Ovo je priča o jednoj ulici i jednoj udruzi. Ulica je lijepa, široka, toliko široka da se u njoj vozila mogu mimoići iako je uz pločnik s jedne strane parkiran cijeli niz automobila. Ima divan drvored, zasađen u vremenima kada se još razmišljalo da ulice budu ljepše i da za ljetnih vrućina stvaraju hlad. Ima i širok pločnik – i to samo za pješake, onakav kakav pločnik treba biti, nije zauzet nikakvim kontejnerima za smeće niti ičim sličnim, to je jedan od rijetkih pločnika u Rijeci kojeg pješaci mogu koristiti za lijepu prijepodnevnu ili večernju šetnju. Ulica je nazvana po jednom od naših čakavskih bardova, po Dragi Gervaisu, pjesniku čije stihove Primorci upoznaju još kao djeca. S tri nonice stare ča su pred kućun stale i kritikale te belim kućicama pod Učkun smo odrastali, ti nas stihovi gotovo uvijek podsjete na djetinjstvo, skoro svi znaju, kad ih pitate, tko ih je naučio tim stihovima, je li to bila nona, mama ili prva učiteljica. Možda su nam zato tako i prirasli srcu kao i njihov autor Drago Gervais kojeg volimo jer je tako naš i samo naš. Naime, u više navrata u nekim drugim gradovima i krajevima kad bi me pitali za tu našu ulicu nazvanu po pjesniku, zbog tog neobičnog prezimena kojeg nisu mogli lako zapamtiti, pitali bi me za ulicu Julesa Verna! Prvi put kad mi se to dogodilo trebalo mi je malo vremena da shvatim da je riječ o Ulici Draga Gervaisa, u kasnijim prigodama već sam znao na koga zapravo misle. Nekako mi je zbog toga Gervais postao još i draži shvaćajući da u drugim krajevima nisu upoznali njegovu veličinu, a ulica nazvana po njemu – Ulica Draga Gervaisa, tako lijepa i zelena, odavno mi je posebno draga.
Drugi je dio priče o jednoj udruzi građana koja je odlučila realizirati ideju staru 67 godina. Toliko je, naime, već prošlo od 1957. g., od tragične smrti Draga Gervaisa, nakon čega je u svom sušačkom boemskom društvu kipar Vinko Matković predložio da se na zgrade u Ulici Drage Gervaisa postave ploče s njegovim stihovima. Vrijeme je prolazilo, generacije koje su učile recitirati Gervaisove stihove odrasle su, neke su već i ostarjele, a ideja iako nije realizirana, tinjala je i kao da je čekala kada će se rasplamsati, kada će je netko opet izgovoriti, predložiti i najzad realizirati. I dogodilo se. Prije desetak godina na otvaranju izložbe Drago mi je, Gervais, autorica Višnje Višnjić, Jolande Todorović i Vesne Rožman ideja je opet izrečena, ali sada nije odletjela, sada ju je u letu uhvatio Klub Sušačana. I uporno ju je gurao, tražio pomoć i razumijevanje lokalnih vlasti, da bi je, eto, najzad počeo i realizirati i postavljajući duž ulice umjetničke instalacije s Gervaisovim stihovima onako kako je to zamislila akademska kiparica Vesna Rožman.
