Kad najzad početkom rujna sve utihne, kad odu oni bučni turisti, kada na obali ostanu oni željni mirne rujanske prirode koja nudi još uvijek toplo sunce i more, bojama prošarano lišće vinove loze, dozrijelo grožđe i smokve čovjek ne može da se ne zapita: Kad je kod nas sve to počelo? Kao kad liječnik pita svog pacijenta. Kad je obala postala teško mjesto za život tijekom ljeta kojem smo se nekada svi tako radovali? I to ne samo zbog klimatskih promjena i velikih dugotrajnih vrućina i sparina s kojima se nismo u tom obujmu suočavali u onom prošlom stoljeću. Ne, nikako ne samo zbog toga.
Kako je do svega toga došlo? Gdje je nestao čovjek? pitao se pjesnik, a promatrajući tu našu obalu s toliko ružnih novih građevina i nadograđenih starih kuća, pa uništene velike komade šuma da bi se izgradili bazeni, pa betoniranu obalu i ispuste septičkih jama u more, pa pločice s natpisom Apartman u gotovo svakoj stambenoj zgradi u obalnim gradovima, gledajući sve to odgovor na pjesnikovo pitanje je više nego očit: Izgubio se u pohlepi i utrci za zaradom i profitom ne mareći više ni za koga. Više nitko nije važan, ni susjedi, ni naselje, ni mjesto ni grad. Samo novac koji pristiže od stanova u kojima se više ne živi već ih se daje u najam bučnim alkoholiziranim Europljanima. Samo lova koja dolazi od iznajmljenih vila s bazenima izgrađenima nadomak mora tamo gdje smo se nekada u crnogoričnim šumama sklanjali u hlad sredinom dana. Nema više šuma, nema više hlada, nema više mira na obali čak ni u onim našim skrivenim uvalama za koje su znali samo domaći. I one su otkrivene, i one su krcate jahti koje za sobom nekažnjeno ostavljaju gomile smeća. To je ta druga strana turizma o kojem se neprekidno priča kroz brojeve dolazaka, noćenja, milijune, to je cijena koju plaćamo svi bez obzira zarađivali od turizma ili ne. Nema obzira prema onima kojima turizam nije sastavni dio života.
Pa se čovjek zapita: kada je nestao taj obzir prema drugima, obzir prema bilo kakvom obliku zajedništva? Valjda koncem onih, sada već davnih vremena, u kojim se neprekidno, pa i nasilno, isticao kolektiv u koji se pojedinac morao uklopiti htio to ili ne. Valjda u onim vremenima kada ta ista zajednica više nije mogla ili više nije htjela brinuti o pojedincu, o njegovom statusu, zaposlenju, stambenom pitanju. Valjda u onom trenutku kada je pojedinac ostao sam i kada se sam morao snaći za sebe. I neki su se i te kako snašli i postajali sve jači i jači koristeći prilike koje je tržište davalo. A zajednica, jaka samo na papiru, je stajala po strani ne znajući kako sve to kanalizirati i kontrolirati da se stvari ne bi otelo kontroli. Da svatko radi što hoće, gdje hoće i kada hoće.
Osjećaj zajedništva i obzir prema drugima nestao je valjda onog trenutka kada više nismo dijelili istu sudbinu, kada se svatko trebao snaći najbolje što umije, kada je morao iskoristiti sve svoje sposobnosti, poznanstva, veze, kada je trebalo početi živjeti na drugačiji način. Kada se prestalo raditi od do, a počeli se baviti ovim i onim. Nestao je valjda onog trenutka kada profitabilniji odjel nije više želio raditi za cijelu tvrtku već se odvojio i naplatio svoje znanje na tržištu. I nije ga bilo briga za ostatak firme koji je propao. Valjda su prijelomni trenuci bili oni kada su neki mogli kojekavim političkim vezama i kanalima postati vlasnicima tvrtki u kojima su do jučer radili, kada su neki samo tako postali gazde, a drugi odjednom ostali bez ikakvog zaposlenja. A zajednica je sve to gledala, dopuštala, čak i režirala.
