| 
Godina Nikole Tesle obilježena je i u Rijeci
postavljanjem spomen-ploče na osnovnoj
školi koja nosi ime slavnog izumitelja. |
Godina je Nikole Tesle, godina je Borisa Papandopula, godina je dr. Vladimira Preloga. Obilježavamo 150 godina rođenja znanstvenog genija, i 100 godina rođenja glazbenog genija i rođenja kemičara i nobelovca. Slavimo znanstvenika koji je za sobom ostavio 700 patenata što su promijenili svijet, glazbenika čija bi djela trebala mijenjati ljude i oplemenjivati ih te pokretača proizvodnje lijekova na ovim prostorima. Prisjećamo se trojice veličanstvenih za kojima je ostala poruka: Samo radom i stvaralaštvom mogu se postići rezultati kojima ćete ostati upamćeni. Poruka koja je danas aktualnija nego ikad ranije i koja nam danas, 100 i 150 godina nakon njihova rođenja, treba kao spasonosna misao vodilja da bi se u Hrvatskoj obranili od lažnih vrijednosti koje se promiču, od bahatosti bez pokrića, olakog bogaćenja na rubu kriminala, života iznad svojih mogućnosti, pa neka sutra bude što bude, nogometnih managera prostačkog rječnika kojim se daje prostor u svim medijima, pa i na javnoj televiziji; kako bismo se obranili od sponzoruša, štikli i narodnjaka, lijenosti i mentaliteta lako ćemo, od rasprodaje svega što nam oni prije nas ostaviše. Iza tri grandiozna uma koja su neprekidno stvarala ostala je misao koju svatko tko to uistinu želi, može pročitati između njihovih biografskih redova. Ostaviše nam poučak koji nam je danas u vremenima lažnog glamoura i vladavine mediokriteta prijeko potreban kako bismo spasili što se još spasiti da, kako novi mladi znanstvenici ne bi morali poput Tesle i Preloga negdje vani pokazivati svoje vrijednosti, da im se sutra, kao Zagreb danas Tesli, ne bi opet ispričavali, da neki Papandopulov nasljednik ne mora preživljavati vozeći kamion kao što je on morao, a tko zna što je u tih pola godine moglo još završiti na notnom papiru. Rad i stvaralaštvo, a ne lijenost, stvarati, a ne prodavati davno stvoreno na čijim bi temeljima trebale nicati nove vrijednosti, biti mrav, a ne cvrčak bez obzira što nam je cvrčak ponekad zabavniji od dosadnog marljivog mrava, interpolirati, a ne rušiti, širiti dobre vibracije, a ne zavist i mrzovolju! To je poruka koja se može iščitati danas iz ostavštine velikih ljudi koje je Hrvatska dala svijetu - velikog Tesle, velikog Papandopula i velikog Preloga, čiji se znanstveni i glazbeni nasljednici možda i sada nalaze među nama, a mi ih ne prepoznajemo i ne dajemo im priliku. A kako bismo ih i prepoznali kada su gurnuti daleko od svjetla javnosti koja prati korake na štiklama, prošetavanja po špicama, ljubavne priče u zaleđu. Na greškama, pogotovo onim velikim, treba učiti. Jer lako je danas, nakon što je po Tesli nazvana i jedinica za mjerenje gustoće magnetskog toka i asteroid i krater na Mjesecu, podizati spomenik znanstveniku kojem se već poklonio čitav svijet, lako je danas, iako još uvijek nema svoju zvijezdu u Opatiji, odavati priznanja Papandopulu nakon što smo postali svjesni da se radi o hrvatskom Mozartu, lako je danas svojatati Preloga nakon što je postao prva asocijacija za kemiju u Hrvatskoj. Trebalo ih je prepoznati jučer i omogućiti im sve što nismo kako bi nam ostavili i više od pouke koja je ostala za njima. Rad i znanost u prvom planu, a ne nogometni manageri i lake note. Stvarati, a ne hodati na štiklama. Istina, s njih je bolji pogled, ali se s njih lako i pada.
