Gospođa S. pokušava živjeti povučenim umirovljeničkim životom. U Hrvatskoj. Redovito plaća struju, telefon i komunalnu naknadu. Za prehranu i ostale životne potrebe ostane joj nešto više od tisuću kuna. Mjesečno. Nekako spaja kraj s krajem i nikada ne odlazi u minus. Ne želi živjeti na dug. Koliko imam, imam, razmišlja dok pokušava podmiriti svoje životne potrebe. Nema mobitel, ne služi se internetom. Ne voli sama tražiti informacije, voli kada joj informacije serviraju. Svakog dana u isto vrijeme. U sedam ujutro u Jutarnjoj kronici Hrvatskog radija, zatim u podnevnim Vijestima i večernjem Dnevniku Hrvatske televizije. Privatne televizije slabo gleda, uglavnom nude njoj nezanimljive i nerazumljive sadržaje. Novine kupuje samo petkom kada uz njih dobija i tjedni televizijski pregled. Prati političke emisije, na političke govore vrti glavom, bombardiraju je crnom kronikom nad kojom se sablažnjava. Kud li ide ovaj svijet?, pita se.
Redovito izlazi na izbore. K vragu, misli, ne dam da ovi pobijede. I raduje se kada njeni pobijede. Ali, mama, zar ne vidiš, da nema razlike za tebe jesu li na vlasti ovi ili oni?, govore joj. Neka, neka. Ja volim kada su ovi, odgovara. U mladosti se nije bavila politikom. Nije htjela ulaziti u Partiju, iako bi možda dobila bolje namještenje. Ni u demokraciji nije željela stati na nečiju stranu. Ali vidim tko govori istinu. To se vidi na čovjeku, kaže.
Gospođa S. nema imovine. Ušteđevina koju je uspjela uštedjeti dok je radila, otišla je. Nešto je ostalo na računu Ljubljanske banke i pomirila se da to neće nikada više dobiti, sedam tisuća maraka (onih nekadašnjih njemačkih) otišlo je na otkup stana, nekoliko tisuća za grobno mjesto na Kozali, nešto je ostalo, pa je mislila nešto će dobiti od kamata. Kamate su međutim pale. Od kamata se na tako mali iznos od nekoliko tisuća eura gotovo ništa ne može dobiti. Pitali su je u banci bi li htjela uložiti taj novac u neki od njihovih fondova. Može se zaraditi na njima. Nije htjela. Šta ja znam o tim fondovima!, odgovorila je. Radila je kao ekonomist, ali drugačije je tada bilo. Tada su banke željele da štediš, stimulirale su te na to. Sada žele da se s mojom ušteđevinom kockam. Ako izgubim, nikome ništa. Neću, razmišlja gospođa S.
Nagovaraju je da se preseli. Neka proda ovaj stan skoro u samom centru grada i neka kupi neki manji na periferiji. Kažu, ostat će joj dosta eura, a režije će joj biti manje. Manji stan, niski stropovi, lakše se grije. Gospođa S. ne želi to. Stan je sve što ima, jedina imovina koju je stekla radeći. Svaki kut tog stana sama je uredila, za svaku sliku zna od koga i kada ju je dobila. To je bila solidna gradnja. Zidovi debeli, ne treba mi klima-uređaj za ljetnih vrućina. I sve mi je na dohvat ruke. I placa, i ribarnica, a ni groblje nije daleko. Dapače, gospođa S. iako nema baš nešto novaca, nagovara povjerenika stanara neka zgrada podigne kredit i obnovi fasadu. To je jedna od najljepših građevina u gradu, s novom fasadom došle bi do izražaja sve one figure što su još Mađari radili, nagovara ga. Nemaju stanari novaca za to, odgovara joj povjerenik stanara. Znate i grad bi nam pomogao, uporna je. Znam, znam, ali ljudi ne plaćaju pričuvu, nema se novaca, odgovara joj u prolazu užurbano mladić kojeg pozna još od rođenja. Otac je slavio, sjeća se, u stanu iznad njenoga do dugo u noć. Sjeća se i kada je mali prohodao i skakutao po stepenicama zgrade u kojoj još žive, kako je zahvaljivao za ponuđene bombone. Od starih nekadašnjih stanara još je ostao on i još samo nekoliko njih. Ostali su se stanovi preuredili u poslovne prostore, agencije za nekretnine, zubarske i liječničke ordinacije. Neki su stanove pregradili u tri manja, pa ih iznajmljuju.
Jednog su dana radnici iskopali rupu u ulazu zgrade. U susjedstvu se, naime, gradila nova zgrada sa stanovima i s poslovnim prostorom. Sve će vratiti u prvobitno stanje, kažu. To je strana firma, iz Austrije, treba im vjerovati, rekli su joj. Počeli su kopati pod njezinim prozorom. Poslijepodne će prestati, mislila je. Nisu prestali ni poslijepodne, ni navečer. Radilo se i noću. Mjesecima. Najzad su iskopali temelje i sagradili tu novu zgradu. Nešto najmodernije, tvrde. S grijanjem, hlađenjem, automatskim roletnama. Sva moguća čudesa ugradiše u nju. Ulaz u njezinu zgradu, međutim, nikada nije vraćen u prvobitno stanje.
