Otišli su. Cijela jedna Rijeka, njih oko 130 tisuća. Otišlisu da se ne vrate. Nemojmo se zavaravati kako će tamo stečena znanja donijetikući. Malo će tko od njih kupiti nepovratnu putnu kartu kada budu dolazili iz svih tih prekomorskih zemalja, iz Australije,Novog Zelanda, Kanade... Te su ih zemlje prihvatile i dale im ono što sutražili. Nisu to bili veliki zahtjevi – tek pravo na rad i na život od svograda, to je ono što su dobili daleko od doma. A trebali su dobiti kod kuće, jeroni znaju raditi. Oni su programeri, inženjeri, arhitekti, liječnici, doktoriznanosti, prevoditelji... Oni su visokoobrazovana radna snaga kojima njihovadomovina nije dala prigodu da pokažu što znaju i što bi sve mogli napraviti sasvojim znanjem i za sebe i za svoju okolinu i za svoje gradove i za svojuzemlju. Unaprijediti svoj i životokoline – to kod kuće nisu mogli. I više nisu mogli čekati. Vrijeme jenepovratno protjecalo kao što i danas protječe, a reakcije na njihove odlaske jošuvijek nema. Jer oni nas, naime, još uvijek napuštaju. Danas možda još višenego jučer, jer izgubili su vjeru da će se tu nešto promijeniti, barem ne takobrzo, ne žele svoje mlade godinepotratiti na zavodima za zapošljavanje. Tamoveć za tjedan dana, kako javljaju iz Kanade i Novog Zelanda, dobivaju posao. Ipozivaju prijatelje da im se pridruže. I ne samo prijatelje, već sve koji imajuvisoku stručnu spremu s kojom tamo dalekomogu odmah dobiti posao. Tamo postajuravnopravni članovi zajednice, dobivaju povjerenje poslodavca bez obzira nanjihovu mladost, tamo nisu podcijenjeni kao ovdje. I zato svima preporučuju: Dođite. I zato je tako veliki odjek na Facebook grupi Mladi, napustimo Hrvatsku, zato ta grupa ima toliko tisuća članovakoji traže pomoć. Do tog smo apsurda došli – da pomoć traže oni koji znaju ižele, koji imaju visoku stručnu spremu, koji govore engleski jezik gotovo kaomaterinji. I ne zaustavljaju se samo na tim znanjima, već ih žele neprekidnoširiti. I sve to dok o njihovoj sudbini ovdje, kako će reći, odlučuju nepismeni.Jer kako drugačije nazvati one što danas, već 13 godina u 21. stoljeću, sjede usaborskim klupama i glasuju o zakonima i o razvoju zemlje, a da se ne znajuslužiti računalima, ne znaju što je e-mail(čast izuzecima), još uvijek traže da im se razne potvrde i dokumentifaksiraju, još uvijek traže da se sastanemo u nekoj gostionici pa ćemo o poslunakon... Kako bi takvi uopće mogli smisliti i realizirati strategiju kojom će se iskoristiti nova znanja i novetehnologije kada nikada nisu ni čuli što je skype.Njima to ne treba, oni ni sa kime ne moraju razgovarati preko mora u gluhodoba noći, njihovi su svi ovdje, njima je dobro, povlaštene plaće i mirovine. Ipomoći će oni mladima, naravno, kada za njih dođe poziv odozdo. Napraviti će za njih što god treba i dragi Ivo i barba Luka.
Njih 130 tisuća, koliko ih je otišlo u ovih dvadeset godina,nije željelo pristati na ta pravila igre. Cijeli jedan veliki grad, cijelajedna Rijeka, stiješnjena administrativnim granicama na mali prostor i tek nanešto više od stotinu tisuća stanovnika. Oni su imali povjerenja u vlastitesnage i u svoje znanje. I gotovo svaki od njih, kada s njima razgovarate, nakonšto je iskusio pravila posla tamo na Zapadu, ne želi se više vraćati naovdašnji kaos. Na ovdašnji vrijednosni sustav u kojem nema reda, u kojem se nezna što će biti sutra, tko je odgovoran i je li uopće netko odgovoran, jernitko ni za što u ovih dvadeset godina pljačke i upropaštavanja nije odgovarao.Tek tu i tamo neko suđenje, ali bez većeg rezultata. Tamo – tamo je sve jasnopostavljeno. Radi se, ako treba 24/7. U prijevodu 24 sata na dan, sedam dana utjednu. Kad god zatreba. Jer plaćeni su prekovremeni sati, plaća dolazi svakogzadnjeg četvrtka u mjesecu kada je i dogovorena. Tamo postoje obaveze, ali i prava.
