Čovjek uči dok je živ. I mijenja se. Mijenja svoje stavove, razmišljanja i odnos prema okolini. Tako je barem kod mudrih glava. Mijenja se, naime, svijet, pa tako i ljestvica vrijednosti. Nekada te promjene donose bolje, nekada lošije, ali uglavnom je to mješavina boljega i lošijega.Upravo zbog tih promjena teško povlačimo paralele između prošlosti i sadašnjosti, između onoga nekad i ovoga sad, iako se često zapitamo što bi neki političar zapamćen u svjetskoj povijesti odlučio u današnjem vremenu, do kojeg bi izuma neki znanstvenik danas mogao doći, što bi se nalazilo na današnjim slikama nekih slavnih slikara, koliko bi vrijedio u milijunima neki sportaš iz davnih vremena. Na ta pitanja, naravno, nemamo odgovore, možemo tek nagađati kolika bi danas na tržištu bila cijena neprežaljenoga Dražena Petrovića, koliko bi milijardi kredita od Zapada u ovakvom svijetu izvukao Tito (pitanje je i zakoju državu?), na kojem bi izumu u današnjim uvjetima radio Leonardo, što bi se danas rodilo u Teslinom laboratoriju, tko bi danas pozirao Picassu? A možda bi se i na njih danas, kada više ne vrijede pravila iz njihovih vremena, posve drugačije gledalo. Netko bi od njih možda danas postigao još veću slavu za života, a netko možda i manju. Pravila i vremena mijenjaju se, za sve, bez iznimke, čak i zatakve svevremenske vrijednosti.
Ima, doduše, i onih za koje je vrijeme stalo. Kao i Trnoružici. Tako i danas, petnaest godina nakon međunarodnog priznanja Hrvatske, razmišljaju na isti način kao i početkom devedesetih prošlog stoljeća kada su, u doba rata i vrijeme vrlo slabe diplomacije novonastale države, sportaši svijetom promovirali Hrvatsku i tražili pomoć i prekid strahota. Tada su spletom takvih okolnosti, svojom voljom i srcem bili ne samo sportaši nego i ambasadori. Danas su, međutim, opet samo sportaši i ne treba im nametati nikakve druge zadatke. Više nisu samo oni ti koji trebaju propagirati Hrvatsku, njezino postojanje, njezine vrijednosti, njezin turizam. Vremena su se promijenila. Više nam nije bitno da se za Hrvatsku čuje u svakom dijelu svijeta, jer već se za nju čulo. Danas tražimo nešto drugo. Kvalitetu hrvatskog života. Danas nam je važniji odgovor na pitanje koliko smo u ovih 15 godina izgradili knjižnica, a ne koliko smo sportskih priredbi, i europskih i svjetskih, organizirali. Pitamo se koliko smo u tih desetljeće i pol izgradili bolnica, a koliko se milijuna utrošilo u nogometne klubove. Pitamo se je li zaista potrebno utrošiti dvije milijarde (2.000.000.000! – pogledajte koliko je to nula) za organizaciju svjetskog prvenstva u rukometu, a izgradnja Sveučilišne bolnice u Zagrebu i novog KBC-a na Trsatu stoje. Da, ti sportski uspjesi, kojima se, naravno, i danas radujemo, nekada su bili više od sporta. Danas više nisu. Zato i na organizaciju velikih sportskih priredbi gledamo drugim očima. Organizirajmo ono što možemo, izgradimo objekte koji će nam trebati, koje ćemo koristiti poput novih bazena na Kantridi, organizirajmo, u krajnjoj liniji, ono na čemu se može zaraditi. Bogati Nijemci, koji su Hrvatskoj tako često uzor, nisu zaradili na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu. Mi ga ipak želimo organizirati i radujemo se što smo ga dobili u konkurenciji bogatijih europskih zemalja.
| 
Veća dvorana od Dvorane mladosti na Trsatu Rijeci zaista nije potrebna. Trebalo bi ju je, doduše,
obnoviti i tako obnovljena mogla je ugostiti neke od najboljih svjetskih rukometaša.
