Teško je priznati, ali činjenice govore same za sebe. Rijeku nakon posljednjeg popisa stanovništva smještamo među gradove malo veće od 100 tisuća stanovnika. Među gradove dvostruko manje nego krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća kada se Rijeka dičila brojem od čak 90 tisuća zaposlenih. Što je slijedilo u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća, dobro je poznato. Rat, propast industrije, gubitak 30 tisuća radnih mjesta, administrativno sužavanje Rijeke na minimalni mogući teritorij, političke igre s gradom u kojem je na vlasti stranka suprotnog predznaka od one koja upravlja samostalnom Hrvatskom, nedostatak strateškog plana što bi u budućnosti trebao biti grad koji je nekada bio najjače ili jedno od najjačih industrijskih središta države koju smo zvali Jugoslavijom i u kojoj nas je bilo čak 22 milijuna.
Riješili smo se tereta nerazvijenih koji nas je desetljećima sputavao, najzad smo mogli samostalno upravljati onim što je naše, najzad smo mogli postati "Jadranska Katalonija", ali, nažalost, nismo imali znanja za tako nešto. I sada smo tu gdje jesmo. I Rijeka i Hrvatska. Bez proizvodnje, osiromašeni, bez plana što bi trebalo dalje.
Iako smo svi znali kako se ne može dobro živjeti na duži rok samo od turizma, premda svi znamo da Rijeka ne može biti samo luka i sveučilišni campus, grad trgovine i urbanog turizma, iako smo svi znali da se cijelo gospodarstvo ne može oslanjati samo na male i srednje poduzetnike prepuštene na milost i nemilost tržišta. Jedan ili dva velika proizvodna subjekta gdje će posao naći više tisuća ljudi, čista industrija 21. stoljeća, to je ono što danas Rijeci – nakon što je sva "prljava industrija" propala, nužno treba kako broj Riječana ne bi i dalje rapidno opadao. Kako bismo zaposlili naše mlade ljude koji već dva desetljeća prodaju svoju pamet i znanje ili u metropoli, ili u Dubaiju, ili na korejskim ili nekim drugim meridijanima. Rijeka 21. stoljeća – to je projekt koji nam je hitno potreban i u kojem bi sve sposobne riječke snage trebale dati svoj doprinos ako im je imalo stalo do ovog grada. Na njemu se trebalo raditi i puno prije objavljenih rezultata posljednjeg popisa stanovništva koji je pokazao da smo u posljednjih deset godina izgubili 15 tisuća stanovnika, da smo mi Riječani brojčano u neprekidnom padu, da nas sada ima tek sto dvadeset i osam tisuća. Samo dvostruko više nego prije stotinu godina kada je Rijeka imala 68 tisuća stanovnika, dok se tada, te 1911. godine, Zagreb dičio sa 75 tisuća, a Split tek s 18 tisuća stanovnika.
Danas, stotinu godina kasnije, slika je potpuno drugačija. Zagreb se udeseterostručio, Split također, a Rijeka je nakon uzleta do 200 tisuća stanovnika krajem prošlog stoljeća, postala grad veličine stotinjak i nešto tisuća ljudi. Grad koji strijepi nad sudbinom brodogradilišta jer bi njegova propast značila definitivni kraj riječkom nekada jakom gospodarstvu.
Rijeka 21. stoljeća – to je trebao biti projekt oko kojeg su se odavno trebali okupiti pripadnici svih stranaka, i lijevih i desnih, svi koji nešto znaju i žele napraviti nešto za ovaj grad, koji imaju poznanstva širom svijeta koja se moglo iskoristiti da bi se u Rijeku, grad koji se uvijek prepoznavalo kao čistu pragmu, donijeli novi poslovi, radna mjesta, zarada, viši standard. Jer temelji su postavljeni odavno, ali prilike su se propuštale i onda kada se nisu smjele propuštati. Elektronska industrija je odlazila u Buje, Zagreb, Maribor, Niš, iako je Rijeka odgajala izvrsne kadrove, iako je još 1971. godine, pisali smo o tome u prošlom broju Sušačke revije, postavila temelje za razvoj računarstva u Hrvatskoj, a još puno prije za razvoj razne druge industrije koju je samo trebalo usmjeravati prema zahtjevima tržišta i vremena. Trebao je to biti, i još uvijek treba biti, krug ljudi koji znaju i žele, ali ne namjeravaju iz svega toga izvlačiti osobnu korist, nepolitička organizacija koja bi donijela strategiju koju će politika na vlasti provoditi bez obzira tko se na njoj nalazio. To je, međutim, gotovo nemoguće na ovim našim politikom zatrovanim prostorima koji uz političke stranke i poneku nestranačku udrugu kao udruženja poznaje još jedino komisije ili povjerenstva koje političari osnivaju kao opravdanje da se neki od problema ipak pokušao riješiti.
