Tako se, nažalost, shvaća vlast u Lijepoj Našoj. Vlast u Hrvatskoj, žalosno, ali istinito, ne znači samo mogućnost odlučivanja i, naravno, odgovornost za donesene odluke. Vladari u ovim krajevima nisu, kako smo se zavaravali, samo prvi među državnim dužnosnicima i činovnicima. Nisu to, kako smo učili da bi trebali biti i nadali se da ćemo ovdje dočekati, državni službenici koji žive od našeg novca, od naših poreza, ljudi koje mi plaćamo, službenici koji rade u interesu zajednice jer zato su izabrani. Ne, ne, nažalost, to je samo priča za nas naivne. To osim u teoriji možda zaista postoji i u stvarnom svijetu, ali ne ovdje. Ne u Hrvatskoj. Barem do sada nije postojalo. Biti na vlasti u Hrvatskoj znači raspolagati Hrvatskom, svim njezinim bogatstvom i činiti s njime što se god hoće. Vladati u Hrvatskoj svih ovih godina, to je sada više nego očito, značilo je uzimati novac iz državnih odnosno javnih poduzeća i trošiti ga kako ti se sviđa, jer onaj tko je na vlasti može sve. A njemu nitko ne može ništa. Sve dok je na vrhu. Tek kada siđe s vrha, tada postoji mogućnost da odgovara za svoje postupke. Ako je pretjerao.
Upravo to se dogodilo donedavnom hrvatskom premijeru. Pretjerao je i zbog toga je, izgleda, i morao napustiti tako omiljenu vladarsku fotelju iz koje je mogao sve. Rješavati stambena pitanja i sebi i drugima, tražiti da mu se donese novac iz velikih poduzeća, prodavati velika poduzeća poput Plive, zapošljavati kako je i gdje je koga htio, tražiti da mu se kupe najnoviji službeni automobili, uzimati vrijedne slike iz hrvatskih muzeja da bi upotpunio svoju privatnu kolekciju, natjerati ministra policije da radi suprotno zakonu. Apsolutni vladar u zemlji u kojoj se na vlast stiže demokratskim putem. I u kakvoj bi te trebali kontrolirati i ne dopustiti da te moć opije do tih granica da stranog promatrača (Guardian) počinješ podsjećati na Čaušeskua i na preddemokratsku Rumunjsku.
Ali, treba biti netko da bi se ušlo u politiku, a ne ulaziti u politiku da bi se postalo netko, govorila je Ruža Hrvatska, Savka Dabčević Kučar. Međutim, da bi se postalo netko u svijetu politike, treba biti čvrst da bi se oduprijelo moći koju vlast donosi, treba biti karakteran da joj se ne podlegne, biti pošten, moralan i raditi prvenstveno u korist zajednice da bi se tek tako ostvario i osobni interes, ako te je već ta zajednica svojim glasovima postavila na njezino čelo. Ukratko, znati vladati, težiti uspjesima države na čijem si čelu, a ne osobnom probitku, treba joj se znati podrediti, treba znati svoju igru podrediti kolektivu da bi se pobijedilo. ...
I
Hrvatski helsinški odbor Zagreb
Poštovani,
nakon Vaše izuzetno brze reakcije na pismo supruge odbjeglog bivšeg hrvatskog premijera koji se, kao što je poznato, nalazi u pritvoru u Salzburgu kao osumnjičenik da je svojim djelovanjem zlouporabio svoju premijersku poziciju, te nanio ogromnu materijalnu štetu hrvatskoj državi, nadam se da ćete u jednako brzo razmatranje uzeti i ovo pismo kako bi zaštitili ljudska prava prilično velike, ali tihe skupine građana Republike Hrvatske. Hvale je, naime, vrijedna brzina Vaše reakcije na pismo gospođe Mirjane Sanader u vremenima kada se na odgovor i reakciju službenih institucija u Hrvatskoj čeka mjesecima, pa i godinama i desetljećima. Upravo zato ovo pismo nije upućeno i ranije, iako su razlozi postojali i postoje već skoro dva desetljeća.
Ovim pismom ukazujemo najvišem odboru za promicanje i zaštitu ljudskih prava u Hrvatskoj na povredu tih prava povećoj skupini ljudi koji su se prije dvadesetak godina na raspisanom referendumu izjasnili za samostalnost Republike Hrvatske tražeći njen izlazak iz tadašnje jugoslavenske federacije i koji su i nakon toga unatoč nadolazećem ratu te strahotama koje rat donosi ostali živjeti u novonastaloj državi u nadi kako će nakon svih tih ratnih nedaća živjeti bolje nego ranije. ....
