Zovem se Ivan, imam 45 godina i živim u Zagrebu. Tako bi izgledalo kratko predstavljanje prosječnog građanina Hrvatske danas – već šestu godinu u trećem tisućljeću. Ivan ima 45 godina i još uvijek je u braku, i to nakon 14 godina zajedničkog života, iako broj rastava u Hrvatskoj rapidno raste. Oženio se u kasnim dvadesetim godinama tri godine mlađom Anom, a supruga mu se vrlo lako mogla zvati i Marija, Maja, Ivana i Božena. To su, naime, prije četrdesetak godina bila najpopularnija ženska imena u Hrvatskoj. Ivanovi prijatelji i znanci zovu se Darko, Jure, Ante i Martin. Kao tipična hrvatska obitelj Ivan i Ana imaju jedno ili dvoje djece: Lovru i Luku ili Filipa i Marka, a ako su u pitanju djevojčice, nazvali su ih kratkim imenom – Nika, Sara, Mia ili Tea. Ivan i Ana zaključili su svoje obrazovanje već nakon mature, te se ona zaposlila u trgovini, a on u prerađivačkoj industriji. Žive u Zagrebu koji svake godine dobija oko pedeset, a lani čak 80 tisuća novih stanovnika. To je još jedan od razloga zašto je cijena kvadrata Ivanovoj obitelji previsoka, pa će kredit za stan otplaćivati još godinama. U kupovini stana u Novom Zagrebu pomogli su im roditelji, bez čije bi pomoći još uvijek bili podstanari, jer Ivan mjesečno zarađuje 4.000, a Marija oko 3.000 kuna, što je znatno ispod prosječne plaće u Hrvatskoj, koja se približila iznosu od 5 tisuća kuna. Takve su, međutim, prosječne plaće u njihovim djelatnostima.
Nekada su ceste imale ljepša imena, investitori ih nazivahu po lijepim ženama, Jozefinama, Doroteama i Karolinama. U današnjem svijetu kada se sve gleda kroz brojeve, i prometnice su dobile samo brojčane nazive. Tek je autocesta od Zagreba do Splita nazvana Dalmatinom, a Primorci bi da se nova cesta od metropole do Rijeke nazove Primorkom. Tko zna, možda početkom idućeg desetljeća netko pokrene inicijativu i da se nova prometnica od Zagrebačke obale u riječkoj luci do Škurinja nazove nekim romantičnijim imenom od onog pod kojim je planirana i izgrađena – D403. O njezinom bi imenu u današnje vrijeme kad smo tek doznali kojom će trasom ići, bilo bespredmetno raspravljati. Njezina gradnja, naime, sigurno neće ni započeti do kraja 2008. godine. Jednom kad se izgradi, bit će dugačka 2 i pol kilometra, ići će paralelno s Osječkom ulicom u dužini od stotinjak metara, kada će se njome ulaziti u tunel Podmurvice dugačak 1250 metara. Budući tunel prolazit će ispod Vukovarske, Čandekove i Zvonimirove ulice, a vozače će sunce opet obasjati u blizini zgrade Novog lista. Novom će prometnicom teretna vozila preko nadvožnjaka proći iznad nekadašnje Industrijske, sada Baračeve, da bi se spustila na Zagrebačku obalu gdje japanska tvrtka Kajima već gradi novi kontejnerski terminal koji će biti završen do 2008. godine. Od Škurinja pa do Mlake novim će tunelom vozači stizati za samo nekoliko minuta, ali tek, u najboljem slučaju, za nekih pet godina.
D-404, izlaz iz tunela iznad Martišnjice. Tunel na prometnici D-403 na kojoj radovi još nisu započeli vodit
će od Škurinja ispod Vukovarske, Čandekove i Zvonimirove ulice sve do Novog lista.
Uskoro, možda već u rujnu, u središtu Rijeke više neće biti ni jedne kinodvorane. Nakon otvaranja Tower Centra filmove ćemo gledati u multiplex dvorani koja će na 150 tisuća kvadrata imati sve moguće popratne sadržaje, a samo će se stariji s nostalgijom prisjećati Viševice, Garibaldija, Partizana, neki čak i Tuhobića i Jadrana. Rijekatekstil, pedesetpostotni vlasnik Rijekakina, u prostoru kina Kvarner otvorit će novi prodajni prostor (što je s najavljivanim art-kinom?), kino Croatia nakon pola stoljeća vratit će se u posjed kapucinske crkve, u Viševici i dalje ostaje kockarnica, barem dok ne istekne višegodišnji najam, a Teatro Fenice postat će, po svemu sudeći, vlasništvo Grada Rijeke i u tom će se prostoru i dalje održavati različite kulturne priredbe. Želite li pak u kino - pravac Pećine.