Nestali su tim i timska igra i oni treneri koji gromkim glasom nisu dopuštali da zastane protok lopte, jer samo timska igra donosi rezultat. Nestali su onog trenutka kada rezultat više nije bio važniji od prihoda koji je počeo stizati prodajom igrača. Gromki trenerov glas je utihnuo, lopta je išla sve sporije, ostajala je sve duže kod pojedinaca kako bi se oni istaknuli, kako bi privukli pozornost i kako bi novonastali menadžeri za njih dobili milijunske ponude. Rezultat više nije bio važan. Osim za raju.
Tim je nestao onog trenutka kada više nismo imali istu šansu, kada su dojučerašnji vozači postali vlasnici tvrtke i kada su njihovi nećaci i djeca njihovih prijatelja dobili priliku koji drugi nisu mogli dobiti, kada su se počele priznavati lažne zasluge, kada su jedni vrlo lako postajali članovi nadzornih odbora uspješnih tvrtki, a drugi nisu mogli ni do običnog zaposlenja. Tim je počeo nestajati kada više nisu za svih vrijedila ista pravila na terenu. Šta se drugo iz toga moglo izroditi nego neposluh pojedinca prema svakom obliku zajednice?
On više nije član ekipe, on više ne poštuje pravila i zakone, jer vidi da ih ni drugi ne poštuju. I on je odlučio postati samostalni igrač koji gazi sve pred sobom, gradi, ruši, uzima bez obzira na zakone i pravila. Dok ne dođe netko drugi, još jači, koji će se ponašati isto tako i prema njemu i prema svima ostalima. Bez obzira prema bilo kome, ne mareći ni za zakone, ni za običaje, ni za tradiciju, ni za kućna pravila, ni za bilo koji oblik zajednice koja svakim danom, nagrižena nepovjerenjem i nezasluženim privilegijama, postaje sve slabija i nije više u mogućnosti oduprijeti se anarhiji i zaštititi svoje slabije, siromašnije i nemoćnije pojedince.
Čovjek ne može da se ne zapita kako je sve to počelo i gdje je sve to otišlo? Eto, tako je počelo.
DEBLJINA Najdeblji smo narod u Europi. Čak 65 posto stanovnika Hrvatske pretilo je, muškaraca čak 73 posto. Iznenađeni? Ne bi trebali biti, dovoljno je pogledati oko sebe. Ujutro na putu prema poslu i poslijepodne na povratku kućama uglavnom sjedimo u automobilima u kolonama, kod kuće opet sjedimo pred ekranom, ne krećemo se, dječja igrališta prazna su. Jedemo najviše kruha u Europi – više od 60 kilograma godišnje po stanovniku. Svaki peti pekarski proizvod uvozi se zamrznut kao polugotov proizvod krcat aditiva. Još uvijek se najviše jede bijeli kruh, još uvijek se, tako su nas učile naše majke i bake, ništa ne smije ostaviti na tanjuru. Debljamo se, a onda smo iznenađeni kako nam se smanjio očekivani životni vijek, za muškarce je sada 74 godine. Nakon šezdesetipete godine još ćemo u prosjeku samo pet godina biti zdravi, a sve zbog loših prehrambenih navika, zbog pušenja, alkohola i, naravno, nekretanja. Građani razvijene Europe nakon šezdesetipete godine u dobrom zdravlju žive još barem deset godina. Norvežani, primjerice, unatoč surovoj klimi u kojoj žive, produžavaju svoj životni vijek, objavio je njihov Nacionalni zdravstveni institut, pa će se od 2025. g. do kraja desetljeća broj njihovih osamdesetogodišnjaka povećavati stopom od 6 do 7 posto godišnje, a broj norveških stogodišnjaka će se do kraja stoljeća povećati za 17 puta! Razlog nije samo u višem životnom standardu od našeg – već u povećanoj tjelesnoj aktivnosti, zdravijoj ishrani, smanjivanju broja pušača, ukratko rečeno – Norvežani brinu o sebi. A mi? Mi bismo htjeli da netko drugi brine o nama, odlazak u prirodu za većinu je vožnja do livade gdje će se roštiljati, rijetki su oni koji trče, bicikliraju, hodaju ili plivaju. Ne izlazimo iz kuća ako je kiša, bura ili snijeg. Za razliku od tih Sjevernjaka čije je jedno od životnih pravila: Nema lošeg vremena, samo loše odjeće! Kvragu, zašto se ne ugledamo?
