Trebalo je proći trideset i pet godina i devet izbornih ciklusa da bi se promijenila vlast u Rijeci. Od silnih političkih stranaka u Hrvatskoj (trenutno ih je aktivno stotinu sedamdeset i četiri – 174!), nitko u Rijeci nije uspio preuzeti vlast dok se na desetim izborima za gradonačelnika nije pojavila Iva Rinčić. Druga gradonačelnica u riječkoj povijesti nakon Nede Andrić, kojoj mnogi još danas, pedeset godina kasnije, zamjeraju koksaru u Bakru iako, budimo realni, zar se netko tada mogao oduprijeti jednoj takvoj političkoj odluci donesenoj u ime naroda. Mnogi će, međutim, reći i kako je u doba prve riječke gradonačelnice Rijeka, kao prva u Jugoslaviji, imala besplatne školske udžbenike, kako su izgrađene nove školske zgrade i cijela nova naselja za riječke radnike, kako je tisuće ljudi dobilo stanove, kako je Rijeka bila jedno od najjačih industrijskih središta tadašnje države, hranila je i svoje stanovnike, ali i brojne druge obitelji širom svih republika, kako je otvorena zračna luka (i još je ista kao na dan otvaranja!), izgrađena Dvorana mladosti,… Imala je ta Rijeka Nede Andrić, međutim i drugu stranu priče – zagađeni zrak, zapušteni grad i prljave ulice, neugodna dobacivanja na Korzu kada bi se radnička klasa spustila u grad, otvaranje kontejnerskog terminala u središtu grada i spomenute koksare u Bakru. S propašću socijalizma propala je i industrija, nestalo je radničke klase, nestalo je i onako zagađenog zraka, a lijevo orijentirano riječko stanovništvo svoj je glas na lokalnim izborima redovito davalo lijevima. Prvi put, pa drugi, pa treći i tako devet puta. Toliko su puta, naime, pobjedu na izborima u Rijeci odnosili kandidati socijaldemokrata postajući riječkim gradonačelnicima. Najprije Željko Lužavec (koji će kasnije prijeći u HDZ), pa Slavko Linić, pa dvadeset godina Vojka Obersnela, pa četiri godine njegova nasljednika Marka Filipovića, da bi uoči posljednjih izbora, socijaldemokrati kandidirali Sandru Krpan. Rijeci je, čini se, bila suđena gradonačelnica nakon toliko godina. Međutim, to nije postala ona SDPova – već ona nezavisna – profesorica s Medicinskog fakulteta Iva Rinčić. Zanimljivo kako, neka usput bude spomenuto, predsjednik SDP-a koji je vladao Rijekom tri i pol desetljeća, nije ocijenio gubitak Rijeke pretjeranim gubitkom, mada su, onako iskreno, 
Riječani mogli dobiti barem zahvalu za tolike godine vjernosti, iako ta vjernost nikada, pa ni u jedina dva slučaja kada se ta stranka dokopala državne vlasti, nije bila nagrađena u vidu državnih investicija. Trpjeli su Riječani zbog te vjernosti lijevoj opciji svakakve ocjene širom Hrvatske, zbijale su se šale kako se vlast na cijelom svijetu stotinjak godina nije promijenila jedino na Kubi, te u Sjevernoj Koreji i u Rijeci. Nazivalo ih se pogrdnim političkim nadimcima, ali što su napadi bili jači i što je državna vlast više zaobilazila Rijeku, to je glas za lijevu opciju bio sve čvršći. A onda je, odjednom, državna vlast počela ulagati i u ovaj kraj, izgradila novu modernu bolnicu, cestu D-403, drugu cijev kroz Učku, a SDP se s druge strane počeo dijeliti i riječki glas za tu stranku, više nije bio tako čvrst. Opredjeljenje za lijevu opciju da, ali glas za socijaldemokrate ne. Učinilo se to dobrom prilikom mnogima, svi su pomislili kako bi se mogla osvojiti Rijeka, ali na kraju opet je pobijedila lijeva opcija. Samo ne u obliku stranke – već u obliku nezavisne kandidatkinje koja je jasno i glasno rekla sve ono što već godinama muči Riječane: Ljudi, car je gol, grad nam je prljav, fasade zapuštene, promet u središtu grada zagušen, nemamo zelenila, i ono malo stabala se nemilice ruši u vrijeme dok pametni sade što je moguće više. Iva Rinčić je to rekla jasno i glasno i obećala promjene, Riječani su joj poklonili povjerenje i tako izabrali drugu gradonačelnicu u svojoj povijesti, gradonačelnicu kojoj, čini se, neće biti nimalo lako. Došla je na čelo grada koji nema viziju kako dalje, čime se baviti i od čega živjeti u budućnosti. Obala mu je i sa zapadne i sa istočne strane zauzeta kontejnerskim terminalima, buka s terminala ometa riječki san. Gradilišta stoje otvorena mjesecima, pa i godinama, najvrjednije građevine, poput Teatra Fenice, jedne od najstarijih kazališnih zgrada u Europi, propadaju. Čistoća je u dugu od nekoliko milijuna eura… Problema k’o u priči, reklo bi se kolokvijalnim rječnikom.
