Sjećate me se, ja sam Ivan, prosječni hrvatski građanin, čitali ste o meni baš na ovim stranicama prije nekoliko godina. Od tada, tih proteklih šest godina, puno se toga promijenilo. Moja supruga Ana i ja i dalje smo u braku, iako se oko nas puno parova rastalo, djeca Luka i Nika rastu i idu u školu, mi još uvijek radimo premda nam poslovi vise. Kredit za stan sve teže otplaćujemo, rate su sve veće, a plaće stoje. Lani sam zaradio 8.775 eura, 33 posto od prosječne plaće u Europskoj uniji, ali više od nekih koji su odavno unutar te iste Unije. Više od Estonaca, Čeha, Slovaka, Mađara, Poljaka, Rumunja i Bugara. I trebao bih, valjda, biti zadovoljan zbog toga, premda sam uvijek imao veću plaću od njih, bez obzira što Česi, Slovaci i Poljaci imaju bolju perspektivu jer im gospodarstva rastu, a ovo naše hrvatsko je na koljenima. Dužni smo kao Grčka, dugujem bankama kao i svaka prosječna hrvatska obitelj – 13 tisuća i 600 eura. Ana prima minimalac, lani je zaradila 2.630 eura i jedna je od 115 tisuća takvih u Hrvatskoj. I sretni smo da nismo među onih 350 tisuća nezaposlenih. Jer tada stvarno ne znamo što bismo. Ušteđevine nemamo, apartmana za iznajmljivanje turistima nemamo, zemlje za obrađivanje isto nemamo, ne znam baš što bi i kako bi da ostanemo bez posla. Kolege kažu: Snašao bih se nekako, ali ja sam valjda nesnalažljiv.
Redovito sam do sada izlazio na izbore, ali uvijek se pitam hoću li i na one iduće. Neprekidno se nadam promjenama, one se, doduše, događaju, ali ne u onom smjeru koji bih ja želio. Stalno ide na gore. Barem za mene. Nova vlast nam je povećala cijenu struje i plina, i to ne za malo. Struje za čak 22 posto, a plina još i više, kako u kojem gradu. Sada, dok nije sezona grijanja, samo za struju radim dan i pol, a kada dođe zima, na plin i struju će mi ići jedna sedmina plaće. Rekli su mi neka manje telefoniram pa ću imati novaca za te račune. Rekli su nam još puno toga što nam se nije svidjelo. Da moramo shvatiti kako je kriza i da se ovako više ne može.
| 
Prosječna hrvatska obitelj – roditelji Ana i Ivan s djecom Lukom i Nikom. |
Nismo, međutim, vidjeli da su se i oni nečega odrekli. Prosječna mirovina im je 8.900 kuna, a moja će biti, ako mirovinski sustav do tada izdrži, 2.150 kuna. Njihove plaće i dalje su oko 15 – 16 tisuća kuna i ne dijele našu sudbinu. Plaća im ne ovisi o gospodarskom rastu ni o povećanju prosječne plaće. Bahati su, sabornica je, kako vidim na televiziji, i dalje prazna. Uništili su nam industriju koja nam je prije 20 godina činila 41 posto BDP-a. Danas je to dvostruko manje. I udio poljoprivrede u BDP-u nam se u zadnja dva desetljeća prepolovio, a vanjski dug nam je narastao s 3,7 na 45 milijardi dolara. I sada kažu da smo svi zajedno za to odgovorni.
Nije ni čudo da smo izgubili vjeru u svih, zatvaraju nam brodogradilišta koja su nam skoro jedini izvoznici, umjesto da progone one koji su upropastili Harteru, Croatia Line i Jadrankamen. Poslali su u Jadrankamen na Braču specijalce na radnike koji nisu dopustili da im stečajni upravitelj uđe u tvrtku. Nemamo više povjerenja ni u koga, ni u vlast, ni u sindikate, čini se da svi rade samo u interesu kapitala, nas male nitko ne štiti. Nije onda čudno da nas od svih političara i političarki najviše fascinira Angela Merkel, a ne nitko od naših. I inače smo nekako skloni Njemačkoj. Da možemo, vozili bismo Mercedes, BMW ili Volkswagen. Sviđa nam se kada Nijemci propagiraju štednju. Tamo se, naime, ima od čega štedjeti, jedino su oni od Europljana zabilježili rast gospodarstva u prvom dijelu ove godine.
