Kada sam se sredinom ožujka uputio prema nekadašnjem Togliattijevom, a današnjem Jadranskom trgu u središtu Rijeke, kako bih se uvjerio u istinitost ćakula o kolonama štediša Riječke banke koje se protežu gotovo do mora, bio sam uvjeren u preuveličanost i pretjeranost tih priča. Vjerovao sam kako je, kako to inače biva, priča o koloni, kao i kolona sama, rasla od usta do usta. I zaista, kolona ljudi nije se protezala do mora, ali valjda samo zato jer bi u tom slučaju blokirala promet na dvije najvažnije ceste koje povezuju istočni i zapadni dio Rijeke. Međutim, vijugavoj koloni zaista nije bilo kraja! Ljudi uglavnom starije dobi, ali i oni srednjih godina, zabrinutih, ispaćenih, žalosnih lica stajali su u redu čekajući da podignu svoju ušteđevinu iz banke u koju su do jučer imali povjerenja. Jedan postariji gospodin, s kojim se inače pozdravljam kada se sretnemo na Korzu, umjesto pozdrava žalosno mi je rekao: Dva sata već čekam i još ću toliko, izgleda. Ne mogu riskirati. Već sam u Ljubljanskoj banci izgubio dosta novaca. Bojim se za ušteđevinu, ali, znaš i tužan sam, jer više ne mogu nikome vjerovati."
Hrvatsko vjerovati ili ne vjerovati. Hamletovska dvojba biti ili ne biti na ovom komadiću kugle zemaljske dobila je hrvatsku varijantu. Imati povjerenja ili nemati? Jer kome nakon prošlog proljeća i afereRiječka banka može još vjerovati taj mići čovik s kamenaprimorskog, kao i onaj s predjela gorskog: u koga još danas Primorac, Goranin, Sušačan i Riječanin, hrvatski građanin uopće, može imati povjerenja? U vlast? Onu izvršnu, primjerice, nakon tolikih olako datih i neispunjenih obećanja o otvaranju nekoliko desetaka tisuća novih radnih mjesta? U tu istu vlast koja tako poslušno čini sve što joj sugeriraju međunarodne financijske institucije, a koje su isto tako savjetovale, pa čak i ucjenjivale, argentinsku vlast prije financijskog sloma? U sudsku vlast koja ne može riješiti tisuće nagomilanih sudskih predmeta? U zakonodavnu vlast čiji predstavnici unatoč visokim plaćama, ne dolaze na svoja radna mjesta – u saborske klupe? Kome vjerovati? Medijima koji na udarnim mjestima rijetko ili nikad ne ističu pozivne informacije, jer one negativne, navodno, donose bolju prodaju i slušanost? Novinama koje na naslovnicama donose fotografije smrtno stradalih u prometnim ili nekim drugim nezgodama, ubijajući tako i ono zrnce optimizma koje se možda još zadržalo u našem čovjeku, sve zatvorenijem i nepovjerljivijem? Jer kome se još može vjerovati? Zar financijskim institucijama? Bankama? Zar nakon gorkih iskustava i još uvijek neizborene ušteđevine u Ljubljanskoj banci, tamo položene i oročene još u doba propale jugoslavenske federacije, zar nakon što su propale ušteđevine u bankama samostalne Hrvatske(Glumina banka, Gradska banka Osijek,...), i zar nakon što je nakon izbijanja prošloproljetne afere Riječka banka svima postalo jasno da novac nije potpuno siguran ni u današnjim, od države saniranim i zapadnim Europljanima prodanim bankama? Može li se vjerovati bankama u kojima, navodno, jedan čovjek, pa bio on i glavni diler banke, trgujući devizama na stranom tržištu kapitala može prouzročiti gubitak od stotinu milijuna dolara? Kako vjerovati bankarskom sustavu nakon izjava predsjednika uprave Riječke banke kako je glavnog dilera, dakle čovjeka koji je navodno uspio prokockati cijeli jamstveni kapital treće po