hrvatskoj. Najzad se možemo nadati da više nećemo imati najružniji autobusni kolodvor na svijetu, najzad se možemo nadati da će se nakon kolodvora realizirati isto tako dugo čekani projekt nastavka Ulice Riva sve do D 404. Naravno, i Žabica bi trebala konačno dobiti ljepši izgled ako je to ikako moguće dok je okružuju samo neonske reklame za kockarnice kao u Pottersvilleu iz Caprinog filma Divan život. Kada smo ga davno gledali prvi ili drugi put te slike grada kojim vladaju banke, kocka i alkohol u večernjim i noćnim satima djelovale su mogućima samo u američkom filmu i američkoj stvarnosti. U međuvremenu su te slike postale i naša stvarnost.
DJETINJSTVO IZA ŽELJEZNE ZAVJESE 
Zanimljiv tajming za otvaranje izložbe u riječkom Pomorskom i povijesnom muzeju: 19 sati i 15 minuta. Vrijeme kada smo kao klinci čekali crtani. Ne samo Toma i Jerrya i ostale junake iz hollywoodske produkcije, jednako smo se veselili i Lolelu i Boleku, Ivici iz Zemlje crtica, Gustavu i profesoru Baltazaru. Izložba je otvorena jednog listopadskog četvrtka, baš onog dana u tjednu kada smo znali ostati bez crtanog filma jer su nam tog dana masterchef Stevo Karapandža i legendarni televizijski voditelj Oliver Mlakar ukrali vrijeme u kojem su nam prikazivali Velike tajne malih majstora kuhinje. Tako su i oni uz crtane filmove postali sastavni dio našeg djetinjstva. Djetinjstva u kojem možda nisu svi imali sve, možda nisu baš svi vozili ponnycu, možda nisu baš svi imali voiticu, možda nismo svi imali adidasice universal s crnim ili roma s plavim prugama. Ali ako nije bilo ponnyce imali smo karete na balinjere, ako nije bilo voitice i tigrica je ulazila u koš, ako nije bilo adidasica bilo je šangajki. 
Uvijek je nečega bilo, a najvažnije od svega - nas djece na igralištima i u dvorištima je bilo bezbroj. Susjedi nisu mogli odmarati zbog silne dječje galame, na igralištima smo po sat ili dva čekali na slobodan koš, izmjenjivali smo se za đir ili dva kod vlasnika bicikli, vlasnici bicikli, sve do 19 sati i 15 minuta kada bi se nalazili ispred televizora. Crtani film bio je prekretnica u danu, nakon njega je slijedilo spremanje za novi dan. U kojem će opet mnogi s ključem oko vrata ili prije ili poslije škole trčati za loptom, preskakati lastik, spuštati se karetom niz nizbrdicu, običnom žicom upravljati malenim gumenim kolom, razmjenjivati stripove sa Zagorom, Texom, Markom, Blekom, Ripom Kirbijem, Mandrakom i ostalima. Bilo je to lijepo djetinjstvo, nismo osjećali baš nikakvu željeznu zavjesu, bilo je i jogurta iako će danas neki reći ih nije bilo. Možda nije bilo puno stvari koje su danas sastavni dio svakodnevice, ali u svakom dvorištu i na svakom igralištu trčala su brojna djeca. Danas su igrališta i dvorišta prazna.