Srećom, malo lošije već čuje, jer u novoj modernoj zgradi rashladna centrala nije dobro izolirana. Proizvodi zvukove i frekvencije zbog kojih mlađi susjedi ne mogu držati prozore otvorene. Morali su nabaviti novu aluminijsku stolariju da koliko-toliko neutraliziraju te zvukove. Zvali su i inspektore i mjerače buke, žalili su se građevinskoj inspekciji, oni su ih poslali inspekciji za zaštitu na radu, i samog nadbiskupa u susjedstvu pitali su za pomoć, nitko im nije pomogao. Kao ni njezinoj prijateljici s Pećina. Tamo su pak Talijani izgradili najmoderniji trgovački centar, ali su, izgleda, štedjeli na materijalu. Kotači na krivoj podlozi škripe, pa cijela ulica mora držati prozore zatvorenima. Bog i priroda nju su toga sačuvali. Sluh odavno nije kao što je bio. Ali nije joj drago da taj kapital tako muči ljude, nije joj bilo drago ni kada su iščupali stabla ispred njezina prozora. Rekli su da će posaditi nova kada se sve završi.
Gospođi S. su rekli i kako će morati plaćati porez na imovinu. Jednog dana. Na koju imovinu? pitala je. Pa na stan,odgovoriše joj. Ali to je jedino što imam, to smo pokojni i ja zaradili radeći 40 godina, zabrinula se. U Uniji se plaća porez na stanove i kuće, morat će se i ovdje.Gospođa S. na to nije ništa odgovorila, samo je odmahnula rukom. Čula je prije nekoliko dana na radiju kako umirovljenici iz Engleske žele doći ovdje živjeti. Prija im mediteranska klima, cijene su im niske za njihove mirovine, pa kupe jednu kuću za život, a drugu za iznajmljivanje. Second home. Sad je u modi Hrvatska i bugarsko Crno more. Nekada im je najpoželjnija bila Francuska. Gospođi S. je uvijek nekako ovdje bilo najljepše. Ujutro bi joj sunce ulazilo u kuhinju dok je ovi Austrijanci nisu pokrili svojim zdanjem, navečer bi gledala prekrasne zalaske sunca za Učku. Pogotovo one u prosincu kada je cijelo nebo krcato bojama. Pogled na Učku i Cres s balkona, ne treba ti ništa ljepše. Ne moram ići nigdje, tu sam doma i tu mi je najljepše. A i nemam novaca da bih otišla negdje drugdje, razmišlja ponekad.
Rekao sam vam već. Gospođa S. pokušava živjeti mirnim umirovljeničkim životom. Ako se to može tu gdje ona živi. U Hrvatskoj.
P.S. Svaka sličnost je s istinitim događajima namjerna.
Stanari u zgradama oko Tower centra i ljeti žive sa zatvorenim prozorima.
Razlog je neprekidna škripa kotača na podlozi u garaži, koja nije prelivena
asfaltom. Nikakve žalbe građana nisu za sada urodile plodom.
Hrvatska ima problem, poručili su iz Bruxellesa. Hrvatska, relativno razvijena zemlja, prema analizama Transparency Internationala i drugih međunarodnih organizacija, u borbi protiv korupcije postiže slabije rezultate od nekih afričkih država. U Hrvatskoj je korupcija prisutna na visokoj, ali i niskoj razini, pa se može uočiti kako ljudi plaćaju pet eura prometnim policajcima kako bi izbjegli kaznu, plaća se prijem u bolnicu, i to je vrlo raširena pojava. Ja to ne razumijem, ali je to tako, reći će izvjesni Henrik Bendixen, predstavnik Europske komisije zadužen za Hrvatsku. Kako bi gospodin Henrik to uopće mogao razumjeti? Gospodin Henrik rođen je tamo negdje na Sjeveru gdje vam kućepazitelj zvoni na vrata i upozorava vas kako nije u redu tuširati se iza 22 sata, jer to smeta ostalim stanarima. Kućepazitelj će gospodina Henrika ili njegova susjeda upozoriti kako se nije parkirao između dvije crte, pa je zauzeo više od jednog parkirnog mjesta. Gospodin Henrik će ga, naravno, poslušati i pokušat će ne ponoviti istu pogrešku. Gospodin Henrik redovito šeta svojeg psa. I, naravno, nosi sa sobom lopaticu i vrećicu da počisti iza svojeg labradora. Kao i njegovi prijatelji. Odlučio je graditi kuću izvan svoje metropole. Nije mu palo na pamet početi graditi tu kuću prije nego što je prikupio sve potrebne papire. Gospodin Henrik se pridržava svih, pa i prometnih propisa. Ne gubi vrijeme na raspravu zašto je netko tu, i baš tu, stavio znak koji zabranjuje brzinu veću od 60 km na sat. A ima odličan auto. BMW koji možepotegnuti i do 300 km na sat. Ali, naravno, tamo gdje je dopušteno. Kazne za prekoračenje brzine su, naime, u njegovoj domovini i po nekoliko desetaka tisuća eura. Ovisno o tome koliko se godišnje zaradi.