Zašto je Rijeka zaobiđena u organizaciji Svjetskog prvenstva znaju samo u Hrvatskom rukometnom savezu. |
Je li to zaista razlog za radost, to što smo uspjeli preoteti neko svjetsko ili europsko prvenstvo bogatim Šveđanima, kako se hvali jedan od ključnih ljudi hrvatskog sporta, nekada i potpredsjednik države, dok smo za tom istom Švedskom po vladavini zakona, društvenom standardu, očuvanju okoliša treći svijet? Zar nije čudno što smo upravo u takvom nečem uspjeli prestići hladne i realne sjevernjake koji se ne hvale s onim što će izgraditi dok još ni lokaciju ne znaju, već pokazuju što imaju. Ne ono što će možda imati, jer oni i ne grade ono što im nije potrebno. Pravo vrijeme da se upitamo: je li Hrvatskoj potrebna dvorana s 18 tisuća mjesta u Zagrebu, za 3.000 gledatelja u malom Poreču, 12 tisuća u Splitu? Istovremeno vozimo se po cestama gorim od makadama, djeca nam u školama još koriste uglavnom ploču i kredu, a na snimanja u bolnicama čeka se mjesecima. Malo više primorske skrbnosti, pa i samozatajnosti, ne bi loše došlo u hrvatskim središtima moći i odlučivanja u kojima prevladava bahatost i razmetljivost zbog kojih ne možemo uživati u pohvalama Sunday Timesa jednoj drugoj i drugačijoj Hrvatskoj - našoj predivnoj obali, najčišćem moru na Mediteranu, (Oprosti, Grčko!, zapisali su ove zime Englezi), jednoj drugoj Hrvatskoj za koju kažu da je ostatak raja na zemlji. Za tu drugu Hrvatsku, međutim, strahujemo da će je uništiti upravo ta ista bahatost i glupost.
Ne, ne, nismo u jednakoj poziciji i osjetili smo to puno puta, samo što nam se ponekad činilo da možda pretjerujemo, da nam se možda to pričinjava, čak smo pomišljali kako smo postali pomalo paranoični. Ali ne, definitivno nismo u istoj poziciji kao ostali dijelovi Hrvatske. Neki (i gradovi i krajevi) zaista su privilegirani, iako ih, poput Slavonije, ima i zapostavljenijih od nas. To se sada ipak može glasno reći. Organizacija svjetskog rukometnog prvenstva u Hrvatskoj 2009. godine kap je koja preliva čašu. I uopće u toj priči nije bitno što je Rijeka kao treći grad u Hrvatskoj i kao pravi rukometni grad preskočen i što će najbolje svjetske rukometaše ugostiti šest drugih hrvatskih gradova. U takvoj priči krcatoj sumnji i bolje da nas nema. Zašto, uostalom, graditi novu veliku dvoranu koja će zjapiti prazna, kad je sve spremno za izgradnju rukometnog doma na Zametu od nekoliko tisuća mjesta? Pitanje, ono glavno, jest – zašto se ovaj dio Hrvatske uvijek gleda drugačijim pabirci vremenaIma jednakijihočima? Zašto država uskače, i promjenom zakona i financijama, u pomoć organizatorima i domaćinima te manifestacije, a Rijeka se mora unaprijed obve-zati kako neće tražiti državnu pomoć i kada je Europsko plivačko prvenstvo u pitanju i kada se radi o Mediteranskim igrama. Nije, sigurni smo, u pitanju rukomet u odnosu na plivanje, nije u pitanju svjetsko prvenstvo u odnosu na europsko, ne radi se o tome – radi se o privilegiranom položaju za neke. Rijeka, ionako, valjda sve može sama. I plivački kompleks od 250 milijuna kuna danas, i automotodrom na Grobniku nekada u vrijeme one države, kao i sve ostalo što je bivalo izgrađeno samodoprinosima. Rijeka može čekati i na cestu i na prugu do luke dok se malo južnije niz obalu gradi cesta za još nepostojeću luku. Može čekati i na novu bolnicu, iako su ugovori o njezinoj gradnji između grada, županije i države davno potpisani, a potpisi obvezuju bez obzira što ministar koji je ostavio svoj paraf na dokumentu odavno više ne sjedi u ministarskoj fotelji. Nije valjda zaista istinit onaj Armadin slogan: Siamo soli contro tutti!