Mi smo dobro plasirani na nekim drugim ljestvicama. Među prvih deset smo nogometnih reprezentacija na svijetu. I ponosimo se vatrenima, šteta da engleski i njemački suci nisu vidjeli niti jedan jedanaesterac u našu korist, a protiv Italije i Španjolske na Euru u Poljskoj i Ukrajini mogli su Bilićevi dečki daleko dogurati.
Među prvih deset smo i u sklonosti porocima – kocki, alkoholu i drogama. Tko bi rekao da su naši susjedi Slovenci u tome drugi na svijetu, odmah iza Čeha. Izgleda da ni oni nisu nešto optimistični, i njima je njihov novi premijer Janez Janša uveo stroge mjere štednje.
I mi štedimo na svemu gdje možemo. Više ne jedemo meso svaki dan kao nekad, a ribu i dalje samo jednom tjedno, čak i rjeđe. Djeca i Ana doručkuju, ja doručak preskačem kao i svi moji kolege s posla. Od voća pojedem poneku jabuku i bananu, jednu ili dvije tjedno. Još sam vjeran bijelom kruhu, iako vidim da se oko mene sve više jede integralni. I dalje nam je Zagreb najkvalitetnija hrvatska lokacija za život, svaki treći htio bi, ako već nije, u metropolu. Varaždin je na drugom, a treće mjesto dijele Split i Rijeka. Zagreb je, međutim, postao prenapučen, u Varaždinu su pak plaće premale, a posao u Rijeci je gotovo nemoguće pronaći. I tamo stalno pada kiša. I kad bi barem tu Rijeku održavali čišćom. Bilo bi lijepo tamo živjeti, sve ti je na dohvat, ali…
Uvijek sam pošteno obavljao svoj posao, i danas to činim. Uviđao sam da se ne rukovodi dobro, ni firmom ni državom, ali gledao sam svoja posla. Znao sam, naime, čak i kada bih ukazao na nešto, da ću ja postati glavni problem, a da se ono na što ukazujem neće riješiti. I sada smo došli do kraja. Prizivamo strance da nas spase, da kupe i ono što nam je preostalo – naše hotele kako bi nam produžili turističku sezonu, tu jedinu banku koja je još naša i vodeću osiguravajuću kuću u zemlji, kako bismo zakrpali rupe u državnom proračunu. Zovemo ih i da nam sagrade novu prugu od Rijeke do Mađarske, jer mi novaca za tako nešto nemamo. Tako ćemo opet za sve što budemo imali, moći zahvaliti strancima. I opet će mi kazati kada budem rekao kako mi se to ne sviđa, kako nemam pojma. I neka prepustim vođenje poslova i države onima koji o tome nešto znaju. I neka manje telefoniram. I neka obavezno izađem na izbore. I tako mi govore već 22 godine. Skoro sav moj dosadašnji radni vijek.
Još nešto malo više od deset godina i idem u mirovinu. Tješim se da će Luka i Nika izučiti zanimanja s kojima će moći naći posao bilo gdje u svijetu ako se ovdje ne bude moglo živjeti. A nama koji tu ostanemo što i kako bude. To je valjda naša sudbina.
(za tekst su korišteni podaci Državnog zavoda za statistiku, Eurostata, Gfk i Svjetske zdravstvene organizacije, ljestvica FIFA-e, predrasude neRiječana o kiši u Rijeci, nezadovoljstvo Riječana čistoćom grada, nezadovoljstvo prosječnih hrvatskih građana hrvatskom politikom op. a.)