Ovo, naravno, nije samo priča o jednoj ulici i jednoj udruzi, to je priča o tome kako je čovjeku u ovim čudnim vremenima, u kojima većina gleda samo svoj interes, potrebno tako malo da se osjeća ljepše i zadovoljnije. Kad vidi kako ima još onih kojima je stalo i koji žele pomoći da nam zajedno bude bolje i ljepše. U ulici, u naselju, u gradu. Da postavimo spomenike, posadimo stabla, da počistimo parkove, da učinimo nešto kako kažu legendarni riječki stihovi. I da se ponada kako će Morčić, kako se zove prva instalacija u Gervaisovoj ulici, možda biti taj prvi i mali korak prema nečem većem. Prema tome da građani zaista odlučuju, ne samo svake četvrte godine na izborima, kada većina i ne zna koga zaokružiti već da nas se zaista pita za naš grad, da nas se pita kada se ruše stabla ili čak cijeli drvoredi, kad se ruše stare zgrade, kad se treba urediti neki dio grada ili naselja, da možemo dati ideje pa makar one bile stavljene na čekanje kao što je bilo s idejom Vinka Matkovića, zapravo da nam vrate grad. To je priča o onome što možemo kao građani, a da se ne petljamo s političkim strankama koje su same sebi postale svrha. To je priča što mogu neprofitne udruge građana koji ne gledaju samo svoj – već i opći interes i koji nemaju za cilj uhljebiti svoje članove s iskaznicom već učiniti zajednicu boljom i ljepšom za život. Morčić je samo primjer šta se može ako se trgnemo iz letargije i povučenosti u svoje male živote razočarani društvom oko nas, to je primjer kako se možemo okupiti oko jedne ideje kao što su Stihovi u ulici pjesnika. Ideje koja je velika, iako se mnogima neće možda učiniti takvom, jer takve ideje mogu nas pokrenuti, okupiti, pozvati da učinimo našu okolinu i naše živote ljepšima. To je priča o ideji koja je možda mala po opsegu, jer zahvaća samo jednu ulicu, ne zahtijeva velika sredstva, riječ je, naime, o desetak instalacija, i k tome, reći će netko, radi se samo o stihovima, ali je velika po želji da se ona najzad realizira, odlučnosti da ugleda svjetlo dana, po mogućnosti da pokaže da još ima građana kojima je stalo do grada, da se ne damo unatoč silnoj korupciji oko nas, aferama, lopovluku, neznanju i neučinkovitosti. Morčić je, zapravo, nada, nada kako još uvijek nije sve propalo, da se još uvijek mogu dogoditi i lijepe male „stvari“ koje će nam uljepšati život, a da se zbog toga bjesomučno ne sijeku stabla, plaća silan novac za projekte i na kraju napravi nešto što se uopće ne uklapa u naš ambijent. Gervaisovi stihovi u njegovoj ulici na Sušaku suprotno su sve od toga. Dobili smo ukras grada, a zbog toga glavom nije moralo platiti još jedno stablo, a građani su preko Kluba Sušačana pokazali da ih još ima u gradovima. Još uvijek.
TJESKOBA Tjeskobni smo. Sad je to i službeno nakon što je najveća hrvatska farmaceutska kompanija, riječki JGL, prijavila nestašicu lorazepama, lijeka koji ublažava tjeskobu. Razlog – neočekivano povećane potrošnje. Tjeskobni smo, kako i ne bi bili, ne živimo u društvu kakvo smo zamišljali, u društvu kojem ćemo se osjećati sigurno i zadovoljno i u kojem nam cijena radnog sata neće biti takva da nas je lako zamijeniti s jeftinom uvoznom radnom snagom. Naprotiv, živimo u društvu iz kojeg su naša djeca otišla na visokokvalificirane poslove, toliko složene da nam i ne mogu objasniti što zapravo to oni rade u Amsterdamu, Londonu, Berlinu, Stockholmu, Oslu i drugim prijestolnicama Europske Unije – kao što ni mi njima nismo znali objasniti zašto smo ih školovali za poslove koji nam ne trebaju, zašto nama to njihovo znanje ne treba i zašto smo postali zemlja pročelnika, konobara i vlasnika apartmana. Na mnoga pitanja nemamo odgovore kao ni na ono čime se bave sve te brojne agencije i uprave unutar ministarstava, zašto županije, općine i gradovi zapošljavaju čak dvadeset tisuća ljudi, zašto nam općine nestaju jer mladi odlaze, a općinski aparati rastu i zašto svaki četvrti zaposleni kod nas radi u državno-administrativnom aparatu? Tjeskobni smo jer više nikome ne vjerujemo, vlasti pogotovo, a i kako bi kad je ministar gospodarstva smijenjen jer je njegov savjetnik reketirao medije i tražio dio uplaćenog državnog novca za oglašavanje, a bivši ministar za gospodarstvo uzeo europski novac za sadnju tulipana koje nikada nije posadio! Također, kad se još jednom bivšem ministru (ali za graditeljstvo i prostorno uređenje) sudi jer su mu sve parcele na otoku postale građevinske dok je bio načelnik te otočke općine, kada se ministar branitelja prijavio da živi u baraki, kad je ministrica regionalnog razvoja i fondova EU mislila da može raspolagati tim europskim novcem tako da časti za svoj rođendan i potroši desetak tisuća eura plaćajući ručkove. Također, kad je ministar poljoprivrede nezakonito dolazio do subvencija za svoj OPG, kad je šef oporbe uhvaćen kako kokošari i uzima novac za odvojeni život od obitelji, iako mu ne pripada, kad ministar vanjskih poslova ne prijavljuje prihod od svoje firme za zbrinjavanje uginulih zaraženih životinja, kad je inspektor za gospodarski kriminal uhićen zbog mita, kad je... Tko bi sve to popamtio, sve te silne afere Imotstroj, Baraka, Vepar, Nekretnine, Borg, Hotmail, Stanovi i kako su se već sve zvale. Sve među ljudima koji su izabrani da nas predstavljaju i da upravljaju zemljom. Pa dobro nam još i ide kraj toliko lopova. Pa ti ne budi tjeskoban!