Rijeka nije baš na glasu kao grad koji zna zadržati svoje sportaše. Talenti sa Zameta, Trsata, Kantride i drugih riječkih kvartova nakon što se dohvate reprezentativnog dresa, uglavnom mijenjaju mjesto stanovanja. Košarkaši kreću put Zagreba, pa u Ciboni trenutno igra više Riječana nego Zagrepčana, rukometaši krenu u istom smjeru, vaterpolisti također u metropolu, ali i južnije prema Splitu i Dubrovniku, o nogometašima da se ne priča. Druge sredine nude i daju više, nakon svakog odlaska ostane osjećaj gorčine kod riječkih ljubitelja sporta. I vlasti sve donedavno nisu baš imale osjećaja za sportaše, iza Drugog svjetskog rata izgrađena je tek Dvorana mladosti, dvorana na Kozali, teprva faza bazena na Kantridi. Rijeka – grad iz kojeg talenti odlaze, govori se. Međutim, Rijeka postaje grad u koju stižu mozgovi, što je, složit ćete se, puno važnije od sportskog nadmetanja. Samo u ovoj godini na Kvarner je došao iz Zagreba dr. Darko Anić, pa je riječki KBC nakon slučaja Šimić uz dr. Igora Medveda dobio drugog prijeko potrebnog kardiokirurga, iz Australije su stigli fizičar Mladen Petravić, voditelj laboratorija na Nacionalnom sveučilištu u Canberri i član Australskog instituta za fiziku, te Viktor Sučić saQueensland University of Technologyu Brisbaneu, iz SAD-a nakon dvadesetogodišnjeg američkog iskustva u Hrvatsku se vratila Biserka Mulac Jeričević koja će karijeru nastaviti na Medicinskom fakultetu u Rijeci, a dr. Dragoljub Stojanov, istaknuti sarajevski ekonomist i član Vlade BIH, na Ekonomskom fakultetu u Rijeci postao je nositelj kolegija Globalna ekonomija. Takvi transferi možda izazivaju manje pažnje od onih sportskih. Iako se ne mogu uspoređivati po vrijednosti, mnogi od njih prođu potpuno nezamjetno, kao što se polako, za mnoge također nezamjetno, Rijeka pretvara u grad znanja.
Imamo u Hrvatskoj samo 7,9 posto viso-koobrazovanog stanov-ništva, čak tri puta manje od europskog prosjeka. I tako se nemarno odnosimo prema tom kadru, gotovo bez ikakvog plana školujemo te mlade ljude, nabijene i voljom i ambicijom i željom, da bi nakon diplome godinama tražili posao. Čak 12 tisuća što inženjera, što ekonomista, profesora i ostalih visokoobrazovanih tražilo je neuspješno ovog proljeća posao u Hrvatskoj. Čak 6 posto od ukupnog broja nezaposlenih sjedilo je, i to uspješno, u studentskim klupama, i danas se možda pitaju što im je to trebalo ili razmišljaju kako bi posao pronašli izvan državnih granica. Jer u Europskoj uniji postotak visokoobrazovanih među nezaposlenima zadržao se na broju 4.
| 
Nada Matošević, nova intendantnica Riječkog kazališta kojoj želimo puno uspeha u radu.