ZARONI Ima, naravno, i potpuno suprotnih primjera koji bude pregršt pozitivnih emocija. Ima mladih ljudi koji unatoč nemotivirajućoj okolini u kojoj žive i svemu što se oko njih događa postižu fantastične rezultate i postaju u onom čime se bave najbolji na svijetu. Blistali su Riječani na Cipru na svjetskom prvenstvu u ronjenju na dah, gdje je Hrvatska osvojila čak šest medalja i postala najboljom reprezentacijom, a Vitomir Maričić najbolji je natjecatelj cijelog prvenstva.
Petar Klovar još jednom oborio je svjetski rekord, a Sanda Delija druga je na svijetu u ukupnom poretku ljepšeg spola.Treninzi, odricanja, uporan rad i najzad odlučna borba protiv optužbi Maričića kako koristi doping, i to u sportu kojim se bavi od svoje šeste godine, dali su rezultata. I to kakvih: Sanda Delija je među jedinih desetak žena u povijesti koje su zaronile dublje od stotinu metara, uz ime Petra Klovara redovito se dopisuju riječi svjetski rekorder, samo se mijenjaju brojevi koji su sada 135 metara, a Vitomir Maričić postao je sinonim za ronjenje na dah. Čestitke, ljudi!
ASTROFIZIKA
I riječki astrofizičari na svjetskoj su sceni! Sudjeluju u najvećem projektu kojeg financira Nacionalna zaklada za znanost SAD-a, koji će omogućiti potpuno novi pogled u istraživanje svemira. Naime, na vrhu planine Cerro Pachon u Čileu, u tamošnji Opservatorij Rubin, sredinom iduće godine bit će postavljen teleskop veličine osam i pol metara, koji će do 2035. godine snimati južno nebo svaka tri dana. Samo u prvom mjesecu rada zabilježit će, kažu, više astronomskih objekata nego svi teleskopi u povijesti! Tu ogromnu količinu podataka obrađivati će trinaest računalnih centara u svijetu, a među njima i supera-čunalo Bura i astrofizičari Sveučilišta u Rijeci. Riječ je o iznimno skupom projektu ? jer samo izgradnja opservatorija, nazvanog po američkoj astronomkinji Veri Rubin, košta 700 milijuna dolara, a isto toliko su, procjenjuje se, i troškovi desetogodišnjeg promatranja južnog neba.
Inače, direktor Opservatorija Vera Rubin u Čileu hrvatski je znanstvenik Željko Ivezić, koji je diplomirao strojarstvo na zagrebačkom Fakultetu za strojarstvo, te fiziku na PMF-u, a u timu Rubin njegovog Sveučilišta Washington su i hrvatski znanstvenici Mario Jurić i Nikolina Horvat.
