Gruba, jako gruba postaje ta geopolitička utakmica. Svijet se brzo mijenja, mnogi su iznenađeni, pa čak i šokirani promjenama. Jer tko bi rekao da će se jedna mala zemlja na sjeveru Europe, koja uglavnom „gleda svoja posla“ i čiji su državljani, prema raznim ispitivanjima, već godinama najsretniji ljudi na svijetu, odjednom naći u sukobu s najvećom svjetskom silom? I to zbog komada leda, istina velikog, ali ipak komada leda na Arktiku. Život je zaista nepredvidiv, premda će mnogi reći kako se povijest često ponavlja, pa tako i u ovom slučaju. SAD su naime, znaju to studenti političkih znanosti, već pokušavale kupiti taj isti Grenland od Danske nakon Drugog svjetskog rata, ali je tadašnji američki predsjednik Harry Truman dobio odbijenicu na ogromnu novčanu ponudu. Jer nije sve na prodaju, iako je to možda velikom bogatom kapitalističkom divu poput SAD-a teško shvatljivo, pogotovo što su u svojoj povijesti već uspješno trgovali teritorijem i kupovali Aljasku od Rusije i Djevičanske otoke od te iste Danske. Bila su to, međutim, neka druga vremena. Tko je mogao zamisliti da će se u 21. stoljeću opet pojaviti apetiti za tuđim teritorijem i da će ta mala Danska morati uložiti dvije milijarde dolara u naoružanje kako bi pojačala svoju vojnu prisutnost na Arktiku? Pa zar nismo kada smo prelazili u 21. stoljeće nazdravljali izlasku iz stoljeća ratova? I grubo se prevarili, pa nam je sada teško gledati kako su velike sile odlučile iskoristiti svoju snagu, veličinu i moć da bi ostvarili svoje interese, pa i ratom ako treba. Teško je gledati u 21. stoljeću, koje smo drugačije zamišljali, kako Rusija već više od tri godine napada Ukrajinu želeći prisvojiti ukrajinski prostor da bi sad odjednom i druga velika sila odlučila ponašati se isto tako. Odjednom ne želi više biti u savezu s Europom, jer na demokraciju i život, kažu, ne gledaju na isti način. Ne zalažu se više za iste vrijednosti, kako je na Minhenskoj konferenciji rekao taj čudni američki potpredsjednik, JD Vance, ne slažu se s europskom praksom isključivanja ekstremnih stranaka iz političkog procesa, na slobodu mišljenja i vladavinu prava. Odjednom ta ista Amerika gleda potpuno drugačije od Europe. Odjednom više ne želi sudjelovati ni u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, i samo tako, jednim potezom pera, ruši sve ono što se stvaralo generacijama i desetljećima i povlači se iz financiranja svjetskih napora u javnom zdravstvu bez obzira na mogućnost pojave nove globalne epidemije. Odjednom SAD pod Trumpovim vodstvom povlači i devedeset tisuća vojnika iz Europe, a ukrajinskom predsjedniku prijeti prstom (iako je imala svoje prste u nastanku rusko-ukrajinskog sukoba) dok savezništvo američkog i ruskog predsjednika postaje normalna stvar.
Europa je nakon samo nekoliko poteza američkog vrha poslije brojnih desetljeća prekoatlantske suradnje ostala prepuštena sama sebi. Ništa, naravno, nije vječno, sve je podložno promjenama, moglo se neke promjene u političkom svijetu i očekivati, ali da će se savezništvo SAD-a i Europe biti tako naglo prekinuto, da odjednom neće više dijeliti zajedničke vrijednosti naprednog svijeta - to smo možda mogli, ali nismo željeli predvidjeti. Nismo vjerovali da bi se netko, pa bila to i moćna Amerika, odrekao savezništva s bogatom Europom, odnosno Europskom Unijom - ogromnom ekonomskom snagom s BDPom od 17 tisuća milijardi eura. Ali, i to se dogodilo. Europa, odnosno njen savez od 27 zemalja s 450 milijuna ljudi morat će krenuti novim putem. Sama. Desetljećima nije morala brinuti o svojoj obrani računajući na Amerikance, dok je istovremeno koketirala s Moskvom kupujući njezin plin, snadbijevajući je na taj način velikim količinama novaca i tako balansirala između dvije sile vjerujući kako je dovoljno biti ekonomski moćan da bi se ostvarili vlastiti interesi. Došlo je, međutim, novo vrijeme u kojem će ta ista Europa radi održavanja svojeg načina života, kojeg se Europljani ne bi željeli odreći, morati pozdraviti s tom ulogom. Nema više velikog zaštitnika, ostavio ju je na brisanom prostoru zajedno s napadnutom Ukrajinom u kojoj i dalje u eksplozijama svakodnevno ginu ljudi u Harkivu, Zaporožju, Odesi, Kijevu, gdje djeca i dalje rastu u skloništima, a ljudi žive bez svjetla i grijanja. Europa će morati sama preuzeti odgovornost za sigurnost svojih građana i za očuvanje europskog načina života. Da, da, utakmica postaje vrlo vrlo gruba.