Gospodin Henrik redovito plaća dopunsko zdravstveno osiguranje. Kada mora u bolnicu, čeka ga poseban krevet i posebna bolnička soba sa svim komforom. Ne mora platiti nikome da ga primi u bolnicu preko reda. Kako onda jedan gospodin Henrik može razumjeti takvo stanje korupcije u Hrvatskoj? Kako može razumjeti zemlju u kojoj roditelji nisu baš najsretniji ako su im djeca vrlo savjesna, jer bolje bi bilo da su snalažljiva. Oni koji ne poštuju propise, naime, u narodu kojeg Henrik pokušava razumjeti, slove za snalažljive. Varaju na porezu, dakle, snalažljivi su. Nije važno što je to sada njihova država. Navika da se vara državu ostala je. Ostala je i navika zaključiti kako onaj tko je odlučio o postavljanju onog prometnog znaka baš na ono mjesto nema pojma. Kakav prometni fakultet, pa što se uči na takvom fakultetu!, reći će mnogi u toj Hrvatskoj koju Henrik ne razumije. Gospodin Henrik je završio visoke škole i pronašao posao gdje se pokazao marljivim i savjesnim. Napredovao je u poslu, iako u njegovoj tvrtki nije bilo nikoga iz rodnog kraja njegova oca, nije u tvrtki bilo niti jednog njegovog rodjaka, a nije se morao ni učlaniti u političku stranku svoga gazde. Napredovao je jer je znao raditi svoj posao i savjesno ga je obavljao. Kako onda jedan gospodin Henrik može razumjeti toliku raširenost korupcije u Hrvatskoj. Nikako. Još da potječe iz neke druge zemlje, malo južnije u Europi, možda. Ali netko tko dolazi s dalekog Sjevera gdje nemaju izraz za bespravnu gradnju...
Još uvijek se ne zna kada bi se mogli okončati pregovori Hrvatske i Europske unije, odnosno još uvijek se može samo nagađati hoće li i kada Hrvatska postati članicom odabranog europskog društva. U NATO, međutim, Hrvatska bi mogla već iduće godine. Govore to vijesti Bloomberg Newsa, ali i Noble Midas 07, vojna vježba koju je NATO po prvi put organizirao u zemlji koja nije članica tog vojnog saveza. Hrvatska je, dakle, vrlo blizu NATO-u sudeći po desantu koji je prošlog listopada zadesio Rijeku, Bakar, Split, Zadar i Dubrovnik te vojne poligone u Slunju i Kninu. Čak 8 tisuća vojnika iz Francuske, Njemačke, Grčke, Turske, Rumunjske, Bugarske, Italije, Nizozemske, Norveške, Španjolske, Velike Britanije i SAD-a, te 750 pripadnika hrvatskih oružanih snaga dvanaest su dana sudjelovali na najvećoj vojnoj vježbi ikada organiziranoj u Hrvatskoj. Hrvatskim su nebom letjela 32 borbena zrakoplova i 25 helikoptera, dok je Jadranom plovilo 40 ratnih i transportnih brodova, te šest podmornica.
| 
NATO-vi brodovi u riječkoj luci. Hrvatska će, po svemu sudeći, već u 2008. godini postati članicom NATO-a, koji bi tako ojačao svoje južno krilo u vremenima kada se mir na Balkanu zbog Kosova još uvijek ne nazire.
|
Je li i ta vježba bila pokus za Hrvatsku kako bi uskoro mogla pod NATO-ov kišobran? Hrvatska je za to spremna, nakon izlaska iz Jugoslavije evoluira u stabilnu demokraciju, ali javnost se protivi ulasku u NATO. Ipak i podrška javnosti polako se penje, pisao je u rujnu Bloomberg News, pa se u svibnju popela na 52 posto, dok je u ožujku iznosila samo 43 posto.
Hrvatska je, očito je, važna NATO-u koji bi tako ojačao svoje južno krilo u vremenima kada se mir na Balkanu zbog Kosova i pitanja njegove samostalnosti te ruskog utjecaja na rješenje tog pitanja, nikako ne nazire. A upravo je tamo na tom istom Kosovu prije četvrt stoljeća i započeo kraj jugoslavenske priče. Toliko godina kasnije kosovska sudbina još nije poznata, a Slovenija je već odavno u Europskoj uniji, Hrvatska, a možda i Makedonija uskoro će u NATO, Crna Gora bi također na Zapad. Srbija će, naravno, na rusku stranu, ostala su neriješena pitanja Bosne i Kosova. Na hrvatskim ili na domak hrvatskih granica. Rasplet ćemo ipak, čini se, promatrati ispod NATO-ovog kišobrana.