Druga gradonačelnica u riječkoj povijesti uhvatila se teškog zadatka, mnogo toga neće moći riješiti ni za godinu, ni za dvije – pa ni za tri, ali već želja za promjenom i da se trasira put prema promjenama Riječanima bi mnogo značili. Iako prve odluke, poput poskupljenja usluga Čistoće za čak sedamdeset posto, nisu naišle na odobravanje, jer Riječani još uvijek ne vide da je grad čišći i pitanje je može li ta tvrtka uopće bolje bez radikalnih promjena. Kao, uostalom, i druga riječka komunalna poduzeća. Druga riječka gradonačelnica krenula je na nimalo lagan put za drugačiju Rijeku. Dugačak i težak, vidjet ćemo hoće li biti uspješan, na kraju se punti broje.
BELLA CIAO Gaza je postala kolektivna sramota suvremenog svijeta koji je tek nakon dvije godine zaustavio masakre koji su se tamo događali od listopada 2023. g. kada je Izrael svima snagama uzvratio Hamasu na njegov napad. Od tada je u Gazi ubijeno više od 65 tisuća Palestinaca, uglavnom žena i djece. Neki to nazivaju ratom, neki legitimnim mjerama protiv terorizma, ali to ne mogu biti mjere protiv terorista niti to može biti rat, jer rat se ne vodi protiv žena i djece. To se zove zločin. Ništa ne može opravdati ubijanje nemoćnih. I upravo zato se stotine tisuća ljudi okupljalo u prosvjedima širom Europe, upravo zato je ulicama odjekivala Bella Ciao i zato se od vlada zapadnih zemalja tražilo priznanje Palestine, koju od velikih u Europi nisu priznali samo Njemačka i Italija. Još lani su to učinili Norveška, Irska, Španjolska i Slovenija, ove godine uslijedilo je priznanje od Velike Britanije, Francuske, Belgije i Portugala, ostali su samo Njemačka, Italija i – Hrvatska koja na službenoj razini neprekidno ponavlja kako se radi o odgovornosti obje strane. Kao da i sami još jučer nismo imali rat, kao da i sami nismo iščekivali i radovali se svakom priznanju koje bi stizalo iz Europe i svijeta, kao da i mi nismo trpjeli bombardiranja i zločine. I sada se držimo neutralno i tražeći odgovornost obje strane stavljamo se na stranu jačega i na stranu onoga koji čini zločin nad civilima. Gaza je poraz cijele međunarodne zajednice koja je kao i toliko puta u suvremenoj povijesti, reagirala prekasno. Prisjetili smo se u filmu Fiume o morte, Igora Bezinovića, kako je to bilo u riječkom slučaju prije sto godina, a danas pratimo tu nemoć svijeta kada je u pitanju Bliski istok. Una mattina mi sono alzato e ho trovato l’invasor…