I tako smo zbog svega toga došli na tek sto i nešto tisuća stanovnika u gradu koji je privlačio standardom i radnim mjestima stanovnike cijele nekadašnje države. Od grada koji je bio magnet postali smo grad iz kojeg se odlazi, nerado, jer ga se voli, ali ne daje velike mogućnosti za zaposlenje i za karijeru. U njemu se lijepo živi, more i zrak čišći su nego ikad, brojni prometni problemi riješeni su, ali nismo uspjeli privući niti jednog velikog investitora koji bi u svoju, ali i našu, korist znao iskoristiti znanje naših mladih ljudi i privući k tome obrazovanu radnu snagu i iz drugih krajeva.
Je li danas uopće potrebno tražiti krivca za sve što se dogodilo? Bi li nam to nešto pomoglo, bi li nam bilo bolje? Ili bi trebalo podvući crtu i donijeti nekakvu strategiju razvoja grada, na koji način ga dalje razvijati. Urbani turizam s muzejima i trgovinama koji ne rade vikendom ne može biti dovoljan, turizam, ugostiteljstvo i trgovina mogu biti tek sporedna djelatnost.
Pitanje je od čega će Riječani živjeti i gdje ćemo ih u budućnosti zapošljavati, kako ćemo barem donekle nadoknaditi 30 tisuća radnih mjesta koje smo izgubili u protekla dva desetljeća. Tri tisuće u Jugoliniji odnosno Croatia Lineu, devet tisuća u GP Primorju, po tisuću radnih mjesta u Vulkanu, Benčiću, Harteri i Torpedu, stotine mjesečnih plaća u Elektromaterijalu, Elektroluksu, Tvornici konopa, …. nabrajanju nema kraja. Mnogi su otišli, neki su se uspjeli zaposliti u trgovini i bankama, dosta ih je završilo u Industrijskoj zoni na Kukuljanovu koja je crtanjem novih lokalnih granica pripala Gradu Bakru, brojni su umirovljeni.
Pitanje je, međutim, što će biti s klincima koji dolaze, što će biti s novim generacijama? Hoće li i one bježati iz Rijeke u riječki prsten, na Viškovo, u Kastav, u Bakar i Kostrenu, gdje je značajno povećan broj stanovnika proteklih deset godina. I to treba pozdraviti, ali Rijeka ne smije postati grad umirovljenika, grad bez budućnosti. To, međutim, nije samo riječki već puno širi problem. Stanje u Rijeci, naime, uvijek je bilo pokazatelj stanja u državi u kojoj se Rijeka nalazila. Nagli razvoj riječke industrije događao se u najboljim godinama dvojne Austro-Ugarske Monarhije, kriza u talijanskoj Rijeci bila je odraz krize u fašističkoj Italiji, najveći broj radnih mjesta u Rijeci dogodio se sedamdesetih godina prošlog stoljeća – u vrijeme najvišeg standarda u Jugoslaviji, a Rijeka danas, uz svo protežiranje i privilegiranje drugih necrvenih gradova, pokazuje gdje se danas po svojoj ekonomskoj snazi nalazi samostalna Hrvatska. Jednom riječju rečeno – nigdje.