Za to vrijeme, naravno, troškovi života nam neprekidno rastu, četrdeset posto mjesečnih troškova, kaže računica, odlazi na hranu, rastu i rate kredita, do vlastite nekretnine gotovo je nemoguće doći, nikada nisu bile skuplje, u Zagrebu 3 do 4 tisuća eura po kvadratu, u Opatiji i iznad toga, u Rijeci prosječna cijena kvadrata ide prema tri tisuće, u Splitu je već 4 tisuće eura. Tko to može kupiti, tko to može platiti, mlade obitelji za kupnju takve nekretnine ulaze u dug do grla, otplaćivat će ga do kraja radnog vijeka. Pa ti ne budi tjeskoban.
Za to vrijeme prosječna obitelj u Austriji više od polovice vikenda godišnje provodi izvan vlastitog doma. Gotovo svaki produženi vikend na Kvarner stiže tisuće Slovenaca, Austrijanaca i Nijemaca, vesele se godišnjim odmorima koje će provesti na našoj obali i drugim obalama, odmarati se i obnavljati energiju – dok će naši ljudi te iste ljetne mjesece provesti u rentanju apartmana i stanova kako bi na jesen mogli platiti djeci sve što treba za školu, kako bi im platili master negdje vani, kako bi si smanjili ratu kredita, kako bi platili porez na kuću na otoku koju su naslijedili od roditelja, kako bi nekako preživjeli do kraja godine, a onda opet čekali novu turističku sezonu u kojoj možda gostiju i neće biti, jer, javljaju mediji da Nijemci i Talijani stežu remen, a istovremeno Rusi i Amerikanci zveckaju oružjem i neprekidno prijete velikim sukobom. Pa ti ne budi tjeskoban.
Tjeskoba se definira kao osjećaj nelagode, napetosti, zabrinutosti, stresa, straha, lošeg predosjećaja. Odavno su svi ti osjećaji među nama. Ništa čudno da su toliki od nas posegli za lorazepamom.
POHLEBA Sigurno se još uvijek sjećate junaka svog djetinjstva. Tražili smo ih na filmskom platnu, u omiljenim knjigama, u novinama, unutar rock-bandova, među junacima iz stripova, pa čak i u susjedstvu i maštali kako ćemo jednog dana biti kao i oni. Uvijek su to bili neki pametni i(li) zgodni ljudi kojima smo se divili zbog nekog razloga. Ili su dobro izgledali, ili su pametno govorili, ili su dobro pisali, ili odlično svirali gitaru, ili su imali dobar glas, ili se bez problema obračunavali s negativcima, ili su, pak, s lakoćom davali golove i koševe. Ili su nam bili jednostavno simpatični poput Paje Patka.