| 
Dok na kojem piše Brodogradilište Kraljevica – od 1729. možemo sačuvati kao spomenik kako bi budućim generacijama mogli dokazati da smo zaista znali graditi brodove. |
Gotovo je, nema više škvera u Kraljevici, najstarijeg hrvatskog brodogradilišta, jednog od najstarijih na svijetu. Zatvorilo ga, samo tako, čini nam se. Hladno i bezosjećajno. I 460 ljudi poslalo na Zavod za zapošljavanje. S radnim knjižicama, otpremninama i porukom: Snađite se. Sami. Bez ičije pomoći. Bez pomoći države koja bi u takvim slučajevima, poput propasti cijele privredne grane kao što je brodogradnja, trebala ponuditi alternativu svima koji je žele prihvatiti. Koja bi trebala znati stvoriti mogućnosti za otvaranje novih radnih mjesta. To, međutim, naši političari, ni oni prijašnji ni ovi sadašnji, jednostavno ne znaju. I poručuju: Htjeli ste kapitalizam, sada ga imate. Kao da se u kapitalizmu države ne skrbe za svoje ljude, jer čemu uopće onda služe? Valjda za ubiranje poreza i nameta.
Kraljevički škver otišao je u stečaj, a njegovi inženjeri, cjevari, bravari i zavarivači morat će posao potražiti na nekim drugim meridijanima. Jer ga u zemlji koja ne zna kako zaposliti brodogradilišta neće pronaći. Viktor Lenac se nekako izvukao iz stečaja, ali jedva pronalazi nove poslove, 3. maju sudbina je neizvjesna, posao u Uljaniku znači preseljenje kao i posao u nekom od talijanskih brodogradilišta. Ili možda čak norveških. Za mnoge u Kraljevici ovo je već poznata situacija. Dobivali su otkaze u Koksari, Lencu, Harteri, Jugoliniji... Sada posla više, međutim, nema. Gotovo sva se proizvodnja ugasila, posao još mogu pronaći samo trgovci i konobari u vrijeme turističke sezone. Pa će se vjerojatno i brodogradilište pretvoriti u turističku oazu. Jer za nešto drugo, osim za prodaju kupanja i sunčanja na našem moru, kao država očito nismo sposobni. Bez obzira koliko oni što se nalaze na njezinom čelu vjeruju u svoje velike sposobnosti. Mi te sposobnosti, nažalost, uopće ne vidimo. Dok na kojem piše Brodogradilište Kraljevica – od 1729. možemo sačuvati kao spomenik. Da nekim budućim generacijama možemo dokazati kako su naši preci znali graditi brodove, i to skoro najbolje na svijetu.
Već bi se trebali s tim pomiriti. Industrija više ne stanuje ovdje, ni u Rijeci ni u Hrvatskoj. Ono što smo imali propalo je, a strane industrije nismo znali privući. Čak kada bi stranci i sami došli, kao što je bio slučaj s Panasonicom, koji je želio otvoriti tvornicu rasvjetnih tijela na riječkom području, nismo im znali ponuditi dobre uvjete za brojna radna mjesta koja bi otvorili. Naravno da su odlazili drugdje. (Panasonic nije otišao jako daleko – u Srbiju u gospodarsku zonu u Svilajncu.) Pisali smo i pričali puno o tome i uvijek se nametalo pitanje gdje će to naši ljudi raditi osim u trgovinama. I zato je, između ostaloga, zbog Kraljevice ostao onaj gorak okus.
| 
Od nove bolnice na Sušaku izgrađen je za sada tek novi odjel za hemodijalizu, a Rijeka svoju budućnost temelji na znanju i zdravstvu. |
Jer drugdje države i gradovi zatvaraju jednu, ali otvaraju druge proizvodnje, zatvaranje se radi planski, tržište se proučava, radnici se u državama i gradovima koji sebe žele zvati socijalnima ne ostavljaju na milost i nemilost tržištu. I ne može se reći da Rijeka nije razmišljala o svojoj budućnosti, jer još tamo osamdesetih godina prošlog stoljeća odlučilo se kako će se industrija preseliti u industrijsku zonu Kukuljanovo. Tko je mogao predvidjeti rat, ratna razaranja, propast kompletne industrije, nove administrativne granice gradova po kojima je Rijeka izgubila bilo kakvu ingerenciju nad zonom koju je svojevremeno gradila?