Nadamo se kako će riječkoj publici pružiti više klasičnih predstava od svoje prethodnice.
|
Na pitanje što je Rijeka danas, moglo bi se odgovoriti prezimenima ljudi koji se po svojem talentu, vrsnosti i stručnosti izdižu iznad nacionalne razine i predstavljaju međunarodne vrijednosti. Jedno je od takvih imena i prezimena Nada Matošević, nova intendantica riječkog kazališta, ravnateljica Opere i orkestra HNKIvana pl. Zajca, jedan od osnivača Riječke filharmonije, jedna od rijetkih dirigentica u Europi, temperamentna, disciplinirana, kažu i stroga. Dakle, na mjesto intendanta riječkog kazališta nakon željezne ladyMani Gotovac stiže još jedna žena sa sličnim osobinama. Stručna, vrijedna i ambiciozna ako je suditi po njezinoj prvoj izjavi nakon imenovanja kada je istakla, kako će se truditi voditi kazalište na visokoj europskoj razini. Želimo joj na njezinoj novoj dužnosti puno uspjeha, nadajmo se da zbog nje neće morati zanemariti one dosadašnje. Bila bi to velika šteta, ne samo za riječku publiku.
| Nagrade hrvatskog glumišta |
Od svih hrvatskih naci-onalnih kazališnih kuća samo je HNK Ivana pl. Zajca krajem prošle godi-ne spomenuta u nominacijama za Nagradu hrvatskog glumišta. Struka je kvalitet, osim u riječkom kazali-štu, prepoznala izvan HNK-ova. Zajc je, dakle, lani imao više nego uspješnu sezonu sudeći po nomina-cijama, ali i po nagradama koje su dodijeljene: Zločinu na kozjem otoku, predstavi Talijanske drame koja je proglašena najboljim od svega što je izvedeno na hrvatskim daskama u 2006. godini, zatim Andreji Blagojević za ulogu Agate u toj predstavi, proglašena je najboljom glavnom ženskom ulogom, onda Galianu Pahoru, koji je nagrađen Nagradom hrvatskog glumišta za ulogu Griše u Jalti, Jalti, te Staši Zurovcu za najbolje koreografsko ostvarenje u plesnoj predstavi Cirkus primitif balet. Božena Delaš iz riječkog lutkarskog kazališta nagrađena je za ulogu Majke u Šumi Striborovoj, predstavi koja osvaja nagrade na svim festivalima na kojim se pojavi, i domaćim i stranim. Dvije nominacije, nažalost ne i nagrade, imao je i HKD Teatar, te su tako s ukupno petnaest nominacija riječka kazališta dobila najveću stručnu potvrdu kvalitetnog rada na državnoj razini.
| 
Ana Jelušić, najbolja riječka
Žsportašica 2006 godine
|
Ana Jelušić najbolja je sportašica Rijeke i Primorsko-goranske žu-panije za 2006. godinu. Nakon skijaške kraljice Janice, Anu su nazvali skijaškom princezom pogotovo kad se počela penjati na pobjednička postolja nakon utrka u Svjetskom kupu. Zamalo joj je to uspjelo i na Svjetskom prvenstvu, gdje je u slalomskoj utrci završila na četvrtom, onom najnezahvalnijem, mjestu. Od riječke princeze uspjesi se i dalje mogu očekivati, tako da nagrada za najbolju riječku i županijsku sportašicu vjerojatno barem još nekoliko godina neće promijeniti vlasnicu.
Primorjaš Duje Draganja, zlatni na 50 metara slobodnim načinom na SP-u u malim bazenima, pobjednik je u Šangaju u muškoj konkurenciji, a najboljim županijskim ekipama proglašeni su osvajači nacionalnog kupa – nogometaši s Kantride i odbojkašice Rijeke od kojih se ove godine očekuje i naslov prvakinja.