UKRAJINA Ukrajinski rat ušao je u četvrtu godinu i ne vidi mu se kraja. Rusija je dugo mirno gledala na širenje NATO-a prema istoku i sada ne namjerava stati dok ne ispuni svoje ciljeve. Na Zapadu ratna industrija cvjeta, najposjećeniji su odjednom postali vojni sajmovi, a Europa kupuje rekordne količine američkog ukapljenog plina. Amerika će, kažu računice, do kraja desetljeća pokrivati sedamdeset posto europskih potreba za plinom. Evo odgovora na pitanje zašto se i u Ukrajini ne zaustavi ratni sukob kao što se zaustavio u Gazi, zašto se ne zaustavlja najveća izbjeglička kriza u Europi uslijed koje su milijuni Ukrajinaca raseljeni širom Europe. Zašto su ogromne ukrajinske površine minirane i izgubljene za poljoprivrednu proizvodnju, a više od polovice ukrajinskog stanovništva ovisi o humanitarnoj pomoći. Istovremeno, ratna industrija postaje stup ekonomije u Rusiji, koja je kupce svojih sirovina umjesto u Europi pronašla u Kini i Indiji. Od veljače ćemo govoriti o četverogodišnjem ratu koji već sada ima neizbrisive posljedice, gospodarske i društvene, i za Ukrajinu i za Europu. Međunarodni institut za mirovna istraživanja iz Stockholma (SIPRI) izračunao je kako je 2024. godine više od stotinu zemalja povećalo vojnu potrošnju, po prvi put od ujedinjenja Njemačka je postala država s najvećim vojnim izdacima u Zapadnoj Europi, Ujedinjeno Kraljevstvo ima više od osamdeset milijardi vojnih izdataka godišnje, Švedska je nakon stupanja u NATO odmah potrošila dvanaest milijardi dolara za obranu, a Hrvatska je s milijardom i pol dolara ratne potrošnje bila u prošloj godini treća zemlja u regiji po ratnim izdvajanjima nakon Mađarske i Srbije. Ogroman novac potrošen je na oružje – dok dvije i pol milijarde ljudi, upozorio je papa Lav XIV, nema pristup adekvatnoj prehrani. Iza tih brojeva kriju se slomljeni životi i majke koje ne mogu nahraniti svoju djecu, govorio je papa protekle jeseni onima koji su ga htjeli čuti.
VOJNI ROK I tako smo opet uveli obvezan vojni rok. Za sada u blagoj verziji, u trajanju od samo dva mjeseca, bez obveze za pripadnice ljepšeg spola. Za razliku, primjerice, od Danske koja uvodi vojni rok i za žene, po uzoru na Švedsku, koja se na takav potez odlučila još 2019. g. i Norvešku, koja je kao prva zemlja unutar NATO-a počela novačiti žene još prije deset godina.
Hrvatska je tako postala deseta zemlja u Europskoj Uniji čiji građani moraju odslužiti vojsku. Baltičke zemlje – Litva, Latvija i Estonija, koja tu obvezu nikada nije ni ukidala, na taj način pokušavaju održati vojnu spremnost u novonastalim nestabilnim političkim uvjetima nakon napada Rusije na Ukrajinu i buđenja Europe iz mirnodopskog sna. Finska, Švedska i Danska također su na oprezu i povećavaju broj pripadnika oružanih snaga s tzv. ročnicima, Austrija isto ima obvezan vojni rok, kao i Cipar i Grčka zbog napetih odnosa s Turskom, čiji državljani isto tako prolaze vojnu obuku. Hrvatska se na takav potez odlučila 18 godina nakon što je ta obveza ukinuta, ali bila su to neka druga vremena. Vremena u kojima smo mislili kako smo mi među posljednjim generacijama koje su služile vojsku i kako će od sada to biti posao isključivo za profesionalce – kako više neće biti ratova. Uvijek nas iznenadi ta tama s druge strane svemira.
