Ovo ovdje nije ni selo ni grad, ispustilo je geografsku širinu i dužinu koje sad lutaju po svemiru kao violinske žice i tule. Život u ovom gradu mučno je umiranje kao u ovoj zemlji općenito..........Ovaj grad nema klizalište jer vlada uvjerenje da primorskim gradovima klizališta nisu potrebna, da im je dovoljno što imaju pogled na more. Umjesto klizališta, gdje onako filmski, mali i veliki ljudi uz muziku vrte se sve u krug, a šalovi im vijore, vijore i vlada veliko zimsko šarenilo koje se zove zimske radosti (kad već zoološkog vrta nema) ovdje grade nove i nove garaže ....Nešto s ovim ljudima ovdje vrlo je čudno. Kad ih pitam znaš li nekog advokata, kažu ne znam, kad ih pitam tko ti pere prozore, kažu imam jednu, ali stalno je zauzeta, kad ih pitam imaš li nekog da mi presvuče trosjed, vele kupi oglasne novine, stječe se dojam da su ovdje ljudi u školu išli sami, kao da osim njih nitko ne postoji. Ovdje se ljudi slabo druže. Ako se druže, druže se suzdržano, premda valjda ima izuzetaka. Oni koji nisu izuzeci druže se na «vi», ispruže ruku kao da kažu stop!.....Prije nego što najbližima odu u posjet, najave se, uvijek se najave, stalno se najavljuju, jer da banu tako u pola noći to bi bilo strašno, u tuđoj kući da otvore frižider bilo bi neoprostivo, bilo bi to divlje i prosto, a ovdje vlada velika finoća. Ovdje vlada uglađenost i vlada golemi prigušeni oprez. Vlada uvredljivost koju zovu osjetljivost i s kojom teško se je nositi jer guši i sputava kao Schanzov ovratnik.......Ovdje ljudi rijetko se grle kad se sretnu na ulici, rijetko jedan drugog stegnu zdušno. A i što bi se grlili, ionako se stalno sreću. Ništa novo ne dešava se mjesecima, godinama. Netko tu i tamo umre, netko se rodi, netko se doseli, a iseljavaju oni koji mogu ili moraju. Ne znam znači li to da ovdje nitko nikome ne nedostaje, da ovdje ljudi pate od nedostatka čežnje, pojma nemam, možda ima onih koji za nekim (ili nečim) čeznu, vjerojatno ima i takvih, pa bilo bi skroz bolesno, skroz nenormalno da ovdje nijedne takve osobe nema........Sveti Vid zaštitnik je ljekarnika, pivara, plesača, glumaca i gluhonijemih. U staroslavenskoj mitologiji bog Vid bog je svjetlosti, plodnosti i ratne pobjede. U desnoj ruci obično drži rog obilja, a u blizini mu se uvijek nađu kotao, kao simbol hrane, i palma, kao simbol duše, pobjede, uspona, obnove i besmrtnosti. Grad koji ima takvog zaštitnika morao bi biti grad sretnih ljudi koji ne bi trebali imati problema. Vele da grad u kojem trenutno živim štiti baš taj svetac, a opet, grad je to neveselog puka i velikih praznosti........ Najviše hodača ima na šetalištu, a šetalište je gotovo nezaobilazno, presijeca grad. Na šetalištu, uljuđenog hodača, onog gradskog, spopadnu velike muke. Većina ovdašnjih hodača stvaraju prepreke onima koji koračaju ravno, ali to nije zabrinjavajuće jer ovdje malo je onih koji koračaju pravo, ljudi uglavnom idu ukoso pa ne primjećuju sav taj hodajući užas. Ti silni cik-cak šetači motaju se jedni drugima među noge, no to im ne smeta, međunožno motanje prihvaćaju mirno, misle da tako treba......Ne talasaj, to je credo ovog grada........Nazivi ulica apsolutno nebitni su za život ljudi ovdje, što ljudi ovdje izgleda shvaćaju jer ljudi ovdje uopće ne poznaju ulice