Postojali su istovremeno i antijunaci s kojima se nikada nismo mogli poistovjetiti. Bili su to obično negativci iz knjiga, filmova i stripova, ili pjevači koji nam se nisu sviđali, ili glavni igrači klubova za koje nismo navijali. Naravno da su naši stripjunaci najprije bili Miki Maus i Paja Patak, a kasnije Alan Ford i Bob Rock. Antijunaci su bili Baja Patak i Supehik.. Devedesetih godina prošlog stoljeća kada su stripovi na hrvatsko tržište prestali dolaziti iz Gornjeg Milanovca u Srbiji Baja Patak dobio je još prikladnije ime – Tvrdica. Pajo Patak postao je Paško, a njegovi nećaci Raja, Gaja i Vlaja postali su Hinko, Dinko i Vinko. Bez obzira na promjenu imena simpatije klinaca i u ono i u novije doba uvijek su bili na strani Paje, odnosno Paška i njegovih nećaka, a nikada na strani njegovog bogatog rođaka koji se, doslovno je tako bilo nacrtano, kupao u novcu. Smijali smo se tome kao djeca i ne sanjajući da takvih ljudi, ljudi koji zaista plivaju u novcu, ima i u stvarnosti i koji u jednom satu zarađuju milijune dolara. Vjerovali ili ne, pet najbogatijih ljudi na svijetu u jednom satu ostvare četrnaest (!) milijuna dolara, objavio je Oxfam International – globalni pokret koji se bori protiv siromaštva. Njihovo je bogatstvo od 2020. godine, dakle u godinama krize i ratova, naraslo s 405 na 869 milijardi dolara, a istovremeno, broj siromašnih na svijetu narastao je na pet milijardi ljudi. Očito je – živimo u vremenu kada milijarderi postaju još bogatiji, a broj siromašnih raste. Nemamo više samo jednog Tvrdicu, imamo ih puno i nisu izmišljeni likovi iz stripa već stvarni ljudi koji zajedno sa svojim obiteljima posjeduju bogatstvo gotovo cijelog svijeta. I nisu oni naši antijunaci zato što su bogati. Bilo je u vremenima našeg djetinjstva u filmovima i stripovima i drugih likova koji su živjeli bogato i zgrtali velik novac, ali smo ipak bili na njihovoj strani.
Mandrak je živio u dvorcu, ali se borio protiv nepravde, Modesty Blaise i Willy Garvin vodili su lopovsku Mrežu prije nego su odlučili prijeći na stranu zakona, Broj 1 je varao ostale članove Grupe TNT na duhoviti način, propali engleski plemić Sir Oliver krao je gdje je stigao u svom šarmantnom stilu, ali su i pored toga bili među našim junacima. Međutim, likovi poput Superhika, koji je otimao od siromašnih da bi dao bogatima, nisu mogli biti ništa drugo nego antijunaci. poput današnjih milijardera koji se bogate u vremenima ratova i kriza, a globalno siromaštvo, izračunao je Oxfam, ne može biti prevladano ni za 230 godina, čak ni kada bi postojala volja za to. Nikada ranije u povijesti nije bilo takvih prihoda, takve pohlepe i tolike neodgovornosti prema društvu i svijetu u kojem živimo. Nikada ranije u ljudskoj povijesti nije tako mali broj ljudi posjedovao tako veliko bogatstvo. Nikada ranije nismo željeli da naši junaci iz djetinjstva koji se bore protiv nepravde zaista postoje pa da taj svijet dovedu malo u red.
PUTIN I CARLSON Snagatori koji traže kavgu. Uvijek su se takvi pojavljivali na mjestima gdje se okuplja velik broj ljudi. Nabildani i nadmeni čekajući da pokažu koliko su jaki i kako ih se treba bojati. Ostali bi ih uglavnom izbjegavali, tek tu i tamo bi netko zainteresirano pogledao u njihovom smjeru. Kada bi nakon nekog vremena napustili taj prostor u zraku bi se osjetilo popuštanje napetosti, a kasnije tijekom noći ili jutra čulo bi se da su pokazali svoju snagu na nekom drugom mjestu. Uvijek je takvih bilo i valjda će ih uvijek biti.