veličini hrvatske banke, vidio u životu tek dva puta? Vjerovati ili ne u odgovornost takvih ljudi, sjajno plaćenih upravo zbog obavljanja posla na izuzetno odgovornim pozicijama. Može li se vjerovati sustavu čiji čelni ljudi ističu kako su uprava Riječke banke i Nadzorni odbor radili dobro? Toliko dobro da je banka u minusu samo za sto milijuna dolara. Čemu, zapravo, uopće služe onda nadzorni odbori, kad je gubitak banke, istraga će pokazati, skrivan pune četiri godine? Je li zaista jedan čovjek uz nekoliko pomagača – sitnih igrača – mogao slomiti tako veliku banku? Ili je cijela priča o Eduardu Nodilu, glavnom dileru Riječke banke, samo priča za javnost, dok je cijela igra smišljena na nekoj drugoj razini? Kako uslijed svih tih pitanja bez odgovora imati i dalje povjerenja u financijske institucije? Zbog stranih vlasnika, kojima je njihovo privatno vlasništvo, čitalo se u štivima o kapitalističkoj Zapadnoj Europi, svetinja? Pa Bayerische Landesbank, većinski vlasnik banke, nakon izbijanja afere samo se povukao i svoje dionice poklonio hrvatskoj državi, koja je pak Riječku banku opet prodala, Erste banci iz Beča. Mogu li svi oni ljudi, ili barem dio njih, koji su strahujući za svoj novac čekali satima u redu kako bi sa šaltera podigli 270 milijuna eura ušteđevine, opet taj novac povjeriti banci čiji čelni ljudi po izbijanju afere podižu svoju ušteđevinu iz banke? Kako nakon svega toga u Hrvatskoj vjerovati u nečiju odgovornost, moral, pa i poštenje? Može li novi vlasnik, koji je za 85 posto državnih dionica Riječke banke platio 55 milijuna eura, i koji je treću hrvatsku banku dokapitalizirao s još 100 milijuna eura, u svim tim okolnostima vratiti povjerenje građana? Građana koji valjda još vjeruju jedino u Svevišnjeg i u svoje sposobnosti preživljavanja na ovim nemirnim prostorima. Tom novom vlasniku Riječke banke, kao i svima onima koji na ovim prostorima nastupaju s poštenim namjerama, držimo fige, rekli bi Primorci, u pokušaju povratka povjerenja u društvene institucije, ma kako se one zvale. Jer očekuje ih izuzetno naporan i težak posao. Nakon svega, vjerujem, tu će našu dilemu – imati povjerenja ili ne – barem pokušati razumjeti. Believe or not to believe.
U tom i takvom nepovjerljivome proljetnom i ljetnom riječkom i hrvatskom okružju ipak bilježimo i svijetle točke:
Istih onih ožujskih dana kada su Riječani i po četiri sata čekali u redovima ne bi li podigli ušteđevinu položenu u Riječkoj banci, predstavnici Svjetske banke za obnovu i razvoj boravili su na Kvarneru, gdje će sa 150 milijuna US dolara kreditnih sredstava financirati modernizaciju i transformaciju riječke luke. Kapitalan projekt Rijeke, Primorsko-goranske županije, možda i čitave Hrvatske. Ulaganje Svjetske banke u riječku luku, najveće ulaganje te banke u Hrvatskoj, trebalo bi označiti kraj dvanaestogodišnjeg razdoblja u kojem su se glasno postavljala pitanja ima li uopće najveća hrvatska luka svijetlu razvojnu perspektivu. Cilj projekta je povećanje putničkog i teretnog prometa, novi atraktivni sadržaji na području buduće putničke luke u najužem središtu grada, privatizacija lučkih terminala, otvaranje lučkog područja za nove urbane sadržaje, preseljenje dijela gradske živosti s Korza na riječku morsku obalu, ... Vjerovati u sve to ili ne? Vjerovati je ipak ljepše nego sumnjati, ali one koji vjeruju često nazivaju naivnima.