svoga grada, uopće ih ne koriste u svakodnevnom govoru.......Kako to, postoje gradovi daleko od Mediterana, postoje gradovi koje ne kupa sunce, koje ne zapljuskuje more, a koji pulsiraju, kao da će pući, od prkosa ako ni od čega drugog. To obična je laž, to da toplota zraka grije krv, da miris raslinja raspiruje maštu, dugo već ovaj grad kao da je skamenjen i nijem...........Ovo je grad, ovo je zemlja na rubu svemira, minijaturni satelit koji otkačio se i od sebe samog, pa ostaje mu samo da kruži oko vlastite osi, nevidljive, nevidljivo i bešumno. Možda nije pravedno, ali tako je. Tako su htjeli, tako su pristali oni koji ovdje živjeli su i koji ovdje žive........Šeće malim gradom. Šeće rivom koja nekada se zvala Riva Marco Polo a danas se zove samo Riva. Izbija na trg....Lijep grad, kaže Tessa. Sunčan grad, kaže. Mirni ljudi, pitomi, kaže. Stiže na šetalište. Na šetalištu je šarenilo, mnogo kafića. Ljudi su opušteni, smiješe se, ćaskaju i jedu pecivo. U zraku miris mora. Ima lijepih trgovina, ima lijepih žena, ima lijepih zgrada, starih, ima kamenih ulica, miriše topli kruh. Ima lijepi mir ovaj grad, kaže Tessa konobaru. Možda ovdje malo živjeti? pita sebe. ( Daša Drndić, Leica format, Meandar, 2003.)
Daša Drndić napisala je sjajan roman, knjigu koja se guta, knjigu o nesnalaženju u brojnim društvenim promjenama na području bivše Jugoslavije, o brojnim ranama, i onima iz dalje prošlosti, i onima koje su nedavne društvene promjene stvorile. Na stranicama koje se ne čitaju mirno, naprotiv, želi se što prije doći do kraja, autorica piše o životu u novom gradu koji uspoređuje s ostalim gradovima u kojima je živjela. U poziciji je da taj grad ( slučajno je to baš Rijeka) promatra drugačije od nas kojima skoro svaka njegova ulica nešto znači, podsjeća na neki dio našeg riječkog života. Bez obzira što joj možda ne znamo ime. Pa tko bi, uostalom, i popamtio sve te silne kraljeve, careve i revolucionare koji su ovuda prolazili ostavljajući svoja imena ovdašnjim ulicama. Možda netko sa strane objektivnije od nas gleda na taj naš grad na Kvarneru. Možda. Ako mu rane iz prošlosti ne pomute taj pogled. Tada možda ovaj grad sa šetalištem, rivom i klizalištem uz more(!) može vidjeti i onakvim kakvim ga vidi Tessa na kraju romana
Brodogradilište na zapadnoj strani Rijeke nasuprot onome u Martinšćici doživljava nakon toliko vremena sjajne dane. U 2004. godinu ušlo se s rekordno popunjenom knjigom narudžbi. Čak dvadeset brodova vrijednih više od 570 milijuna US dolara gradit će se u sljedećih nekoliko godina na navozima na Kantridi za grčke i njemačke kupce, te posebice za latvijsku kompaniju Latvian Shipping Line, kojoj će se isporučiti čak deset tankera. S tim ugovorom u 3. maju osigurali su potpunu zaposlenost kapaciteta do kraja 2007. godine, te bi se tih nekoliko godina trebalo iskoristiti za tehnološku obnovu i restrukturiranje riječkog bodogradilišta. Zanimljivo, latvijska kompanija, za koju je gradnja većeg broja tankera dogovorena krajem prosinca prošle godine, stari je klijent 3. maja, sa čijih je navoza još sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća osam tankera otplovilo prema Baltiku. Ukoliko im jednog dana bude potreban remont, nadajmo se da će biti ugovoren u Martinšćici.
