Bravo! Upravo tako, baš tom riječju, može se i danas, toliko mjeseci poslije, reagirati na na svibanjski uspjeh naših dviju matuljskih sestara Iris i Darije Bostjančić. Nakon Stipe Božića na Mount Everestu opet je zavijorila hrvatska zastava, Hrvatska ima dvije žene (a samo jednog muškarca) koje su savladale najviši svjetski planinski vrh, svijet je dobio jedine dvije sestre koje se mogu pohvaliti kako su istovremeno s visoka gledale na ostatak svijeta.
| 
Sestre Bostjančić, riječke heroine koje su osvojile najviši vrh svijeta.
|
Bravo! Baš tako, tom riječju, i danas i zauvijek možemo iskazati divljenje djevojkama koje su se penjale više od sto sati, po vjetru koji je stvarao hladnoću od minus 50 stupnjeva Celzijevih, kako bi došle na visinu od 8 850 metara, kako bi dosegle vrhunac o kojem su maštale davnih dana kada su se tek počinjale baviti alpinizmom. Tiho, onako pravo po riječki, krenule su na još jednu ekspediciju, bez puno pompe, bez puno obećanja, skromno i mirno, tako netipično za današnju Hrvatsku i za današnji svijet u kojem se pažnja privlači bez truda i s puno galame. Iako su bile svjesne kako mogu uspjeti i kako će im trebati još samo malo sreće. Sreće bez koje nema velikih uspjeha.
Bravo za sestre Bostjančić, bravo za Matulje koji su dobili svoje najveće sportaše i za Rijeku koja će Iris i Dariju od sad pa zauvijek stavljati uz bok najvećih, sportaša našega kraja uz imena Ćira Kovačića, Zorana Roja, Nenada Gračana, Damira Desnice, Aramisa Naglića, Valtera Matoševića, Mirze Džombe, Snježane Pejčić, Miće Miloševića, Luciana Sušnja, Vlaste Pesaresi Grabovac i još mnogih drugih što na Kvarner donesoše titule, kupove i olimpijska odličja. Iris i Darija nisu donijele ni odličje ni titulu, ali donesoše podvig ravan olimpijskom zlatu. Možda i više od toga. Donijele su i priču za sve iduće generacije. Poput one Naglićeve - kako je on bio taj koji je svojim košem zaključio olimpijski košarkaški turnir u Barceloni protiv jedinog i pravog Dream Teama, poput one Rijekine kada nije osvojena titula prvaka zbog neopravdano podignute žute zastavice u posljednjoj minuti, ili onog Victorijinog odgovora Talijanima kako će se strpjeti nekoliko godina i bez vaterpola ili, pak, možda poput one Janičine kako je nakon silnih pobjeda, medalja i utrka odlučila nastaviti život baš na ovom komadiću europskog kontinenta. Donesoše priču kako su osim velikog podviga, osim uspona na najviši svjetski vrh, pri silasku još i spašavali i spasili jednog stranog penjača što je kolabirao od visinske bolesti.
Bravo djevojke! Sestre Bostjančić tog su svibanjskog dana za ostatak Hrvatske bile vijest dana. Do kraja godine kada će, nadamo se, primati naslov najboljih hrvatskih sportašica, mnogi će im možda zaboraviti imena, ali Rijeka će ih pamtiti zauvijek. Njihova fotografija s krova svijeta trebala bi postati jedan od riječkih simbola. Onih prepoznatljivih. Poput gradskog tornja, Trsatske gradine, Kontinentala, stadiona na Kantridi, crnika na Rivi, Radinove fotografije s uzdignutim važom, Lucianovog trijumfalnog rimskog ulaska u cilj, Radojičićevih veselih slika.
Bravo Darija i Iris! Zapamtit ćemo taj 19. svibnja 2009., zapamtit ćemo i vrijeme – 5 sati i 55 minuta, i temperaturu – minus 50 stupnjeva, i mjesto – Mount Everest i visinu – 8850 metara.
Matulji i Rijeka na krovu svijeta.
| 
Titov Galeb, brod koji je pod imenom Kiebitz ležao na dnu riječke luke, postat će jedna od riječkih turističkih atrakcija.