GLOBALIZACIJA I globalizaciji tako dođe kraj. Gotovo je, izgleda, s modelom života i rada u kojem je Kina bila planetarna industrijska zona, a Rusija izvor jeftinih energenata. Dolazi, odnosno došla je era ekonomskog nacionalizma i blokovske podjele svijeta. Još jednom. Pandemija, a onda i rat u Ukrajini pokazali su kako se lako mogu prekinuti svjetski lanci distribucije roba i potaknuli uvjerenja kod mnogih kako stiže vrijeme u kojem se mora biti samodostatan.
Globalizacija je, međutim, još mnogo ranije imala veliki broj neprijatelja, prvenstveno među europskim i američkim radnicima koji su ostajali bez zaposljenja nakon što su njihovi poslovi prenošeni u kinesku industrijsku zonu uzrokujući tako propast cijelih gradova. Čest je primjer nekada moćni industrijski američki Detroit, ali ne trebamo čak ni ići tako daleko. I riječka je industrija jednim dijelom postala suvišna jer su jeftini proizvodi iz Kine postali svima lako dostupni. Pogoni su se gasili jedan za drugim, radnici postajali suvišni širom Europe. Sjetimo se samo velikih antiglobalističkih prosvjeda početkom stoljeća u Genovi, ali i u drugim gradovima. Globalizacija je, istina, donijela neviđeni ekonomski rast, ali po cijenu tisuća i tisuća drama u malim ljudskim životima koji su bivali potpuno promijenjeni te po cijenu ogromnih ekoloških šteta. A na kraju cijele te priče žrtva globalizacije mogla bi postati sama bogata Europa, odakle je globalizacija i počela, jer odavno već Stara dama gubi korak u toj globalizacijskoj utrci, a u novoj blokovskoj podjeli nema mjesta za stolom za kojim sjede veliki svjetski igrači. Posljedica će biti stagnacija europskog dohotka, koja će u konačnici neminovno utjecati i na političke procese u zemljama Europske Unije, a samim time, očekivati je, i na stabilnost EU. Cijenu će opet platiti, tko bi drugi, mali ljudi koji su nakon početka globalizacije uspjeli pronaći svoje mjesto pod suncem nakon što su ostali bez radnih mjesta i nakon što su globalističku utrku nastavili nezainteresirano promatrati kao utrku bogataša za što većim profitom. Dolaze, čini se, opet nove promjene kojima će se opet trebati prilagoditi.
BOJKOT Dvije vrećice - sto eura, žalio mi se susjed na povratku iz kupovine. I ne samo on, mnogi su počeli sve glasnije negodovati zbog visokih cijena koje su pogodile Hrvatsku. Ne odjednom, traje to već neko vrijeme. Prvi boom cijena zadesio nas je ono ljeto nakon lockdowna, odjednom više ni tisuću kuna nije bilo dovoljno za redovitu špežu. Trgovci kao da su odlučili nadoknaditi sve što nisu zaradili dok smo bili zatvoreni zbog koronavirusa. Sezona je završila, turisti su otišli kućama, a cijene su ostale. Nedugo poslije, odmah nakon početka rata u Ukrajini, stigao je novi val poskupljenja. Opravdavali su ga kako više nema ukrajinskog žita na tržištu, te kako hrana, a s njom i sve ostalo, postaje sve skuplje. Nije se, međutim, ni na tome stalo.