Ivica Jobo Kurtini, trofej Novog lista i ove je godine pripao Janici Kostelić, a u juniorskoj konkurenciji Nataliji Šimac, članici Kickboxing klubaMegacentar, svjetskoj juniorskoj prvakinji u apsolutnoj kategoriji u low kicku, zatim Dominiku Stragi, osvajaču dva brončana odličja s juniorskog EP-a u plivanju, te sinkro-plivačicama Primorja, ekipnim državnim prvakinjama. Čestitamo!
Nekima je vrijeme stalo i ranije, još tamo u 80-ima ili možda još prije 1945. Tada im je, vjerojatno, bili jednostavno. Nisu se morali pitati Što je pjesnik htio reći? Odgovori su bili poznati unaprijed, po-stojala je samo jedna istina, jedan pogled i jedna umjetnost. Crno i bijelo. Drugovi i neprijatelji.
Vremena jednoumlja su, srećom, iza nas. Vrijeme je dijaloga, tolerancije, šarenila, otkrivanja prešućivanih događaja i povijesnih perioda. Otkrivamo kako je u ona vremena živio običan mali čovjek nezainteresiran za politiku koja je, međutim, uvijek bila zainteresirana za njega. I 1920. i 1948. kada se dolazilo i napuštalo obećani grad. Danas nakon svega toga njegovi današnji stanovnici, i ne samo oni, imaju pravo znati što se ovdje u tim vremenima događalo, tko je tu živio i koji su to umjetnici ovdje stvarali i kakve je vrijednosti njihovo djelo. Naravno da je D'Annunzijeva Talijanska regencija Kvarnera bila prva država s fašističkim predznakom u prošlom stoljeću, naravno da je fašizam nešto protiv čega se treba boriti, naravno da treba dignuti glas zbog rušenja spomenika antifašistima, ali prozvati organizatore izložbe Fijumani: Riječka situacija 1920. – 1940. zbog prodora fašističke ideologije u Rijeku pod krinkom umjetnosti, zaista ne spada u ova vremena. Netko je prespavao barem zadnjih dvadeset godina. Bilo je, očito, više tih Trnoružičinih vretena.
Nekada, vidi se to na sta rim fotografijama, bila je to prekrasna ulica, zvali su je Corso Deak. Drvored i široki pločnici od Žabice pa do kolodvora. Danas je to više nego zapuštena ljepotica, ali, izgleda, ne za dugo. Izgradnjom autobusnog kolodvora, prebacivanjem barem dijela prometa iz Krešimirove na novu cestu, tzv. D403, izgradnjom omanjeg hotela na prostoruBenčića koji se pretvara u Muzej moderne i suvremene umjetnosti, obnavljanjem pločnika zakrčenih vozilima Krešimirova bi mogla opet imati onaj stari nekadašnji sjaj. Središte Rijeke tako se neprimjetno širi i prema moru i lukobranu, ali i na zapad sve do kolodvora.
| 
Krešimirova - nekada prekrasna, danas zapuštena ljepotica. Nadajmo se ne zadugo.
|
155 tisuća Riječana živi na samo 44 četvorna kilometra, a potražnja za stanovima i dalje traje. U narednih nekoliko godina novi stambeni objekti niknut će na Rujevici gdje je započela gradnja 1000 stanova u vlasništvu Grada Rijeke, zatim na Škurinjskim Plasama, Katarina će također postati stambena zona, kao i Turanj. Trsat i Bulevard već se sada prodaju po cijeni od 2 tisuće eura po kvadratu, realizacijom Gatewaya i središte grada približava se toj cijeni, nestankom rafinerije s Mlake i osvajanjem obale sve do Preluka Rijeka bi mogla postati još atraktivniji grad za stanovanje. Hoće li, međutim, postati preskupa Riječanima? Naime, u novom kompleksu Zagrad novoizgrađene stanove uglavnom su kupili strani državljani koji se sve više raspituju i za stanove u Toweru.