Trebaju li Rijeci Mediteranske igre? Na to pitanje tražimo odgovor već cijelo desetljeće od kada traje riječka neuspješna kandidatura za organizaciju te sportske manifestacije. Ispočetka smo na to odmahivali rukom, jer ne radi se tu ni o europskom ili svjetskom prvenstvu u nekom od prestižnih sportova, nema tu nekih velikih zanimljivih sportskih imena, nema od te manifestacije niti neke zarade, pa čemu onda ulagati toliki trud, novac i energiju? ....
Hrvatska – zemlja znanja, kako to gordo zvuči. Parola kojom valjda vlast pokušava reći kako razmišlja o budućnosti kada već u sadašnjosti ne može poduzeti gotovo ništa da bi se u državi živjelo bolje. Ali zato već sutra kada na scenu stupe neki novi klinci u čije se znanje danas ulaže, nalazit ćemo se na puno boljim pozicijama na raznoraznim europskim i svjetskim listama koje pokazuju kakav nam je standard, znanje, sposobnosti – to bi valjda trebala značiti ta parola koja govori o Hrvatskoj kao zemlji znanja. ....
Što nam je nakon svega ostalo? Nakon pretvorbe, privatizacije, nakon dvadeset godina kapitalizma na hrvatski način, što je još ostalo od riječkog gospodarstva? Malo, reći će mnogi. Koje su to najbolje riječke tvrtke danas? I jesu li riječke primjerice Erste&Steiermarkische Bank u austrijskom i Jadrolinija i Luka Rijeka u hrvatskom državnom vlasništvu? ....
Končar ili Majetić? Ovdašnji poduzetnik ili jedan od onih naših koji su uspjeli vani, da bi se vratili i nastavili s poslom kod kuće? Ta su pitanja i dvojbe mučile i 2700 radnika 3. maja nakon što se škver opet za 1 kunu našao na tržištu. Naime, dok je hrvatska vlada razmatrala ponudu A-teca za kupovinu riječkog škvera, austrijski je koncern u međuvremenu propao. Bolje prije nego kasnije, zaključismo, odnosno bolje prije nego što se domogao dokova na Kantridi.
Tko je, međutim, bio sljedeći koji se mogao zainteresirati za takav pogon?....
Sve je stalo. Ostali su samo planovi. Barem za sada.Svi oni lijepi riječki projekti kojima smo se veselili i s radošću o njima pisali na stranicama Sušačke revije ostali su negdje u nekim ladicama u kojima čekaju da prođe kriza, da dođu neka bolja vremena i da ih se netko sjeti. Nema novaca, nema ni partnera koji bi investirali, nema ni nastavka izgradnje svega onog što Rijeci i dalje nedostaje. ....
Mediteran gori. Počelo je s Grčkom, demonstracijama, dužničkom krizom, uskakanjem Europske unije i financijskom injekcijom kako bi se održala stabilnost i Grčke i Eurozone. Nije, međutim, stalo na Grčkoj. Zapadni ekonomisti skovali su i kraticu PIGS – Portugal, Italija, Grčka Španjolska. Sve s velikim dugovima, velikom stopom nezaposlenosti, ekonomskom napetošću. Ni tu nije stalo..
Tek sada, ali nikada nije kasno, postavili smo i spomen-ploču Nikoli Poliću, pjesniku, feljtonistu, esejistu, glazbenom kritičaru, novinaru, knjižničaru, nakladniku. Sve je to u svojem životu, koji je započeo na Sušaku 1890. godine, stigao biti Nikola Polić, umjetnik koji je, međutim unatoč svemu napravljenom, ipak zauvijek ostao u sjeni svog velikog uzora Antuna Gustava Matoša i legendarnog starijeg brata Janka Polića Kamova. I danas je tako, pa ni šezdeset godina nakon smrti nije u povijesti hrvatske književnosti dobio mjesto koje bi zaslužio, a gotovo je potpuno zaboravljen njegov doprinos, istaknuli su to u prošlom brojuSušačke revije Nedjeljko Fabrio i Irvin Lukežić, i u hrvatskoj glazbenoj kritici.
Rijeka ga se ipak sjetila. I to povodom 120. obljetnice rođenja, 60. obljetnice smrti i povodom 80. obljetnice osnutka Gradske biblioteke Sušak gdje je dugo godina bio i ravnateljem. Iako se za života osjećao pomalo izgubljenim, jer nije pripadao ni rodnom Sušaku ni Zagrebu u čijem se intelektualnom krugu nalazio, jer su ga u Zagrebu doživljavali kao dođoša Primorca, a u Primorju kao purgera, a sam se osjećao neopredijeljenim, pa čak i razapetim između dvije sredine, ipak ga nakon toliko vremena s pravom svojatamo. I to s ponosom ističemo – na adresi Podvoljak 10, na vili Bebica na Krimeji, na kući koja je bila boravište Polićevih od 1934. pa do 1960. godine.