Uvođenje eura pokazalo se odličnim novim razlogom za još jedno povećanje cijena, da bi najzad početkom ove godine naši trgovci osjetili kako se Vladinim povećanjem plaća u javnom sektoru, i to znatnim, povećala i kupovna moć hrvatskih potrošača. I to najzahvalnijih potrošača u Europi koji godinama šutke plaćaju najskuplji kruh, ali i još mnoge druge proizvode u Europskoj uniji.
U jednom su trenutku, međutim, rekli: Dosta!. Bilo je to jednog petka, pretposljednjeg u siječnju, kada im je rečeno da se to može promijeniti ako tog dana nitko ne ode u kupovinu. I mnogi nisu otišli. Broj izdanih računa tog prvog petka kada smo bojkotirali pohlepne trgovce smanjio se za milijun i pol, a potrošilo se 32 milijuna eura manje! Panika među trgovcima dobro se skrivala dok su objašnjavali pred tv kamerama kako nisu oni krivi za tako visoke cijene, kako cijene ovise i o uvoznicima i distributerima, kao da je nama potrošačima to uopće bitno. Ono što nam je bitno i ono što nakon kupovine vidimo jest veliki račun, mnogo veći nego kada te iste proizvode kupujemo u inozemstvu. Građanski otpor doživio je tog petka neslućeni uspjeh. Željeli smo i nastavak, ali onda su nam organizatori, platforma Halo inspektore, umjesto jednostavne i uspješno oprobane formule - ne kupovati nigdje, dali kompliciranu križaljku: ne bojkotiraju se svi proizvodi, ne bojkotiraju se svi dućani već samo neki proizvodi i samo neki dućani. Prekomplicirano za sve one koji već imaju previše obaveza u svakodnevnom životu. Neprilagođeno onima koji najviše troše. Znaju li ti iz platforme Halo Inspektore kako obični ljudi žive?
Znaju li da se većina potrošača mora pobrinuti da ujutro djecu odvezu u vrtić ili školu prije nego stignu na radno mjesto, da zatim nakon napornog radnog dana idu po njih, pa tek onda krenu kući, da bi ih nakon toga opet vozili na trening ili tečaj stranog jezika? Pritom se cijeli dan bore s gustim gradskim prometom, kolonama i traženjem parkinga. U takvom danu, u trenutku kada trebamo otići još nešto i kupiti, svatko od nas bi zastao i zapitao se: Čekaj, koji se ono dućan i koji proizvodi bojkotiraju ovog tjedna? i teško bi se sjetio odgovora.
Dragi moj Halo inspektore, tako se živi, ne sjede ljudi u svojim kuhinjama ispred vašeg kompliciranog plana kupovanja. Imali ste sve šanse da iskoristite prkos ovog naroda, ako taj narod nešto ima u velikoj količini, onda je to baš prkos, ali tim prkosom treba znati rukovoditi i treba ga znati kanalizirati, jer inače se brzo ispuše. To se i dogodilo, već drugog petka je bojkot bio manji, trećeg još manji, a četvrtog ga gotovo više nije ni bilo. Trgovci su, ni krivi ni dužni, opet pobijedili, možda su minimalno snizili cijenu ponekog artikla dok se bura ne stiša. A onda će, gotovo sigurno, opet po starom. Kažu da svatko ima vlast kakvu zaslužuje. Možemo slobodno reći - i trgovce.
IMAMO PREDSJEDNIKA Hrvatska je još jednom izabrala Zorana Milanovića za svojeg predsjednika. Nitko drugi nije imao šanse, dosadašnji predsjednik dobio je čak sedamdeset i pet posto glasova. I na svečanoj inauguraciji upozorio kako život nije samo mirno more i vjetar u leđa i upravo zato treba na vrijeme razmišljati da teška vremena ne budu i dramatična, te da je jedino nama stalo do naše zemlje, svi ostali radit će u svom interesu koji se, naravno, ne mora poklapati s našim interesima. Nije predsjednik rekao ništa novo, ali je poslao poruke kojih bi se s vremena na vrijeme trebali sjetiti, pogotovo oni koji su dobili povjerenje da bi upravljali. Trebali bi oni mnogo toga: znati da se u dobra vremena treba pripremati za zanimljiva vremena, gledati oko sebe i kopirati one koji se ponašaju razumnije, tražiti dobre primjere poput, recimo, Norvežana koji nisu uvijek bili bogata nacija, ali ih novostečeno bogatstvo nije razbahatilo pa veliku količinu zarađenog novca čuvaju za buduće generacije (državni investicijski fond im je već težak nekoliko milijardi dolara).