Hrvatska je ljuta, javljale su jesenas inozemne agencije. I nakon nekoliko mjeseci Hrvatska je još uvijek ljuta. S pravom. Godinama su toj našoj maloj zemlji stizali prigovori sa svih strana, i od Ujedinjenih naroda, i Europske unije i Haškog suda. Mnogi su od tih prigovora i imali temelja, prihvaćali smo ih, prepirali se zbog njih međusobno, preispitivali se, tražili gdje smo pogriješili, za mnoge naše greške znali smo i sami. Nitko nam nije na njih trebao ukazivati. Tješili smo se kako će stvari ipak doći na svoje mjesto, kako su poratna stanja uvijek teška, kako na površinu u takvim situacijama u svim zemljama isplivaju oni koji u normalnim životnim situacijama ne bi imali priliku. Svih tih poratnih godina kada su stizale razne optužbe i optužnice, vjerovali smo kako istražitelji imaju puno više informacija od nas, pa bi trebalo, iako je to često bilo teško, prihvatiti njihove ocjene i stavove. Svih tih godina sve je bilo relativno osim jednoga. Vukovar nikad nije bio u pitanju. Nitko nas nije mogao, a nije ni pokušao u toj našoj vukovarskoj priči uvjeriti da tu nismo u pravu. Tu je situacija bila jasna. Znalo se tko se tu bori protiv koga, bilo je vidljivo i nama i svijetu putem televizijskih snimaka tko je napadao, tko se branio, što je gađano i rušeno, kakav je Vukovar bio nakon njegova pada, što se tada dogodilo sa skoro tristo ljudi koji ga nisu mogli napustiti. Doživotna robija za krivce bila je premala kazna. Hrvatsku ni takva kazna ne bi zadovoljila, iako se prijeratni Vukovar i ljudi o kojima je pisala Alemka Mirković u knjizi Glasom protiv topova, više ne može vratiti. Grad onakav kakav je bio prije razaranja i svi oni ljudi koji su tamo izgubili živote, nepovratno su izgubljeni. Hrvatska je unatoč tome čekala kaznu za Vukovarsku trojku, za one koji su naredili zločine. Kazna, nažalost, nije stigla. Trojka je oslobođena po svim točkama optužnice koje su se odnosile na zločin protiv čovječnosti. Tek je jedan od njih osuđen zbog pomaganja u zločinu, zločinu za koji, sada je to već očito, nitko neće odgovarati. Teorije urote opet dobijaju na cijeni.
Građevinski boom u Hrvatskoj. Gradi se na sve strane: stanovi, trgovački centri, bazeni, bolnice, knjižnice, uređuju se ulice i trgovi. Nakon krize 80-tih i 90-tih godina prošlog stoljeća građevinska struka došla je na svoje. Radi se i zarađuje. Sve u graditeljstvu, od projektiranja pa do rušenja, donosi dobit. I to ne malu pokazuju liste poreznih obveznika. Najveći dohodak u 2006. godini među obrtnicima i slobodnim zanimanjima ostvarili su Osječani – obrtnik koji se bavi visokogradnjom (3,08 milijuna kuna) te arhitekt koji je uprihodio milijun kuna manje. Na trećem i četvrtom mjestu su Zagrepčani – odvjetnik i iznajmljivač nekretnina s po milijun i pol zarađenih kuna. Peto, šesto i sedmo mjesto zauzeli su Dalmatinci (trgovac iz Splita te pekar i građevinar iz Šibenika), pa odvjetnik iz Pazina, zatim Splićanin koji se bavi pomorskim prijevozom putnika .... Očito je Hrvati se i dalje sude, isplati se i dalje biti odvjetnikom, a naravno i pekarom jer svima treba kruh svagdašnji. Zanimljivo je, međutim, kako među 40 najbogatijih hrvatskih građana nema niti jednog stanovnika Primorsko-goranske županije. Novac više ne stanuje ovdje. Barem ne u velikim količinama. Prihodi od obrta manji su nego u ostalim dijelovima zemlje, a osobni dohotci, poznato je, ne mogu se mjeriti s onim koji se ostvaruju u metropoli. Među prvih dvadeset građana u Hrvatskoj koji su lani ostvarili najveće osobne dohotke čak ih je devetnaest nastanjeno u Zagrebu, a među njih se uspio ugurati i jedan Varaždinac. Dohotci su to od kojih se običnom malom čovjeku vrti u glavi, od 2 i pol milijuna kuna, koliki je prihod bio onoga na dvadesetom mjestu najboljih plaća u državi pa do od devet milijuna kuna, koliku je godišnju plaću zaradio prvi na listi. Logično, jer sjedišta velikih uspješnih tvrtki INE, T-HT-a, Agrokora i ostalih nalaze se u Zagrebu. Sukladno tome i menadžerske pozicije i plaće. Rijeci je ostala brodogradnja u gubicima i Luka u neprekidnom sukobu s Gradom.