Rijeka je najzad, nakon sedam godina izrade, dobila generalni urbanistički plan prema kojem će se razvijati sljedećih dvadesetak godina. GUP je rađen u vrijeme transformacije grada na Rječini iz industrijskog u postindustrijsko urbano središte i prema njemu Rijeka postaje središte 1znanosti, urbanog turizma, prometno čvorište i grad koji će i dalje razvijati lučku djelatnost i brodogradnju. Puno se toga može iščitati iz donijetog plana, a puno se toga iz plana već i realizira, jer sveučilište već djeluje na Trsatu, a grad se već neko vrijeme otvara moru. Trsat i Gateway su projekti koje više nitko ne može zaustaviti, pažnja onih koji vole gledati unaprijed usmjerit će se prema južnoj Delti i novom waterfrontu uz Rječinu gdje bi trebalo dobiti šetnicu, ali i stanove i kulturne sadržaje u Harteri, zatim prema Rujevici sa stadionom i sekundarnim gradskim središtem. Rijeka se već danas ne može usporediti s Rijekom prije 15-ak godina, a kamoli s gradom kakav bi Rijeka trebala postati za nekoliko godina kada će već biti realizirani projekti Sveučilišnog campusa, Gradske biblioteke, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, bazenskog kompleksa, rukometne dvorane na Zametu, autobusnog kolodvora, lučkog putničkog terminala, .... Snovi polako, unatoč brojnim sumnjama i vječnim financijskim poteškoćama, postaju realnost.
Prekrasna zgrada Akademije primijenjenih umjetnosti na Trsatu. Tko bi rekao kako je to još nedavno bila vojarna?
San o Trsatu kao sjedištu Sveučilišta u Rijeci više nije samo san. Zgrada zapovjedništva vojarne na Trsatu od ove je jeseni ispunjena mladošću bez uniformi, na tri etaže i u potkrovlju školuju se studenti Akademije primijenjenih umjetnosti, a tek je jedan kat privremeno ustupljen studentima psihologije dok se 2008. godine ne izgrade nove zgrade Filozofskog i Građevinskog fakulteta, Visoke učiteljske škole i sveučilišnih odjela za matematiku, fiziku i informatiku. Iza same zgrade Akademije primijenjenih umjetnosti stvara se i amfiteatralni dio za nastavu na otvorenom, predstave i izložbe. Rijeka dobija sve uvjete da postane grad znanja, već krajem 2008. godine na Trsatu će nastavu polaziti oko 6 tisuća studenata, 750 će ih se smjestiti u campusu, a već se sada može govoriti o skorašnjem povećanju broja od 19 tisuća studenata koji sada studiraju na 44 preddiplomska studija u Rijeci. Rijeka – studentski grad, san koji više nije san, iako je još prije nekoliko godina, kada je Klub Sušačana organizirao potpisivanje peticije da se trsatska vojarna prepusti Sveučilištu, sve izgledalo tako nedostižno.
Iako je popis stanovništva prije nekoliko godina otkrio poražavajući podatak o tek nekoliko postotaka fakultetski obrazovanog hrvatskog stanovništva, Hrvatsku bismo ipak mogli nazvati zemljom studenata. Naime, čak 80 posto srednjoškolaca nakon mature upisuje se na neki od studija, ali, nažalost, čak 60 posto upisanih nikada ne diplomira. Prosjek studiranja u Hrvatskoj je 7 i pol godina, a najduže se studira na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, gdje je prosječna dužina studiranja čak 8 godina i 10 mjeseci. Dva mjeseca kraće studira se na Kemijsko-tehnološkom fakultetu u Splitu, a maratonskom studiranju skloni su i zagrebački studenti strojarstva i brodogradnje, kojima u prosjeku do diplome treba osam godina. Ekonomiju se studira nešto kraće – u Zagrebu 5 godina i 8 mjeseci, a u Rijeci godinu dana duže. Budući pravnici najbrže studiraju u Splitu, gdje im za diplomu treba 6 godina i 3 mjeseca, a najsporije do diplome stižu u Osijeku i Rijeci, gdje im do diplome treba 7 godina. Budući pomorci, novinari i politolozi studiraju 6 godina i 4 mjeseca, a najrevnije studente posljednjih godina, kaže statistika, imali su Filozofski fakultet u Puli, Učiteljska akademija u Zagrebu i Fakultet za turizam u Dubrovniku, gdje je prosjek studiranja bio ispod 6 godina.