Trebali bi učiti na tuđim negativnim iskustvima poput onih španjolskih ili talijanskih da ne bi u doba poludjelog turizma uništili cijelu obalu, ako već nije kasno. Trebalo bi da pravila vrijede za svih, a odnosi se i na samog predsjednika koji se u doba lockdowna, kada smo se suzdržavali od izlazaka i druženja, sastajao u klubu u legendarnoj Slovenskoj - da se hrana ne bi bacila! Trebalo bi iskoristiti veliku količinu novca koji nam je stigao u državni proračun ne samo za povećanje plaća do neba državnim službenicima. Trebalo bi, trebalo. To je valjda načešće korišteni glagol u ovoj zemlji.
Do koje je samo nama stalo, ponovio je predsjednik na inauguraciji. To koliko nam je stalo, međutim, ne pokazuje se riječima, parolama i rukom na srcu.
Djela su ta koja pokazuju. Pohlepa, nebriga za društveni interes, krađe državnog novca, korupcija, sve to s čime se susrećemo u hrvatskom svakodnevnom životu ne može biti u istom odlomku s porukom kako nam je stalo do zemlje u kojem živimo. U kojoj nas je tako malo i koja bi mogla biti (već je u proteklih trideset godina i trebala biti) uređena da se u njoj živi radosno zbog ispunjavanja snova u mladim godinama i dostojanstveno, nakon odrađenog, u poznim godinama života.
Djela, djela. Rečenice poput onih s inauguracije predsjednika ipak su samo riječi.
ZVUČNI TOP Sada znamo da postoji i zvučni top. Doznali smo to nakon što su njime prekinute demonstracije u Beogradu kada su se protiv tamošnjeg režima Aleksandra Vučića okupile stotine tisuća ljudi predvođeni studentima koji mjesecima već u susjednoj zemlji traže političku odgovornost zbog pogibije šesnaestero ljudi pod srušenom nadstrešnicom željezničkog kolodvora u Novom Sadu. Na istoku ništa novo, mogli bismo reći prisjećajući se velikih demonstracija prije dvadeset i pet godina na tim istim mjestima protiv tadašnjeg režima Slobodana Miloševića, kada je tu zemlju uveo u međunarodnu izolaciju počinivši pritom ogromno zlo za sve koji su živjeli na području nekadašnje Jugoslavije.
Toliko godina poslije na prosvjedu protiv novog tamošnjeg populističkog lidera upotrebljeno je oružje koje emitira intenzivne zvučne valove i izaziva bol, dezorijentaciju pa čak i trajna oštećenja sluha. I tako smo doznali za još jedno novo oružje. I to nakon što smo se upoznali sa francuskim Rafalima, dvanaest zrakoplova koje je Hrvatska platila milijardu eura, nakon što smo doznali da postoji Neptun, ukrajinski dalekometni projektil dometa od tisuću kilometara, nakon što smo pročitali da Rusi imaju lasersko oružje Zadira za spaljivanje meta i, kako izgleda, naučit ćemo u godinama koje slijede još mnogo toga o raznim projektilima, htjeli to ili ne. Jer u budućnosti ćemo ili čuti ili pročitati na što će biti utrošeno 800 milijardi eura(!) koliko Europa namjerava potrošiti na naoružanje nakon što je američki predsjednik Donald Trump poručio Starom kontinentu kako se ne može više oslanjati na američku vojnu pomoć. Oružje zvecka sa svih strana, proizvođači oružja trljaju ruke. O opasnosti od klimatskih promjena više nitko ne govori.
