Norveška, zemlja po mnogočemu slična Hrvatskoj, najugodnije je mjesto za život, već petu godinu redom po istraživanjima Ujedinjenih naroda. Norveška, zemlja za koju znamo da ima 4 i pol milijuna stanovnika kao i Hrvatska, za koju znamo da ima lijepu razvedenu obalu kao i Hrvatska, da je relativno nedavno stekla neovisnost kao i Hrvatska, te da nije članica Europske unije kao što to ni Hrvatska još nije, ali bi uskoro ipak mogla biti. Ipak, su pregovori s Europskom unijom otvoreni u trenutku kada smo već izgubili svaku nadu i kada su sve glasnije bivale poruke kako nam ne treba četvrti B! Ne treba nam, kažu, Bruxelles nakon Beča, Budimpešte i Beograda! Sami smo sad na svome, na, tepaju si, najljepšem mjestu na svijetu. Tepaju nam, doduše, i drugi. Tako je novinar američkog magazina Islands, impresioniran hvarskim poljima lavande ispisao proljetos hvalospjeve o tom našem otoku na čak sedamnaest stranica. Novinaru britanskog Timesa najviše su se svidjeli Korčula, Mljet i Brač, ali je i Brijune počastio pridjevom čudesni, a Rab ga se više nego dojmio svojim zvonicima i pješčanim plažama. Talijani su neprekidno, pomalo i s dozom ljubomore, pisali prošlog ljeta o bistrom i prozirnom hrvatskom Jadranu, Francuzi su Istru nazivali novom Toscanom, Mađari se dive lučkim skladištima i ostaloj našoj industrijskoj arhitekturi u Rijeci, a Nijemci su u svojim novinama, žaleći se na uslugu u Italiji, zapisali kako odlaze tamo gdje će biti rado viđeni – u Hrvatsku.
Međutim, uz to tepanje ti isti Nijemci su u visokotiražnom Spiegelu napisali kako nismo zreli kao nacija, New York Times će u reportaži o Zagrebu pohvalno pisati o šarmu starog grada, ali će se novinar i te kako začuditi cjelodnevnom ljenčarenju po kafićima kojih ima gotovo koliko i stanovnika. U tom istom listu New York Times kolumnist hrvatskog porijekla napisat će, uz sve simpatije koje ima prema Hrvatskoj, kako se u našoj zemlji na jednog stanovnika mogu vidjeti četiri barjaka. Njemački turisti su se požalili svojim turističkim agencijama kako su u Hrvatskoj cijene jednake i u dobrim i u lošim restoranima, Česi su se često osjećali kao gosti drugog reda, pa su se u svojim novinama Plus 7 DNI zapitali: Gdje je nestala nekadašnja dragost kada vas je domaćin pozivao na čašicu ili na dobru večeru? Sada će se do Jadrana doći brže nego za starih vremena, ali nitko vam neće mahnuti kada odete iz hotela Punta u Vodicama. Austrijanci su se Hrvatskoj turističkoj zajednici požalili na smještaj u hotele koje nisu željeli zbog overbukinga, Talijani su nam zamjerili nečistoću na plažama, a Slovenci divlja odlagališta smeća uz ceste. Sve to u turističkoj sezoni koja je pomela sve rekorde, u godini kada je Hrvatska zabilježila deset milijuna turista, pa su u očekivanju još boljih turističkih dana uz obalu u maslinicima počeli nicati novi obiteljski hoteli, a do njih se ceste, protivno svim zakonima, probijaju preko pomorskog dobra. Ruše se suhozidi ili gromače, a njihovo mjesto zauzimaju betonski zidovi. Maslina je ostala neobrana samo u pjesmi, a u stvarnosti maslina je sve češće posječena u utrci za brzom zaradom, u utrci da se na brzinu izgrade novi kapaciteti za one koji će stići na očuvani Mediteran, kako Hrvatskoj tepaju strani novinari, dok naši ispuštaju krikove zbog onog što se radi s našom do jučer očuvanom obalom, sjećajući se kakva je još jučer bila. Prodaju djedovine i kupuju skupe automobile, ruše stoljetne gusterne i pretvaraju u garaže, vinograde pretvaraju u građevinska zemljišta, a smokve i mendule više ne