Trst, Zagreb, Varaždin, mogli bi nabrajati još gradova ne tako daleko od Rijeke, a da ne govorimo o onim velikim europskim prijestolnicama u kojima se nađemo na dan, dva, tri i pomislimo zašto tako nije i kod nas? Zašto Rijeka to ne može? Zašto ne može postati uredan i lijepi grad poput Trsta, zašto ne može imati pješačku zonu poput Zagreba, zašto ne može biti zelen poput Varaždina, zašto ne može imati zračnu luku poput Zadra i Splita?
Za one koji slučajno ne znaju govorimo o Rijeci, gradu koji je početkom prošlog stoljeća bio ekonomski najbogatiji grad u Hrvatskoj, koji je imao tek par tisuća stanovnika manje od hrvatskog glavnog grada, koji je imao više stanovnika nego svi dalmatinski gradovi zajedno, koji je imao izravnu prometnu liniju s New Yorkom, koji je imao (i još uvijek ima, ali nije na žalost u upotrebi) najveću kazališnu zgradu u Hrvatskoj, čija je luka bila osma (!) po prometu u Europi, čiji su se industrijski proizvodi iz tvornica papira, duhana, torpeda, rafinerije i ostalih industrijskih postrojenja izvozili širom svijeta. Tempi passati, kažu Riječani.
Danas, sto godina kasnije, Rijeka zaostaje toliko da je Zagreb u 2023. godini imao više od pedeset tisuća poduzetnika, a Rijeka deset puta manje dok je neto dobit zagrebačkih poduzetnika prema podacima Fine bila je veća od 4 milijarde eura, a riječki su istovremeno ostvarili tek 236 milijuna eura. Odavno više nismo ekonomski najjači grad u Hrvatskoj, odavno nema industrije i izvoza industrijskih proizvoda, a odavno više nemamo ni izravne prometne veze s najvećim gradovima Europe i svijeta. Da bi otputovali u neki od većih europskih gradova koristimo zračne luke u Zagrebu, Zadru, Splitu, Trstu ili Veneciji, jer iz zračne luke na Krku (koja btw jedina u Hrvatskoj bilježi pad putnika!) u tih nekoliko gradova s kojima je Rijeka povezana letimo samo u ljetnim mjesecima, a kada se vratimo i vidimo kako je negdje drugdje redovito se zapitamo: zašto barem onda nije zelenije, urednije i čišće? Kad već nemamo ekonomsku moć zašto nismo postali grad ugodan za život?.
U vremenima kada su promjene klime i više nego očite ovdje se još uvijek čupaju stabla (nakon platana stradali su i čempresi uz Krešimirovu na gradilištu autobusnog kolodvora!) dok istovremeno pametni gradovi diljem Europe stvaraju cijele urbane šume. Uzalud vapaj građana okupljenih u Facebook grupi Zaštita drveća u Rijeci i svim ostalim udrugama, uzalud sva ta energija, želja i trud da se pokaže kako bi ovaj naš grad mogao i trebao izgledati.
Povici su već postali krici koje nitko ne čuje, sve je teže vratiti nam se doma nakon što smo bili u Trstu, Zagrebu, Ljubljani, Varaždinu, spominjemo samo gradove s kojima se možemo uspoređivati, jer, naravno, velike europske gradove s kojima se nikada nećemo moći uspoređivati niti ne spominjemo u ovom kontekstu. Znate li da Varaždin nosi titulu Europski grad stabala za 2024. godinu? Stabla u tom gradu dobivaju digitalni identitet!!! To znači kako se stvara digitalna arhiva za efikasnije održavanje i bolje planiranje sadnje i zahvata na stablima tako da ne može neki građevinski radnik (jer mu je ćeif) samo tako iščupati desetljećima staru platanu kao primjerice u Krešimirovoj ulici Rijeci. U tom istom Varaždinu, dvostruko manjem gradu od Rijeke, postoji poduzeće koje se zove Parkovi, kako bi se drugačije i zvalo ako brine o parkovima i stablima? A i mi smo to nekada imali, o našim stablima i parkovima brinulo se poduzeće Parkovi i nasadi! I to nije sve: Svako stablo u Varaždinu ima svoju pločicu s katastarskim brojem, a pločice su posebno dizajnirane da se spriječi oštećenje stabala! Tako se svakom stablu zna njegova starost, zdravstveno stanje, vrijednost i njegova perspektiva. To je Varaždin, grad koji je, po svemu sudeći, i djelima, a ne samo riječima ušao u 21. stoljeće. Po uzoru na velike gradove poput Beča i Stockholma u kojima se za jedno posječeno stablo moraju na istoj lokaciji posaditi dva nova stabla. Ne bez razloga, Stockholm na nama dalekom sjeveru bori se protiv klimatskih promjena tako što želi da trećina grada bude u hladovini krošnji. Mi, srećom, nemamo problema s klimatskim promjenama, progovara ironija iz autora ovog teksta.