|
Galeb se vraća kući i Rijeka postaje njegova matična luka. Brod o kojem je ispričano toliko priča i koji je godinama, još kao Kiebitz, ležao na dnu riječke luke postat će jedna od riječkih atrakcija. Doduše, ne tako brzo, jer će u njegovu sanaciju i dotjerivanje biti uloženo jako puno novaca, zbog čega se u jednom dijelu javnosti pojavilo i ono Treba li nam to? Treba li nam nešto što bi se moglo pretvoriti u brod-muzej, brod poznat prije svega po Titu, a onda i po svemu drugome što uz Tita ide, treba li nam muzej kojeg bismo mogli iskoristiti u turističke svrhe, je li Rijeci potreban još jedan brod u luci koji više nikada neće isploviti, je li to vrijedno tolikih novaca? Da, treba i vrijedno je. Rijeci ne treba samo ta atrakcija koja, usput rečeno, nije umjetno stvorena, jer je taj brod, pisali smo već o tome opširno u Sušačkoj reviji, i te kako vezan za riječku luku. Rijeka je dio njegove povijesti, i on je dio riječke povijesne priče. Rijeci je, naime, potrebna i ta i druge atrakcije koje valja razotkriti. Ne treba ih izmišljati. One su već tu, samo ih trebamo istaknuti. Zašto osim Galeba, broda-muzeja, ne bismo u njegovoj blizini, u lučkim skladištima koje su povjesničari umjetnosti za kratko spasili od rušenja, za kratko, jer sada o njima nitko ne brine, pa se sama urušavaju, zašto dakle ne bismo u ta skladišta preselili muzej pomorstva i podigli ga na nacionalnu razinu? Nije li baš Rijeka idealan dom za nacionalni muzej pomorstva, kao i za muzej iseljeništva o kojem opširnije pišemo na drugim stranicama? Ne bi li Rijeka osim svega toga trebala postaviti i stalni postav o D'Annunziju bez obzira što mislili o njemu i njegovoj riječkoj avanturi. Sve nam to treba i zato nam treba i Galeb, iako možda sada i nemamo previše novca da bismo u njega ulagali. Ali baš sada je bila prilika da ga dobijemo i Rijeka je tu priliku iskoristila. Bez obzira što se to ne sviđa baš svima.
Vojko Obersnel i Zlatko Komadina ostaju i dalje riječkim gradonačelnikom i primorsko-goranskim županom. Uvjerljive pobjede dvojice socijaldemokrata u kraju tradicionalno naklonjenom ljevici, u danima kada veći dio hrvatskih županija politički drugačije diše, kada čak i u Primorsko-goranskoj županiji HDZ drži 13 gradonačelničkih i načelničkih mjesta kao i SDP, i kada osim Rijeke još jedino Zagreb od većih hrvatskih gradova ima SDP-ovog gradonačelnika. Lokalni izbori pokazali su kako je veći dio Hrvatske ipak naklonjeniji vladajućem HDZ-u, ali i kako Rijeka i Primorsko-goranska županija ne žele mijenjati svoje vodeće ljude. Već prve izborne večeri i prije konačnih rezultata bilo je vidljivo kako Obersnel i Komadina dobijaju gotovo 60 posto glasova. Najuvjerljivije u cijeloj Hrvatskoj. Ništa čudno. Godinama, deseljećima vodeće su riječke političke pozicije bile tek odskočna daska prema gore, prema metropoli. Godinama su Riječani čekali da se netko zauzme za ovaj grad, ovaj kraj i ove ljude potpuno i do kraja, bez zadrške, bez kočnice, bez one, toliko u javnom poslu suvišne, da se ne zamjerimo osobine. I najzad je netko počeo dizati svoj glas u ime svih nas. Želimo i tražimo od države sve što nas pripada. I zaobilaznicu, i Campus, i novu bolnicu, i lukobran, i dio troškova za novi MMSU, i još puno toga. Istina, dosta smo toga u posljednje vrijeme i dobili. Ali tek nakon čvrstog i nepokolebljivog traženja, što je na lokalnim izborima i vrednovano. Bez obzira što je i zadnjih godina bilo poteza koji su nam teško pali - poput nepotrebno srušenog Sušačkog kolodvora kojeg je po svaku cijenu trebalo spasiti, ali, eto, nikome nije bilo stalo, bez obzira što bismo htjeli još čistiji grad, veliki park na Delti što prije, Fjumeru koju će iscrtati Vojo Radoičić, spalionicu otpada na Marišćini danas, a ne prekosutra… i još puno toga.
Vojko Obersnel i Zlatko Komadina dobili su, dakle, povjerenje birača za još četiri godine, kao i PGS-ovi Miroslav Uljan u Kostreni i Marijan Pleše u Delnicama, te SDP-ovci Goran Petrc na Viškovu i Josip Turina u Kraljevici, za razliku od opatijskog gradonačelnika Amira Muzura, kojeg je zamijenio SDP-ovac Ivo Dujmić, i crikveničkog Božidara Tomašeka na čije je mjesto došao HDZ-ov kandidat Damir Rukavina. U Kastvu, također već u prvom krugu, izabran je Ivica Lukanović, kandidat koalicije SDP-IDS-HNS. SDP:HDZ - 13:13 u Primorsko-goranskoj županiji uz 5 PGS-ovih načelnika, jednog HNS-ovog i četiri nezavisna. Finili su i ovi bali.
