Rijeka, an incredibly ugly town. Takvu je ocjenu o Rijeci objavio prošlog ljeta The New York Times umanjivši s tih nekoliko riječi gotovo sve što je proteklih petnaestak godina učinjeno i isplanirano ne bi li ovaj grad opet zasjao nakon desetljeća stagniranja i sivila. Petnaest godina popločavanja, farbanja, projektiranja, gradnje − i bazenskog kompleksa i gradske biblioteke, studentskog kampusa i lučkih terminala, kazališnog parka i muzeja moderne umjetnosti, petnaest godina vraćanja pločnika pješacima, mora građanima... Sve to, eto, još uvijek nije dovoljno da neki turist prolaznik Rijeku ne ocijeni ružnim, i to nevjerojatno ružnim gradom. Kao da su u pitanju one godine sivila kada se bježalo iz središta grada u poslijepodnevnim satima, kada u gradu nije bilo niti jednog obnovljenog trga, (sjetite se, autobus četvorka vozio je preko Jadranskog trga), kada je Rijeka bila pretvorena u radničku spavaonicu i kad ju se na nekoj višoj razini od lokalne moglo prepoznati tek po alternativnim kulturnim snagama.
Iskreno, u Rijeku se ne zaljubljuje na prvi pogled, osim kad se je vidi s mora. Ipak, što vas može navesti na tako strogu ocjenu o nekom gradu? Teško ćemo se, bez obzira na našu neobjektivnost, složiti kako se radi o ružnom gradu. Grad takve arhitekture ne može se tako ocijeniti. Možete li, međutim, uopće skrenuti pogled prema gore kako biste uočili poneki arhitektonski detalj ako na putu od željezničkog kolodvora pa do luke svu pažnju morate usmjeriti prema psećem i golubljem izmetu na pločniku? Može li prolaznik kroz grad u Dolcu, možda i najljepšoj ulici u gradu, podignuti glavu prema Venecijanskoj kući kad ga i tamo očekuju isti problemi kao i u Krešimirovoj? I to u gradu koji se hvali bogatstvom vode!
Kao i svi naši gradovi, i Rijeka je platila svoju cijenu – cijenu rata, poraća i ne brige za baštinu u ono vrijeme. Desetljeća za ostajanja ne nadoknađuju se brzo, potrebno je i vrijeme i novac da bi se izgradilo sve ono što nam treba. Ali u tim velikim bitkama - za bazenski kompleks na Kantridi, studentski kampus na Trsatu, gradsku biblioteku nedaleko Školjića, novu zgradu muzeja moderne umjetnosti u Benčiću i novi putnički terminal na lukobranu, ne smijese zaboraviti na male životne utakmice odlučujuće za ugodan gradski život. One za koje ne trebaju gomila novca i veliki krediti već nešto sredstava, puno dobre volje i građanskog utjecaja. Utjecaja koji neće dopustiti da se ionako rijetki parkovi pretvore u mjesta na kojima se druže samo vlasnici pasa i njihovi ljubimci za kojima ostaje gomila znate već čega. Treba nam građanskog utjecaja koji neće dozvoliti da se tek popločeni i obnovljeni trgovi i ulice ostavljaju neočišćenima, da odbačene i već pocrnjele gume za žvakanje na asfaltu i novim kamenim pločama postanu normala, kao i grafiti na tek obnovljenoj fasadi.
|  Središte Rijeke prošloga ljeta: nakon obavljenih radova kamene kocke mjesecima stoje odložene sa strane, a odbačene, pocrnjele gume za žvakanje postale su već normala, iako su na popločenje ulica potrošeni milijuni kuna. Pseći izmet nalazi se gotovo na svakom koraku, a odbačenog smeća više ima kraj kante za smeće nego u njima. Kontejnere ne zatvaraju ni djelatnici Čistoće, a kamoli građani. Bez snažnog građanskog utjecaja, bez komunalne policije i novčanih kazni uvijek ćemo ostati šporki stari grad. |
Započeli su pregovori sa Svjetskom bankom o novom kreditu za razvoj riječke luke kojim bi se uredila Delta, Porto Baroš, izgradila cesta D-403, nasipala Praška obala u zamjenu za prostor na kojem su, srećom, ostala stara skladišta. Za cijeli projekt trebalo bi izdvojiti oko 150 milijuna eura, a pregovori sa Svjetskom bankom mogli bi se okončati do jeseni 2007. Već godinu kasnije trebalo bi započeti radove na tunelu Rujevica dugačkom 1300 metara. Uz cestu, luka bi trebala dobiti i ravničarsku prugu do Zagreba, do kojeg bi se putovalo samo sat vremena i kojom bi do Rijeke stizalo 25 milijuna tona tereta godišnje.
Ideja je više nego dobra – sajam cvijeća i slatica ispred Konta. Sadnice, ukrasno bilje, balkonsko cvijeće, aromatične biljke, začini plus slatkiši iz Kontinentala. Zvuči lijepo, zvuči i slatko. I izgledalo je tako na otvorenju prvog Fiumana festivala krajem rujna. Očekujemo drugi, pa treći i tako redom, nadajmo se svaki još bolji i bolji.
Još jedno uspješno organizirano boćarsko prvenstvo u Rijeci. Nakon svjetskih prvenstava i za juniore i za seniore Rijeka je ugostila najbolje europske boćare i dobila epitet boćarski raj. U tom raju hrvatski dečki, predvođeni izbornikom Dinkom Beakovićem, osvojili su čak pet odličja (jedno zlatno), svrstavši se tako po učinku odmah iza galskih pijetlova koji su s Kvarnera u Francusku odnijeli tri zlata.