Trst, riječki grad blizanac, kako smo mu često tepali, jer bile su to dvije najveće luke velike države koja je obuhvaćala cijelu Srednju Europu, odavno već ne može stati u istu rečenicu s Rijekom. Trst je uredan, čist i lijep grad, nije to više Trst iz 20. stoljeća. To jegrad koji ima strategiju razvoja, a nadasve želi pokazati svoju ljepotu tako dugo zanemarivanu zbog novca koji se subotama slijevao iz krajeva nekadašnje Jugoslavije dok suTršćani ostajali kod kuće ili bježali izvan grada
Što, pak, reći za Zagreb? Zagreb je grad koji ima parkove i pločnike i to je dovoljno, ni u čemu drugom ne možemo se i ne trebamo u današnje vrijeme uspoređivati s hrvatskim glavnim gradom u kojem je vlast centralizirala svu ekonomsku moć zemlje. A mi veliki park u središtu grada na Delti još uvijek imamo samo na papiru. Kao i mnogo toga, a projekte koje realiziramo ne dovedemo do kraja!
Rijeka je tako dobila predivan novouređeni art kvart, ali nije napravljeno ništa da bi se do njega stiglo nekim uređenim pješačkim putem. Oslobodili smo obalu od automobila da bi se tamo redovito smještao luna park (!) i slični vašari kojima nije mjesto u središtu grada kakav bi Rijeka trebala biti. Izgrađeno je novo veliko natkriveno parkiralište na Delti koje, međutim, zjapi prazno jer projektom nije predviđeno skretanje na njega ako dolazite sa sušačke strane (a i preskupo je u odnosu na ono nenatkriveno).
Više od godinu dana hodamo po gradu krcatom prašine kao na Divljem zapadu i ne bi ni to bilo teško kad bi grad kada se radovi na vodooposkrbi konačno završe, izgledao ljepše, kada bi se iskoristila prilika i put prema Benčiću učinio ljepšim, međutim, opet će se svi ti naši pločnici po dobrom starom običaju iz dvadesetog stoljeća, biti samo preliveni asfaltom. Isto onako kao što je napravljeno prije dvadesetak godina kada je kod Kosog tornja pronađen ranokršćanski mozaik. Vijećalo se tada na koji će nam se način omogućiti da možemo vidjeti vrijedno arheološko otkriće, a onda kao u dobrom starom filmu o profesoru Baltazaru: mislili, mislili i dosjetiše se – do pronalaska rješenja sve je opet pokrio asfalt! Naravno, rješenje nikada nije pronađeno.
Tamo u blizini su i srednjovjekovne zidine, nekada spomenik ispred OŠ Nikola Tesla koje su devedesetih godina prošlog stoljeća radi podzemne garaže prepiljene (!) i pomaknute u stranu dok projekt ne bude okončan. Na projektu se valjda još uvijek radi, progovara ironija, jer zidine su prepiljene još i danas.
Nedaleko je i Školjić s kojeg je trebala biti iseljena garaža gradskog autobusnog prijevoznika kako bi se napravila šetnica uz Rječinu, ali i od toga se odustalo.