Stigla im je k'o naručena. Sjajno opravdanje za sve. Za sve one godine kada se uludo trošilo, nisu se polagali računi, kada se nije planiralo, nije marilo što dolazi sutra, za sve one godine kada se mislilo kako će krediti i nasljedstvo trajati vječno. Kada su se dijelile menadžerske plaće i onima koji ne znaju što su to menadžeri, kada se masovno koristilo službene automobile u privatne svrhe, kada su se dijelile velike novčane godišnje nagrade za poslovanje u propadajućim tvrtkama i povlaštene mirovine, kada su čelni ljudi javnih poduzeća u vlasništvu države mjesečno zarađivali više i od predsjednika i od premijera, kada je Hrvatska glumila pijanog milijardera ne mareći za silna upozorenja kako se tako ne može dugo živjeti. Bez plana, bez cilja, od danas do sutra, utapajući se u beskonačnim mučnim i već dosadnim političkim prepucavanjima tko je gdje bio prije dvadeset, četrdeset ili sedamdeset godina, puštajući one koji su željeli raditi neka se sami snalaze. Neka sami nalaze tržište, sami šire proizvodnju, neka sami brinu o navodnjavanju, sami snose posljedice loših sezona i neka plate porez. Pomagalo se tek rijetkim i odabranima. I kada je trebalo početi polagati račune, stigla je kriza. K'o naručena. Kao sjajan izgovor za sve. Za nedostatak gospodarske državne strategije, izgradnju prometnica koje se ne mogu isplatiti, za milijune potrošene na svjetska prvenstva i sljemenske utrke, imenovanje političkih podobnika, za neiskorištavanje zemljopisnih prednosti, neočuvanje prirode, za profesorske i liječničke plaće nedostojne godina i godina uloženih u stjecanje znanja… Kriza je postala glavni krivac i za dug veći od BDP-a, i za prazne autoputeve, i neisplative dvorane, za propast poduzeća giganata poput Plive, odlazak tereta negdje gdje će prugom iz luke biti prebačen na odredište, za nedolazak turista od kojih se očekivalo da pošalju eure i da ne dođu, za štrajk prosvjetara…. Pronađen je Pedro i univerzalni odgovor na gotovo sva pitanja. Osim na neka: zašto nije pokrenuta i stimulirana proizvodnja za izvoz kojem bi se vraćalo dugove, zašto povlaštena kasta ne dijeli sudbinu onih kojima je kriza smanjila ili čak u potpunosti oduzela mjesečne prihode, dovevši ih na rub egzistencije, zašto nema plana za zbrinjavanje 50 tisuća ljudi koji će do kraja godine ostati bez posla, zašto ne možemo vidjeti izlazak iz tunela, zašto imamo samo milijun i pol zaposlenih koji moraju zarađivati za sve? Gdje su svi ti naši veliki ekonomski stručnjaci sa sjajnim planovima za ovu državu što su nas vodili u ovih dvadesetak godina, pretvorivši nas u dužničke robove i objašnjavajući kako nam proizvodnja i nije potrebna jer nam je od proizvodnje jeftiniji uvoz s bližeg ili daljeg istoka, te kako možemo živjeti samo od usluga? Gdje su? Sakriše se iza krize?
| 
Njemačka vlada nije dopustila propast Opela, Amerikanci su uložili milijarde u spas General motorsa, a Hrvatska prodaje svoja brodogradilišta za jednu kunu.
|
Negdje drugdje u svijetu pokušavaju pod svaku cijenu spasiti proizvodnju i radna mjesta. Američka država postala je tako najvećim vlasnikom automobilskog gigantaGeneral Motorsa uloživši u njega pedeset milijardi dolara kako bi pokrenuli posrnulog diva koji će, istina, ipak morati otpustiti 20 tisuća radnika, ali će puno više radnih mjesta biti spašeno. Doduše, neke već legendarne marke poput Pontiaca i Saaba više se neće proizvoditi, ali bit će spašeno čak osam tvornica. Ni njemačka vlada nije dopustila propastOpela, njemačkog automobilskog ponosa koji će, istina, morati otpustiti 2500 radnika, ali će njih 22 tisuće zadržati svoj posao. Veliki, dakle, ipak ne daju svoju proizvodnju. Veliki se krizi ipak pokušavaju oduprijeti. Svim sredstvima. I svim novcima. Milijardama. Jer samo će proizvodnja jednog dana donijeti dobit i povrat sredstava. Usluge su, pa uče to i naši osnovnoškolci, tek tercijarna djelatnost. Ne može se samo od njih živjeti. Naši ekonomisti kao da su to davno zaboravili i priklonili se kupi jeftino, prodaj skupo ekonomiji. Stvaranju profita bez stvaranja nove vrijednosti. Upravo onoj ekonomiji koja je i General Motors i mnoge druge dovela do propasti, upravo onom razmišljanju zbog kojeg automobili te tvrtke nisu više tako cijenjeni kao nekad, sukladno tome i prodavani. Uštedjeti na dijelovima i na njihovoj kvaliteti radi većeg profita - moglo je tako godinama, pa i desetljećima, ali nikako dovijeka.