O čemu su točno razgovarale najmoćnija žena svijeta, kako nazivaju njemačku kancelarku Angelu Merkel, i hrvatska premijerka Jadranka Kosor krajem kolovoza u Zagrebu, i hrvatskoj i njemačkoj javnosti ostala je nepoznanica. Međutim, čak i iz onih nekoliko službenih rečenica koje su izrečene nakon tog sastanka, moglo se izvući puno zaključaka. Njemačka, ta trenutno najmoćnija europska država, zemlja koja je dvadeset godina nakon ujedinjenja preuzela vodeću ulogu u gospodarskom i političkom životu Europske unije, želi poslovati s Hrvatskom, i to u puno većem obujmu nego u protekla dva desetljeća. Upravo to nezadovoljstvo gospodarskom suradnjom dviju država moglo se vidjeti u rečenicama Angele Merkel, iako će hrvatska premijerka reći kako Njemačka značajno sudjeluje u dva velika projekta za Hrvatsku – vjetroelektrani Vrataruša kraj Senja i izgradnji luke Gaženica kraj Zadra. I upravo se u tim rečenicama vidi sva razlika između današnje velike i jake Njemačke i naše male Hrvatske, Njemačke koja želi puno i više i Hrvatske koja se zadovoljava mrvicama, sudjelovanjem jedne tako bogate zemlje u dva projekta čija je zajednička vrijednost tek 300 milijuna eura.
Tu je razlog nezadovoljstva Nijemaca u gospodarskim odnosima s Hrvatskom koja bi mogla puno, puno više, mogla bi privući njemački kapital, ali ili to ne zna ili to ne želi, ili je posrijedi inertnost svih onih koji bi se trebali pozabaviti tim problemom. Jer, Angela Merkel je na zagrebačkom sastanku s ljudima koji vode glavnu riječ kada je gospodarstvo u Hrvatskoj u pitanju, sigurno iznijela podatak kako već duže od godinu dana njemački investitori čekaju na bilo kakav odgovor nakon što su se zainteresirali za ulaganje u 15 velikih projekata na hrvatskom tlu. O kojim se projektima točno radi, nije poznato, ali poznavajući njemačku pragmatičnost i želju da što brže povrate ulaganja zasigurno je riječ o projektima koji su puno veći od onih u kojima je do sada sudjelovao njemački kapital. Ako su kuloarske priče točne, a do sada su se sve takve priče u vezi s njemačkom kancelarkom pokazale točnima (sjetimo se samo odlaska Sanadera s premijerske pozicije), onda je njemački kapital prvenstveno zainteresiran za ulaganje u Plomin 3, ravničarsku prugu Rijeka – Zagreb i LNG terminal u Omišlju. ......
Pametni znaju čemu služi pojas. Pametni znaju kako ulagati novac, kako investirati da bi zaradili. Oni drugi čekaju da ih pregazi vrijeme. Iako se devedeset posto svjetske trgovine odvija morem i iako Jadranom godišnje plovi 200 tisuća brodova prevozeći 200 milijuna tona tereta, mi još uvijek ne znamo kako to iskoristiti. Još uvijek samo pišemo o projektu nizinske pruge Rijeka – Zagreb, hrvatskom projektu 21. stoljeća, kako smo ga nazvali na ovim stranicama. I još uvijek ne postoji konsenzus da se krene ozbiljno u projekt koji košta 4,5 milijarde eura, ali koji je brzo isplativ. Koliko isplativ, to nažalost ne znamo. Time koliko bi se zarađivalo od jednog takvog projekta, odnosno koliko nepostojanjem nizinske pruge gubimo, još se nitko nije pozabavio. Sve je još uvijek u sferi priča koje u Hrvatskoj sve počinju istim riječima: Kada bi...
Otišao je Tesla naših dana. Umro je Steve Jobs, jedan od najvećih informatičkih genija, jedan od onih koji su promijenili svijet. Kažu da su za današnji svijet bitne tri jabuke – ona Evina iz raja, ona Isaka Newtona i ona koju je kreirao Steve Jobs zajedno sa svojim prijateljem iz djetinjstva Steveom Wozniakom. Apple Computer, tako su nazvali svoju tvrtku dok su radili u garaži krcatoj jabukama i vjerojatno su već tada znali koliko je vrijedno to što stvaraju. Mi obični smrtnici tek sada možemo zamisliti kako bi izgledao današnji svijet bez njihovog rada, oni su davno imali viziju. Zaslužni su za izum onoga što smatramo prvim osobnim računalom, oni su izbacili prvo računalo s ikonicama na zaslonu. Preko Jobsovih računala razvijen je internet kakvog danas poznajemo, Steve Jobs je stvorio i iPhone, i iPad, i iPod, i iMac, Steve Jobs je stvorio sve. Vizionar, pionir, duša elektroničke industrije. Skroman, nenametljiv, uvijek u izlizanim trapericama, tenisicama i crnoj dolčeviti. Zapisan u Guinnessovoj knjizi rekorda kao najslabije plaćeni menadžer koji je upravljao Appleom – za jedan dolar godišnje. Suosnivač Pixara u čijim su studijima nastali brojni animacijski hitovi, animirani filmovi koje gledaju sve generacije. Genij našeg doba bez kojeg ništa više neće biti isto. Rak, ta najgora bolest našeg vremena, nažalost, galopira sve većom brzinom.