Novim planom s početka novog tisućljeća htjelo se Rijeku pretvoriti u grad znanja. Mukotrpan i težak zadatak koji rezultate ne daje tako brzo. Ali se već ipak osjećaju, reći će u svojim govorima primajući Nagradu Grada Rijeke za životno djelo akademik Daniel Rukavina i dr. Franjo Emanuel Hoško. Rijeka više nije grad kakvim ga pamtimo, ne drhti od industrijskog stvaralaštva i pomorskog prometa, danas je sveučilišni grad kojem ne nedostaje niti jedan studij po mjerilu zapadnoeuropskih sveučilišta, rekao je te večeri u riječkom kazalištu dr. Hoško, a svoje zadovoljstvo nije skrivao ni akademik Rukavina: U skoroj budućnosti Kampus na Trsatu činit će jedinstvenu cjelinu s novom Sveučilišnom bolnicom čime osiguravamo jezgru za industriju zdravlja. Izgubili smo industrije iz 19. i 20. stoljeća, ali dobivamo industriju znanja.
To bi, dakle, trebala biti Rijeka budućnosti. Znanje, medicina, nova sveučilišna bolnica u čijoj će izgradnji uz državu sudjelovati i Rijeka, velike privatne poliklinike kao što su Medico, Sunce i Rident, već sada sa stotinama zaposlenih, farmacija, Galenski laboratorij, već sada izvoznik na mnoga tržišta, novi veliki znanstveno-tehnološki park u Metropolisu – zaštićenim lučkim skladištima – i, naravno, kao i do sada, veliko prometno i energetsko čvorište s jakim lučkim prometom, novom željeznicom, LNG terminalom i sa sačuvanom brodogradnjom. Tako nabrojeno na jednom mjestu zvuči lijepo, obećavajuće i optimistično. To će, nadamo se, biti Rijeka 21. stoljeća koje, međutim, traje već punih dvanaest godina.
Država će navodno graditi zgradu nove gradske knjižnice u Rijeci. Bilo bi lijepo da u to možemo vjerovati. Nova gradska knjižnica, priopćeno je iz Ministarstva kulture, jedan je od tri ključna objekta za kulturu koje bi Republika Hrvatska trebala izgraditi u sljedećih nekoliko godina, uz Povijesni muzej u Zagrebu i Dom mladih u Splitu. Još prije nekoliko godina ta bi nas informacija razgalila, ali danas, nakon toliko obećanja i razočaranja, ne vjerujemo dok ne vidimo. Pa zar nisu svojedobno hrvatski ministar kulture i riječki gradonačelnik potpisali sporazum o zajedničkoj izgradnji Muzeja za modernu i suvremenu umjetnost gotovo negdje u isto vrijeme kada se odlučilo da će se isti takav muzej graditi i u Zagrebu. Onaj zagrebački ne samo da je već izgrađen, pojavili su se već i problemi oko njegova održavanja, a riječki je – stao na projektu. Zar nisu isto tako hrvatski ministar zdravstva i riječki gradonačelnik prije dosta godina potpisali sporazum o gradnji nove bolnice na Sušaku? Do danas osim nove zgrade za hemodijalizu nije se izgradilo ništa.
Zar nije na Trsatu ponosno najavljivana izgradnja Sveučilišnog campusa, a stalo se već nakon prve faze? Kada će druga, ne zna se, iako ju ministar znanosti Riječanin Željko Jovanović hrabro najavljuje. Zar nije bio najavljivan i veliki putnički terminal u riječkoj luci? I on je stao već nakon prve faze i nije opravdao svoju izgradnju, jer su valjda lučke i državne vlasti i riječka turistička zajednica očekivali kako će turisti i putnici sami pohrliti na Kvarner kada im objavimo kako smo, eto, na početku 21. stoljeća uspjeli izgraditi putnički terminal na lukobranu najveće hrvatske luke.
I koje su to javne objekte uopće države gradile u Rijeci od vremena Austro-Ugarske do danas? Kraljevina Italija zgradu u kojoj danas nastavu polaze učenici OŠ Nikola Tesla, Jugoslavija nakon poslijeratne obnove ni to, a Hrvatska tek ranije spomenuti putnički terminal i dvije fakultetske zgrade na Trsatu. Sve ostalo Rijeka je gradila sama sada već legendarnim riječkim samodoprinosima.