| 
Građani Hrvatske, pokazuju ispitivanja, 30 posto zarađenog novca troše na hranu. Dvostruko više nego, primjerice, stanovnici Njemačke. |
Četrdeset posto hrvatskih građana živi u crvenome, odnosno stanje na njihovom tekućem računu obilježeno je crvenom bojom. Minus koji štedišama dopuštaju banke i to, naravno, svojim kamatama dobro naplaćuju, postao je najraširenija hrvatska pojava. Ništa čudno kada građani opterećeni kreditima za osnovne životne potrebe (hranu i režije) troše 46,6 posto zarađenog novca. Slijede troškovi za prijevoz, odjeću, obuću, telefone i na kraju nekima ostane i nešto za obrazovanje. U Hrvatskoj se naime na vlastito obrazovanje (tečajevi, knjige,...) troši 0,6 posto kućnog proračuna, odnosno 39 kuna mjesečno. Na telefoniranje se, primjerice, potroši 7 i pol puta više. Njemački građani, za usporedbu, također na osnovno troše 45 posto zarađenog, ali samo 14 posto na hranu (Hrvati pojedu 30 posto zarađenog), dok čak 30 posto troškova odlazi na troškove stanovanja. To je možda razlog zašto se pročelja u njemačkim i hrvatskim gradovima ne mogu uspoređivati. Naravno, plaće njemačkih građana veće su, pa im više novaca ostaje za druge životne potrebe kao što su rekreacija, hoteli, restorani, obrazovanje, na što uz Austrijance troše više od svih Europljana. Na odjeću i obuću, pogađate, najviše troše Talijani, a definitivno najlošije, pokazuju statistički pokazatelji, u Europi žive Rumunji, prisiljeni na hranu potrošiti 58 posto svojih primanja.
Hrvatski građani, oni koji ne žive u minusu, opet postaju dioničari. Na početku privatizacije, tamo 90-tih, mnogi nisu znali što bi s tim dionicama, mnogi nisu imali novaca da bi ih otkupili, bankovni krediti nisu bili tako dostižni, kao ni dionice poželjnih i uspješnih tvrtki. Dionice su (pro)davane većinskim vlasnicima koji, nažalost, isto nisu znali što bi s njima i što bi s cijelim poduzećima koja su propadala dok su ljudi masovno ostajali bez radnih mjesta. Petnaestak godina kasnije kapital je čvrsto ovladao svim sferama hrvatskog društva i dionice su postale građanima i te kako zanimljive. Jedan dio, doduše manji dio tih, opet nema gotovine, ali krediti su dostupni. Banke trljaju ruke, novih 300 milijuna kuna kredita plasirano je na tržište za kupovinu dionica T-HT-a, dobit im je zajamčena, kao i svima onima što se odlučiše postati vlasnicima dijela najveće hrvatske telekomunikacijske tvrtke. A takvih nije bilo malo. Čak 358 tisuća građana s više od 12 milijardi kuna željelo se domoći 32,5 posto dionica Hrvatskog Telekoma, tvrtke koju su mnogi od njih stvarali plaćanjem telefonskih priključaka što su svojevremeno koštali od dvije do dvije i pol tisuće nekadašnjih njemačkih maraka. Što im to nije bilo dovoljno da bi postali vlasnicima T-HT-a već u prvom hrvatskom privatizacijskom valu, spada u neku drugu priču. Priču o hrvatskoj privatizaciji 90-tih godina prošlog stoljeća.
Vratili su se na mjesto zločina, iako se to nije očekivalo. Nakon što su prije pet godina kada je Riječka banka zapala u probleme napustili, Hrvatsku prepustivši državi banku na riječkom Jadranskom trgu za samo jedan dolar, izgledalo je da su Bavarci zaključili svoju hrvatsku avanturu. Zov profita bio je, međutim, jači, jer Hrvatska je više nego pogodno tlo za bankarski biznis. Hrvati sa svojim kreditima donose sjajne zarade i talijanskim vlasnicima PBZ-a i Zagrebačke banke, kao i austrijskim vlasnicima nekadašnje Riječke, a sada Erste banke. Bavarci su odlučili probati još jednom i bili su više nego uporni kako bi se opet probili na hrvatsko financijsko tržište koristeći pritom i političke veze i pritiske nakon što im je Hrvatska narodna banka rekla: Ne. Tek kada su dali jamstvo kako se riječki slučaj neće ponoviti, BLB je dobila dozvolu za preuzimanje Hypo Alpe Adria i Slavonske banke dokapitalizirajući ih s 250 odnosno 100 milijuna eura. Bavarci su opet u utrci. | 
Četrdeset posto hrvatskih građana živi u crvenom. Minus na tekućem računu izuzetno je raširena pojava u Hrvatskoj. |
| 
Radovi na izgradnji nove bolnice najzad su krenuli i potrajat će, najavljuju iz Vlade RH, do 2019. godine. |
Najzad je krenulo. Najzad je položen kamen temeljac centra za dijalizu i barokomore na Sušaku, čime je službeno započela izgradnja novog ujedinjenog Kliničkog bolničkog centra Rijeka. Nakon silnih godina planiranja i dogovaranja, pa čekanja nakon što je potpisan zajednički dogovor grada, županije i države, počeli su i radovi. Rijeka će ipak dobiti novu bolnicu, ali valjda i prije 2019. za kada je najavljen kraj svih radova. Ne samo za sebe, čak ne samo ni za Primorsko-goranku županiju, već za cijelu zapadnu Hrvatsku u kojoj je KBC Rijeka jedina bolnica u okrugu od 100 kilometara i u kojoj se godišnje obavi 600 tisuća ambulantnih pregleda i 50 tisuća hospitalizacija. Cijeli projekt koštat će 300 milijuna eura i odvijat će se u četiri faze. Prva će se zaključiti izgradnjom centra za dijalizu i barokomore, u drugoj fazi izgradili bi se objekti za pedijatriju i ginekologiju, slijedila bi treća faza – izgradnja najkomplesnijeg objekta koji bi udomio klinike i zavode iz današnjeg riječkog KBC-a, dok bi se u završnoj fazi prenamijenila zgrada stare sušačke bolnice za administrativne i nastavne sadržaje, a na mjestu današnje poliklinike smjestila bi se klinika za psihijatriju. Još kad se rokovi gradnje ne bi produžili nego skratili za koju godinu, jer danas se gradi brzo, za manje od deset godina na Sušaku bismo imali novu novcatu bolnicu, i to sve na jednom mjestu.