Riječka luka pred stečajem! šokantno je djelovao naslov krajem siječnja na stranicama jednog od zagrebačkih dnevnih listova. Još šokantnije podnaslov: Nakon stečaja Viktora Lenca i Croatia Linea, stečajem Luke Rijeka riječko gospodarstvo pada na koljena. Zloguke prognoze, srećom, trajale su tek jedan dan, jer već u sutrašnjem broju istih novina demantirao ih je predsjednik uprave riječke luke Denis Vukorepa. Zle prognoze za riječku luku u novinskom napisu temeljile su se na rezultatima revizije poslovanja naše najveće luke, a koji su pokazivali kako je bivša uprava lažirala poslovne izvještaje, te je, primjerice, gubitak od 30 milijuna kuna u poslovanju 2001. godine prikazan kao dobitak od 411 tisuća kuna. Naravno, protiv bivše uprave podnijete su kaznene prijave, a novi upravitelji lukom najavljuju oporavak i svijetle dane za to naše poduzeće. Gubitak se, tvrde, konstantno smanjuje, promet se povećava, posluje se pod stalnim monitoringom Svjetske banke koja je odobrila 150 milijuna dolara kredita za reorganizaciju tvrtke, obnovu infrastrukture i za investicije u ceste. O stečaju, dakle, nema ni govora. Prošle je godine Luka Rijeka ostvarila 3 i pol milijuna tona tereta, a optimistične prognoze najavljuju povećanje prometa ove godine do 4 milijuna tona, čime bi se promet vratio na onaj s početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Optimistične prognoze temelje se vjerojatno na povećanju prometa u prošloj godini za čak 830 tisuća tona u odnosu na 2002. godinu. Idemo dalje!, viču navijači.
Sjajan prizor mogao se puna dva mjeseca, od 6. prosinca do 6. veljače, vidjeti na gatu Karoline Riječke. Stotinjak Riječana svakog je večernjeg sata sve do ponoći pokazivalo na klizalištu, postavljenom uz samu morsku obalu na sve popularnijem riječkom gatu, svoje klizačko umijeće. Umijeće koje je iznenadilo mnoge. I klinci i srednjoškolci i mladići i djevojke, pa i oni malo stariji, nisu se
bojali pokušati stati na klizaljke i gurnuti se od ograde prema sredini leda. Jedan pad, drugi pad, puno padova, ali mnogo ih je već ove zime na riječkom klizalištu naučilo klizati i uživati na ledu. Čak 14 tisuća! Knjiga dojmova ispunjena pohvalama za ideju o klizalištu, a potpisi ne samo Riječana, već i Lošinjana, Krčana, Rabljana, Istrijana, pa čak i Dalmatinaca. Mnogi od onih koji su bili tek u prolazu kroz Rijeku zastali su i oprobali riječki led. Led koji je razgalio mnoge, jer klizalište je postalo jedno od omiljenijih okupljališta tih zimskih mjeseci. Gradskim ocima, dakle, ne preostaje nego led postaviti i iduće zime za sve te brojne klince, i ne samo klince. Možda bi se već iduće zime moglo razmišljati i o stalnom klizalištu u parku Mlaka ili možda nekoj drugoj lokaciji koja bi za proljetnih i ljetnih mjeseci služila kao rolarište.
Početkom veljače Gat Karoline Riječke ugostio je nakon klizača maškare i ljubitelje maškaranih fešti, a cijeli grad živio je u znaku karnevala od 22. siječnja do 23. veljače. Organizator karnevala – Turistička zajednica Grada Rijeke potrudila se kako bi grad na Kvarneru mjesec dana živio u karnevalskom ugođaju, do ulaznica za predstave u okviru Dana smijeha u HKD-u na Sušaku zbog velikog interesa publike teško se do
lazilo, čak 26 riječkih kafića i restorana uključilo se u karnevalska zbivanja s maskiranim osobljem i interijerima, izabrana je kraljica karnevala Crikveničanka Anita Knez, održane su i dječje karnevalske igre, karnevalske sportske igre, maškarani autoreli i još brojne druge manifestacije koje su pokazale kako organizator dvadeset i prvog Riječkog karnevala – Turistička zajednica Grada Rijeke – zaista želi da karneval u Rijeci i ove godine uspije.Nije se žalilo ni novaca, utrošeno je više od dva milijuna kuna, planirano je da se od karnevala isto toliko i zaradi, u dječjoj karnevalskoj povorci okupilo se 80 grupa, s oko 6 tisuća maskirane djece, u velikoj povorci bilo je skoro 120 grupa s deset tisuća maskiranih, povorku je i ove godine gledalo oko 100 tisuća ljudi uživo, mnogi i posredstvom televizijskih kamera, čak su i kamere MTV-a bile prisutne, dakle uloženom trudu se zaista ne može zamjeriti. Zamjerke međutim i ove godine idu na koncepciju povorke, dugačke, predugačke, razvučene. »Karneval se ne gleda, karneval se živi.« Maskirani ne smiju biti odvojeni od građana, oni moraju biti zajedno, karneval nas mora povezivati, karneval nije kinopredstava koja se promatra i kasnije prepričava. Karneval moraju svi, koji se tih dana i te završne karnevalske nedjelje nađu u gradu, živjeti i radovati mu se zajedno s maskiranima iz povorke. Bez ikakvih ograda. Neka i riječki karneval, kao i onaj stariji preko mora, u Veneciji, bude karneval koji povezuje. Neka takav bude već dogodine.