Veliki, dakle, ne daju svoja postrojenja tako lako. Nije li i Hrvatska čvršće i odlučnije trebala braniti svoja postrojenja, svoja brodogradilišta i ne dopustiti da jednog dana dožive poljsku sudbinu? Ne bi li se trebali i u tome ugledati na velike? Hrvatska brodogradilišta, naime, hrane mnoge. I nikom pametnom nije jasno zašto za njihovu proizvodnju ne koristimo naš čelik i sve ostalo što nam za brodogradnju treba. Zašto, dakle, nemamo popratnu industriju, zašto država mora svojim dotacijama neprekidno izvlačiti brodogradilišta iz dugova, zašto ta brodogradilišta neprekidno plaćaju penale za koje nitko ne odgovara, zbog čega gotovo uvijek kasne u isporuci, kao što je i 3. maj u lipnju kasnio s isporukom car carriera Monte Carlo njemačkom naručitelju, što ga je koštalo pola milijuna dolara? Pola milijuna dolara gubitka državne tvrtke u trenucima kada država ne zna kako zatvoriti proračun, kako namiriti pobunjene, i seljake i studente i državne i javne službenike. Na puno pitanja nema odgovora. Kao što nemamo ni silne milijarde koje su uložene u General Motors i u Opel, ali imali smo izvrsne brodograditelje i brodogradilišta kojima je trebalo znati upravljati, bez tolikih milijuna i milijardi kaznenih penala svih ovih godina. Sada ih se rješavamo, prodajemo ih za jednu kunu. I 3. maj, i Kraljevicu, i Brodotrogir i Brodosplit zajedno sa svim njihovim dugovima i dubiozama. Sve za jednu kunu i bez ikakvog jamstva da baš tu na tom terenu uz samo more neće niknuti apartmani i hoteli. Bez ikakva jamstva da nećemo tako ostati bez brodogradilišta, od kojih neka imaju i stoljetnu tradiciju, bez jamstva da škverski radnici neće ostati bez posla u Hrvatskoj, a Hrvatska bez brodograđevnih škola i fakulteta, bez jamstva da se studenti brodogradnje neće morati prebaciti na studij arheologije. Tu je nekad bilo brodogradilište, upravo ovdje izgrađeni su slavni Sent Istvan, Berge Istra, … Tek naš 3. maj možda spasi pravovremena odluka Rijeke da se na Kantridi, na lokaciji gdje se već desetljećima grade brodovi, u prostornom planu ucrta škver i samo škver, nikakva druga proizvodnja ili gradnja, što bi moglo možda obeshrabriti kupca koji se za jednu kunu nada vlasništvu sjajnog terena uz samu obalu. Možda.
Neki su to nazvali povratkom u socijalizam, drugi početkom pravog građanskog i sindikalnog otpora. Bez puno galame, izlazaka na ulice, protestnih mitinga i bez, ne daj Bože, razbijanja izloga uslijed nakupljenog bijesa. Netko se ipak dosjetio kako se suprotstaviti bankama i njihovom neprekidnom povećavanju kamata na kredite. Oduprimo im se!, poručiše državni službenici zatraživši isplatu plaća kao nekad – na ruke. Bez tekućeg računa, doduše i bez minusa u banci, ali i bez dužničkog ropstva. Ideja koja se nikako nije dopala inozemnim bankarima, kao što se ni građanima nije dopalo neprekidno povećavanje kamatnih stopa kreditno prezaduženoj Hrvatskoj. Koja ipak uredno, iako sve teže, plaća svoje kreditne obveze. Za sada se, naime, tek pet posto građanskih kredita u Hrvatskoj ne vraća. Ideja o plaći na ruke možda i neće tako skoro biti i realizirana, ali je otvorila jedno drugo poglavlje. Poglavlje u kojem se najzad u Hrvatskoj pojavio građanski otpor, barem njegova naznaka. Nakon studenata koji su tjednima bojkotirali nastavu, poljoprivrednika koji na traktorima dođoše na zagrebačke ulice tražiti novac za mlijeko i pšenicu, najzad i građani dočekaše ideju oko koje bi se mogli skupiti i pokazati zube.