Ruski snagator i dalje pokazuje svoju snagu i mišiće, broj ljudskih žrtava neprekidno raste. Dvije godine kasnije rat na istoku Europe još traje i ne vidi mu se kraja, a najzad smo u nekom od zapadnih medija čuli i Vladimira Putina i rusku viziju svijeta koju je predstavio kontroverznom američkom novinaru Tuckeru Carlsonu. Viziju po kojoj Rusija neće nakon okončanja sukoba s Ukrajinom nastaviti svoj napad na Poljsku ili Latviju, po kojoj neće biti globalnog sukoba, po kojoj su Rusija i Ukrajina mogli odavno okončati sukob da se Zapad u njega nije miješao, po kojoj je Ukrajina umjetna država koju je uspostavio Lenjin, a oblikovao Staljin, dakle vladari iz doba komunizma kojeg više nema. Tako, dakle, moćnici gledaju na svijet. To je ta vizija svijeta po kojoj valjda imaš pravo bombardirati gradove i uništavati živote ljudi jer žive u državi kojoj nisi dao pravo postojanja. To je to pokazivanje mišića nabildanog snagatora kojeg se svi plaše, a on uživa u tome. I važno govori kako je on miran ako ga se ne provocira. A Zapad ga je, kaže, pet puta isprovocirao. Jer toliko se puta zapadni vojni blok proširio na istok od završetka hladnog rata. Zašto me se bojite? zadovoljno pita i upire prst na drugoga. Pa Kina je ta, nje se morate bojati, njih ima milijardu i pol, nas je puno manje, samo 150 milijuna. Njihovo gospodarstvo raste barem pet posto godišnje. Iz svake rečenice ruskog predsjednika proizlazilo je zadovoljstvo čovjeka koji je Zapadu odlučio pokazati svoju snagu i zaprijetiti mu. I pokazati mu, rekao je, kako se Rusiju ne može poraziti. Vrijeme je za dijalog, Zapad je taj koji mora razmisliti kako krenuti dalje. Niti jedne riječi o razorenim gradovima, uništenim životima, broju žrtava koji su narasli na nekoliko stotina tisuća i s jedne i s druge strane. I rastu iz dana u dan kao i nelagoda da bi se ratni sukob mogao proširiti – iako smo od njega udaljeni tisuću i petsto kilometara. Nelagoda nikako da izađe iz našeg prostora, snagatori su i dalje na šanku, gledaju i vrebaju koga mogu optužiti da ih provocira.
AMERIČKI FILMOVI Gledali smo to u američkim filmovima. Glavni junaci (vrlo često s one strane zakona) nalaze se u nekim mračnim kutovima s policajcima, sucima, gradonačelnicima, senatorima i pregovaraju s njima. Razmjenjuju usluge, dogovaraju poslove, posreduju, a glavni junaci nagrađuju predstavnike vlasti kada oni zažmire, okrenu glavu kad treba ili se u javnosti prave da ih ne poznaju. Poruke se prenose izravno u četiri oka ili pomoću pouzdanih kurira. Kada novine doznaju za neki od tih poslova pojedinosti se objavljuju na naslovnicama, otvaraju se sudski procesi, a senatori i suci negiraju bilo kakvu povezanost s osumnjičenima i optuženima ili daju ostavke na svoje dužnosti. Hrvatska stvarnost postaje poput tih američkih priča. Samo se poruke ne prenose izravno u četiri oka već preko SMS poruka i mailova koji preko medija, gotovo u pravilu, stižu do svih nas. Pa tako znamo da kandidat za glavnog državnog odvjetnika izmjenjuje poruke s državnom tajnicom osumnjičenom za kriminal, da je dijelio s njom informacije o istrazi koja je protiv nje pokrenuta, da je ona lobirala za još jedan njegov mandat na čelu najvećeg suda u državi, da se ta državna tajnica sastaje s sumnjivim ljudima iz svijeta nogometa, da se suci sastaju s istim tim ljudima nekoliko dana prije nego im se presudi… Znamo čak i takve bizarnosti da glavni državni odvjetnik (sad već imenovan) nju zove lipom, a ona njega radosti. I nacija se zabavlja, smijemo se, a najradije bi plakali od nemoći da promijenimo tu našu stvarnost u kojoj junacima svih tih neprekidnih afera nikako da uđe u glavu što znači biti državni dužnosnik i što znači primati mjesečnu plaću iz poreza građana. I uopće nas nije briga (ok, nekima je i to zanimljivo) sviđaju li se oni zaista jedno drugome (državni odvjetnik i ex državna tajnica), jesu li samo znanci, prijatelji ili nešto više. To se nas zaista ne tiče. Ali sastajanje i dopisivanje sudaca s osumnjičenim i sumnjivim likovima, njihove zajedničke vožnje automobilom u večernje i noćne sate, odavanje tajni iz sudskog spisa bez ikakve kazne nakon što javnost sazna za to, toga nema čak ni u američkim filmovima. Zbog takvih prijava, čak i u filmu gdje je mašti sve dozvoljeno, moćnici imaju velikih problema, a o stvarnosti da i ne govorimo, jer sjećamo se Clintona i Monike Levinsky, senatora Harta i Donne Rice, o Watergateu da i ne govorimo. Čak i tamo u toj i takvoj Americi razlikuju stvarnost od filmova. I zna se dobro što se sve riskira kada se sastajete s likovima s one strane zakona. I reputacija, i mandat, i karijera. Jer Pit, i to je Amerika.