Ipak su spašena. Riječko društvo povjesničara umjetnosti uspjelo je u svojem naumu, nije dalo da se veličanstvene građevine podizane u doba najveće moći Rijeke samo tako sruše bez valjanog razloga. O kakvoj je vrijednosti riječ, Riječani će tek moći vidjeti nakon što nekadašnja skladišta postanu ekskluzivni poslovni ili čak stambeni prostor. Prije toga će se, naravno, Grad Rijeka morati izboriti da postane vlasnik tih vrijednosti koje nisu samo jedan od temelja riječkog identiteta - već kulturni spomenik nadnacionalnog značaja. Lučka uprava u zamjenu za skladišta dobit će 50 tisuća nasipanog prostora na Praškom pristaništu, a kako doći do potrebnih 40 milijuna američkih dolara potrebnih za tu operaciju, pitanje je na koji će odgovor morati potražiti Ministarstvo financija.
Riječka Lučka skladišta su ipak spašena. Umjesto rušenja, veličanstvene građevine bit će pretvorene u ekskluzivni
poslovni ili stambeni prostor.
Riječka luka bi, tvrde stručnjaci, u doglednoj budućnosti ostvarivala promet od 25 milijuna tona. Dakle, dvostruko više od lani ostvarenih 11,8 milijuna tona. To će, navodno, biti moguće po okončanju gradnje riječkog prometnog čvora, dakle, ceste D-403 (Škurinje – Zagrebačka obala) koja bi prema planu bila gotova do kraja 2009. godine, zatim ceste D-404 (Brajdica – čvor Draga) koju se planira izgraditi do kraja 2007. i izgradnje punog profila autoceste do Zagreba. To, međutim, nije sve. Modernoj luci potrebna je i ravničarska pruga o kojoj se sve glasnije govori i u državnim krugovima. Tek s novom prugom riječka luka može krenuti prema novim milijunima tereta koji će, nadajmo se, kao i u svim velikim svjetskim lučkim gradovima izaći iz gradskog središta.
Neke ideje ma kako dobre bile, zauvijek ostanu samo ideje i nikada se ne realiziraju. Ideja o gradskoj željeznici kojom će Riječani brzo stizati s jednog na drugi kraj grada, i s kojom će se od Matulja i Krasice bez gubljenja vremena u prometnim gužvama stizati do riječkog središta, stara je barem dvadesetak godina, a realizacija se još uvijek ne nazire. U međuvremenu tu ideju polako potiskuje nova – ona o lebdećoj željeznici, koja se sada čini kao futuristički projekt, ali koja bi mogla zaživjeti već u idućem desetljeću. Ideju o projektu koji je izrađen u suradnji s američkim partnerom American Maglev Tehnology prošlog je proljeća obznanio koordinator projektnog tima s Veleučilišta u Rijeci dr. Ivan Miloš, a trasu od Medveje do zrakoplovne luke na Krku gradilo bi se uz postojeće prometnice i nalazila bi se na stupovima visokim deset metara. Stanice bi bile udaljene jedna od druge 500 metara, najviše jedan kilometar, a središnja gradska postaja nalazila bi se u spašenim lučkim skladištima. Projekt je rađen po uzoru na već realizirane u Šangaju i Dubaiju i na onaj münchenski čija je realizacija u tijeku, a dosadašnja iskustva pokazuju kako je za montažu jednog kilometra takve trase potrebno 38 dana. Unutar grada lebdeći vlak kreće se brzinom od 80 km/h, a izvan grada dostiže brzinu i od 280 km/h — i tada sam proizvodi pogonsko gorivo. Opasno? Stručnjaci su izračunali da bi se ozbiljna nesreća mogla dogoditi svakih 11 tisuća godina. Skupo? Za realizaciju ideje trebalo bi osigurati 270 milijuna dolara. Eto nove zanimljive ideje o kojoj bi se moglo pričati sljedećih dvadesetak godina. Tko zna, možda se i realizira.