Legendarna je i anegdota kada su se gradski čelnici pohvalili nekadašnjem jugoslavenskom predsjedniku Josipu Brozu kako je veliki lučki silos sagrađen isključivo riječkim novcem, a on im je navodno odgovorio protupitanjem zašto od države nisu tražili novac za objekt koji neće služiti samo njima. I sportski objekti iz novijeg doba – i bazeni na Kantridi, i dvorana na Zametu i ona atletska na Kantridi građeni su samo riječkim novcem. Kojeg više nema. Ni za autobusni kolodvor, ni za muzej moderne i suvremene, ni za gradsku knjižnicu. Država se sada sama ponudila za knjižnicu. Hoće li biti izgrađena? Volio bih da se varam, ali mislim da znam odgovor. A vi?
| 
Rijeka ima viceprvake Europe. Primorje je ostvarilo najveći
uspjeh riječkog ekipnog sporta. |
Rijeka ima viceprvake Europe. Velik, ogroman uspjeh, ali kao da to još uvijek nije dovoljno navijačima Primorja i riječkog sporta. Nešto nedostaje. Titula. Ali trebala bi i ona doći. Možda ne ona europska, jer talijanski Pro Recco je, kažu, ekipa kakvu svijet nije vidio, ali zato ona domaća, titula hrvatskog prvaka, ta bi idućih godina trebala stići u Rijeku. Godine ulaganja i truda uvijek daju rezultata. Pokazalo se to puno puta u svim sportovima. Samo ako je upornosti. Trebalo bi tako biti i s Primorjem. Možda već iduće godine. Do tada govorit ćemo o drugom mjestu u Europi, najvećem uspjehu u dugoj povijesti ovog kluba, možda i najvećem uspjehu u povijesti riječkog sporta. I to u godini kada smo strahovali za spas riječkog nogometnog prvoligaša, kada smo pomišljali da bi se na Kantridi opet nakon 38 godina mogao gledati drugoligaški nogomet. U godini kada su odbojkašice Rijeke po šesti put zaredom postale prvakinje Hrvatske potvrđujući još jednom postojanje riječkog odbojkaškog fenomena. U godini kada su rukometaši uspjeli doći do finala Kupa, gdje se nije moglo više protiv moćnog zagrebačkog kluba. Druga mjesta i poneka titula – to je realnost riječkog sporta. Za sada. S Volpijevim ulaganjima u nogomet i vaterpolo trebale bi na Kvarner stići i titule. I još puno dobrih igrača nakon mađarske braće Varga, Španjolca Javiera Garcie i Dubrovčanina Frane Vićana. Napokon su stigla vremena u kojima Rijeka neće stvarati igrače za druge, napokon su, izgleda, stigla vremena u kojima će riječki vaterpolisti i nogometaši moći svoj kadar upotpunjavati sa sjajnim igračima sa strane. Stigla su vremena u kojima se više ne zadovoljavamo samo s drugim mjestima.
Zašto živjeti u Rijeci?, bilo je pitanje na koje su jedne svibanjske večeri pokušali u prepunoj dvorani Filozofskog fakulteta na Trsatu odgovoriti poštovani i uspješni ljudi koji su u Rijeku stigli iz drugih sredina i onda odlučili ostati. Zašto? Na to pitanje, naravno, nema zajedničkog odgovora, svatko ima svoj neki razlog, svi su zanimljivi, ali večer je obilježila rečenica: Samo što nije, arhitekta Igora Rožića, Splićanina rođenjem, koji se nakon godina života u Beču odlučio za Rijeku. To je Rijeka, grad koji samo što nije. Čekamo, iščekujemo, nadamo se, jer samo što nije. Grad uz koji se neprekidno spominju riječi koje kao najvažnije u svom poslu spominju trgovci nekretnina: Lokacija, lokacija, lokacija. Grad koji tu svoju lokaciju samo što nije iskoristio. Grad koji se, spomenut će Igor Rožić, spominje širom svijeta kao zanimljiv primjer na raznoraznim arhitektonskim radionicama zbog izuzetno zanimljivog i još uvijek neiskorištenog obalnog pojasa od Torpeda do Delte i kojeg bi trebalo pametno osmisliti i koristiti. Samo što nismo. Grad koji je prije sto, dvjesto i tristo godina sjajno kotirao. Ali unutar velike državne zajednice kao što je bila Austro-Ugarska, reći će riječki gradonačelnik Vojko Obersnel, pa bi trebao valjda opet unutar Europske unije kada uđemo u nju. Samo što nismo. Grad iz kojeg za sat i pol vremena stižeš na sva mjesta važna za ugovaranje poslova ili na bitne aerodrome u Veneciji, Trstu i Zagrebu i grad iz čijeg središta za deset minuta stižeš na pravi Mediteran, reći će Miroslav Reljanović, poslovni čovjek, rodom iz Zagreba, direktor Ergomeda. Jer Žurkovo je pravi Mediteran, tamo se osjećam kao na nekom otoku. A zimi je Rijeka jedini grad na Mediteranu, uz Bejrut, iz kojeg možete za pol sata stići do snijega i snježnih radosti. Zašto baš Rijeka?, to vam ne znam objasniti, to su me mnogi i u Zagrebu pitali govoreći mi kako u Rijeci stalno pada kiša. Ali to je jedan od rijetkih gradova iz bivše države koji je u posljednjih dvadeset godina sačuvao svoju urbanu komponentu.