VODOVOD Zaista dugo, predugo traju radovi u Rijeci i oko nje na obnovi svih tih vodovodnih cijevi od kojih se neke bile stare i stotinjak godina. Zaista je potrajalo, nikad kraja kopanjima i prašini. Trebalo je, naime, sve biti gotovo do prošlog listopada, pa su pomaknuli rok do kraja godine, a kada je došao kraj godine rekli su bit će do karnevala. Srećom ove su godine maškare trajale dugo - do početka ožujka. Nije, međutim, bilo sreće, nije se završilo ni do velike karnevalske povorke. Izgubili su strpljenje i vlasnici dućana i kafi ća, organizirali su prosvjed ispred gradske uprave na Korzu. Nikad kraja kopanjima. Je li nam baš sve to trebalo?, pojavio se tračak sumnje. A onda sasvim slučajno naletih na televiziji, a kasnije i u Jutarnjem, na razgovor s kolegom Tinom Radovanijem koji već tridesetak godina radi za BBC u Londonu u kojem je, kaže Radovani, znatan dio vodovoda još iz viktorijanskog doba!! Cijevi pucaju, popravci nisu ni brzi ni kvalitetni, vodovod je privatiziran još 1989. godine, pa je sustav devastiran jer privatne kompanije nisu ulagale u održavanje infrastrukture. Istovremeno je kompanija koja London opskrbljuje vodom je pred bankrotom, pa su računi za vodu u zemlji u kojoj stalno pada kiša najviši na svijetu!!
Hm, možda da ipak prestanemo njurgati.
MICULINIĆ
Znao sam se često zapitati tko je to tako spretno znao projektirati stanove u doba socijalizma kada je u pedesetak kvadrata smjestio i kuhinju i dnevni i kupaonu i dvije spavaće sobe, po dva balkona i s južne i sa sjeverne strane? Tipska gradnja, odgovarali bi mi graditelji. Da, tipska gradnja, ali kako se zove taj tip gradnje, tako često prisutan u Rijeci i zahvaljujući kojem i danas više desetaka tisuća Riječana ima krov nad glavom? Odgovor je, sasvim nenadano, ponudila izložba u Društvu arhitekata u Dežmanovoj, u središtu Rijeke, izložba posvećena stogodišnjici rođenja arhitekta Klementa Miculinića: Tip Miculinić. Tako se, dakle, zvalo to arhitektonsko rješenje postavljeno prvi put na Turniću, da bi kasnije u cijeloj Rijeci bilo ponovljeno šezdeset puta!.
Tip gradnje po uzoru na skandinavsku, s tadašnjim modernim materijalima, za tisuće riječkih radničkih obitelji. Za razliku od današnjeg vremena kada rijetki za stanove u novogradnji mogu izdvojiti nekoliko stotina tisuća eura. Tada se uz takve stanove gradila i posebna prostorija za sušenje rublja na svakom katu. U prizemlju su postojale posebne prostorije za kante za smeće koje su se, sjećam se toga dobro, koristile dok se netko u Čistoći nije sjetio kako će im biti lakše istovarivati smeće ako se kante nalaze na pločnicima! Tako su našim urbanizmom umjesto struke počeli vladati smetlari.
U Skandinaviji, koja je bila uzor tadašnje gradnje, spremnici za smeće i dalje su, naravno, u podrumima zgrada, daleko od očiju prolaznika. Jer tamo o tome kako će ulice izgledati razmišljaju urbanisti.
Vratimo se tipu Miculinić. Mnogo se toga od tadašnje do današnje gradnje promijenilo, arhitekti će zasigurno reći na bolje, iako će obični smrtnici više cijeniti tadašnje dugotrajne materijale i tadašnje arhitekte i njihovo razmišljanje o svemu potrebnom za život u novogradnji, a da se svaki detalj u projektu ne mora dodatno platiti, za razliku od današnje prakse. Klement Miculinić, doznali smo, bio je jedan od te garde, doznali smo da je upravo on projektirao stambena naselja Vojak, Vežica i Malonji. Izložbu o njemu inicirala je njegova obitelj, među kojima i arhitektica Sonja Miculinić, o kojoj smo davno pisali u Sušačkoj reviji, još tada kad smo doznali da je jedna naša projektirala interijer slovenskog parlamenta. Hvala im na novim saznanjima o arhitektu koji je projektirao pola Rijeke.
PAUL BRADBURY Uvijek je zanimljivo čuti ili pročitati kako te drugi vide. Gotovo je sigurno i to jedan od razloga popularnosti Britanca Paula Bradburyja koji više od dvadeset godina živi u Hrvatskoj i piše o njoj na svom portalu Total Croatia. Nije da mi ne znamo te stvari, ali zabavno je kada nam ih stranac ispriča. Znamo mi dobro da su naše željeznice katastrofa, ali zabavno je pročitati kada nam Bradbury napiše kako se vozio najsporijom željeznicom u Europskoj Uniji!