| 
Nadomak Teatra fenice niknuo je još jedan parking. Vlasnici već mjesecima prodaju teren u središtu grada kojem kronično nedostaju parkovi. Bilo bi lijepo kada bi grad mogao svojim građanima na takvoj lokaciji pokloniti lijep velik park. |
Osamnaest milijuna kuna za dva građevinska zemljišta na Zametu i u Starom gradu. Toliko je zaradio Grad Rijeka za prodanih 2 400 četvornih metara. Istovremeno u samom središtu grada na mjestu nekadašnjeg Beretich servisa prodaje se još jedan teren, na kojem će opet, po svemu sudeći, izniknuti neki novi poslovno-stambeni kompleks, iako sve ono što je izgrađeno posljednjih godina nije u cijelosti nit prodano niti je popunjeno. Zgrada bivše Mladosti na Korzu, koju Riječani zbog boje pročelja i rešetki na prozorima popularno zovu zatvor, zjapi prazna, kao i toranj po kojem je nazvan Tower centar. U cijelom je neboderu prodano tek nekoliko stanova, a ni Zagrad još uvijek nije prodao cijeli svoj prostor. Ipak gradi se i dalje. Do kada? Prema uglednom Finacial Timesu ne još zadugo, jer previranja na svjetskim finacijskim tržištima pogodit će i istočnu Europu, posebice na poljima građevinarstva i nekretnina koje su imale posljednjih godina vrtoglavi rast. Rijeka, u kojoj se planira još i gradnja istočnog krila lučkog putničkog terminala, komples na Gomili, kompleks na Krnjevu i još mnogo toga, također je u toj Istočnoj Europi, iako samo 75 km od Trsta, te zadnje barijere Zapada. Bilo bi lijepo da nam umjesto tih svih novih stambeno-poslovnih tvrđava netko pokloni i jedan lijepi park. Kazališni smo s oduševljenjem prihvatili, zašto ne bismo izgradili još jedan u središtu grada, zašto ne baš tamo gdje je bio Beretichev servis u susjedstvu Teatra Fenice, riječkog spomenika kulture? Vjerojatno bi koštao manje od onih silnih milijuna kuna koje je Grad zaradio prodajom dva građevinska terena. Parkovi, doduše, ne donose dobit, živimo u kapitalizmu, ali ipak...
Riječka luka ruši sve rekorde. Dovoljan je samo pogled s riječkih brežuljaka da bi čovjeku bilo jasno kako luka izvrsno posluje. Brajdica je odavno premalena da bi primila sve kontejnere, Brajdicu se nasipava i proširuje, istovremeno na zapadnom dijelu gradi se Zagrebačka obala, ali barem do 2010. godine sigurno neće moći primiti nadolazeći teret.
| 
Kina je postala peti izvoznik na svijetu. Riječka luka postala je pretijesna za brojne kontejnere koji će kad-tad morati biti premješteni izvan grada. |
Znanstvenici, analitičari, konzultanti, svi oni koji su predviđali što će se u 21. stoljeću događati sa svijetom i svjetskom ekonomijom, previdjeli su kinesko gospodarsko čudo. U samo dvadeset godina od zaostale depresivne zemlje Kina je postala jedna od četiri gospodarske sile svijeta, a nastavi li istim tempom, za desetak godina nalazit će se na samom čelu. Kina, svjetski demografski lider s milijardu i tristo milijuna stanovnika postala je peti izvoznik na svijetu – odmah iza velike četvorke SAD-a, Japana, Njemačke i Francuske. Kineska roba preplavila je svijet, vanjskotrgovinski suficit veći je od 200 milijardi dolara. Tko je to mogao predvidjeti u doba Mao Ce Tunga ili u vremenu kada Deng Xiao Ping pokreće velike promjene u komunističkoj zemlji. Silan teret stiže i u Rijeku i druge europske luke da bi nastavio put prema kontinentu. Još malo pa ćemo imati kontejnere sve do Kontinentala, a na Krimeji se više ne spava mirno. Kontejneri se iskrcavaju i noću.
Prva u Hrvatskoj veletržnica ribe otvorila je svoja vrata u lučici Torpedo. Ribari će svoj ulov, međutim, na pokretnu traku, barem za sada, dovoziti kopnenim putem, jer lučica još nije osposobljena za privez ribarica koje će se tako i dalje zadržavati u riječkoj luci. Ipak, ribari bi trebali biti na dobitku. Najzad bi trebali postati prva karika u lancu naplate jer će kupci morati da bi se registrirali za aukciju, priložiti i jamstvo plaćanja. Ribari bi se, bude li burza radila kako se planira, najzad mogli posvetiti samo ulovu ribe. Prodaja više ne bi trebala biti njihov posao.