Sjajna Ksenija Prohaska u naslovnoj ulozi žene od krvi i mesa koja voli i trpi, ljubavnice i majke, grešnice i pokajnice, bivše prostitutke koja čeka da je čovjek njezina života odvede pred oltar. Tamo će je odvesti više nego uvjerljivi Alen Liverić u ulozi Domenica Soriana dok se u pozadini neprekidno čuje more prema zamisli redatelja Jagoša Markovića. Predstava koja je prošle zime bivala više nego burno pozdravljena od riječke publike i za koju se ulaznica i te kako tražila.
Ne doduše toliko da bi se za nju davalo po tisuću kuna na crnom tržištu kako su objavile beogradske novine intervjuirajući redatelja predstave, ali se za nju čekalo u redovima da bi se vidjelo odlične i Prohasku i Liverića, ali i sjajnu Editu Karađole u ulozi starice, upečatljivog Zdenka Botića i ostale koji na sceni govore čakavsko-napolitanskim cocktailom u prijevodu i preradi Daniela Načinovića. Predstava, kako će napisati kritičarka Vjesnika, čija se radnja ne može ni uz najveći napor prepričati čak ni radi dobronamjerne preporuke za gledanje onima koji u teatar idu samo kad im se jamči sigurno uživanje. Riječka Filumena Marturano, rađena po djelu Eduarda de Filippa, složit će se svi kazališni kritičari, imala je sve preduvjete kazališnog hita. To što interes publike ipak nije bio onakav kakav je bio za Karolinu Riječku, tema je za duže rasprave.
Rijeka bi Kazališni park i vrlo atraktivnu pješačku zonu trebala dobiti već krajem ove
godine. Na natječaj za uređenje parka stiglo je jedanaest idejnih rješenja, a prva nagrada dodijeljena je autorskom timu na čelu s Dragutinom Kišem. Prema tom rješenju park će od izuzetno prometne Ulice Ivana Zajca biti odvojen zelenom barijerom – crnikama, lovorom i narom, a u samom parku Riječani će šetati između čempresa i ostalih mediteranskih vrsta. Svoje mjesto u parku dobit će i skulptura Ivana pl. Zajca, a skulptura Dušana Džamonje dobit će prikladnije mjesto od dosadašnjeg. Izborom vegetacije i u tom dijelu grada stvorit će se mediteranski ugođaj, a radovi bi započeli nakon ljeta.
Unazad nekoliko mjeseci riječki vozači svoje limene ljubimce više ne mogu parkirati na Rivi. Riva više nije parkiralište i Rivom se od ove godine prometuje u četiri trake. Na opće zadovoljstvo vozača
kojima je od Žabice do Delte nekada trebalo i više od petnaest minuta, međutim na nezadovoljstvo onih koji su bili naviknuti svoje vozilo ostaviti baš na Rivi. Ukidanjem parkirališta na Rivi i na Gatu Karoline Riječke Rijeka je izgubila više od 350 parkirališnih mjesta, a broj bi se uskoro mogao i povećati zabranom parkiranja u Ulici Ivana Zajca. U međuvremenu vozači su dobili parkirna mjesta u novoj garaži Zagrad, ali ne po istoj cijeni. Borba za parkirno mjesto u gradu nastavlja se.