CENTRALIZIRANA ZEMLJA Ništa novog u priči o centraliziranoj Hrvatskoj, samo novi podaci koji to pokazuju iz godine u godinu iako su se sve hrvatske vlade posljednjih dva i pol desetljeća izjašnjavale za decentralizaciju zemlje. Centralizacija je, međutim, sve veća i gotovo svi poduzetnici koji žele ostvariti zapaženiju poslovnu dobit odlaze put Zagreba, pa je analiza FINE za 2024. godinu pokazala kako je čak 78 posto dobiti poduzetnika (pet i pol milijardi eura) u Hrvatskoj ostvareno u metropoli. Niti jedan drugi grad u Hrvatskoj ne može se ni približiti glavnom gradu kada je dobit poduzetnika u pitanju, niti jedan drugi grad nije ni blizu milijarde, pa čak ni polovici tog broja. Tek se Split približio broju od tristo milijuna eura dobiti, što znači da poduzetnici drugog po veličini hrvatskog grada ostvaruju skoro dvadeset puta manje od Zagreba u kojem su smještene sve državne tvrtke. Broj od dvjesto milijuna eura dobiti uspjela je, osim Splita, premašiti još jedino Velika Gorica, a tek na četvrtom mjestu je Rijeka, nekadašnji industrijski gigant, gdje je ostvarena dobit od 196 milijuna eura. Svi ostali naši gradovi na listi poduzetničke dobiti - Osijek, Varaždin, Dubrovnik, Rovinj, Poreč i Zadar zaradili su te 2024. godine između 130 i 160 milijuna eura. “Stvari” su u Hrvatskoj odavno tako posložene, Hrvatska je centralizirana država koja se neujednačeno razvija i tako će, po svemu sudeći, i ostati, iako će se sve vlasti deklarativno izjasniti za decentralizaciju koja bi trebala povećati gospodarsku moć zemlje.
POREZ NA DOHODAK Desetljećima to već gledamo, odavno već oni koji pokreću nekakvu novu proizvodnju ne razmišljaju o dolasku u Rijeku. Jer investitori, naravno, odlaze, tamo gdje im se više isplati, a Rijeka odavno nije isplativa, samim time ni konkurentno mjesto za neke nove industrije. Nova riječka gradska vlast najavila je kako želi to promijeniti i kako želi da Rijeka postane grad s najnižom stopom poreza na dohodak među deset najvećih gradova u Hrvatskoj, pa bi se porez na dohodak smanjio s 22 na 20 posto odnosno s 32 na 25 posto. Grad na taj način ostaje bez 9 milijuna eura godišnje, ali bi, izračunali su, riječke obitelji imale tako 400 eura godišnje više. Najporazniji podatak u cijeloj toj priči onaj je koji kaže kako bi po novom poreznom prijedlogu tek nekoliko stotina ljudi plaćalo porez na dohodak po stopi od 25 posto, što dokazuje da Rijeka odavno nije grad bogatih ljudi. Davno je Rijeka bila magnet za ulaganja, otvaranje poslova i za dobru zaradu. Danas poduzetnici u Rijeci zapošljavaju tek 33 tisuće radnika, dok zagrebački istovremeno isplaćuju plaće za četristo tisuća ljudi. Bilo je zaista vrijeme da netko nešto pokuša promijeniti.
KRK, TAK IMAM TE RAD I evidencija prometa nekretnina Porezne uprave pokazat će koliko je Hrvatska centralizirana zemlja. Do kraja rujna ove godine samo u Zagrebu prodano je, odnosno kupljeno, osamnaest i pol tisuća nekretnina, a u Primorsko-goranskoj županiji 14 i pol tisuća. Pritom, najveći rast u prodaji stanova i apartmana bilježi upravo riječki kraj. Šturi podaci potvrđuju priču koja kola već godinama, a koja kaže kako su strani državljani odavno prisutni na našem tržištu nekretnina i kako im je najinteresantniji otok Krk, jer građani Slovenije, Austrije i Njemačke za samo nekoliko sati iz svojih domova stižu u apartmane i kuće kupljene na otoku odakle Omišalj i Punat već pušu za vrat Opatiji kada je u pitanju cijena kvadrata u Primorju. “Priča” dalje kaže kako gotovo više ne postoji Slovenac koji nema prijatelja ili rođaka koji posjeduje nekretninu na našem Zlatnom otoku. Potvrdit će je i podatak kako je u 2024. godini svaki četvrti kupljeni stan u Rijeci i okolici bio na otoku Krku, ali i sve one kolone automobila sa slovenskim registarskim pločicama, u kojima zastanemo kada za ljetnih dana želimo prijeći Krčki most. Prednosti Krka so prepoznali že v Antiki, stari Rimljani so ga poimenovali zlati otok, pa ga i Slovenci danas imaju tako zelo radi. Nič nenavadnega če vas po Krku bodo pozdravljali kar po slovensko.