Dr. Ratko Zelenika, redoviti profesor Ekonomskog fakulteta u Rijeci, dobitnik je Državne nagrade za znanost za životno djelo ....
O dobrom poslu maštali su bivši vlasnici Lenca koji su ga, međutim, u očekivanju te poslovne ponude koja nije stizala, doveli do stečaja. Lenac je morao proći svoju kalvariju da bi toliko godina nakon izlaska iz stečaja, sada s novim vlasnicima, najzad dobio 6,5 milijuna dolara vrijedan remont zapovjednog broda američkih mornaričkih snaga za Europu i Afriku. USS Mount Whitney uplovio je protekle jeseni u Martinšćicu i već nekoliko dana kasnije njegov je zapovjednik javno izrazio zadovoljstvo početkom radova u škveru koji je osjetio svoju priliku. Priliku da i dalje bude angažiran u remontu brodova američke flote, čemu su se nadali ljudi s početka ove priče, zbog čega su i postali prvotni vlasnici škvera nakon privatizacije. Danas su zaboravljeni, iako se naveliko pisalo o njihovom bogatstvu i vili na Pećinama u kojoj je Novu godinu čekao i hrvatski premijer početkom ovog stoljeća. Danas se vila prodaje, ne može naći kupca, a riječki škver ima novu poslovnu priliku. Ne samo škver, već i hotelijeri koji su u ovom slučaju u Crikvenici ugostili dvjestotinjak marinaca produživši si turističku sezonu, kao i hrvatska vojna industrija koja bi nakon Lenca trebala konkurirati za neki od vrijednih poslova koje je članstvo u NATO-u već trebalo donijeti. Za sada je to tek remont zapovjednog broda Šeste flote, ali možda je to tek početak, možda uskoro stignu i ostali brodovi.
Prije dvadeset godina, gotovo odmah nakon proglašenja samostalnosti, u hrvatskoj se javnosti žestoko raspravljalo o osamsto bogatih obitelji koje će vladati Hrvatskom. Bio je to broj kojeg je u javnost plasirala tadašnja politička elita izazivajući gnjev naroda zbog stvaranja odabranih i to rasprodajom društvenog bogatstva privilegiranima. Danas, nakon dvadeset surovih kapitalističkih godina na vrhu hrvatske društvene piramide nalazi se i više od osamsto, čak dvije tisuće bogatih obitelji koje upravljaju gotovo cjelokupnim hrvatskim gospodarstvom. Dvije tisuće obitelji koji su proteklih dvadeset godina uspjeli doći do kapitala i pozicija koje im donose godišnju dobit ili imovinu u vrijednosti od najmanje 15 milijuna kuna. ....
Prosvjedi u Grčkoj, Portugalu, Mađarskoj, Americi, Izraelu, Italiji .....
Nema više američkog sna, prosvjeduje se na Wall Streetu, američki gradovi bankrotiraju, 85 posto američkih djevojaka i mladića lani se nakon završetka studija vratilo roditeljima. Amerika, a kad kažemo Amerika, mislimo na SAD, nije više svjetski lider, nemaju više najveću zgradu na svijetu, nemaju više najbogatijeg čovjeka na svijetu, najveća svjetska rafinerija nafte podignuta je u Indiji, najveća svjetska filmska industrija više nije Hoollywood već indijski Boollywood. Stigle su nove snage – BRICS. Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika. ...