SVJETSKO PRVENSTVO Oni radikalniji će reći: ukrali su nam nogomet!, misleći, naravno, pritom na krupni kapital koji je najpopularniji sport na svijetu pretvorio u unosni bussines koji zahtijeva neprekidni rast prihoda i shodno tome neprekidne promjene u svijetu nogometa. Bez obzira što je nogometna publika dobrim dijelom tradicionalna pa čak i konzervativna i poštuje tradicije i klubova i nacionalnih prvenstava i europskih natjecanja. Ta i takva publika je još davno naučila ići na stadione nedjeljom, a europske utakmice: Kup prvaka, Kup kupova i Kup UEFA gledati srijedom. Onda su jednu prvenstvenu utakmicu prebacili na subotu zbog televizijskog prijenosa. Ok, to još nikome nije smetalo. Ali onda se nekome učinilo da bi se jednu utakmicu moglo igrati i petkom, a zašto ne i ponedjeljkom? Naravno, zbog televizijskog prijenosa, reklama i profita. Kup prvaka postao je ozbiljan bussines i preimenovan je u Ligu prvaka, ne treba se više biti nacionalnim prvakom da bi se konkuriralo za naslov europskog prvaka, klubovi iz siromašnijih zemalja prebačeni su u Europsku ligu, nasljednicu Kupa UEFA, a Kup kupova je jednostavno ukinut. Odjednom se više ni europske utakmice nisu igrale samo srijedom, već i utorkom i četvrtkom. Naravno, zbog njegova veličanstva profita. Nogomet svaki dan i u svako vrijeme, čak ne više samo u poslijepodnevnom i večernjem terminu već i u podne kako bi se zadovoljili kineski vlasnici europskih klubova. Radi se i na promjeni pravila kako bi ga se prilagodilo američkom tržištu pa ćemo uskoro umjesto poluvremena vjerojatno gledati trećine ili četvrtine. Kao što više ni Svjetsko prvenstvo, ta posljednja oaza nogometnih konzervativaca, nije više rezervirano za lipanj i srpanj. Kapital je i tu učinio svoje. Platio i dobio ono što želi. A zaželio je Svjetsko prvenstvo u Kataru, jednoj od najbogatijih zemaljja svijeta, naravno, u zimskim mjesecima iz klimatskih razloga. Tako je ukradeno i Svjetsko nogometno prvenstvo zbog kojeg su odjednom prekinuta sva nacionalna prvenstva i sva europska natjecanja. Kapital je opet pobijedio simpatizere najvažnije sporedne stvari na svijetu. Što je sljedeće? Prekidi utakmica u kojima će se emitirati reklame, petominutna pauza prije izvođenja jedanaesterca, naravno u reklamne svrhe ili ogromna sponzorska reklama preko cijelog zelenog terena? Sve je moguće, kapital ne poznaje granice., ne mari ni za ljudske žrtve, a kamo li za tamo nekakve nogometne tradicije, boju terena, boju dresa ili broj igrača na terenu. Sve se može kupiti i promijeniti da bi se, naravno, opet zaradilo. Jer Money makes the world go round...
FILIP KOLUDROVIĆ Ima tome već nešto godina, bio je topli svibanj 2015. godine, Benčić je još bio ruševina, zgrada u kojoj niče nova knjižnica još je bila razbijenih prozora, ali privukla je znatiželjnike koji su htjeli vidjeti izložbu fotografija tada devetnaestogodišnjeg Filipa Koludrovića baš u takvom izložbenom prostoru. Sedam godina kasnije Benčić je postao art-kvart, a Filip Koludrović se na British Fashion Awardsu našao među odabranim kreativcima iz svijeta modne industrije.
Još jedan naš talent koji se uspio realizirati, još jedan od onih koji su išli svojim putem i pronašli ono što su željeli u današnjem svijetu koji nudi mnoštvo mogućnosti, ali i bespoštednu konkurenciju. Znanje i talent iz cijelog svijeta suočava se na odabranim mjestima da pokaže što može i što zna, a mi još uvijek naše talente prepuštamo samima sebi, da se sami snalaze i bore u tom današnjem svijetu snažne konkurencije. Nismo se ugledali, a možda i nećemo nikad na isto tako male zemlje s par milijuna stanovnika poput Danske ili Finske koja redovito sa svojim učenicima ostvaruje najbolje rezultate na natjecanjima u matematici, znanosti i još mnogočemu. Nismo se, a vjerovatno ni nećemo ugledali na tu zemlju u kojoj nastavnici imaju status jednak onom liječnika i odvjetnika i u kojoj se teško dolazi do tamo vrlo primamljivog nastavničkog mjesta. I tako smo opet došli na početak priče, na satnicu profesora i dvostruku satnicu vozača građevinskog stroja s početka teksta, neprekidno se vrtimo u tom istom krugu ne shvaćajući da je obrazovanje temelj za napredak društva, kao što bi građanski odgoj trebao biti temelj za razvoj gradova kao mjesta ugodnih za život. Građanski odgoj smo, najzad, uveli u škole, za Rijekom su krenuli brojni hrvatski gradovi, ali reformu obrazovanja još uvijek nismo i možda nikada ni nećemo provesti. Prepuštamo talente samima sebi i mnogi na žalost ostanu nerealizirani. Filip Koludrović se, srećom, realizirao i potvrdio na najprestižnijem mjestu na svijetu – British Fashion Awardsu.