Venecija, 17. stoljeće. Barnaba, ulični pjevač promatra iz prikrajka djevojku iz puka Giocondu koja brine o svojoj slijepoj majci, a zaljubljena je u Enza koji, međutim, nije kao što to ona misli siromašni dalmatinski mornar, već prognani princ Grimaldi. Ali Enzovo srce pripada Lauri koju je oteo i svojom suprugom učinio venecijanski moćnik Alvise. Ne, to nije sadržaj jedne od sapunica toliko gledanih na hrvatskim televizijskim programima, riječ je o nečem puno kvalitetnijem – operi Amilcarea Ponchiellija koja je s trijumfalnim uspjehom praizvedena u milanskoj Scali 1876., a samo devet godina kasnije bila je repertoarni hit prve sezone u novosagrađenom Teatru Comunale, danas HNK Ivana pl. Zajca, kojim se Rijeka priključila gradovima koje krase kazališne zgrade Fellenera i Helmera. Sto dvadeset godina kasnije La Gioconda pod dirigentskom palicom Nade Matošević i redateljskom Ozrena Prohića na premijeri doživljava ovacije prepunog gledališta. Publika, ne samo ona riječka, već i ona pristigla iz drugih hrvatskih kao i slovenskih gradova, s oduševljenjem je pozdravila Gabrielu Georgievu, bugarsku sopranisticu koja se po prvi put okušala u teškoj naslovnoj ulozi, ali i zbor i orkestar opere, baletni ansambl, Kristinu Kolar (Laura), Ivicu Čikeša (Alvise), Nedu Martić (Giocondina majka), Marzija Giossija (Barnaba), nešto manje Ernesta Grisalesa (Enzo), dok kritičari nisu štedjeli pohvale za maštovite kostime Irene Sušac, scenografiju Dalibora Laginje, svjetlo Zorana Mihanovića, koreografiju Snježane Abramović. Rijeka je dobila opernu produkciju vrlo ujednačene visoke kvalitete svih njezinih dijelova, složiše se u ocjeni nakon premijere kritičari svih hrvatskih dnevnih listova. I zbog takvih ocjena šteta je što je već prva repriza odigrana pred polupraznim gledalištem.
Rijeka je dobila opernu produkciju vrlo ujednačene visoke kvalitete svih njezinih dijelova.
Tako su o La Giocondi u HNK Ivana pl. Zajca pisali hrvatski listovi.
Prekrasnu zgradu sinagoge na riječkom Pomeriju možemo vidjeti, nažalost, još samo na fotografijama. Ipak, jedna je sinagoga, ona u Ulici Ivana Filipovića, sačuvana kao jedna od triju u Hrvatskoj, uz onu splitsku i dubrovačku, i postupno se obnavlja. Izgrađena je 1930. godine, očuvan je njezin izvorni izgled, a nakon restauriranja njezinog sakralnog dijela ove će godine biti obnovljen i vanjski dio zgrade koja je puno više od sakralnog objekta. Pri predstavljanju novog izgleda njezinog restauriranog sakralnog dijela svi posjetitelji suočili su se s Životom Ane Frank, fotoizložbom koja prikazuje dolazak nacista na vlast i, kroz život djevojčice u svijetu poznate po svojem dnevniku napisanom prije deportacije u logor, gdje umire od tifusa, i progon židovskog stanovništva u Njemačkoj i Nizozemskoj. Još do prije nekoliko godina dok nismo vidjeli razne snimke vojničkih mučenja s brojnih meridijana i paralela, bili smo uvjereni kako se takvi događaji u povijesti više ne mogu ponoviti.
Te prosinačke subote iz Trsta gdje se odlučivalo o budućim domaćinima velikih plivačkih priredbi, stigla je sjajna vijest. Najzad je Rijeka dobila jednu veliku sportsku manifestaciju, i to baš onu koju se najviše željelo - Europsko prvenstvo u plivanju u malim bazenima, i to 2008. godine kada će Primorje proslaviti stotu obljetnicu postojanja. Nakon što su izgubljene tri utrke za organizaciju Mediteranskih igara – 2001., 2005. i 2009. godine, jedna velika sportska manifestacija ipak stiže na Kvarner, i to u novi bazenski kompleks čija bi izgradnja trebala biti gotova do kraja 2007. godine..