| 
Čak 130 tisuća mladih ljudi otišlo je u posljednjih dvadeset godina iz Hrvatske. Mnogi od njih odlaze čim postanu visokoobrazovana radna snaga, što im omogućuje lakše zapošljavanje u prekomorskim zemljama. |
Tamo, pričaju tiisti mladi ljudi kada dođu i daju intervjue za novine i radijske stanice, nemakave i odlaska na placu za radnog vremena, ali postoji sigurnost. Na krajumjeseca moći će se platiti računi, netko vidi njihove kvalitete, netko predlažeda napreduju i da postanu članom nekog dobro organiziranog i dobro plaćenogtima. Nije, naravno ni tamo svebajno. Nemaju stanove u svojem vlasništvu, ali i podstanari su tamo građani s pravom glasa. Za razlikuod domovine gdje se dopustilo bankama da ih za kupljeni stan kreditima drže udoživotnoj ovisnosti, sve dok im ne plate dvostruku, pa i trostruku vrijednostkupljene nekretnine. Ni na ta pravila mnogi od onih što su otišli nisu željelipristati.
Hvalimo se našom talentiranošću, našom pameću, našom širokomobrazovanošću, a ne znamo ništa od toga iskoristiti. I tako već godinama. Ionda se čudimo zašto mladi ne žele živjeti u Hrvatskoj, zemlji koja seplasirala odmah iza Grčke i Španjolske po broju mladih ljudi koji bi željeliraditi, ali ne mogu doći do posla. I puštamo ih da idu, a njih ništa više nemože zaustaviti. Nema tu nostalgije ni za kućom, ni za roditeljima, ni zaprijateljima. Ostavljaju Rijeku, Zagreb, Osijek, Split, Varaždin i Pulu, obećane zemlje zovu. Tko je toliko lud dapropusti takvu priliku. Jer alternative ionako nemaju.
Povijest nam se opet ponavlja. Sve je opet kao prije stotinugodina. Samo tada se odlazilo Carpathijomi Pannonijom, a danas se kupujeavionska karta. Tada se odlazilo iz Austro-Ugarske, danas iz samostalneHrvatske. Tada je otišlo pola milijuna naših,sada se opet približavamo tom broju, ali sada nam odlaze oninajobrazovaniji. Ne odlaze više da bi radili kao rudari, drvosječe i zidari kaonekad. Sada odlaze da bi radili na sveučilištima, u bolnicama, multinacionalnimkompanijama. Tada se odlazilo u Meriku, adanas u Calgary, Auckland i Sydney. To su nove adrese većine od 130 tisućaotišlih. I sigurno i tamo ima problema, sigurno i tamo nije savršeno, jersavršenosti nema, ali ima posla, ima nade za napredak, nema kaosa. Tamo ih ipakčeka bolji život.
I onda ćemo za koju godinu opet čitati u novinama kako je netko od tih mladića i djevojaka koji sunapustili Hrvatsku u potrazi za boljim životom sudjelovao u najvažnijimsvjetskim otkrićima i najvažnijim projektima i istraživačkim procesima. Kao štosmo relativno nedavno pročitali i doznali kako su naši bili među onima koji su odveli u svemir i Amerikance i Ruse.Naime, nije tako davno da smo doznali za Riječanina Roberta Bartinija kojegsmatraju ocem ruskog svemirskog programa, a isto tako i za Mikea Vucelića izGarešnice (korijenima iz Gornjih Dubrava) koji je s još mnogim tamošnjiminženjerima odveo Amerikance na Mjesec. Znali smo da je Ben Tićac, naš inženjeriz Kostrene, konstruirao Savannah, prvitrgovački brod na nuklearni pogon, ponos američke flote, ali za Vucelića svedonedavno mnogi nismo znali. Bartinija već odavno nema, ali doznali smo i da jebio u Staljinovim logorima i da je konstruirao ruske zrakoplove i da je najzadbio jedan od onih koji su poslali Gagarina u svemir. Mike (Milojko) Vucelićviše nije s nama od ove jeseni kada je napustio ovaj svijet gotovo istodobno sNeilom Amstrongom, prvim čovjekom na Mjesecu. Bio je jedan od onih koje sunazivali neopjevanim herojima pothvataApollo. Dva vrhunska stručnjaka, dvije različite sudbine. Jedan Riječanin,Talijan, talijanskog obrazovanja, sklon socijalizmu u koji je otišao bježeći pred fašizmom, drugi također izHrvatske, hrvatskog sveučilišnog obrazovanja, sreću je potražio tamo pedesetihu drugačijem uređenju društva. I uspjeli su i jedan i drugi. I to ne u biločemu, već u osvajanju svemira, najvećem čovjekovom uspjehu do sada. Odlikovanii jedan i drugi, najvišim ruskim i američkim odlikovanjima. Tada, kada se vodila ta velika utrka zaosvajanjem svemira, mnogi nismo pojma imali da na obje strane imamo po jednog našeg igrača. Doznajemo to tek danaskada to više nije tako važno, ali lijepo je znati. I našaliti se kako smozapravo mi bili ti koji su odveli i jedne i druge, i Amere i Ruse, u svemir ina Mjesec.