Gotovo cijelog svibnja potrajala je studentska blokada Filozofskih fakulteta u Zagrebu, Zadru i Rijeci. Predugo da bi cijelo to vrijeme zadržali pažnju javnosti koja ih je promatrala sa simpatijom, iako im njihovi zahtjevi nisu bili baš najjasniji. Ostali su, naime, nedorečeni kao i cijeli protest pokrenut zbog želje za besplatnim visokim obrazovanjem. Za koga? Za najbolje? Za sve? Za one koji redovito daju godinu za godinom? Javnost od studenata nije dobila odgovore na sva pitanja, mediji su bili isključeni sa večernjih studentskih plenuma, najavljenog protestnog pješačenja od Rijeke do Zagreba nije bilo, sve se nekako razvodnilo, tresla su se brda, rodilo se niš´. Ali postalo je očito kako ne samo među zaposlenima i nezaposlenima već i među studentima postoji ogromno nezadovoljstvo i stanjem u zemlji, i najbrže rastućim troškovima obrazovanja u Europi i Bolonjskim procesom kojeg ne prihvaćaju ne samo hrvatski već i mnogi drugi europski studenti bez želje da se obrazuju izvan svoje zemlje. Jedna sjajna ideja, dakle, nije naišla na plodno tlo, želja za mobilnošću studentske populacije pokazala se puno manjom nego što se očekivalo. Ono što se starijim generacijama činilo tako primamljivim – studirati u raznim europskim zemljama, upoznavati europske gradove i kolege iz mnogih zemalja, usavršavati strane jezike - mlada je generacija odbila. Pogotovo, pokazalo je Gallupovo istraživanje, u Hrvatskoj i Poljskoj, ali i u ostalim europskim zemljama. Bolonjski proces s mobilnošću kao jednim od temelja nikako im se ne sviđa. Tek pet do deset posto europskih studenata, naime, koristi tu mogućnost studiranja u inozemstvu. Nove generacije, po svemu sudeći, tako brzo odrasti, ne žele tako brzo otići iz ugodnog roditeljskog doma, ne žele doći u situacije kada moraju sami odlučivati bez roditeljske pomoći. I nisu, kao što bi se moglo pomisliti, u pitanju samo troškovi studiranja. Stipendije, naime, ostaju neiskorištene.
| 
Četrdeset i pet posto mladih u Hrvatskoj, pokazala su istraživanja, nikada ne čita knjige. Slobodno vrijeme uglavnom provode pred televizorom.
|
U Hrvatskoj se studira, pokazalo se, najduže od svih europskih zemalja. Možda i zato što naši mladi ljudi ne znaju kud bi jednog dana sa svojim diplomama i sa svojim znanjem, koji bi im fakulteti eventualno mogli ponuditi koliko-toliko sigurno zaposlenje, iako u današnjem svijetu više ništa nije sigurno. Hrvatska, naime, nema nikakav plan kako iskoristiti volju, trud i talent mladih ljudi, dok se istovremeno suočavamo s tim da nas vrlo skoro u Hrvatskoj neće liječiti hrvatski liječnici, jer ih neće biti, da se uskoro u Hrvatskoj neće više graditi veliki brodovi, jer neće biti ni inženjera brodogradnje, a možda ni brodogradilišta, da više neće biti ni naših kapetana, a možda i drugih zanimanja. Znanje nije roba!, uzvikivali su proteklog svibnja hrvatski studenti, međutim to, po svemu sudeći, nije bio glavni razlog protestima. Tek povod.
Jedno drugo istraživanje (proveo ga jeGfk) pokazalo je da čak 60 posto mladih ljudi u Hrvatskoj želi nastaviti svoje obrazovanje upisom na neki fakultet. Međutim, 45 posto mladih, s druge strane, u Hrvatskoj nikada (!) ne čita knjige! Slobodno vrijeme provode pred televizorom (dva sata dnevno, a vikendom tri), na internetu (jedan sat dnevno, a vikendom dva), trideset posto mladih od 11-te do 24-te godine nikada ne ide u kino, 80 posto nikada ne posjećuje kazalište, muzeje i izložbe. Od svih institucija u državi najmanje povjerenja imaju u vladu, političke stranke i pravosuđe, tek dvadeset posto onih od 20 do 24 godina pokazuju interes za politiku. Trećina najradije sluša narodnjake, vrlo malo se bave sportom, ako ih nešto od sportova zanima, to je uglavnom nogomet, a kada se izlazi, uglavnom se pije pivo.
| 
Nevjerojatno! Sad već legendarna cesta D 404 koštala je stotine milijuna, zbog nje je srušen i Sušački kolodvor, a kada je završena, nije puštena u promet jer nisu realizirani pješački izlazi u tunelu ispod Pećina. Zbog toga, naravno, nitko nije bio odgovoran.
|
Zar je moglo i završiti drugačije? Nakon tolikog medijskog forsiranja piva, njegovog spajanja s nogometnom reprezentacijom, zatupljivanja raznoraznim sapunicama, prepuštanjem odgoja ulici,…?
Rijeka je najzad dobila zaobilaznicu s četiri prometne trake. Doduše, za sada samo od Diračja do Škurinja u dužini od pet kilometara, ostalih pet kilometara do Orehovice trebalo bi dogotovit do kraja godine kada će biti izgrađen i novi most preko kanjona Rječine. Riječani na zapadnom dijelu grada najzad su, nakon dvadeset godina čekanja, dobili i bukobrane. Bolje ikad neko nikad, ali trebalo je dvadeset godina strpljenja, dokazivanja, borbe za svoja prava u nimalo lakim godinama propasti jedne, nastanka druge države, rata i poraća kada je, naravno, na svaki njihov zahtjev odgovarano kako njihov miran san za sada ipak nije prioritet. Novac je svih tih godina trebao za nešto drugo, a bukobrani će stići s dodatnim prometnim tracima. I najzad su postavljeni. Nadamo se i stablima uz njih, barem u idućih dvadeset godina. Kao što se nadamo puštanju u promet sada već čuvene D 404. Ako je već izgrađena, kad su stanovnici Brajdice i Pećina već otrpjeli silne građevinske radove i u poslijepodnevnim i u sitnim noćnim satima, ako su se građevinari već toliko žurili ometajući ih u njihovom snu, kad je toliko novaca uloženo u nju, ako je već luka odlučila širiti terminal na Brajdici prema Pećinama, ako je već zbog nje stradao Sušački kolodvor, ako smo već sve to otrpjeli, onda da barem znamo zašto. Onda barem da se donekle riješimo prometnih gužvi, a ne da skupocjena prometnica služi samo biciklistima.