Rijeka je, po svemu sudeći, kad je u pitanju uređenje grada ostala u prošlom stoljeću, još uvijek je pri uređenju neke površine vrhunski doseg nešto zaliti asfaltom i betonom. I dalje živi uronjena u priču o neiskorištenom ogromnom potencijalu zadovoljavajući se pritom riječkim deminutivom: izložbica, sajmić, predstavica, parkić …. postajući tako gradić.
Stiješnjen na Korzo, nekada jedinu pješačku ulicu i zonu u Hrvatskoj kojoj su se divili urbanisti iz cijele Jugoslavije, u doba dok su, primjerice, Zagrebom Trgom Bana Jelačića, tadašnjim Trgom Republike, još uvijek vozili automobili. Na riječkom su primjeru mnogi učili. Nije uzalud hrvatski akademik Zlatko Bourek inspiraciju za Baltazargrad tada pronašao u Rijeci. Danas bi je vjerojatno tražio negdje drugdje.
RIJEČKI PODUZETNICI Rijeka je ispala iz hrvatskog Top 3. Pokazuju to podaci velike analize Financijske agencije (Fine) koja je usporedila rezultate poslovanja poduzetnika u deset najvećih hrvatskih gradova. Prema neto dobiti poduzetnika u 2023. godini Rijeka daleko zaostaje za Zagrebom, a kaska za Splitom i za Zadrom!!
Dobit riječkih poduzetnika iako ih je značajno više nego onih u Zadru, skoro je sedamdeset milijuna eura manja od dobiti ostvarene u Rijeci. Analiza je pokazala veliku koncentraciju poduzetnika u Zagrebu, koji su u prošloj godini ostvarili više od četiri milijarde eura dobiti, na drugom mjestu je Split sa 317 milijuna eura, slijedi Zadar sa 302 milijuna eura, a tek na četvrtom mjestu Rijeka sa 236 milijuna eura ostvarene dobiti. Istina, u zagrebačkoj dobiti ima mnogo one ostvarene na Kvarneru, jer je na nju najviše utjecalo poslovanje INE čija rafinerija ispušta plinove u ovdašnji zrak, a u budućim godinama će se znatna dobit ostvarena u Rijeci bilježiti kao splitski rezultat ako se ima na umu kako je splitski Tommy preuzeo nekadašnjeg riječkog trgovačkog giganta Brodokomerc.
Splitsko trgovačko poduzeće je, inače, najviše utjecalo na dobar rezultat lanjskog splitskog poduzetništva, dok je u Zadru najveći utjecaj na ostvareni rezultat gospodarstva u prošloj godini imala Tankerska plovidba, brodarsko poduzeće koje se bavi prijevozom naftnih derivata, tereta i putnika.
Riječkog najvećeg brodara – Jugolinije, odnosno Croatia Linea, nekad najvećeg linijskog brodara na Mediteranu odavno već nema. Uspjeli smo ga uništiti kao i mnoge druge tvrtke, a dobit riječkog gospodarstva, nekada uz ono zagrebačko, najjače u Hrvatskoj i među jačima u bivšoj Jugoslaviji, danas najviše ovisi, pokazali su Finini rezultati, o dobiti trgovačkog poduzeća Plodine.
Čovjek ne može da se ne sjeti svih onih firmi u kojima su radili naši roditelji: Brodomaterijal (sjećanja na tog giganta donosimo na idućim stranicama), Lošinjska plovidba, već spomenuta Jugolinija, PIK, Rijekatekstil, Elektromaterijal, Elektrolux, Torpedo, Tvornica konopa, Benčić, Transjug, RIO, GP Primorje, Konstruktor, Tvornica papira, Mgk, Vulkan, …. Niz je dugačak, vrlo dugačak, ostale su samo uspomene.
Svih tih poduzeća, ljudi kojima su u njima radili i njihovih radnih mjesta već odavno nema. Ostalo ih je tek nekoliko, a Rijeka danas, ponovimo, više nije ni među tri vodeća gospodarska grada u Hrvatskoj!