Nije trajao niti godinu dana. Taman smo se na njega počeli navikavati, mnogi bi ga prijateljski dotaknuli kada bi prošli kraj njega, turisti su se voljeli fotografirati s njim, djeca su se lovila trčeći oko njega. Bilo nam je drago da smo dobili Hodača na Korzu, pogled na njega uljepšavao nam je dan i ovaj svijet oko nas u kojem je potrebno puno lijepih stvari i lijepih riječi da nas vrate u ravnotežu nakon svih ružnih i crnih događaja kojima nas bombardiraju gotovo svakog dana. Nismo ni sanjali da ćemo i Kožarićevog Hodača pronaći u takvom negativnom kontekstu, ni na kraj pameti da bi Hodač mogao postati sastavni dio ružne vijesti, ali ipak i takva je vijest objavljena: Hodača na Korzu više nema. Srušio se ili srušili su ga. Službena informacija govorila je kako je pao pod naletom bure, ali skloniji smo sumnjama kako je podlegao naguravanjima poveće skupine mladih ljudi tih ludih pijanih novogodišnjih dana.Hodač je pao i razbio se. Nema ga više na Korzu, nadamo se ne zauvijek. Čekamo njegov povratak, kao što čekamo i povratak dizalica na riječki lukobran..
Krk je dobio novi nadimak – grad ljubavi. I još jednu znamenitost – arheološki nalaz ostataka antičkog svetišta posvećenog Veneri, rimskoj božici ljubavi. Jedino takvo svetište na istočnoj obali Jadrana i jedno od tek nekoliko takvih u svijetu. Još se jednom potvrdilo pravilo da čim negdje kod nas počnu iskopavanja, radovi će barem na neko vrijeme morati biti zaustavljeni..
Gospodin Peč – Barba Maks Peč. Devedeset i osam godina, jedan od najstarijih Riječana, jedan od onih koji se još sjećaju D'Annunzija, a još uvijek silne energije i brojnih interesa. I zanimljive priče kao što je ova koju nam je poslao: Listajući enciklopedije došao sam do zanimljivog broja – 129. Naime, Napoleon je rođen 1760. godine, a Hitler 1889. godine, dakle 129 godina kasnije. Napoleon je ušao u Wien (Gospodin Max Peč ne piše Beč nego Wien., op.a.) 1808., a Hitler 1937. godine, dakle 129 godina kasnije. Napoleon je u Rusiju ušao 1812., a Hitler 1941.godine, dakle u razmaku od 129 godina. I poraženi su u Rusiji u istom razmaku od 129 godina – Napoleon 1815., a Hitler 1944. godine. Zanimljivo, Napoleon je postao carem 1804., a Hitler kancelarem 1933.godine. Kolika je razlika između tih godina? 129. O zanimljivosti broja 129 govori i podatak da se Francuska revolucija dogodila 1789. godine, a revolucija u Njemačkoj 1918., dakle 129 godina kasnije, a između Napoleona i Hitlera postoji još iznenađujućih sličnosti. Obojica su imali 29 godina kada je u njihovim zemljama došlo do revolucije, obojica su imali 44 godine kada su došli na vlast, i jedan i drugi imali su 52 godine kada su ušli u Rusiju, a 55 godina kada su pali s vlasti.
Možda Vam sve to nije poznato. Pročitajte, pa bacite. Pozdrav, barba Maks Peč.
Hvala vam, barba Peč, prezanimljivo je da bi se bacilo. Radije smo to objavili u Sušačkoj reviji.
.
Otišla je naša Duda, dobra duša riječkog novinarstva. Toliko prerano da još u to ne možemo povjerovati. Otišla je još jedna od onih kakvih danas više nema puno, onih u koje se čovjek može pouzdati, koje savjest tjera da naprave najviše i najbolje što mogu, onih koji se neće izvlačiti na okolnosti već će dati sve od sebe. Takva je bila Dubravka Munjas, savjesna, presavjesna za ovo današnje vrijeme. Bila je takva u svemu čega se dohvatila, od posla do organiziranja obljetnica matura svojih novinara. Jedna od onih koji su toliko vrijedni i savjesni da na svojim leđima vuku za petoricu ako treba, kojima možemo zahvaliti da još sve nije otišlo k'vragu, koja će povući kada trebaznajući da za to neće biti posebno nagrađena. Duda. Bila je iznad svega toga i dobra prijateljica. Pravi prijatelj, i u tome je u ovo naše vrijeme bila dragocjena rijetkost.
Otišla je naša Duda, toliko prerano, u 47. godini, da to još uvijek ne možemo preboljeti. I nećemo tako skoro. I još uvijek ne vjerujemo da nećemo negdje na Korzu vidjeti njezin širok osmijeh i pozdrav dok se žuri prema Novom listu. Zbogom, Duda!
.