| 
Zračna luka Rijeka prolazi kroz najteže razdoblje u svojoj povijesti. Tek 70 tisuća putnika prošlo je krčkim aerodromom prošle sezone dok je primjerice aerodrom u Zadru došao do 400 tisuća putnika. Zadarska zračna luka nakon što ju je država osuvremenila, udesetorostručila je svoj promet u samo 6 godina. |
Mi,ovdje, naravno da smo daleko od takvih svemirskih dostignuća za koja smo premali i presiromašni. To nam i netrebaju biti ciljevi. Ali mi ne znamo ni što bismo sa zrakoplovima, odnosno štos aerodromima. Trebaju li nam samo dva veća, onaj u Zagrebu i Dubrovniku, i dvamanja u Puli i Zadru ili nam treba ionaj na Krku. Ako nam treba i ta Zračna luka Rijeka na Krku, pitanje je zašto u nju ne ulažemo. Zašto jeostavljamo na razini prošlog stoljeća, zašto i u nju ne investiramo kao što jemilijun i pol eura uloženo u zadarski aerodrom. U međuvremenu krčka zračna lukaživotari, sramotimo se to uopće nazivati zračnom lukom, koja živi najgore daneu svojoj četrdesetogodišnjoj povijesti. Tek 70-tak tisuća putnika, još manjenego lanjske sezone koja je ocijenjena katastrofalnom. Zadar, miljenikdonedavne vladajuće politike, "uzletio" je do 400 tisuća putnika,deset puta više u samo 6 godina. Nakon što je država uložila, izgradila iosuvremenila. Dubrovnik je već u rujnu zabilježio milijuntog putnika, Zagreb jedan u koncesiju Francuzima, Pula oduvijek ima svoje tržište. Rijeka kao da je neželjenodijete. Ne samo kada govorimo o zračnim lukama, ali ovdje je o njima riječ.Prepuštena sama sebi. Napuštena od države, od turističkih gradova koji bi imalii te kakve koristi od suvremenog aerodroma na Krku, propada i koprca se. Tekžupanija pokušava kineskom kapitalu ukazati na mogućnosti zarade ulaganjem naKrk. U zračnu luku, u kontejnerski terminal, novi krčki most preko kojeg bi naš zlatni otok prugom povezali sunutrašnjošću i tržištima Srednje Europe. Pomaknuti se s mjesta, to bi za sadabilo dovoljno. Kada krene, možda bi se zakotrljalo i sve polako počelorealizirati. Možda bi krenulo baš sa zračnom lukom. Putnike-turiste već imamo,turističko tržište također, zašto ne bismo postali uz cestovnu i turističkaavio-destinacija?
| 
Goran Duškić i Edi Budimlić, mladi Riječani koji su dobili mogućnost boravka u Silicijskoj dolini. |
Silicijskadolina čeka mlade Riječane Gorana Duškića i Edija Budimlića. Raj visoketehnologije im je otvoren, na njima je da boravak u njemu iskoriste i da seiskažu. Kao što su to napravili na zagrebačkoj konferenciji Geeks on a Plane, gdje su i zaradiliameričku investiciju od 50 tisuća dolara i tromjesečni boravak u društvunajvećih svjetskih igrača koji se bave informatičkom tehnologijom. Onima kojise u nju ne razumiju teško je objasniti čime se uopće bave ti mladi Riječani,ali pojednostavljeno rečeno – njihova platforma WhoAPI mogla bi vrlo zahtjevnimkorisnicima interneta omogućiti da u samo nekoliko klikova dođu do iscrpnih informacija. Zahvaljujući investicijiAmerikanca Davea McClurea vrijednost njihove tvrtke Smart Queries uZnanstveno-tehnološkom parku na Trsatu skočila je na milijun dolara, a nakon boravkau Silicijskoj dolini mogla bi vrijediti i puno više, pogotovo ako uspijuzainteresirati investitore s kojima da nema odlaska u San Francisco, nikada nebi mogli doći u kontakt. Ovako – sva su im vrata otvorena. Sretno!
Obećana zemlja za Riječane polako postaje i Nigerija. Četvrtinajveći izvoznik nafte na svijetu. Odavno su tamo već sreću potražili riječkisportaši Damir Mišković i Predrag Sloboda, sada je pomoću njih u tvrtkutalijanskog poduzetnika Gabrielea Volpija otišlo i trinaestoro riječkihpomorskih inženjera, i to odmah nakondiplome na Pomorskom fakultetu. I nisu najvjerojatnije zadnji koji posaopronalaze u Nigeriji u Volpijevoj kompaniji za opskrbu naftnih platformi.Talijanski poduzetnik, naime, sklopio jeveć ugovor o suradnji s riječkimPomorskim fakultetom. Mi njemu znanje, on nama posao. Čisti računi. Kao i kodulaganja u prvoligaša s Kantride.