Ipak se vraća kući. Nakon osam godina strahovanja kako bi politika mogla uplesti svoje prste i izuzetno vrijedan eksponat odvući u neke druge krajeve, ipak je odlučeno da dom antičke brončane statue bude Palača Kvarner u Malom Lošinju. Ne u Zagrebu u kojem je ionako već koncentrirano previše hrvatskog blaga u svakom smislu, ne u Zadruikojeg se favorizira u svakom pogledu, već Mali Lošinj u čijem je akvatoriju prije osam godina i pronađen nakon što je više od dvije tisuće godina ležao zaglavljen između dvije stijene na dubini od 45 metara. Brončani kip visok 192 cm izazvao je ogroman interes ne samo u Hrvatskoj, pa ga je samo u Firenci gdje je bio predstavljen nekoliko mjeseci, vidjelo više od 80 tisuća posjetitelja plativši za to oko 350 tisuća eura, što samo potvrđuje kako je Mali Lošinj dobio više nego vrijedan izložak kojeg će se obvezno željeti vidjeti pri posjetu to lijepom gradiću. Doći u Mali Lošinj već u bliskoj budućnosti, a ne vidjeti Apoksiomena, bit će kao posjet Rimu bez obilaska Vatikana. Apoksiomenova nova adresa već je poznata – Riva lošinjskih kapetana. Sada još samo Lošinjani trebaju djelovati brzo kako bi se Palača Kvarner, novi Apoksiomenov dom, što brže rekonstruirala.
Nema više Mani Gotovac, nema više ni Severine u riječkom kazalištu. Bivša intendantica uspješno je odigrala svoju ulogu, privukla brojnu, čak i nekazališnu, publiku u HNK Ivana pl. Zajca koji se sada napokon okreće onome čemu već godinama kazališna publika u Rijeci teži-klasici. Najzad klasične predstave. Sezona koja je otvorena Gotovčevim Erom s onoga svijeta bit će posvećena Williamu Shakespearu, na riječkoj će se pozornici igrati Othelo, igrat će se Ukroćena goropadnica. U režiji slovenskih redatelja - Diega de Bree i Vita Taufera. Zvuči obećavajuće.
| 
Iris prebeg, Renata Randić, Vedrana Simičević i sestre Bostjančić - riječke cure koje su pošle osvojiti Čo oyu, šesti najviši vrh na svijetu. Krenule su bez velike pompe i uspjele su u svom naumu. Vedrana Simičević, Iris i Darija Bostjančić bile su u listopadu vijest koju su objavili svi važniji internetski portali. |
Dobile su naslovnicu novina taj jedan dan kada su se našle iznad svih drugih ljudi na svijetu. Tog dana osvojile su šesti vrh na Zemlji, našle su se na visini od 8201 metra ostvarivši izuzetan podvig. Tri Riječanke učinile su to bez velike pompe, bez puno sredstava, bez velike logistike. Učinile su ono o čemu su maštale i što su si zacrtale za svoj cilj. Sestre Iris i Darija Bostjančić te Vedrana Simičević postale su prvim Hrvaticama koje su se popele na visinu višu od 8 tisuća metara da bi im se dan kasnije na himalajskoj Tirkiznoj božici (Čo Oyu) pridružile i Zadranka Jana Mijailović i Zagrepčanka Marija Maćešić. Rijeku su u toj ženskoj himalajskoj ekspediciji predstavljale i Iris Prebeg i Renata Randić. Namjerno pišemo njihova imena masnim slovima kako bi ih se što bolje upamtilo, kako bi ta imena i imena drugih sličnih vrijednih ljudi što ostvaruju sjajne uspjehe u svojim poslovima i hobijima istisnula u našim mozgovima utisnuta imena raznih televizijskih zvjezdica, primitivnih sportskih nazovimenadžera, nogometaša bez tjelesne spreme i pjevača bez sluha kojima nas svakodnevno bombardiraju i ove i one novine, i ovi i oni portali, i ove i one televizijske kuće. Naše tri junakinje barem su se jednog dana našle na naslovnici, iako im to nije bio cilj, iako im, vjerojatno, uopće nije do toga stalo.
Hrvatska je dobila svoj prvi muzej računala, i to u Rijeci u Ulici Ivana Grohovca. Tisuću primjeraka starih i rijetkih računala, razna informatička oprema, kalkulatori, igraće konzole – sve na 300 četvornih metara. Računala i kalkulatori koje smo davno koristili, više ih se i ne sjećamo, digitroni iz Buja, džepni kalkulatori bez ekrana koji rezultat tipkaju na papirnatu trakicu, Apple iz 1979.... Retro comupter club u Grohovčevoj – nova riječka atrakcija.