Zabrana rada nedjeljom za trgovce nije potrajala niti godinu dana. Tipično naše. Doneseš, pa povučeš odluku. Odlučiš bez puno planiranja i predviđanja posljedica. Tako je bilo i s trgovinama. Nije se razmišljalo o tome kako bi Ustavni sud mogao srušiti takvu odluku zbog kršenja poduzetničkih prava. Nije se razmišljalo ni o tome da se prava radnika koji rade nedjeljom treba štititi na drugačiji način. Ni o tome kako u turističkim regijama turistima treba omogućiti da potroše novac, a ne da za Uskrsnih blagdana nailaze na zatvorena vrata suvenirnica i ostalih prodavaonica. Nije se valjda ni o čemu razmišljalo, samo se odlučilo. Ustavni suci su, međutim, ipak mislili i poništivši Vladinu odluku poništili su i cijeli niz lokalnih pokušaja da se izigra Vladina odluka . Poništene su tako i razne odluke gradova o proglašenju sajmenih dana, dana turizma i svih ostalih tzv. manifestacija kojim se pokušalo trgovcima ipak izaći u susret i omogućiti im otvaranje trgovačkih centara .
| 
Tower centar na Pećinama. Zabrana rada u trgovinama nedjeljom nije se održala ni godinu dana.
|
Vladajući bi pak morali pronaći načina kako zaštititi sve one koji će po novoj odluci Ustavnog suda biti primorani raditi i nedjeljama i blagdanima gotovo za istu plaću. Kao što bi u ovim kriznim vremenima morali potražiti mogućnost za otvaranje novih radnih mjesta za barem jedan dio onih 50 tisuća stanovnika Hrvatske koji će, kažu crne prognoze, do kraja godine ostati bez posla. To, naravno, nije lako, ali ne bi li baš zato politika trebala biti djelatnost za one koji znaju. Koje i mi, iako tako mali, ipak imamo, ali ih prepuštamo drugima. Dosadašnjeg ministra za obrazovanje Dragana Primorca izraelskoj vladi, fizičara Davora Pavunu američkom predsjedniku Obami… Veliki i bogati za savjetnike uzimaju one koji znaju, bez obzira odakle su. A mi na ovom malom komadiću Zemlje još uvijek, čak i u vremenima kada će se, po svemu sudeći, živjeti sve teže i teže, ne okupljamo naše, po svijetu razasute, velike mozgove, već se i dalje dijelimo na one koji su prije sedamdeset godina, prije cijele vječnosti dakle, bili za odlazak u šumu ili za ostanak u gradu.
Novi riječki bazen pokazao se premalim za velike sportske događaje kao što je Turnir četvorice čiji pobjednik odnosi titulu prvaka Europe. Ulaznice za svibanjski turnir tražile su se na sve strane, ali i riječki vaterpolisti dobili su tek po jedan vrijedni komadić papira. Tek dvjestotinjak ulaznica ostalo je za Riječane uvijek gladne ovakvih događaja. Navijači Mladosti, Juga, Primorca i Pro Recca, svi u nadi da bi mogli postati prvacima, imali su prednost pred nama. I ne bi nam bilo žao kada bi jednog skorog dana i mi takvu istu prednost imali u Dubrovniku, Zagrebu, Budimpešti, Beogradu, Genovi ili Barceloni gdje bi finalni turnir igrali riječki vaterpolisti. Ovako nekoliko stotina najsretnijih koji su se domogli ulaza na novi riječki bazen mogli su promatrati sjajnu pobjedu Primorca iz Kotora nad favoriziranim Reccom i slušati feštu za Kotorane. Nismo ljubomorni, dapače, ali voljeli bismo da jednom na sadašnjem mjestu Primorca bude Primorje.
Rijeka je dobila svoju prvu solarnu elektranu, i to na Korzu. Na krovu zgrade gradske uprave. Rijeka je, dakle, krenula. Riječki zrak, sada već uvelike čišći nego prije desetak, a kamo li dvadesetak godina, bit će još manje zagađen smogom, jer to je tek prva solarna elektrana, prvi hrvatski fotonaponski solarni sustav koji će proizvoditi 9 tisuća kilovatsati električne energije godišnje. Ideja je, naime, da se takvi sustavi ugrade na sve zgrade u vlasništvu Grada Rijeke, a da se, zatim, u suradnji s bankama ponude i građanima za njihove višekatnice. Ako ideja zaživi, rezultat bi mogao biti znatno smanjenje riječkog smoga, jer samo jedna takva elektrana kakva je postavljena na Korzu smanjit će emisiju ugljičnog dioksida za čak 2,7 tona godišnje.