sade. Dugo im treba da narastu i da rode, a vremena nema. Trenutak je za zaradu sada kada nas Europljani i ostali otkrivaju kao komadić očuvane prirode u kojoj smo do jučer živjeli. Do jučer, jer već danas to je druga priča, htjeli mi to, u našoj često slijepoj ljubavi prema predivnoj obali, priznati ili ne. Možemo li je uopće sačuvati lijepom kada bespravni graditelji krše sve postojeće zakone i nekažnjeno osnivaju udruge koje bi trebale zaštiti njihove interese. Interese koji su nas opet podijelili. Na one koji žele izolaciju i one što žele Europu, iako znaju da i u toj Europi ne teče med i mlijeko. One koji misle kako u svojoj zemlji mogu činiti što hoće i one koji žele vladavinu prava i u Hrvatskoj izvan Unije i u Hrvatskoj članici elitnog europskog društva. Bespravni graditelji s jedne strane i romantičari koji žele očuvati kamene kuće, masline i gromače s druge. Trkači za brzom zaradom i protivnici betonizacije. Oni koji su za legalizaciju Vira i oni koji traže da se zaustavi gradnja što unakazuje najljepšu obalu na Sredozemlju. Građevinski lobiji i njihove žrtve. Naše vječne podjele, još od vremena kada su jedni bili pod Mlecima, a drugi pod Turcima. Podjele koje su vidljive i strancima koji znaju gledati poput nekadašnjeg bremenskog gradonačelnika Hansa Koschnicka. Dobro nas upoznavši u ratnim vremenima kao europski upravitelj Mostara ljetos će reći Spiegelu: Imamo dva različita bloka u tom narodu, jedan u zapadnoj Hrvatskoj do sredine Zagreba i taj je nedvojbeno spreman za Europsku uniju. Drugi dio prema istočnim graničnim područjima i Dalmacija spremnost priključenju Europi pokazuju samo kada je u pitanju turizam, ali ne i kada je u pitanju uključivanje u europski identitet.
Europski identitet koji podrazumijeva poštivanje zakona, pa čak i nepisanih pravila. U Skandinaviji su, naime, tek nedavno donijeli zakon o bespravnoj gradnji, jer do sada nije bio ni potreban. Bilo je to nepisano pravilo, tako nešto nikome nije ni padalo na pamet dok se neka od pridošlica s ovih prostora nije tome pametno dosjetila. Europski identitet koji podrazumijeva brigu za sebe, ali i za buduće generacije, poput one u Norveškoj, zemlji koja nam je po mnogočemu slična, ali zemlji koja prihod od naše odvaja za buduće naraštaje kojima ćemo mi, za razliku od njih, ostaviti rasprodanu zemlju, posječene masline, izlovljeno more i betoniranu obalu. Tko još mari što je davno govorio onaj mudri indijanski poglavica kako smo ovu zemlju dobili samo na korištenje i kako je trebamo ostaviti budućim generacijama.
Dogodilo se. Onda kad više nismo vjerovali, kako će u dogledno vrijeme Europska unija otvoriti pregovore s Hrvatskom. Savez dvadeset i petorice otvorio je pregovore s Turskom i s Hrvatskom u trenucima kada se već činilo da se Hrvatska ne može odvojiti od svojih istočnih susjeda s kojima je desetljećima zajedno živjela, te da će zajednički možda u nekoj daljoj budućnosti opet zajedno s njima krenuti put Europe. A do tada trebalo je živjeti izolirano, odvojeno od velikog tržišta i od vladavine europskog prava. Europa nas ipak hoće, iako zapadni mediji (neki) pišu kako je Austrija gurnula Hrvatsku u pregovore, a istočni, pomalo ljubomorno,
objavljuju kako se u Europi ne može postići uspjeh bez jakog prijatelja unutar odabranog europskog kluba. Zar nije tako i u životu u većini slučajeva? Svoje mogućnosti često možeš pokazati tek kada ti netko otvori vrata. Kada ti netko da priliku. Ostaneš li iza zatvorenih vrata, nitko neće saznati za tvoje vrijednosti. Hrvatskoj su vrata otvorena.