| Sveučilišni kampus
na Trsatu |
Još unazad nekoliko godina ta se ideja ocjenjivala utopističkom, a već za sedam godina, 2009. godine, mogla bi postati stvarnost. Te 2009. godine u Rijeci bi se trebale održati Mediteranske igre, a na području današnje trsatske vojarne više se ne bi nalazila vojska već sveučilišni i bolnički sadržaji. Ideja koja je niknula u Klubu Sušačana, čiji su članovi prije nekoliko godina prikupili tisuće potpisa Riječana zainteresiranih da se na atraktivnom prostoru vojarne na Trsatu smjeste budući studenti Sveučilišta u Rijeci, kao i dio riječkog KBC-a, počinje se realizirati. Polako, ali sigurno. Ministar obrane u Vladi RH Jozo Radoš krajem travnja je na sastanku s predstavnicima Grada Rijeke, Primorsko-goranske županije i Sveučilišta u Rijeci jasno istaknuo kako se predstavnici Hrvatske vojske slažu s tom idejom i da vojska svoje prostore treba dobiti izvan grada. Misao izrečena od strane tako visokog dužnosnika u hrvatskoj vladi potvrđuje kako su optimisti, koji su u svojim dalekovidnim vizijama na Trsatu smjestili sveučilišni kampus, ipak imali pravo. Ono što je još jučer izgledalo neostvarivo, postaje stvarnost. Izgradnjom kampusa i jačanjem Sveučilišta Rijeka postaje pravi sveučilišni grad iz kojeg se, za vjerovati je, neće odlaziti studirati u Zagreb, Ljubljanu, Bolognu i Trst, već naprotiv, u Rijeku će dolaziti mladi umovi iz cijele Hrvatske, a možda i ne samo Hrvatske. One najbolje Rijeka će pokušati zadržati na Kvarneru. Tko bi se tome nadao još do prije nekoliko godina?
Dobitnik ovogodišnje Nagrade grada Rijeke za životnodjelo, i to za doprinos unapređenju medicinske znanosti, jest prof. dr. Nikola Korin. Cijeli svoj radni vijek dr. Korin proveo je u Rijeci, najprije kao stažist, potom kao sanitarni inspektor, te specijalist kirurg, a od 1977. godine kao redoviti profesor na Medicinskom fakultetu u Rijeci. Osnivač je katedre za povijest medicine, koju i danas uspješno vode njegovih nasljednici, te se u medicinskim krugovima već govori o riječkoj školi povijesti medicine.
Zlatne plakete Grb grada Rijeke ove su godine dodijeljene KUD-u Zametski koren, Povijesnom društvu Rijeka i Glazbenoj školi Ivana MatetićaRonjgova, a godišnjim nagradama nagrađeni su prof. dr. Ante Simonić za unapređenje i popularizaciju znanosti, medicinski tim u sastavu prof. dr. sc. Duje Vukas, dr. Karlo Stanić i dr. Darko Ćuruvija za uspješnu djelatnost na polju elektrostimulacije srca, Franjo Butorac za razvoj riječkog izdavaštva, Željko Kesovija za uspjehe u sportskom novinarstvu, Kuglački klub Kvarner Wiener Stadtische osiguranje za ostvarene sportske rezultate, Nada Matošević za umjetničke dosege i razvoj riječke operne i koncertne djelatnosti, te Slavko Grčko za dostignuća na području suvremenog i eksperimentalnog slikarstva i umjetničke grafike. Čestitamo!
| Randić i Turato opet
pobjeđuju |
Sjajni mladi riječki arhitekti Saša Randić i Idis Turato pobijedili su na natječaju za idejno arhitektonsko rješenje preuređenja T-objekta unutar nekadašnjeg industrijskog kompleksa Rikard Benčić u Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Muzej, koji bi prema planovima gradskih vlasti trebalo izgraditi u slijedeće tri godine prema projektu riječkih arhitekata, imat će oko devet tisuća četvornih metara, a cijela zgrada bit će prožeta javnim sadržajima. U muzej će se ulaziti preko recepcije iz pasaža kroz građevinu, a neovisno o muzejskim sadržajima posjetitelji će moći posjetiti predavanja, likovnu radionicu, igraonicu, čitaonicu i kavanu u ostakljenom potkrovlju zgrade. »Krovni belveder«, izjavili su riječki arhitekti nakon pobjede na natječaju, »otvorit će sasvim novi pogled na grad i luku, a noću, osvijetljen, trebao bi predstavljati novi landmark grada.« Zanimljivo, rješenje Randića i Turata razlikuje se od ostalih arhitektonskih i po tome što su muzejska spremišta, inače ukopana u podzemlja, smjestili na katove, jer se nekadašnja rafinerija šećera, a potom tvornica duhana i budući Muzej moderne i suvremene umjetnosti nalazi na području s jakim podzemnim vodama, te bi čuvanje umjetnina u podzemlju zahtijevalo posebne mikroklimatske uvjete.