Krenuli smo, dakle. Je li prekasno? Prekasno je da budemo pesimisti, poruka je iz filma Dom koji je 5. lipnja prikazan u svim dijelovima svijeta u programima državnih televizija i na kinoekranima. Prekasno je da budemo pesimisti jer je krajnji čas da se nešto zaista pokuša učiniti, u pitanju je ne samo naš zrak već i naša voda. Krenimo sa solarnom energijom, krenimo s vjetrolelektranama, poput Danske koja dvadesetak posto svoje energije dobija iz vjetra. Ugledajmo se na Dansku i po izgradnji termolektrana čiji ugljični dioksid ne ide u zrak već u zemlju. Tko zna, možda su Danci već godinama najsretniji ljudi na svijetu jer ništa nije prepušteno slučaju pa ni očuvanje okoliša. Podržimo solarnu energiju u Rijeci, učinimo naš zrak još čišćima i zapitajmo se još jednom: Je li nam zaista, ali zaista, potreban LNG terminal na Krku koji će promijeniti naš prirodni okoliš, naše more i život u njemu do neprepoznatljivih granica? Učinimo nešto!, pjevali smo pred skoro trideset godina, a sada je već prekasno da budemo pesimisti
| 
KIČMA – izvanredan riječki festival knjiga i časopisa.
|
Ove godine je to bilo sasvim nešto drugo. KIČMA je ove godine ugostila zaista sve. Bio je to pravi festival časopisa. Pričalo se i listalo i one nekadašnje i one današnje, spominjalo se i Riječku reviju, i Rival, i Kult, i Sušačku reviju i sve ostale današnje riječke časopise zahvaljujući kojima se Rijeku može nazvati gradom časopisa. Bilo je tu i sjajnih autora − od Mirjane Krizmanić, Borivoja Radakovića i Julijane Matanović do riječkih pisaca Zorana Žmirića, Velida Đekića, Edija Jurkovića, pričalo se i o riječkim slikovnicama. KIČMA je dodatno oživjela Rijeku u lipnju, u mjesecu Fiumanke i Sv. Vida, o časopisima i knjigama pričalo se i na Sušaku u HKD-u i u luci na Arki i na Pavlinskom trgu, na Korzu u čitaonici i u sjajnom, a tako malo u medijima propagiranom, Striboru. KIČMA je pokazala kako je Rijeci zaista nedostajao profilirani sajam knjiga, te je još jednom svratila pozornost na časopise o kojima se u javnosti premalo zna, a koji čak i bez velike reklame, često se boreći s problemima distribucije, ipak nalaze svoj put do čitatelja. I ne daju se unatoč velikoj konkurenciji elektroničkih i digitalnih medija. Časopisi još uvijek imaju, rečeno je to u nekoliko navrata i na KIČMI, prosvjetiteljsku ulogu, a ona je danas možda potrebnija nego ikada ranije. Kao što je svima nama KIČMA već odavno trebala tu, doma, na Kvarneru, ne negdje drugdje. Bilo je to osam dana, kako je napisala novinarka Novog lista Kim Cuculić, književno predoziranje Rijeke, bio je to, kako je predložio Večernji list, događaj koji može konkurirati za hrvatski kulturni događaj godine.
| 
Lary Zappia u Torontu živi od dva posla – uz kazališnu režiju radi i kao instruktor letenja.
|
Jedan slučajan susret i ćakula u riječkom Starom gradu postala je, evo, javna ćakula. Naš sjajni redatelj više ne živi ovdje. Barem ne jedan dio godine. Larry Zappia živi u Torontu. I ne bavi se više samo kazališnom režijom. Već i letenjem. Postao je čovjek s dva posla. Pravo zapadnjački. Kazališni redatelj i instruktor letenja. I jednako je zaljubljen, kaže, u oboje. Jer, još kao mali, kaže, maštao je o letenju i da postane pilot, ali ga usmjeriše u druge vode. Nije zažalio, ali strast za letenjem je ostala. Dolazi, kaže, u Rijeku nekoliko puta godišnje i sve više mu se sviđa. Uvijek mi se Rijeka sviđala, ali sada je zaista živa. Puno je događanja, reći će nabrajajući Harteru, Fiumanku, aeromiting na Grobniku dok je ispijao kavu na balkonu Radio Rijeke, najljepšoj terasi u cijelom gradu.
Larry Zappia, jedan od onih naših uspješnih sugrađana razasutih svuda po svijetu. Jedan od onih koje je život barem na neko vrijeme odveo daleko od Kvarnera, od onih koje ne drži mjesto, iako se ovom mjestu uvijek rado vraćaju. Uvijek mi se, međutim, nameće pitanje: Jesmo li učinili sve da ih zadržimo ovdje, da svoje znanje i talent pokazuju ovdje, a tek s ponekim kraćim izletom, negdje drugdje?