Hrvatska je poslovno dno svijeta!, glasili su novinski naslovi proteklog rujna nakon što je Svjetska banka objavila svoju rang-listu zemalja prema uvjetima koje za rad imaju poduzetnici.
Nakon provedene privatizacije Rijeka više nije industrijsko središte, velika poduzeća više ne stanuju ovdje. Među 400 najvećih hrvatskih poduzeća samo ih je dvadeset sa sjedištem u Primorskogoranskoj županiji, a prvo među njima, gubitaš 3.maj, na 43. je mjestu te ljestvice.
Riječka zaobilaznica neće imati četiri prometne trake, dakle puni profil, još sigurno 7–8 godina. Trideset tisuća vozila dnevno, u srpnju i kolovozu i četrdeset, pa i pedeset tisuća vozila, na najopterećenijoj hrvatskoj
prometnici vozit će i dalje na dvije prometne trake od tunela Škurinje do Orehovice. Od Diračja do Škurinja, ako je vjerovati najavama iz Hrvatskih cesta, iduće godine u ovo vrijeme od graničnih prijelaza Rupa i Pasjak vozit će se na četiri prometna traka, a onda će, posebice za ljetnih mjeseci, kod tunela Škurinje na radost brojnih turista dolaziti do zagušenja prometa. Za prometnicu kojom tisuće turista dolazi na odmor u Hrvatsku nema novaca da bi se proširila po cijeloj svojoj dužini, a bit će ih, navodno, tek u idućem četverogodišnjem planu.
Dalmatina, kako nazivaju autocestu Zagreb–Split, utržila, je tijekom dobre turističke sezone 220 milijuna kuna i pokazala se dobrom investicijom u ljetnim mjesecima. Međutim, zimi kada tom cestom prolazi tek oko 5 tisuća vozila dnevno, pokazuje se kako je politika u Hrvata opet bila ispred gospodarstva. Jer, koliko god se mi svi radovali Dalmatini i povezivanju Splita i Zagreba, pitanje je je li ta autocesta, bez obzira na svoju političku važnost, morala imati prednost pred Primorkom, nazovimo tako autocestu Rijeka–Zagreb čiji će puni profil biti izgrađen tek tamo 2 009. godine? Primorkom prođe dnevno 15 tisuća vozila, ima financijske rezerve i za gradnju punog profila i za podmirivanje kreditnih obveza, a kada se one konačno podmire, za dvadesetak godina, donijet će državi, kažu računice, čisti prihod od milijardu eura. Dalmatina će, s druge strane, današnji Primorkin promet doseći tek za pet, šest godina.