| Nagrada Mostu
hrvatskih branitelja |
Udruženje hrvatskih arhitekata dodijelilo je godišnju nagradu Viktor Kovačić na području arhitekture Mostu hrvatskih branitelja u Rijeci, projektu Studija 3LHD iz Zagreba. Tako je most, koji je povezao Deltu sa središtem grada i koji je u potpunosti osvojio simpatije Riječana, dobio i priznanje struke.
I ovogodišnje obilježavanje Dana grada Rijeke, blagdana svetog Vida, zaštitnika riječke nadbiskupije i grada na Rječini, započelo je kao i lani svečanim otvaranjem jedriličarske regate Fiumanka. Riječani su u tjedan dana, od 8. do 15. lipnja, mogli biti prisutni brojnim vjerskim, kulturnim, sportskim i zabavnim sadržajima, i to uglavnom na Rivi koja već za sljedeći blagdan svetog Vida više ne bi trebalo da bude parkirni prostor. Dakle, od iduće godine brojna zbivanja na Rivi, zgusnuta u jedan lipanjski tjedan, mogla bi se proširiti na veći dio godine. Fiumanka, održana treću godinu za redom, pretendirajući da postane jedna od riječkih tradicija, ponudila je ove godine sudionicima i posjetiteljima još jednu zanimljivost: na jednoj od jedrilica u riječkoj luci vjenčali su se mladi Riječani Snježana Ajher i Loris Calligaris. Tko zna, možda je i to početak jedne tradicije.
Odlukom Vlade RH naftni terminal u Omišlju, jedini specijalizirani lučki terminal za takve terete u Hrvatskoj, postao je prošlog svibnja sastavnim dijelom riječke luke. Time je proširena ukupna komercijalna ponuda najveće nacionalne luke, što će za čak nekoliko milijuna tona uvećati njezin godišnji promet. Prošle godine je preko Janafovog terminala u Omišlju prošlo oko pet milijuna tona nafte, a ranijih se godina promet kretao i oko deset milijuna tona, te će s tim teretom riječka luka ravnopravno voditi utrku s tršćanskom i koparskom lukom. Naime, upravo je nafta, po prekrcanim tonama, te dvije luke činila bitno uspješnijima od luke u Rijeci.
Primorje opet ima u svojim redovima i u svojem bazenu na Kostabeli osvajača svjetske medalje. Marko Strahija, rođeni Međimurac, a od lani riječki brucoš, osvajač je srebrne medalje na 200 metara leđnim stilom na Svjetskom prvenstvu u malim bazenima u Moskvi. Dvadesetšestogodišnji leđaš Primorja Riječke banke dočekao je svoj trenutak slave i postao viceprvakom svijeta na 200 metara leđno.