Priča o riječkom kazalištu priča je o onoj najmodernijoj i najrazvijenijoj Rijeci, priča o gradu u proteklih 125 godina u kojima je Rijeka ostavila za sobom i Austro-Ugarsku, i D´Anunzija, i Mussolinija, granicu na Rječini, četiri i pol desetljeća socijalizma, novi rat i propast industrije. U svih tih 125 godina riječko je kazalište od Helmera i Fellnera pa do današnjih dana bilo središtem riječkog kulturnog života. Ali bilo je i svjedokom razvoja grada, pa je baš kazališna zgrada prva dobila električnu rasvjetu, prva je dobila i telefon. Ugošćavala je velika imena poput Giacoma Puccinija, Enrica Carusa i Sarah Bernardth, ali i bila cijelo desetljeće zatvorena sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada su se kazališne predstave gledale na Sušaku. Dočekala je, međutim, kulturno buđenje grada i Vježbanje života, nenadmašenu riječku predstavu novijeg doba, da bi i danas privlačila pažnju svih kojima je važno što se događa u riječkoj kulturi. O tome svemu priča ili izaziva asocijacije film redatelja Marina Lukanovića Kazalište, po riječki – 125 godina zgrade Kazališta, čijom je premijerom otvorena ovogodišnja kazališna sezona u kojoj se nadamo barem nekoj uspješnici.
Priča o Rijeci i nedolasku kruzera već je potpuno izlizana, medijski izraubana. Ni nakon silnih napisa ništa se nije promijenilo, kruzeri i dalje ne stižu u riječku luku, tek poneki svrati do Splita, dok je Dubrovnik već prezasićeno kruzersko odredište. Iako biser Jadrana može primiti tek pet tisuća putnika s ogromnih luksuznih brodova, u ljetnim mjesecima ih se na dubrovačkim ulicama nađe i dvostruko više. Na veliku radost svih koji na Stradunu, toj najskupljoj hrvatskoj ulici, pružaju neku od turistima zanimljivih usluga. Turisti s kruzera, naime, na Stradunu u prosjeku ostave po 30 eura, dakle računica je potpuno jasna i vidljivo je koliko Rijeka i ostali naši obalni gradovi gube zbog nedolaska plovećih hotela. ...
Prošlo je malo više od četvrt stoljeća od kada je najveći svjetski nogometni klub odigrao službenu utakmicu na hrvatskom tlu. Od Kantride te 1984. do Maksimira 2011. dogodilo se puno toga. I u nogometnom svijetu. Ono što je Rijeka mogla prije kvarat stoljeća to danas ne može niti jedan hrvatski klub. ....
Bila je to prva utakmica hrvatske nogometne reprezentacije na Kantridi natjecateljskog karaktera.
Riječi maturant osvojio je svjetsko srebro na prvenstvu u Berlinu gdje je nastupilo 350 igrača i igračica i to vrijedi zabilježiti iz više razloga. Ne dobija, naime, Rijeka svakog dana svjetskog viceprvaka bez obzira što se radi o speedmintonu, slabo poznatom sportu, verziji badmintona samo na većem terenu i bez mreže. Priča je, međutim, zanimljiva i zbog toga što je osamnaestogodišnji Dasen Jardas praunuk Dragutina Ciottija, prvog riječkog osvajača olimpijskog odličja 1928. godine na Olimpijskim igrama u Amsterdamu o kojem smo nedavno opširno pisali u Sušačkoj reviji. Što su ti sportski geni., reći će mnogi. Čestitamo!
Bio je to najtopliji rujan od kako se mjere temperature u Hrvatskoj. Nakon ljetnih mjeseci nastavili smo se kupati i uživati u moru i tijekom rujna, čak i početkom listopada. I tek je tada more pokazalo svu svoju ljepotu. U miru i tišini nakon što su minule gužve, što su otišli svi oni koji se dođu izludirati desetak dana na moru, nakon što su odnijeli sa sobom svoje bučne skutere i glisere, što su otplovili sa svojim jahtama. U miru i tišini na kojima bi turistički isto mogli zarađivati sve do studenoga samo...
Ljeto, onakvo kakvog se sjećamo, bez prevelikih gužvi i prevelike buke – to je bio ovogodišnji rujan i početak listopada. Ljeto koje je završilo neverom uoči Dana državnosti. U školu i na posao otišlo se u kratkim rukavima, a već poslijepodne u Gorskom kotaru pao je prvi ovosezonski snijeg, na Jadranu je zapuhala orkanska bura, na Korzu su letjeli suncobrani s terasa, vjetar je lomio kišobrane, temperatura je u Rijeci s jutarnjih devetnaest pala na poslijepodnevnih sedam stupnjeva. Tako je ipak završilo i ovogodišnje dugo toplo ljeto.