BEZ VIZIJE Ostala je samo luka, štoviše Rijeka je postala jedan od rijetkih gradova koji ima ne jedan – nego dva lučka terminala. I dok na Sušaku raste nezadovoljstvo zbog buke s kontejnera koja ometa noćni mir i zapadna strana dobila je svoju priču.
O dizalicama visokim čak 138 metara na Zagrebačkoj obali. Grad je dobio potpuno novu vizuru, pogled s riječkih balkona više ne kreće prema Učki i Cresu nego prema dizalicama koje se dižu u nebo. Očito je, Rijeci se stvari događaju bez plana, imamo teretnu luku skoro u središtu grada, grad nema novu viziju razvoja, a one nekadašnje vizije nisu zaživjele.
Tamo, osamdesetih godina prošlog stoljeća postojala je vizija i odluka da se industrija izmjesti iz grada u industrijsku zonu na Kukuljanovu. Danas je to više trgovačka nego industrijska zona koja je teritorijalnim ustrojem pripala Bakru. Pričalo se, zatim o izmještanju luke. Nova velika luka gradila bi se na sjevernom dijelu otoka Krka, uz to bi išao i novi most i željeznička pruga do otoka, ali sve je za sada ostalo samo na riječima. Tek tu i tamo u javnost se plasira priča o tome kako će novi most biti dugačak 850 metara, kako bi trebao biti na dvije etaže, jedna za automobile, druga za prugu i kako se radi na projektnoj dokumentaciji. I kako bi, navodno, mogao biti izgrađen do kraja desetljeća.
A do tada Rijeka ima i sušački i riječki kontejnerski terminal, a imat će ih vjerojatno i kad se (ako se) izgradi novi terminal na Krku. A između njih marina u Porto Barošu, a onda prema zapadu još i neboderi i hotel na Kantridi. Od bučno najavljivane vizije razvoja grada, one s početka stoljeća, vizije koja je na sva zvona govorila o povratku obale građanima, odnosno o povratku Riječana moru nije ostalo gotovo ništa. Kao ni od one posljednje kako će Rijeka nakon titule Europske prijestolnice kulture 2020. godine postati grad kulture i velikih kulturnih događanja.
KAMIONI Vjerojatno se to uči već na prvoj godini Prometnog fakulteta. Možda i u prometnoj srednjoj školi. Dosadno je već i ponavljati, ne možeš razvijati lučki promet bez željeznice. A mi uporno želimo dokazati suprotno. Još jedan kontejnerski terminal u Rijeci, još nekoliko stotina tisuća kontejnera, ukupno milijun kontejnera godišnje. Svi će prema unutrašnjosti cestom, kamionima. Kroz Tuhobić i Gorski kotar. Je li netko računao koliko je to povećanje cestovnog prometa i kakve će posljedice imati za Kvarner i za Gorski kotar, dok je pruga i dalje sanak pusti. Ona glasovita pruga do Zagreba i Budimpešte koja je trebala biti hrvatska prometna kralježnica i koja je, da je bilo pameti, trebala biti najvažniji prometni projekt od osamostaljenja Hrvatske. Ona je i dalje samo projekt. Za izgradnju potrebno je nekoliko milijardi eura, dobar dio trebao bi stići iz EU, već se nešto i napravilo na pojedinim dionicama, bla, bla, bla, bla. I tako već desetljećima. Koliko je već rečenica potrošeno na tu novu nizinsku ili kako su je nekada nazivali ravničarsku prugu Rijeka – Zagreb, a još uvijek se do Zagreba ili iz Zagreba prema moru putuje stotinu i pedeset (!) godina starom mađarskom željeznicom, čija je izgradnja tada koštala 30 milijuna forinti i koja je nakon tri (!) godine gradnje puštena u promet u listopadu 1873. godine. Usporedbe radi, projektiranje nove nizinske počelo je, može se pronaći taj podatak, još 1969. godine. Bebe rođene te godine već razmišljaju o odlasku u mirovinu, a mi tu novu prugu još uvijek nemamo. Kontejneri sa Zagrebačke obale će put kontinenta cestom D 403, pa kroz Gorski kotar autocestom. Na radost onih koji žive od prodaje naftnih derivata.