Nakon frustrirajućega četvrtog mjesta četiri godine ranije u Ateni, nakon devetog mjesta, što će reći ispadanja iz olimpijske finalne utrke za koju stotinku sekunde u Atlanti, nakon brojnih drugih finalnih utrka bez odličja. Odličje je najzad ipak osvojeno nakon tolikog truda uloženog u dvadesetak plivačkih godina, koje Strahiju nisu spriječile da uspješno završi studij biologije na američkom sveučilištu Columbus, te da lani, u 26. godini, s velikim ambicijama nastavi školovanje na Medicinskom fakultetu u Rijeci.
| Smotra riječkog Sveučiliša |
Marko Strahija, riječki medicinar, dobio je tu čast da na Trgu riječke rezolucije podigne zastavu Sveučilišta u Rijeci, čime je započela redovita godišnja smotra riječkih fakulteta. U tri svibanjska dana u središtu Rijeke riječki su se srednjoškolci mogli upoznati s mogućnostima akademskog obrazovanja u gradu na Kvarneru. Odaziv je, kažu organizatori, bio više nego dobar.
| Donacija Belizara Bahorića |
Prošlog su proljeća Riječani u Modernoj galeriji – Muzeju moderne i suvremene umjetnosti mogli razgledati retrospektivnu izložbu akademskoga kipara Belizara Bahorića, tvorca Mlekarice u Starom gradu, Zajca ispred kazališta, Nogometaša na Orijentovom stadionu i još brojnih drugih djela. Tom je prigodom ugledni hrvatski kipar Modernoj galeriji darovao deset ready-made skultpura iz Draškog ciklusa, realiziravši tako, kako je naveo sam Belizar Bahorić, ideju o kojoj razmišlja dugi niz godina. Ovih dana, kada su banke izuzetno aktualne u našim životima, zanimljivo je prisjetiti se i priče o imenu kipara rođenog u Dragi kraj Sušaka, koju je Belizar Bahorić svojevremeno ispričao na stranicama Sušačke revije. Naime, kiparov otac zasigurno je dobio inspiraciju za ime, naveo je u toj priči Belizar Bahorić, čitajući Šenoinog Mladog gospodina, u kojem se spominje student Belizar kako bira zaporku uz štednu knjižicu u banci.
Riječka je likovna publika mogla prošlog proljeća u Modernoj galeriji razgledati i izložbu slika Emanuela Vidovića i Mate Celestina Medovića iz fundusa splitske Galerije umjetnina. Mato Celestin Medović, jedan od najznačajnijih protagonista hrvatske moderne umjetnosti, po prvi je put predstavljen riječkoj publici, dok su se djela Emanuela Vidovića, osim na nekoliko skupnih izložbi, mogla vidjeti u Rijeci na samostalnoj izložbi još davne 1958. godine.
Osamdesetšestogodišnji klasik hrvatske likovne umjetnosti, autor brojnih portreta, krajolika, ulja na platnu, ilustracija, tapiserija i grafika, prikazao je prošlog proljeća u riječkoj galeriji Grad dio svojeg fascinantnog opusa – recentne slike na temu naslijeđa. Izložba, prva čijem otvaranju autor nije prisustvovao (»U takvim se situacijama nerijetko osjećam kao jedan od izložaka«, izjavio je nedavno.), izazvala je veliku pažnju Riječana, na iznenađenje i organizatora, i likovnih kritičara i samog autora. Stoga je posjetiteljima galerije Grad omogućeno da u Vežinim slikama, koje ishode, zapisat će likovnjaci, iz istog zemljopisnog epicentra kao i njegovi pejzaži – rodnog mu Brista u Makarskom primorju – uživaju tjedan dana duže nego li je bilo planirano.
Četrdesetdvogodišnjeg violinistu iz Rijeke publika u HNK Ivana pl. Zajca tri puta je pozivala da se vrati na scenu, na kojoj je svečanim koncertom obilježio trideset godina umjetničkog rada. Bis za svakih deset godina uspješnog rada nekadašnjega najmlađeg, tada četranestogodišnjeg studenta Muzičke akademije u Zagrebu, studenta Moskovskog državnog konzervatorija, violinista koji je nastupio na Koncertu tisućljeća u Parizu s najvećim glazbenim imenima današnjice, kao i na Milenijskom koncertu u Ujedinjenim narodima, osnivača i dekana prve privatne glazbene akademije u Hrvatskoj – Visoke škole za glazbenu umjetnost Ino Mirković. Tridesetogodišnji umjetnički rad obilježen je u rodnom gradu, gdje je Mirković i prvi put nastupio s jedanaest godina u Guvernerovoj palači.