UMJETNA INTELIGENCIJA Bilo je straha kada je stizao parni stroj, bilo je straha kada je stigao prvi film – ljudi su bježali iz kina kada je vlak na filmskom platnu krenuo prema njima, pričalo se da će računala ovladati nama, pa je u masovnu uporabu stigao Internet – i toga su se neki plašili koliko god to danas izgleda nevjerojatno, pa mobilni uređaji – i o tome se govorilo da bi ih trebalo zaustaviti ili barem usporiti. Strah od novog i nepoznatog sada je pronašao novu žrtvu – umjetnu inteligenciju. Bez obzira što može vrlo pozitivno utjecati na naše živote, na produljenje životnog vijeka ubrzavanjem znanstvenih istraživanja i pronalaskom novih lijekova, ili bržim dijagnosticiranjem bolesti, ili preuzimanjem teških i opasnih poslova koje mogu umjesto nas odraditi roboti. Ima li negativnih strana? Ima, kao i uvijek. Razvoj nuklearne energije, primjerice, nije trebao značiti i razvoj nuklearnog oružja. Treba li se zato sada bojati umjetne inteligencije ili je samo treba znati efikasno kontrolirati? Možda će baš umjetna inteligencija biti naš alat kojim ćemo moći spriječiti zlouporabe položaja, moći, oružja i raznih drugih alata. Čovjek se u tome, barem kod nas, pokazao vrlo neuspješan i sve to opravdava tvrdnjom kako je on ipak samo čovjek, griješno biće. Možda će umjetna inteligencija biti u tome puno uspješnija.
KOCKA
Samo je novac postao važan. Da nije tako, ne bi kladionice, casina i automat-klubovi zauzimali elitna mjesta u središtima gradova, ne bi u Rijeci imali kockarnice u središtu grada i u Užarskoj, i na Jelačićevom trgu, i na Žabici, i na Rivi, ne bi u cijeloj Hrvatskoj imali skoro tisuću i petsto lokacija za klađenje. Samo je novac važan, jer da nije tako ne bi jedna od političkih španjolskih stranaka optužila lokalnu vlast u Murciji kako samo Hrvatska ima više kladionica od njih. Samo je novac važan, jer da nije tako – ugledali bismo se na Belgiju koja je u želji da smanji ovisnost o kocki zabranila oglašavanje kladionica, casina i automat-klubova u javnom prostoru. Samo je novac važan, jer bi se u suprotnom davno netko na vrhu zabrinuo što postajemo zemlja ovisnika, zemlja u kojoj deset posto populacije ima problem s kontrolom navike kockanjai, a Rijeka i ostali gradovi ne bi dopustili toliki broj kockarnica i kladionica u gradskim središtima. Samo je novac postao bitan, jer da nije tako, država bi se suočila s onima koji šire tu napast, sve više i među mlađom populacijom, bez obzira što godišnje u državni proračun uplate, objavio je Novi list, više od milijardu i pol eura u ime PDV-a. Samo je taj novac važan, sve ostale priče o prevenciji ovisnosti o kocki samo su priče. Ne mogu postati i praksa dok broj kladionica i kockarnica raste, dok imamo najviše kladionica po stanovniku u Europi, dok nam se gradovi s blještavim reklamama za casina pretvaraju u Potterswill. Ne znate što je Poterswill? Ma sigurno znate ako ste barem jednom pogledali Divan život, najslavniji film Franka Capre. Glavni junak filma, George Bailey, nije dopustio da se njegov grad pretvori u grad kockarnica i ostalih poroka, mi to, nažalost, dopuštamo. Jer to u današnjem svijetu donosi ogroman novac.