| 
O Rijeci vlada predrasuda kako u našem gradu
stalno pada kiša, iako već dvije godine traje
izuzetno sušno razdoblje. U srpnju su pale tek
dvije litre po četvornom metru, najmanje u
povijesti mjerenja padalina. |
Rijeka je, međutim, grad u kojem živi sve manje ljudi. Ali zato, tvrdi riječki gradonačelnik, jer je svedena administrativno na samo 44 četvorna kilometra i najgušće je naseljen prostor u Hrvatskoj. Rijeka je puno više od onog teritorija omeđenog pločama s natpisom Dobro došli u Rijeku. I nije grad iz kojeg se samo odlazi već se u njega i dolazi. Ako je zadnjih godina iz Rijeke u inozemstvo otišlo 2 tisuće ljudi, treba znati da je iz inozemstva u Rijeku stiglo 3.300 ljudi. Valjda zato što su ovdje prepoznali svoju priliku. I žele je iskoristiti.
I Rijeka će to. Samo što nije. Samo što nije dobila novi autobusni kolodvor, novu gradsku knjižnicu, marinu u središtu grada, veliki park na Delti, akvarij kod lukobrana, muzej moderne umjetnosti, garažu i stambeno-poslovni kompleks na trgu kod Socijalnog, sjajne nove stanove u Harteri i na vrhu Delte, fontanu kod Kazališta lutaka, arheološki park, uspinjaču za Trsat , šetnicu kanjonom Rječine do njezinog izvora, novu bolnicu... Samo što nije.
Prvi je izašao iz Milanovićeve vlade. Kasnije će istupiti i ministrica zaštite okoliša Mirela Holy, tko zna tko je sljedeći? Komadina je od borbe s vjetrenjačama odustao odmah. Najuspješniji hrvatski župan, koji je izbore dobio obećanjem kako će Rijeka s novom vladom dobiti spoj zaobilaznice sa Žutom Lokvom i nizinsku prugu te prebaciti termoelektrane i Inine pogone u Urinju na plin, brzo je shvatio kako u državnom vrhu neće imati podršku za realizaciju tih projekata. Najprije mu je, bez njegove suglasnosti, smijenjen pomoćnik Vladimir Ferdelji, jedan od najuspješnijih hrvatskih poduzetnika, i to samo zbog toga što se usudio u javnosti reći kako ni ova vlada neće imati hrabrosti ići do kraja. Onda mu je preko medija poručeno da od Žute Lokve nema ništa. Zatim je shvatio da ni od pruge neće biti ništa, pa je uslijed silnog medijskog pritiska podlegao bolesti i odlučio se najzad povući. Na rezervni položaj. U Rijeku gdje je uvijek imao veliku podršku javnosti koja ga pozna kao dizelaša, ali i kao, što je rijetkost u hrvatskih političara, poštenog i stručnog. Koji energetske probleme i problematiku Primorsko-goranske županije "ima u malom prstu". Koji zna i najmanju cesticu na području kojim je upravljao i ima sliku kako bi trebalo unaprijediti život Primorsko-goranske županije samim time i dobrog dijela Hrvatske, zbog čega je u Primorju i dobivao uvijek toliko glasova. Oni koji ga ne poznaju, zagrebački mediji prvenstveno, proglasiše njegov politički kraj podcijenivši međutim njegov pogon na dizel-gorivo. Treba mu vremena da uhvati brzinu, ali kada je uhvati, ne zaustavlja se tako lako. Pa je umjesto političke margine koju mu namijeniše opet osvojio potpredsjedničku poziciju unutar vladajuće stranke u kojoj su mnogi stali na njegovu stranu. I opet bi htio postati primorsko-goranskim županom. Dok se, možda, ne poklope okolnosti za nešto više.