VJETROELEKTRANE Udio električne energije iz vjetroelektrana dosegnuo je dvadeset posto na razini Europske Unije, pokazali su rezultati udruženja WindEurope. Daleko najviše električne energije iz vjetra proizvodi Njemačka, gotovo isto koliko Velika Britanija i Španjolska zajedno. Te tri zemlje zauzimaju prva tri mjesta u Europi kad je u pitanju proizvodnja struje vjetroelektranama, slijede Francuska, Švedska, Italija. Hrvatska? Gotovo pri samom dnu te ljestvice, iza nas su tek Bugarska, Litva, Mađarska, Češka i zemlje bivše Jugoslavije. Daleko ispred nas su Rumunji, Austrijanci, Finci, Irci, Poljaci, Norvežani i Danci. Bez obzira na silnu buru koja puše na hrvatskoj obali proizvodimo samo dvije tisuće GWh, a europski prvaci Nijemci čak 115 tisuća. Kad se u Hrvatskoj spominju vjetroelektrane i ne pomišlja se na količinu proizvedenih GWh već na istoimenu aferu, aferu Vjetroelektrane, jer, naravno, kod nas ništa ne može bez afera. Kad se spominju vjetroelektrane, ne padaju nam na pamet one kod Senja ili Šibenika već one kod Knina i kninska kraljica osumnjičena za korupciju i i trgovanje utjecajem. Kad govorimo o energiji iz obnovljivih izvora, ne padaju nam na pamet kalkulacije koliko bi Hrvatska i EU trebale godišnje izgraditi vjetroelektrana kako bi se do 2030. ispunili ciljevi klimatske i energetske sigurnosti – već afera s brojnim akterima iz političkog i poduzetničkog života koje su otkrili USKOK-ovi prislušni uređaji. Kninska kraljica postala je u međuvremenu državna tajnica, osumnjičena je za kriminal, istraga još traje, otkrilo se i njezino prijateljstvo s državnim odvjetnikom, a Hrvatska je na samom europskom začelju kad su u pitanju vjetroelektrane.
NOVA BOLNICA 
Sto godina poslije dobili smo novu bolnicu. Sto godina poslije otvaranja Opće gradske bolnice na Sušaku i sto godina poslije otvaranja Dječje bolnice na Kantridi. Još prije više desetljeća kada sam kao dijete završio na hitnom operativnom postupku sve mi se u toj bolnici na Kantridi činilo staro i oronulo. Jedino sam se divio blizini mora, zelenilu u bolničkom kompleksu i liječnicima koji su mi u onim snježno bijelim kutama svi izgledali mladi, veseli i nasmijani. Valjda je to bio odraz tih sedamdesetih u kojima se, barem nama, tadašnjoj djeci, činilo da se svijet razvija munjevitom brzinom. Čovjek je sletio na mjesec, u Rijeci se gradilo mnogo stanova, dobivali smo besplatne udžbenike u školama, roditelji gotovo svih učenika u razredu već su vozili bolji i veći auto nego što je bio fićo, naša učiteljica Vilma dolazila je na posao svojim autom i ponosili smo se njome zbog toga. Bolnica u koju sam dospio odudarala je od tog i takvog vremena. Sve mi se u njoj činilo starim i oronulim. 
Puno godina kasnije shvatit ću kako je zgrada bolnice bila stara vila nekadašnjeg austrijskog nadvojvode Josipa I i da je pretvorena u bolnicu u doba Italije, prije točno stotinu godina.Austrija i Italija na Kantridi, već tada mi je to izgledalo kao daleka povijest. Izlazak na slobodu iz tog bolničkog kruga već tada mi je izgledao kao izlazak iz nekog drugog vremena u moderno vrijeme. Što tek reći za djecu koja su se na Kantridi liječila proteklih nekoliko desetljeća, tko zna kako je tim dječjim očima izgledao kompleks na Kantridi. Nova bolnica na Sušaku, Bolnica za ženu i dijete, kako su je nazvali, pružit će današnjoj djeci neusporedivo bolje uvjete liječenja. Nadam se da će i ta djeca pamtiti svoje liječnike kao dobre, nasmijane i drage ljude kako su meni moji liječnici ostali u sjećanjima.