Znamo mi jako dobro što znači u Hrvatskoj riješiti problem sa zemljištem ili nekom drugom nekretninom, ali zanimljivo je čuti iz priče jednog Britanca kako je brzo naučio razlikovati hrvatski izraz Nema problema!, od Imamo problemčić! odnosno Imamo problem! Znamo mi dobro da ta priča o našoj gostoljubivosti ponekad i ne odgovara istini, ali zanimljivo je čuti kada stranac kaže kako je naučio da riječi pozdrava treba izgovarati tiho, bez povišenih tonova, kao da si se tek probudio, jer u suprotnom izazivaš začuđujuće poglede. Znamo mi dobro kako je nevjerojatno da dopuštamo da toliko hektara slavonske ravnice propada, ali je dobro to čuti i od stranca koji u toj istoj Slavoniji vidi jedan o najvećih potencijala Hrvatske. Sve mi to znamo, ali ipak volimo poslušati, pročitati i pogledati zapažanja drugih, poput Paula Bradburyja. Bilo je zato zanimljivo pogledati njegova zapažanja i o Rijeci u videu u kojem je više puta naglasio kako ga podsjeća na njegov rodni Manchester i kako je to možda najbolje mjesto za život u Hrvatskoj. Ne znamo je li to baš tako, ali sigurni smo da bi to Rijeka mogla biti.
RUKOMET Fantastičan rukometni siječanj, hrvatski rukometaši zapalili su i one kojima rukomet nije omiljeni sport. Pozitivna energija, želja, zalaganje, dakle sve ono što nas inače ne krasi u svakodnevnom životu, oduševila je navijače hrvatske rukometne reprezentacije, kojih je svakim danom bilo sve više. I koji su u zagrebačkoj Areni svjedočili pravim podvizima najprije protiv Slovenije, pa protiv Mađarske i konačno na putu prema finalu protiv moćne Francuske. U finalu protiv Danaca koji su, čini se, za koplje iznad svih drugih u ovom sportu nije se moglo više, ali srebro i drugo mjesto na svijetu bilo je i više nego što se tražilo od najboljih hrvatskih rukometaša uoči Svjetskog prvenstva. Među kojima je ljubimac publike, pogotovo ženske, postao dečko s riječkog asfalta - Filip Glavaš, Clark Gable hrvatske rukometne reprezentacije. Inženjer strojarstva s riječkog Tehničkog fakulteta, jedan od najboljih strijelaca naše izabrane vrste. Hladnokrvan, sa sedam metara, spreman je postići gol i preko cijelog terena - protiv Mađara u četvrtfinalu čak dvaput u samo dvadesetak sekundi. Filip Glavaš briljirao je podsjećajući nas kako je Rijeka uvijek imala odlične rukometaše koji su iz Zameta odlazili u najbolje klubove Europe. Nije ni sad Filip bio sam, bili su u Areni i drugi riječki dečki - Tin Lučin, koji je još prije nekoliko godina svojom odvažnošću osvojio simpatije hrvatskih navijača! I Veron Načinović, poznato riječko rukometno prezime. Zanimljivo, i on poput oca Alvara igra na crti. 
A u stručnom stožeru, pored izbornika Islanđanina Dagura Sigurdssona, kao trener vratara uvijek mirni Valter Matošević, legenda Zameta i osvajač olimpijskog zlata koji je sigurno svojim savjetima i ponekim otkrivenim vratarskim trikom pomogao Dominiku Kuzmanoviću na hrvatskom golu, ali i Senjaninu Ivanu Pešiću kojem je ovo bio oproštaj od reprezentacije. Spomenimo svih, bili su sjajni: kapetan Domagoj Duvnjak i Igor Karačić kojima je ovo također bio oproštaj od reprezentacije, zatim spomenuta hrvatska hobotnica Dominik Kuzmanović, pa Ivan Martinović, Zvonimir Srna, riječki poliglot Filip Glavaš, Mario Šoštarić, Marin Jelinić, Marin Šipić, Mateo Maraš, Marko Mamić, Leon Šušnja, Ivan Pešić, Tin Lučin, Ivano Pavlović, Josip Šimić, Veron Načinović, Luka Cindrić, David Mandić i Luka Lovre Klarica. Bravo dečki!