INFLACIJA Evo je opet, naša stara znanica. Nismo se vidjeli desetljećima, iako smo je često spominjali, pogotovo u razgovorima sa stranim turistima. Kako se živjelo uz toliku inflaciju osamdesetih godina prošlog stoljeća? često ih je zanimalo. Nisu baš mogli razumjeti priču o starim i novim dinarima, priču kako su cijene bile iskazane u novim dinarima, a kako su ljudi u međusobnoj komunikaciji i dalje govorili one stare vrijednosti, pa smo za 10 dinara govorili tisuću dinara, a 10 tisuća dinara nam je bilo milijun. Svi smo bili milijunaši, smijali su se tolikoj inflaciji koja nam je iz dana u dan dizala cijene hrane i usluga. Danas im više nije smiješno, inflacija je, naime, zahvatila cijelu Europsku Uniju, pa nije mimoišla ni one najveće i najjače ekonomije. U lipnju godišnja je stopa inflacije u Uniji bila 6 i pol posto, u Mađarskoj čak 20 posto, Češka, Slovačka i Poljska borili su se sa stopom od deset posto, Nijemci i Talijani sa 6 posto, Hrvatska najprije s 11,7 posto, a onda se taj broj spustio na 8. Cijene hrane nakon ruske invazije na Ukrajinu „eksplodirale“ su u cijelom svijetu i tom se rastu, na žalost, ne vidi kraja. Inflacija opet živi ovdje
SOVJAK 
Trebala su proći desetljeća da se najzad krene u akciju kako se na Kvarneru ne bi dogodila ekološka katastrofa. Godine su trebale da se najzad dobije novac iz EU fondova kako bi se spasio i Sovjak i sav okolni kraški teren od otpada koji je u jamu odlagan još od polovice prošlog stoljeća. Trebali su mjeseci i mjeseci da se napravi plan sanacije, da se vidi kako će se izvući tisuće i tisuće kubika odbačenog katrana iz koksare, otpadnih ulja iz brodogradilišta, odbačenog motornog ulja iz rafinerije. Mnogo vremena, truda, novaca – čak 50 milijuna eura, skoro sve iz europskih fondova. Puno brige kako sve ukloniti da se ne ugroze dubinski izvori vode, mnogo angažmana da se sve napravi kako treba do kraja 2026. godine – kako bi, najzad, uklonili tu crnu točku na karti Kvarnera. Netko, međutim, kao i uvijek, nažalost, u svemu tome nije gledao samo naš zajednički interes. Netko je samo gledao kako se okoristiti i uzeti što je veći mogući dio tog europskog kolača. Opet naša stara priča. Navikli da rade prema kumskim vezama, po dobro poznatom sistemu ja tebi, a ti meni, navikli da izbjegavaju propise i zakone kad god stignu – odjednom su se, međutim, našli pred zidom. Odjednom su na vrata zakucali istražitelji, ne ovi naši, nego oni iz Ureda europskog istražitelja. Ured koji kontrolira kako se troši novac u europskom projektu, poštuju li se europska pravila – bez kumova i rođaka, Ured koji ne zatvara oči pred takvim pojavama već je odmah pokrenuo istragu, osumnjičio dvije osobe u projektu Sovjak i ustvrdio kako je korišteno mito od 130 tisuća eura kako bi se dobio skupi posao sanacije. I stalno tako, uvijek nalijećemo na kokošare, a kako i ne bi kad nam je čak i jedan premijer osuđen zbog kokošarenja. Ugrožavaju naše europske projekte, srozavaju naš ugled, ako ga je još uvijek nešto ostalo, bune se, naravno, protiv europskih pravila koja im ne dopuštaju da rade što hoće i usporavaju nas na putu kojim idemo da bismo se udaljili što prije i što dalje od balkanskog načina poslovanja, netransparentnosti, plaćanja „ispod stola“, izbjegavanja poreza, rušenja pravila i zakona, da bismo najzad živjeli u društvu u kojem neće biti jednakijih, da neki novi klinci jednog dana zaista požele ovdje graditi svoju karijeru znajući da će imati istu priliku kao i njihova djeca. Jer nije Sovjak, nažalost, jedini slučaj koji je zainteresirao Ured europskog istražitelja.
IZRAELSKI RAT Nismo ovako zamišljali 21. stoljeće. Mislili smo da ćemo ono naše 20. stoljeće, naše jer smo u njemu rođeni, nazivati stoljećem rata, međutim ono je dobilo nastavak. Stoljeće rata 1 i Stoljeće rata 2. Nadali smo se miru nakon ratova na Balkanu, pa nakon Arapskog proljeća i nakon Čečenskih ratova, a onda nas je sve iznenadio rat u Ukrajini koji i dalje traje i ne vidi mu se kraja. I kao da te grozne slike nisu bile dovoljne, evo novih iz Izraela i Pojasa Gaze. Prosječno upućeni pratitelj političkih prilika pomislio je kako je problem riješen prije manje od dvadeset godina kada se Izrael povukao iz Pojasa Gaze 2005. godine. Nije pratio izbore koji su slijedili,nije pretjerano razumio razliku između Al Fataha i Hamasa. To su, pomislio je prosječni pratitelj svjetskih političkih prilika, njihove „stvari“, to se tiče tamošnjih stanovnika, to se nas ne tiče. A kad tamo – jedne tople listopadske subote poletješe mnogobrojne granate s Pojasa Gaze na Tel Aviv i evo ti opet ratnog sukoba.