ART KVART Art kvart postao je jedno od ljepših mjesta u Rijeci. Kao da nismo u Rijeci, kažu mnogi koji se tamo zateknu. Ima trave! Ima zelenila, djeca voze romobile i bicikle oko Dječje kuće, festival Vrisak okuplja ljubitelje knjiga u Muzeju moderne i suvremene, i dalje se divimo novoj knjižnici, radionice i predavanja, sve djeluje nekako nestvarno, zaista smo uspjeli od onog tužnog i zapuštenog mjesta nakon što je industrija iselila iz tih zgrada dobiti kvart za građane. Kvart u kojem se ljudi sreću, okupljaju, razgovaraju, druže. Ali put do Benčića … Uz stare platane koje smo naslijedili duž Krešimirove. Duž ulice u kojoj su bili smješteni brojni hoteli, Hotel Deak, Hotel Imperial, Hotel Hungaria, Hotel Bristol i najzad najraskošniji među njima Hotel de la Ville (danas studentski restoran Index), bila je to ulica kojom se šetalo.
Danas, toliko godina kasnije zgrade nekadašnjih hotela dobile su drugu funkciju, a ulica, pisali smo često o tome na ovim stranicama, i dalje je zapuštena. Nije put kojim roditelji rado vode djecu od Korza pješice do Dječje kuće i Gradske knjižnice. Bila je prilika promijeniti nešto ove godine kada je zbog obnove vodovodne i kanalizacijske mreže sve raskopano. Na žalost – i ta je prilika propuštena.
RODITELJSKO GNIJEZDO Ivan i Ana žive kod svojih roditelja i ne pada im na pamet da krenu u samostalni život prije trideset i trećeg rođendana. Dobro im je kod mame i tate, ne moraju brinuti o ručku i večeri, o tome brine mama, ne moraju brinuti o prljavoj odjeći, i o tome brine brižna majka, ne moraju brinuti o popravcima u stanu, to je tatin zadatak, a ako su se zaposlili, cijela plaća ostaje njima. Život im je baš lijep, pa tko bi to mijenjao i ulazio u neke kredite za stan prije nego se mora, zasnivao obitelj, brinuo o maloj djeci?
Pojašnjenje: Ivan i Ana bila su najčešća imena za djecu u Hrvatskoj tijekom devedesetih, danas su oni odrasli ljudi, vremena su se promijenila, danas su Luka i Mia najčešća imena za našu djecu, možda će se i Anina i Ivanova djeca tako zvati ako se odluče imati potomstvo nakon što odu iz roditeljskog doma. Ali prema podacima Eurostata neće to učiniti prije trideset i treće godine. Nešto malo prije njih, negdje u trideset i drugoj, to će učiniti njihovi vršnjaci Jakub i Božena u Poljskoj i Martin i Alena u Slovačkoj.
Iza tridesete će to učiniti i Španjolci Carlos i Raquel, te Leonardo i Aurora u Italiji. Svima je kod kuće najljepše, a i roditeljima je drago da su im djeca na oku. Ima, naravno, među njima i onih koji bi rado ranije otišli iz roditeljskog gnijezda, ne bi se više gužvali sa starcima, ali cijene nekretnina, barem u Hrvatskoj, otišle su u nebo. Za kupnju vlastitog stana morat će se baviti unosnim poslovima, ili ovdje ili na nekoj od platformi u Sjevernom moru.
A tamo na sjeveru, kaže ispitivanje Eurostata, potpuno drugačija slika. Olavi i Maria u Finskoj, Oscar i Alma u Danskoj učinit će to već s dvadeset i jednom godinom, isto tako i Bjorn i Brita u Švedskoj. Oni vole slobodu, samostalni život, žele odrasti što ranije, što ranije krenuti u životnu avanturu. Tako su odgojeni, tako žele i njihovi roditelji. Naravno na ruku im ide i dobar životni standard u njihovim zemljama, uređeno i zakonom regulirano iznajmljivanje stanova. Možda bi tako bilo i kod nas da smo bogatiji i uređeniji. Možda.