.
Nismo se nimalo iznenadili kada je dr. Dijana Dominis Prester izabrana za ženu godine prema izboru časopisaZaposlena. Osjetili smo taj potencijal, to znanje, a k tome i jednostavnost još prije nekoliko godina kada je spremno, bez zadrške, unatoč tadašnjim brojnim privatnim obvezama pristala na suradnju sa Sušačkom revijom. Tada je dr. Dijana Dominis kao članica međunarodnog tima Planet sudjelovala u otkriću planeta OGLE-2005- …… nedaleko središta Mliječne staze i pristala je napisati nam svoja iskustva jednostavnim, što je moguće razumljivijim jezikom. Riječka astrofizičarka u međuvremenu se vratila na Kvarner pojačavši ionako već sjajan tim fizičara i fizičarki na riječkom Sveučilištu od kojih bi sigurno još neke mogle ući u uži izbor za ženu godine u Hrvatskoj. Diana Dominis je to postala, obrazloženo je, i zbog profesionalnog uspjeha, i zbog uspješne promocije svoje profesije u medijima, i zbog toga što može biti sjajan uzor mlađima. Čestitamo!
| 
Dijana Dominis Prester – Riječanka izabrana za ženu godine prema časopisu Zaposlena
|
Spomenimo je još jednom u Pabircima vremena. Deset joj je godina već, pratili smo ju kako raste, kako se bori s problemima, prvenstveno s nedostatkom vjetra. Ove godine na deseti rođendan problema nije bilo, jedra Fiumanke bila su napeta, a Fiumankase potvrdila kao jedan od riječkih simbola. I to simbola nove Rijeke, one koja se okrenula moru, koja želi to more približiti svojim stanovnicima, koji će uskoro svakodnevno šetati lukobranom, koji bi trebali uskoro na korištenje dobiti još poneki gat osim onog Karoline Riječke, pa i marinu u Porto Barošu. Upravo zato Fiumanka ima naše dodatne simpatije, jer je ona više od igre, više od sporta. Bez obzira što će mnogi reći kako ima jačih regata. Za nas, međutim, nema. Osim Barcolane koju s njenih tisuću jedara ni nećemo pokušati dostići. Mi smo zadovoljni i s onih 150-tak koja svake godine sredinom lipnja ukrašavaju riječki akvatorij..
Možda Rijeka u budućnosti i neće dobiti velikog tenisača koji će se moći pohvaliti osvajanjem nekog čuvenog teniskog turnira. Ali možda i hoće. Možda jednom ovogodišnji uspjeh osvajanja juniorskog Roland Garrosa bude zasjenjen trijumfom na nekom od seniorskihGrand Slam - turnira. Ali sve do tada Dino Marcan bit će najuspešniji riječki tenisač, jedini riječki pripadnik bijelog sporta s tako velikim osvojenim turnirom. Stoga velike čestitke i njemu i Marinu Draganji, riječko-splitskoj kombinaciji, prvom hrvatskom paru koji je osvojio jedan Grand Slam turnir. Za sada samo juniorski. Jednom možda i seniorski. Tko zna?
Mi smo to znali i prije deset godina. Bili smo uvjereni u to. Nisu nam bile potrebne nikakve trodimenzionalne slike kakvima se danas dokazuje kako je NK Rijeka prije deset godina ipak postigla regularan zgoditak na Kantridi protiv Osijeka. Ta nova tehnika nama kao dokaz nije bila potrebna, možda je bila potrebna nekome drugome. Jer čak da danas, deset godina kasnije, titula prvaka ipak stigne na Kantridu, to ne bi bilo to. Čak kada u tom Hrvatskom nogometnom savezu ne bi sjedili ljudi koji zatvaraju oči pred stvarnošću kao što su pod političkim pritiskom činili i onda, prije deset godina, čak i kada bi se udostojili deset godina kasnije donijeti naslov prvaka na Kantridu i ispričati se zbog svojih tadašnjih izjava i zbog svojeg bahatog ponašanja prema nekoj tamo Rijeci, čak ni tada to ne bi bilo to. Rijeka i Rijeka dobile bi zadovoljštinu, ali prije deset godina to je bilo više od igre. Riječki otpor. Pokušaj osvajanja titule prvaka u gotovo nemogućim okolnostima kada je državni vrh odlučivao o naslovu nogometnog prvaka jedne male države. Danas, deset godina kasnije, svi znaju, svima je objavljeno kako je zgoditak Hasančića u posljednjim minutama, tamo na istočnom golu Kantride bio regularan. Svi mi koji smo se tada nalazili baš tamo znali smo to i onda. Znale su to jako dobro one kolone šutljivih i tužnih pognutih glava koja se s Kantride uputila prema Voloskom i Opatiji, prema Zametu i prema središtu Rijeke. Neki nakon tog dana nikada više nisu otišli na neki od hrvatskih stadiona. Kažu da i neće.