KONTEJNERI, KONTEJNERI Na Zagrebačku obalu počeli su pristajati ogromni kontejnerski brodovi, a do kraja godine iz Rijeke će sa Brajdice i Zagrebačke obale put kontinenta petsto tisuća kontejnerskih jedinica. Veliki broj, a onaj koji se spominje uz budući kontejnerski terminal u Omišlju još je nekoliko puta veći – 3 milijuna kontejnerskih jedinica godišnje. Kako će se prebaciti sav taj teret iz Rijeke, odnosno s Krka, jednog dana kada bude izgrađen terminal u Omišlju, još nije poznato. Za deset godina bi, navodno, trebala biti gotova nova nizinska pruga prema Karlovcu, a s njom i novi most za otok Krk. Hoće li se ti planovi obistiniti danas bi se teško netko usudio prognozirati. U vremenima kada se sve tako brzo mijenja, i tehnološki i geopolitički, prognoze su vrlo nezahvalne. Nitko nema viziju kako će svijet izgledati za deset godina, gdje će biti ratna žarišta, kako će se u svim tim promjenama snaći Europska unija i hoće li opstati u ovom obliku. Hoće li Kina preuzeti svjetski primat, a SAD ostvariti Trumpove prijetnje, hoće li u svim dijelovima društva prevladati umjetna inteligencija – sve su to pitanja na koja danas nitko sa sigurnošću ne može odgovoriti. Kao ni na pitanje hoće li zaista na Krku biti izgrađen tako veliki kontejnerski terminal koji bi mogao primiti šest puta veći teret nego oba današnja riječka terminala zajedno. Tko je početkom sedamdesetih prošlog stoljeća, u puno stabilnijim svjetskim uvjetima, mogao predvidjeti da će promet od petsto (500!) kontejnerskih jedinica na Brajdici narasti na današnjih pola milijuna. Da je tada netko imao viziju razvoja kontejnerskog prometa, sigurno ne bi odlučio graditi kontejnerski terminal u središtu grada.
LNG Srećom, LNG terminali nisu bili u modi sedamdesetih godina prošlog stoljeća, jer bi sigurno netko došao na ideju da se i takav terminal izgradi u Rijeci i Bakru, pa gdje drugdje kad su već tamo koksara i kontejnerski terminal na Brajdici. Danas je taj terminal zauzeo već pola Pećina, a iskrcavanje kontejnera u noćnim satima čuje se širom Sušaka.
Prirodni ukapljeni plin i LNG terminali kod nas su kasno došli u modu, ali naravno da je i za taj projekt odabran Sjeverni Jadran, ne baš na veliko zadovoljstvo stanovnika Omišlja, iako se nakon ruske agresije na Ukrajinu i obustave ruskog plina izgradnja LNG terminala pokazala više nego dobrom za očuvanje energetske stabilnosti ne samo Hrvatske – već i susjednih zemalja. Pogotovo nakon što je protekle jeseni udvostručen kapacitet krčkog terminala, koji je tako postao važno energetsko čvorište za ovaj dio Starog kontinenta na kojem se otvaraju još dva nova plutajuća terminala u Njemačkoj, dok Italija poduzima sve ne bi li postala najvažnija destinacija za američki LNG. Tko bi to rekao, Krk je postao strateški važan ne samo za nas – već i za dobar dio Europe.