| 
Maestro Prašelj - jedan od onih koje zovemo naši ljudi.Neumoran. |
Maestro Prašelj otišao je u mirovinu. Pročitali smo tu vijest u novinama ne vjerujući onome što je napisano, jer Dušan Prašelj jedan je od onih koje nazivamo naši ljudi. Vrijedni, uspješni, tihi. Maestro Prašelj nije više na čelu Ustanove Ivan Matetić Ronjgov, ali uvijek ćemo ih povezivati. Imena Ustanove koju je utemeljio u počast svom uzoru, učitelju i prijatelju Ivanu Matetiću Ronjgovu, i utemeljitelja nerazdvojna su. Kao i imena svih onih manifestacija koje su se kroz ovih trideset godina odvijale u Ronjgima: i Matetićevi dani, i Mantinjada i Proljeće u Ronjgima, i Zajčevi dani, pa smotre zborova i sve ostalo što se odvijalo pod Matetićevim krovom. U vijesti o umirovljenju doznali smo još nešto čime se maestro Prašelj nije baš hvalio: pjevao je u bečkim akademskim zborovima pod dirigentskim palicama najvećih – Herberta von Karajana i Karla Böhma, da bi se ipak vratio tu, kući kako bi očuvao sve ono što je vezano uz domaću riječ i kanat. Jedan od naših ljudi, maestro Dušan Prašelj otišao je u mirovinu, ali, sigurno je, neće prestati djelovati. Jer takvi su ti naši ljudi. Neumorni.
Osoba od onog kova kakav je i maestro Prašelj. Utemeljiteljica riječke dijalektologije, kako će prilikom predstavljanja Zbornika U službi jezika protekle jeseni reći akademik Milan Moguš - hrvatska dijalektologija postoji do i od dr Ive Lukežić. Svoje salonke zamijenila je za teške dijalektološke bakandže, kabinet terenskim radom. Drago nam je što ih imamo, kao i biblioteku Fluminensia koja je objavila Zbornik u čast Ive Lukežić.
| 
Vojo Radoičić oslikao je turistički autobus. Neka oslika i Fiumaru!
|
Znaš, riječki se kolodvor gradio istovremeno kada i onaj u Budimpešti, nacrti su se pomiješali i Rijeka je tako dobila super – kolodvor, pričala su djeca krcata dojmova nakon višesatnog obilaska Rijeke i Opatije
turističkim autobusom. Krcati dojmova i zbog priča koje su čuli, i zbog autobusa na kat i zbog šarenih crteža koje su uspjeli razgledati dok je autobus stajao na stanici. Šarenih crteža Voje Radoičića koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Ako slučajno niste uspjeli razgledati riječke motive na opituranom busu mogli ste to učiniti u Kortilu prošloga listopada. Izložba Roza optimistični oblaci postavljena je povodom značajnih nagrada koje je Radoičić dobio ove godine (Nagrada za životno djelo Vladimir Nazor, Nagrada Grigor Vitez, nominacija za The Astred Lindgren Award), ali povoda zaista ne treba tražiti. Treba tražiti još i još Radoičića. Neka oslika Fiumaru, rekao je netko na nekom od brojnih druženja kulturnjaka i likalpatriota u Rijeci. Zašto ne? Nakon autobusa dajmo mu Fiumaru!
Nakon mnogih eminentnih književnih časopisa koji su posljednjih godina objavljivali djela Janka Polića Kamova, i njemački časopis Akzente objavio je Kamovljevu priču Žalost. Riječ je o jednom od najuglednijih i najstarijih časopisa za književnost na njemačkom govornom području, a zbog kozmopolitskog odabira autora i kvalitetnih prijevoda jedan je od najcitiranijih svjetskih književnih časopisa. Priču Janka Polić Kamova preveo je Igor Simonić, koji već desetak godina prevodi djela Janka Polić Kamova na njemački jezik, a autor projekta je Mladen Urem, neizbježan kada je u pitanju Janko Polić Kamov.
Godine idu. Već dvadeset godina Žak Valenta bavi se fizičkim teatrom, već toliko godina čitamo i gledamo njegove predstave. Predstavu Utjelovljenje, reći će, ne drži krunom svojeg dosadašnjeg rada. I ne treba, jer kruna je još daleko, a do nje, nadamo se, vidjet ćemo još mnoge Žakove predstave.
Riječki dečki su nas na to već navikli. Sa svakog natjecanja donose odličja. Bilo je tako i na svjetskom prvenstvu u Grudama. Sandro Gulja donio je u Rijeku brončano, Roland Marčelja srebrno odličje, a zajedno su u paru osvojili još jednu broncu, izgubivši za malo od Talijana, ali pobijedivši zato Francusku. Treba li reći da i ovi uspješni sportaši više ne nastupaju za riječke klubove? Gulja boća za Zrinjevac, Marčelja za Trio Buzet. Stara riječka sportska priča.
Vrlo dobro očuvani, čak cjeloviti, kosturi izumrlih životinjskih vrsta – špiljskih lavova, nosoroga, slonova, bizona pronađeni su u Dramlju u 30-metarskoj jami Vrtare male. Kostur lava, najveći te vrste ikada pronađen u svijetu, veći je od 3 i pol metra i bit će zasigurno ne samo izazov za znanstvenike već i za posjetitelje u budućem muzeju Grada Crikvenice. Ne trebamo, međutim, čekati muzej da bismo vidjeli vrijedne nalaze. Kosti starije od nekoliko desetaka tisuća godina, a možda i 150 tisuća godina, to će znanstvenici tek ustvrditi, bit će pokazane široj javnosti već na proljeće.