Tunel Pećine je izgrađen, onaj na Škurinjama postoji za sada samo u planovi-ma, ali za koju godinu će najvjerojatnije i on biti realiziran. Sve se, glasnije, međutim, priča o trećem tunelskom riječkom kori-doru - tunelima od Školjića do Mlake. Još do ne-davno izgledalo je to tek kao prometnica u dalekoj budućnosti, ali o njoj se, međutim, već danas naglas razmišlja kao o prometnici neophodnoj da se riješi riječko prometno pitanje. I bilo bi riješeno s drugom trakom zaobilaznice, koja to više nije, jer odavno se radi o gradskoj cesti, s cestama D 404 i D 403 i tim trećim tunelskim koridorom. Za koju godinu mogli bismo se zaista voziti svim tim cestama.
Koja je najljepša građevina sagrađena u Europi posljednjih nekoliko godi-na? Odgovor na to pitanje dat će najuglednije arhitektonske institucije u svibnju, u Barceloni gdje će biti dodijeljena nagrada Mies van der Rohe. Tu je nagradu 1983. godine ustanovio grad Barcelona povodom renoviranja Njemačkog paviljona kojeg je dizajnirao slavni Ludwig Mies van der Rohe za Međunarodnu izložbu u Barceloni 1929. godine. Za nagradu se natječu arhitekti iz Europske unije, međutim, Hrvatskoj je ipak dopušteno sudjelovati u natjecanju, i čak su dva hrvatska projekta od njih ukupno 273 ušla među 40 najboljih radova. Vrlo visoke ocjene dobili su Arhitektonski ured Randić – Turato za zgradu Osnovne škole Frana Krsta Frankopana u Krku i arhitekt Nikola Bašić za sjajan projekt Morskih orgulja u Zadru.
| 
Tower center - prvi pravi trgovački centar zapadnog tipa u Rijeci.
|
Prvi pravi trgovački centar zapadnog tipa u Rijeci nije iznevjerio očekivanja svih onih koji su pohrlili u njega odmah nakon otvaranja. Bezbrojni dućani velikih površina, sa značajnim sniženjima, scontima ponekad poput onih na koje su Riječani navikli u Trstu, privukli su u Tower stanovnike ne samo šire riječke okolice. Mogle su se u garažama vidjeti registarske pločice iz Slovenije, Zagreba, Dalmacije... Izostao je, srećom, prometni kolaps koji se najavljivao na Pećinama koje su, napisali su novinari Novog lista, postale merkantilistički hram umjesto donedavnog mirnog kvarta. Trgovačkim centrima u Rijeci tu, međutim, nije kraj. Slijedi izgradnja austrijskogZapadnog centra na Krnjevu, talijanskog na Svilnom, Mercatora na Škurinjama, a mogao bi se podignuti još poneki i na Sušaku. Za to je, navodno, pripremljena lokacija koju danas zauzimaIstravino.
O tome smo već pisali. Stara kina odlaze u zaborav. Vrijeme čini svoje. Nema više starih kinodvorana, gdje god se u svijetu pojavio multiplex, stare dvorane nestale su. Rijeka tu nije izuzetak. Kinopublika dobit će, međutim, uTower-centru udobnost kakvu dosada nije imala. Od ljeta će se na petoj etaži trgovačkog centra na Pećinama prostirati osam dvorana na pet tisuća četvornih metara, gdje će ukupno dvije tisuće ljudi moći pratiti projekcije na ogromnim platnima i sa sjedalica raspoređenim kao u amfiteatru. Tvrtka Blitz-CineStar investirat će u to multipleks kino 55 milijuna kuna.
| 
Osamdeset tisuća novih vozila pojavilo se na hrvatskim cestama u 2006. godini. I dalje se najviše prodaju vozila njemačkih proizvođača.
|
Hrvatski građani voze nove automobile. Prodaja automobila u Hrvatskoj i dalje je odličan posao, na iznenađenje mnogih. Čovjek bi, naime, pomislio da su svi oni što su kanili kupiti novi automobil to već učinili proteklih godina, kad tamo 2006. godinu bilježimo kao godinu rekorda. Skoro 80 tisuća novih vozila izašlo je lani iz auto-salona na hrvatske ceste - najviše, 28 i pol tisuća, naravno, u zagrebačkoj regiji, gdje je i najgušća hrvatska naseljenost, u Splitsko−Dalmatinskoj županiji 7 tisuća, u Primorsko-goranskoj županiji 6700, a u Istri 6 tisuća vozila. Vozači su i dalje najodaniji njemačkim proizvođačima, nešto manje francuskim, a svako je peto prodano vozilo s Dalekog istoka.