Još ne tako davno proglašen je najuspješnijim guvernerom neke središnje banke u Europi. U anketama je uvijek osvajao visoko mjesto, javnost ga voli, građani su u njemu vidjeli jamstvo da im kreditne rate uslijed devalvacije kune neće otići u nebo. To, međutim, nije bilo dovoljno. Ekonomistima, kako mnogi izjavljuju, nije valjao. Onim istim ekonomistima koji su našu ekonomiju doveli na ove grane i koji neprekidno zazivaju promjenu tečaja kune i eura (jer bi se valjda tako više izvozilo) zanemarujući pritom kreditnu opterećenost i države i građana. Građana koji se možda ne razumiju u onu visoku ekonomiju, u indekse na burzama i ekonomske teorije, ali jako dobro znaju i osjećaju da su im džepovi sve prazniji, a vrećice s hranom s kojima izlaze iz dućana sve lakše.
Vlada je odlučila da Željo Rohatinski mora odstupiti, da neće dobiti još jedan guvernerski mandat. Je li s njegovim odlaskom otvoren prostor za promjenu kunskog tečaja, vidjet će se jako brzo.
| 
Rijeka i Primorsko-goranska županija
sve su privlačniji Kinezima. |
Tko zna tko je smislio i pronio onu priču o tome kako su poslovni ljudi iz Hong Konga krajem 2o. stoljeća, kada se taj grad vraćao pod kinesko okrilje, potražili od stručnjaka za feng shui da im pronađu jednako tako dobro mjesto za razvoj svojih poslova? Ostatak priče ste ili čitali ili čuli. Navodno baš Rijeka ima i vjetar i vodu, što je doslovni prijevod imena tog drevnog istočnjačkog umijeća, i još k tome ima i povoljan protok energije. Dakle, sve za dobar život i za razvijanje poslova. Bogati poslovni ljudi iz Hong Konga, međutim, nisu stigli u Rijeku, sve je ostalo samo na razini urbane legende. Sve do sada. Kinezi i kineska izaslanstva posljednjih mjeseci redovito pohode Rijeku i Primorsko-goransku županiju. Zainteresirani za luku, za prugu, za otvaranje regionalnog centra za tradicionalnu kinesku medicinu, za suradnju s riječkim Pomorskim fakultetom, za sklapanje poslova, za..... Gotovo svakog tjedna prošlog proljeća u Rijeku je stizalo poneko kinesko izaslanstvo bilo kod gradskih bilo kod županijskih vlasti, bilo u Gospodarsku komoru. Razgovori, razgovori, razgovori. I službene izjave kako su Kinezi zainteresirani, zainteresirani, zainteresirani. Zbog feng shui ili profita, ili možda i jednog i drugog, pitanje je sad. Nastavak vjerojatno slijedi, ali poznavajući našu brzinu u pripremi poslovnih projekata vjerojatno će puno kineskih vlakova proći bez zaustavljanja na našoj stanici.