FIUME O MORTE Priča o fantastičnom riječkom dokumentarnom filmu redatelja Igora Bezinovića i dalje traje. Nije se ispuhala nakon premijere i desetak prikazivanja u Art kinu, ili nakon desetak napisa na portalima o mnogima izvan Rijeke nepoznatoj povijesnoj epizodi. Fiume o morte i dalje puni Art kino i osvaja nagrade, a uz malo sreće naći će se početkom iduće godine i na dodjeli Oscara. Postao je najgledaniji hrvatski dokumentarni film, osvojio je šest Zlatnih arena u Puli, prikazan je na više od trideset festivala diljem svijeta da bi na kraju, odlukom hrvatskih filmaša najprije postao kandidatom za Goyu Španjolske akademije filmske umjetnosti u kategoriji najboljeg europskog filma, a zatim i hrvatskim kandidatom za Oscara u kategoriji najboljeg međunarodnog dugometražnog filma. Fiume o morte, film u kojem je Igor Bezinović na genijalan način ispričao priču o D´Annunzijevoj okupaciji Rijeke, ruši sve rekorde i ulazi među najznačajnija riječka kulturna ostvarenja svih vremena. A u vremenu u kojem se kuha na sve strane i u kojem se stalno prijeti ratnim sukobom na svjetskoj razini, podsjeća nas kako nekakav čudak, samoprozvani osloboditelj, lako može stvoriti problem koji se i na najvišoj svjetskoj političkoj razini teško rješava. Je li upravo to jedna od tajni uspjeha riječkog filma, jer govori o čudaku u vremenu kada se na svjetskoj političkoj sceni pojavljuju neki novi čudaci? Možda. Možda će upravo to doprinijeti da naslov filma Fiume o morte i ime redatelja filma Igora Bezinovića čujemo početkom iduće godine u Los Angelesu na dodjeli Oscara.
ALDO PAQUOLA Mi Riječani smo, kažu, čudni ljudi. Imamo neke svoje standarde, vrlo često drugima nerazumljive. Ako želimo znati kakvo će biti vrijeme, nećemo pogledati televizijsku vremensku prognozu, nećemo gubiti vrijeme na aplikacijama, već ćemo poslušati što na radiju kažu riječki meteorolozi Smiljan Visković (dok nije otišao u zasluženu mirovinu) ili Ivan Novak. Za Riječane su oni zakon kad se govori o vremenskoj prognozi, uz dužno poštovanje Vakuli i njegovim zagrebačkim kolegama. Kad je film, pak, u pitanju, kada smo, dok smo češće odlazili u kino, htjeli doznati isplati li se pogledati neki film, pročitali bismo filmske kritike Tomislava Kurelca, Darka Zubčevića ili Nenada Polimca, ali uteg na vagi koji će utjecato na odluku otići u kino ili ne godinama, pa i desetljećima, bila je filmska kritika Alda Paquole. Pročitana, naravno, u Valu i Novom listu. Njegova je ocjena filma bila presudna i njegova je procjena bila zakon. Uz njegove smo britke kritike učili o filmu, i ne samo o filmu. Svi koji su poznavali Alda imaju barem jednu zanimljivu priču u kojoj je on bio glavni lik. I one se redovito prepričavaju. Osobno mi je najduhovitija i najzanimljivija ona kada ga je prosvjetni inspektor upozorio da ne može cijelo polugodište posvetiti jednoj lekciji bez obzira što je staljinitzam vrlo kompleksna tema. Nakon međusobnog uvjeravanja činilo se da je Paki, kako su ga kolege u školi zvali, popustio i odlučio na zaprepaštenje prisutnih okončati raspravu i poslušati prosvjetnog inspektora. Ali samo do idućeg nastavnog sata kada je u rubriku u školskom dnevniku upisao naslov nove lekcije – Kritika staljinizma! To je bio Paquola, borac za drugačije društvo poput filmskih junaka o kojima je pisao, kojeg smo rado čitali, pa i slušali u emisiji Goldfinger u programu Radio Rijeke. Aldo Paquola, nezaboravni riječki filmski kritičar koji nas je, nažalost, zauvijek napustio proteklog ljeta.