Čak 33 poroda blizanaca obavljena su u Rijeci u 2006. godini, a dogodila su se i dva porođaja trojki. Ukupno je u riječkom rodilištu lani na svijet došlo 2853 beba. Već u prvom tjednu ove godine Rijeka je dobila još jedne blizanke, Vedranu i Helenu Marušić, koje su izazvale veliku pažnju javnosti jer je njihova majka Mirjana rodila prvi put u svojoj 52. godini. Čestitamo!
Gdje biste kao turist mogli u 2007. godini? Ako volite originalnost i egzotične događaje, mogli biste na Tajland na natjecanje u vodenim borbama, ili možda na festival snijega u Austriju. Mogli bi u Hrvatsku, u Rijeku na karneval sa stogodišnjom tradicijom. Tako je ove zime britanski Sunday Times uvrstio riječki karneval među 24 najatraktivnija svjetska događaja koji osvajaju svojom neposrednošću. Radi se o odličnoj manifestaciji u susret proljeću. Karnevalsko ludilo traje više od mjesec dana i maske preuzimaju grad, plešu u povorci po cestama, natječu se za najljepšu masku i u to vrijeme ovaj je atraktivni obalni grad prepun popratnih sadržaja i koncerata, pisali su Englezi. Jesu li riječke maškare i tradicionalna povorka na Korzu mogle dobiti bolju, i još k tome besplatnu, reklamu? Možda je i ona doprinijela da ove godine rekordan broj gledatelja – čak njih 150 tisuća posjeti Korzo pretposljednjeg vikenda u veljači.
Radišni smo, miroljubivi i ljubazni. Tako Riječani vide sami sebe u ispiti-vanju agencije Puls. Ta-kvima nas vide i stanovnici Karlovca kojima se sviđa naš mentalitet. On se, naravno, ne sviđa svima. U tom istom ispitivanju, naime, Splićani nas vide kao hladne, suzdržane i službene. Jesu li to mane ili vrline? Za jug su svakako mane, ali za sjever su vrline. Rijeka kao grad ostavlja pozitivan dojam zbog svoje geostrateške pozicije, blizine mora, ali i planina, svoje luke, brodogradnje, sveučilišnog kampusa i kulturne ponude, osim na Riječane i stanovnike riječkog prstena i na doseljenike koji su prihvaćeni bez ikakvih problema. Riječani svoju luku ističu kao prednost grada, međutim, ispitivanje pokazuje kako prema lučkim gradovima postoje predrasude u Zagrebu i Splitu kojima Rijeka zbog toga baš i nije omiljena. Ništa iznenađujuće za sve koji prate kakvu sliku o Rijeci stvaraju izvanriječki mediji. Za one koji Rijeku ne poznaju, to je još uvijek prljavi industrijski grad, iako industrija odavno ne stanuje ovdje. Protiv predrasuda se, međutim, može samo na jedan način. Ne obazirati se, ići svojim putem, upravo onako kako to Rijeka i čini. Kao i drugi lučki gradovi uostalom, poput Barcelone, Genove, Hamburga i Trsta koji su od svojih luka učinili atrakcije i sjajne i stambene i poslovne prostore.
| 
Riječki karneval - jedan od dvadesetak najatraktivnijih svjetskih događaja prema pisanju britanskog tiska. Ove godine karneval je u Rijeci pratilo čak 150 tisuća gledatelja. Fotografije Dražena Šokčevića.
|