Godinama već gledamo i slušamo tu priču u kojoj se gimnazijalci pa i osnovnoškolci, ako imaju imalo ambicija, muče s preopširnim nastavnim gradivom, nečitljivom lektirom koju smo svi preskakali ako se ikako moglo, nerazumljivo pisanim udžbenicima i nejasno objašnjenim gradivom na školskom satu. Generacijama učenici, i sadašnji i bivši, s poštovanjem pričaju o svojim profesorima koji su to poštovanje zaslužili svojim znanjem, autoritetom i sposobnošću da nas za gradivo zainteresiraju, da odijele bitno od nebitnog i da nas nečemu nauče. Pa zar nismo zbog toga svi i prošli kroz školske klupe. Godinama, nažalost, pričamo i o manje lijepim školskim slučajevima kada smo bili prepušteni sami sebi, kada nismo imali pomoći ni od profesora ni od nejasnih školskih udžbenika, kada posao nije bio odrađen kako treba. Kao i u drugim strukama, uostalom. Samo smo kao djeca i zbog djece osjetljiviji.
| 
Gimnazijalci su i ove godine imali puno primjedbi
na državnu maturu. |
I umjesto da se pokušaju riješiti ti problemi, da iz škole izlazimo sa znanjem, a ne s nabubanim gradivom koje smo ionako brzo zaboravili, da se nastavni programi skrate, udžbenici napišu što je jasnije moguće, da se ne pogoduje izdavačima koji bi svake godine tiskali nove udžbenike, umjesto svega toga strogoća se, naravno, opet vježba na djeci koja zbog toga sve više zaziru od škole, školskog gradiva, lektire, profesora. Na državnoj maturi iz hrvatskog jezika tražimo od njih odgovore na pitanja iz pravopisa, a ni sami ne znamo kojim bismo se pravopisom služili od tolikih koji su u upotrebi. Ili u uporabi. Tražimo od njih da znaju kada je živio August Šenoa, a njegovo nam je štivo za mnoge kasnije potpuno neprivlačno. Pitamo ih: Što u Leonea izaziva Kirman-perzer..., nudimo im više mogućih odgovora, otežavamo im ispit. Tražimo od njih savršenu pismenost, a susreću se s neznanjem i nepismenošću na svakom koraku : u izlozima (Vršimo fotokopiranje), na televiziji (Je li hrvatski izraz Irak ili Iran?), u novinama (S lijeve strane rijeke gledajući iz pravca Zagreba.), Saboru ( Ne znam točan datum kada je počeo Prvi svjetski rat, ali znam da je to bilo 1918.). Puštamo ih iz škola nakon što smo od njih tražili da nauče sve moguće životinje koje žive i na dnu rijeke, i na površini rijeka, i uz obalu tekućica i daleko od voda, ali nitko im nije znao odgovoriti na najjednostavnije moguće pitanje: Zašto cvrči cvrčak? Igramo se dječjim sudbinama postavljajući im na državnim maturama trik-pitanja, dvosmislene upite i više mogućih odgovora kao da su na nekom kvizu gdje se bore za milijun kuna, kao da sami nikada nismo bili djeca u takvim situacijama, kao da nismo roditelji djece koja su se nalazila ili će se naći u takvim situacijama. I zato pobuna djece zbog takve mature i takvih ispita nije nikakvo iznenađenje. I treba ih u toj i takvoj pobuni podržati. Kao što je to uostalom učinio i Željko Jovanović, ministar kojeg su do tada zbog većeg angažmana u nogometu nego u obrazovanju i prosvjeti počeli zvati ministar na rubu znanosti. 
Volimo Voju Radoičića, i kao umjetnika i kao našeg Riječanina, i drago nam je kad neko od njegovih djela uljepša Rijeku. Kao što je to za blagdan Sveti Vid učinjeno s njegovim oslikanim brodom Dobro more na Pavlinskom trgu, možda i najljepšem trgu u Rijeci. Ali drago nam je i da se razmišlja o prijedlozima koje smo godinama iznosili na stranicama Sušačke revije. Jedan od njih bio je da Vojo Radoičić oslika Fiumaru i da taj dio grada postane Baltazargrad upravo onakav kakvim su ga autori slavnog profesora Baltazara prema Rijeci i zamislili. Zato smo ugodno bili iznenađeni kada se na otkrivanju skulpture na Pavlinskom trgu, kojeg Riječani uglavnom zovu Kod dva lava, moglo čuti i od samog umjetnika i od riječkog gradonačelnika kako se o tom prijedlogu intenzivno razmišlja i pregovara s konzervatorima. Možda nešto od toga i bude, nadamo se. I drago nam je da nas čitate!