KRITIČKO RAZMIŠLJANJE Zvuči porazno. Naša su djeca na 136. mjestu po mogućnosti kritičkog razmišljanja od 140 zemalja koliko ih je podvrgnuto ispitivanju. Porazni podatak koji je u nekoliko navrata iznio jedan od naših najpopularnijih znanstvenika Korado Korlević. Što to znači? Vrlo jednostavno, ne znaju procijeniti govori li im netko istinu ili ne i ne znaju prepoznati bitno od nebitnog. Jesu li za to kriva naša djeca? Naravno da nisu. Jesu li za to krivi njihovi učitelji i nastavnici? Naravno da nisu. Oni su samo sudionici, ali ne i kreatori zastarjelog školskog sustava koji ne može pratiti brze promjene s kojima se suočavamo u današnjem svijetu. Školskog sustava koji još uvijek prisiljava na bubanje bezbrojnih nepotrebnih činjenica, beskorisnih u suvremenom svijetu koji se mijenja brže nego ikada.
Naša realnost postaju, odnosno već su postali umjetna inteligencija, roboti, dronovi, bioinformatika, slijede velike promjene u svjetskom zdravstvu i školstvu, svijet bi trebao u idućih tridesetak godina prijeći na obnovljive izvore energije. Kako će naše nove generacije sudjelovati u tom novom svijetu u kojem će trebati i pamet i obrazovanje i kritičko razmišljanje? Uz ovakav zastarjeo školski sustav gotovo nikako, imat ćemo slabo obrazovane ljude koji će, shodno tome, raditi slabo plaćene poslove, a uspješni pojedinci odlaziti će u uspješnije tvrtke na nekim drugim meridijanima, kao što to već i danas čine. I, čini se, kako to nikoga ne brine. A već ove godine tisuću naših gimnazijalaca, dakle polaznici škola u koje se upisuju samo odlični osnovnoškolci, nije prošlo državnu maturu, a to nije pošlo za rukom ni polovici maturanata iz strukovnih škola. Ne treba biti jako pametan da se zaključi kako nešto ne valja s postojećim školskim sustavom, kako smo i od djece koja su željela učiti, jer inače ne bi završili u gimnazijama, dobili maturante koji ne mogu proći državnu maturu. Za to ne mogu biti krivi niti djeca niti njihovi nastavnici.
Potrebne su, očito, temeljne promjene školskog sustava, ali pitanje je imamo li mi uopće ljude koji bi ih mogli provesti kad ne mogu riješiti ni problem devetogodišnjeg dječaka u Zagrebu zbog kojeg je cijeli njegov razred promijenio školu i zbog čijeg maltretiranja vršnjaka cijeli razred, a iz solidarnosti i cijela generacija u školi, ne dolazi na nastavu. Jedan jedini učenik stvara problem cijeloj generaciji – i to se mjesecima ne može riješiti, a mi bi da nam stvore suvremeni školski sustav!
NEBODERI NA KANTRIDI Zaista? I Kantridu ćete prodati kapitalu koji će nadomak mora izgraditi nebodere od 35 katova? Izgubili smo već Pećine, tamo je danas kontejnerski terminal, a sada nam hoćete uzeti i Kantridu i uz navodno novi stadion izgraditi nebodere od 35 katova! Gotovo na samoj plaži! Želite nas pretvoriti u Dubai! Izgraditi skupe stanove na svetom tlu pod krinkom izgradnje novog stadiona za (čak!) 14 tisuća ljudi. Stadiončić kojeg bi stanovi i hotel uz njih, navodno, trebali održavati. Kakve priče za naivne! Želite nam uzeti i staru Kantridu s jednim od najljepših stadiona na svijetu, s lučicom i starim vilama, s plažom i omiljenim barom mnogih. Sve je, dakle, na prodaju, a grad je i dalje poduzeće iako nikada nije ni trebao biti. Grad je tu da nam omogući što ljepši i ugodniji život, valjda se i građane nešto pita. I to ne samo na izborima svake četiri godine. Ako je dvije i pol tisuće ljudi potpisalo peticiju Građanske inicijative Kantrida protiv nebodera uz stadion, a na cijeloj Kantridi živi 5 tisuća ljudi, onda bi to trebalo poštivati. Ako je većina protiv – ne može se na silu. Ili ipak može.