KOL’KO NAS IMA
Tri milijuna i 200 tisuća hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka žive izvan Hrvatske širom svijeta, objavio je jedan od državnih ureda. Najviše u Sjedinjenim Američkim Državama, čak milijun i dvjesto tisuća što nimalo ne iznenađuje kad se sjetimo svih onih podataka o iseljavanju preko oceana početkom dvadesetog stoljeća. Nezaboravna izložba Merika Muzeja Grada Rijeke naučila nas je kako se iz Europe najviše iseljavalo iz Italije i Austro-Ugarske, a iz te Austro Ugarske, kojoj smo pripadali najviše se iseljavalo Poljaka i Hrvata. Danas, toliko godina kasnije, brojni njihovi potomci na popisima stanovništva i dalje iskazuju hrvatsko podrijetlo.
Južna Amerika bila je, naravno, puno manje privlačna, ali ipak je Argentina danas mjesto gdje živi 250 tisuća naših, u Čileu ih je dvjesto tisuća, u Brazilu sedamdeset tisuća dok je Urugvaj privukao jedva pet tisuća Hrvata. Zajedno s Argentinom treće mjesto u svijetu po broju hrvatskih iseljenika drže Kanada i Australija, u koje se odlazilo nakon Drugog svjetskog rata. U Kanadu je, recimo, od Drugog svjetskog rata pa do 1975. godine otišlo oko 65 tisuća Hrvata o čemu je pisao profesor Rasporich, povjesničar pri sveučilištu u Calgariju, dok se najmasovnije iseljavanje u Australiju dogodilo između 1945. do 1990. kada se u na ovaj daleki kontinent iselilo, računa se, oko 200 tisuća hrvatskih iseljenika. Danas ih je 250 tisuća, a na Novom Zelandu sto tisuća.
Drugo mjesto na svijetu po broju iseljenika iz Hrvatske uvjerljivo drži Njemačka, gdje je pola milijuna naših, što isto nimalo ne začuđuje jer se u Njemačku od Drugog svjetskog rata do danas odlazilo bez prekida. U novije vrijeme, u ovom stoljeću, uz Njemačku je postala zanimljiva i Irska, u kojoj se zadržalo nešto manje od dvadeset tisuća iseljenih iz Lijepe Naše, te skandinavske zemlje od koji prednjači Švedska s 40 tisuća hrvatskih iseljenika, uglavnom u Malmöu i Göteborgu i manjim naseljima oko njega, u Danskoj ih je tek dvije i pol tisuće, a u Norveškoj još i manje - dvije tisuće. Više se ipak u posljednje vrijeme odlazilo u bliže zemlje, pa je u Austriji devedeset tisuća, u Italiji šezdeset tisuća, a u Švicarskoj oko osamdeset tisuća hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka. Ukupno širom svijeta njih više od tri milijuna, skoro koliko i u samoj Hrvatskoj, u kojoj prema posljednjim podacima živi tri milijuna i 855 tisuća stanovnika.
IZBORI Odjeknulo je poput bombe. Najprije dan izbora, ne kao obično nedjeljom, nego u sredini tjedna, a nakon toga kandidatura Predsjednika Republike za budućeg premijera. Ali bez ostavke na dužnost predsjednika. Može li se to? Ustavni sud je odlučio da ne može, ali nisu svi suci bili usuglašeni, vladajući su se slagali s odlukom Ustavnog suda, oporba baš i nije, pa se predsjednikovo ime tijekom izborne utrke nije spominjalo. Tako je izborna utrka započela i prije nego se očekivalo, častilo se uvredama i s jedne i s druge strane, suprostavljeni tabori nisu se štedjeli. Na kraju je na izbore izašlo 62 posto glasača, a prigodu da sastavi Vladu opet je dobio vladajući HDZ.