DAMIR ŠOLMAN
Napustio nas je Damir Šolman, koji nije bio ni na koji način vezan za naš kraj, rodio se u Zagrebu, a veliki dio sportske karijere i veći dio života proveo je u Splitu. Damir Šolman je, međutim, bio simbol jednog vremena, vremena koje je nepovratno prošlo. Vremena u kojim su subotom navečer košarkaške dvorane širom Jugoslavije bile pune do posljednjeg mjesta, vremena u kojem se muški dio publike divio njegovom umijeću, a ženski njegovom besprijekornom izgledu. Gospodin među koševima iz doba kada na terenima pažnju nisu privlačile tetovaže, frizure ili modni detalji na dresovima. Damir Šolman svuda je plijenio pažnju, pa i na Trsatu, u sezoni kada je odlučio prvenstvo zemlje koja je u tim trenucima bila trostruki uzastopni prvak Europe, a riječki Kvarner mogao se u toj sezoni podičiti da je u svojim redovima imao drugog najboljeg strijelca prvenstva – Nikolu Plećaša, veterana koji je zadnje godine igranja odlučio provesti u riječkom dresu. I to s kakvim uspjehom, drugi strijelac prvenstva iza tada nenadmašnog Dražena Dalipagića, koji će godinu dana kasnije na svjetskom prvenstvu u Manili biti najboljim strijelcem i igračem cijelog prvenstva. Kao što je Šolman nekoliko godina ranije u Ljubljani bio zajedno s Plećašem u najboljoj petorci reprezentacije Jugoslavije koja je tada osvojila prvu zlatnu medalju. S Plećašem, s kojim je zajedno počinjao igrati u zagrebačkoj Mladosti, da bi ih košarkaški put razdvojio i odveo Šolmana u ranim godinama put Splita, a Plećaša nakon velike karijere u zagrebačkoj Lokomotivi, u zadnjim godinama igračke karijere, do Sjevernog Jadrana i Kvarnera. Te 1977. godine kada smo gledali Šolmana na Trsatu u dresu Jugoplastike, odlučio je prvenstvo u majstorici koju je splitski tim protiv sarajevske Bosne igrao u Beogradu. Njegov je bio posljednji koš u posljednjoj sekundi prvenstva za pobjedu od 98:96 protiv ekipe koja će godinu dana kasnije postati prvakom Jugoslavije, a potom i prvakom Europe.
Ta ista Bosna te 1977. godine, kada je izgubila prvenstvo u posljednjoj sekundi, slavila je na Trsatu isto tako – napadom u posljednjim sekundama. Četiri sekunde prije kraja Kvarner protiv budućeg prvaka Europe ima 118:118 i tada čarobnjak Kinđe Delibašić baca u vatru Varajića, koji šalje loptu u koš uz zvuk sirene. Kvarner je na kraju prvenstva bio osmi, igrao je i finale kupa u Zagrebu protiv Jugoplastike, za koju će Šolman dati više od trideset koševa i tako će njegov žuti tim te sezone osvojiti sve što se moglo osvojiti – jer su ranije slavili i u Genovi u finalu Kupa Radivoja Koraća. Kakva neponovljiva vremena, kakvi majstori na parketu, jedan od tih najvećih bio je i Damir Šolman, šarmantan gospodin među koševima, jedan od simbola tog vremena.