KUGLAČICE MLAKE Premalo im pridajemo pažnje, jer nije to sport koji okuplja mase i u kojem se vrti puno novaca. A one su najbolje na svijetu već petu godinu za redom. Toliko godina za redom osvajaju Svjetski kup i nitko im ništa ne može. Dominiraju i osvajaju naslove najboljih na svijetu. Bilo je to tako prije pet godina u Ludwigshafenu, pa u Otočcu, pa u Münchenu i Apatinu, i najzad ove godine u mađarskom Zalaegerszegu. Djevojke koje trener Tonči Mikac uporno pretvara u pobjednice. Koje se okupe na natjecanjima kada trebaju pokazati svoju snagu, a u međuvremenu Valentina Gall živi i trenira u Koprivnici, Vanesa Bogdanović u Gospiću, Paula Polanšćak u Zagrebu, Irena Nemes u Mađarskoj, Brigitte Strelec u Sloveniji, Sara Pejak u Rijeci, a kapetanica Milana Pavlic u Osijeku. Ali kad se okupe one su, riječke Mlakarice, najbolje na svijetu, peterostruke pobjednice Svjetskog kupa i dvostruke osvajačice Lige prvakinja!
BAZENI KANTRIDA Još donedavno, tamo početkom stoljeća, liberalni kapitalizam kojem je samo profit važan, nije bio tako bahat, nije se još bio tako razmahao na našim prostorima, a ni politika nije još bila njegov poslušnik. Barem ne tako očigledno. Tada, početkom stoljeća, nedaleko jednog od najljepših stadiona na svijetu u nekadašnjem kamenolomu pod stijenama Kantride, sagrađen je jedan od najljepših bazenskih kompleksa na starom kontinentu. Potvrdili su to i brojni sportaši i treneri i novinari koji su koristili i posjećivali bazene širom Europe. Potvrđuje to već niz godina, a i ove godine i činjenica kako se najbolji američki plivači i plivačice redovito pripremaju na Kantridi.
Bilo je tako 2013. g. za Svjetsko prvenstvo u Barceloni, pa dvije godine kasnije za ono u ruskom Kazanju, pa za sljedeće u Budimpešti pa za ovogodišnju Olimpijadu u Parizu. Da, da, cijela američka plivačka reprezentacija završne je pripreme odradila baš na našim bazenima. Na čelu s Katie Ledecky, najboljom plivačicom svih vremena, koja je i u Parizu osvojila dva zlata, srebro i broncu postavši tako jedan od najvećih olimpijaca u povijesti. Najodlikovanija Amerikanka i peta najodlikovanija sportašica u povijesti Olimpijskih igara. Sa zlatima osvojenim u Parizu, s njih ukupno devet, stala je uz bok legendarnom Marku Spitzu i jednako legendarnima Larisi Latinjini i Paavu Nurmi. Samo iza Michaela Phelpsa koji je nedostižan sa svojih 23 zlata. Takvoj američkoj reprezentaciji Kantrida i bazenski kompleks koji smo izgradili početkom stoljeća pružio je sve potrebne uvjete za veličanstvene dosege.
I opet će, vjerujemo. Bazeni Kantrida koje smo izgradili svojim novcem i uz koje nismo gradili nikakve nebodere i hotele da bi ih održavali. A sad malo istočnije uz legendarnu plažu i Prasca gradili bi Dubai! Jer više ništa ne gradimo sami, prodajemo se i pristajemo na sve. Za šaku dolara.