| 
Metropolis na jednoj od brojnih fotografija Marka Gracina. U Liverpoolu su lučka skladišta pretvorena u Muzej suvremene umjetnosti, a što će biti s riječkim, još uvijek se ne zna. Borba za njihov spas, da se ne sruše, već dobro iskoriste, i dalje traje. | Sačuvajmo Metropolis! Ne dajmo da ga sruše! To je poruka izložbe fotografija Marka Gracina kojom je riječka industrijska baština početkom rujna predstavljena mađarskoj, a mjesec dana kasnije i riječkoj javnosti ne bi li se ipak uspio sačuvati kompleks skladišta riječke luke koja njihovim rušenjem neće trajno riješiti problem radnog prostora dok se god nalazi u središtu grada. U Londonu se dokovi na Temzi preuređuju u turističku destinaciju Docklands, u Liverpoolu su skladišta pretvorena u muzej suvremene umjetnosti The Tate Gallery, slično se događa i u Lisabonu, Barceloni, Trstu, ...Zar ćemo mi jedini u ime napretka, kojeg naravno želimo i pozdravljamo, srušiti ono što imamo, jedinstveni kompleks u svijetu? Metropolis – kompleks od pet skladišta, najveći je graditeljski pothvat, kažu stručnjaci, ikada izveden u Rijeci, a kojeg Riječani nikada nisu imali prilike obići i razgledati. Zar ćemo zaista dopustiti njegovo urušavanje? Posjetitelji izložbe u galeriji Nacionalnog ureda za kulturno naslijeđe Republike Mađarske u Budimpešti i oni u
Klubu Sušačana na Sušaku rekli su: Ne!. Je li to bilo dovoljno glasno? |
I druga međunarodna konferencija o industrijskoj baštini održana jesenas u Rijeci pokazala je kako su iza industrije ostali objekti koji svjedoče o našoj povijesti i kako vrijede isto kao i svi oni nalazi koji govore tko je sve živio nekada na ovom ili nekom drugom prostoru. Odlaskom industrije Rijeka više nije nečisti i zagađeni grad, ali s njezinim odlaskom ne mora nestati sve ono što se u Rijeci posljednjih stoljeća gradilo u proizvodne svrhe.
| Rijeka je dobila akademiju, riječko sveučilište dobilo je prvu umjetničku instituciju, Hrvatska je dobila Akademiju primijenjenih umjetnosti. Riječko je sveučilište velikim korakom krenulo naprijed obrazujući buduće akademske grafičare, kipare i slikare, čija će se prisutnost u gradu tek osjetiti. | Rijeka dobiva novu Gradsku knjižnicu na Klobučarićevom trgu, prekoputa Filozofskog fakulteta. |
| 
David Kabalin, već pedesetak godina prisutan na književnoj sceni, ovogodišnji je dobitnik nagrade Drago Gervais.
Čestitamo!
|
Ovogodišnja književna nagrada Drago Gervais za najbolje djelo na čakavštini pripala je Davidu Kabalinu, istaknutom pjesniku koji je već pedesetak godina prisutan na književnoj sceni. | | Prošloga je rujna najslušanija radijska postaja u ovom dijelu Hrvatske obilježila svoj šezdeseti rođendan. Tom su prigodom, kao nekada Beatlesi s krovova, riječki dečki iz En Facea s radijskog balkona na Korzu razveselili rokersku, a klape Kastav, Fortunal i Nevera klapsku publiku. Radio Rijeka prvi put se oglasila u eteru 16. rujna 1945. godine iz Voloskog: Ovdje Radio Rijeka, prve su izgovorile Barbarina Ožegović na hrvatskom, a Ida Modica Milković na talijanskom jeziku. Iz Voloskog Radio Rijeka seli na Kozalu, pa u Guvernerovu palaču, a od 1951. godine nalazi se na Korzu. U onoj istoj zgradi u kojoj je prije 100 godina potpisana Riječka rezolucija. |
Većim brojem nogometnih susreta u listopadu obilježena je u Rijeci stogodišnjica tog sporta na Kvarneru. Danas Rijeka i Orijent, a nekada Torokves, Libertas, Club Atletico Fiumano, Gloria, Olimpia, Hrvatski sokol. Prvu utakmicu prije 100 godina odigrali su Club Atletico Fiumano i F. C. Slavonija , ekipa sastavljena od članova posade broda koji je plovio na relaciji Rijeka – New York. Rezultat – 2:0 za Slavoniju, igralo se na ulazu u Torpedo pred 500 gledatelja.
Šampion uređenosti turističkih gradova obalne Hrvatske i dobitnik nagrade Plavi cvijet Hrvatske turističke zajednice za 2005. godinu gosparski je Dubrovnik, a druga nagrada odlazi u Primorskogoransku županiju – gradu Rabu, lanjskom pobjedniku te akcije.