Nastavlja se tako niz riječkih pomoraca koji sve više nalazeposao na naftnim platformama ili, kao u ovom slučaju, u kompaniji za opskrbuplatformi. Pomorska Rijeka ne može im više, nažalost, ponuditi posao.Zanimljivo, pilot zrakoplova kojim su za Nigeriju otputovali iz Hrvatske,objavio je Novi List, zove se SlavkoLinić. Kao i ministar finacija, Grobničan koji se bori s kaosom u državi i kojipokušava najzad uvesti red u državne financije. 
Državinedostaje novaca. Skupi, a neefikasni državni aparat, s previše činovnika,treba održavati. Porez na dodanu vrijednost, tzv. PDV već je među najvećima uEuropi, porez na nekretnine nije uveden, naišao je na preveliki otpor,gospodarstvo je na koljenima, ministar financija na sve strane traži dodatneizvore sredstava za praznu državnu blagajnu. I mogao bi ga naći, izgleda, opetkod hrvatskih građana. Koji nisu svi siromašni i koji imaju puno ušteđenognovca na bankovnim računima. Čak 190 milijardi kuna, zbog čega im bankegodišnje isplate više od 4 i pol milijarde kuna kamata. Samo dvadeset posto odtog iznosa donijelo bi državi milijardu kuna. Pitanje je, međutim, kako će nate sve glasnije najave uvođenja poreza na kamate reagirati građani. Mogli bi,naime, svoje štedne uloge prebaciti u države gdje nema poreza na kamatu, moglobi, dakle, doći do odljeva kapitala koji, nažalost, stoji neiskorišten u zemljiu kojoj se teško posluje i u kojoj se svi žale na prevelika davanja skupojdržavi. Koja bi se zapravo trebala namiriti iz nekih drugih kamata, iz kamatakoji građani Hrvatske plaćaju na skupe bankovne kredite. Kada smo se većodlučili onih ludih devedesetih riješiti gotovo svih naših banaka u koristTalijana i Austrijanaca, koji su višestruko od nas naplatili kupovinu iRiječke, i Zagrebačke, i Privredne i ostalih banaka, barem da dio te dobitiostave ovdje, barem dio tog novca da ode u izgradnju i obnovu naših starihbolničkih zgrada i škola i na plaće naših liječnika i profesora. Ako državitreba novaca, neka ga uzme tamo gdje ga ima i previše, neka ga uzme od kapitalaako zaista želi biti socijalna država. Prosječni građanin Hrvatske već je ipreviše porezno opterećen. Čudo da je i toliko ušteđeno.
Znalismo za Todorića, vlasnika Belja, Konzuma,Leda, Zvijezde, Tiska, čega sve ne. Znali smo da je najbogatiji stanovnikHrvatske, da je težak milijarde kuna,da zapošljava nekoliko desetaka tisuća ljudi u Hrvatskoj. Znali smo i za EmilaTedeschija, vlasnika Atlantic Grupe,i za Antu Vlahovića, čelnog čovjeka AdrisGrupe iz Rovinja, i za hrvatsko-čileansku obitelj Lukšić koja je od GoranaŠtroka preuzela Jadranske Luksuzne Hotele,dakle i Bonaviju, desetljećimanajugledniji riječki hotel. Ali teško je bilo povjerovati u vijest da Hrvatska,zemlja koju trese teška gospodarska kriza i u kojoj nezaposlenost neprekidnoraste i iz koje odlazi ogroman broj mladih ljudi, ima čak 260 multimilijunašačija ukupna imovina vrijedi 30 milijardi američkih dolara. Pokazalo je toispitivanje tvrtke Wealth-X koja jeobjavila popis 187 tisuća najbogatijih ljudi svijeta, od kojih trećina živi uSAD-u, a ostatak u Europi i u Kini. Donja granica za ulazak na tu listu je imovina vrijedna 30 milijunadolara, a takvih je u Hrvatskoj ni manje ni više nego čak 260, čime se Hrvatskasmjestila na visoko 23. mjesto među 45 analiziranih europskih zemalja. Ispredbogatog Monaka, ispred svih država bivše Jugoslavije od kojih u Srbiji živi 90,u Sloveniji 70, a u siromašnoj Bosni čak 85 multimilijunaša. Prvo mjesto uEuropi, nimalo iznenađujuće, zauzela je Njemačka, drugo Velika Britanija, trećeŠvicarska, a među prvih pet plasirali su se i Francuska i krizom uzdrmanaItalija. Kriza, očito je, a bilo je poznato i od ranije, ostavlja traga samo nanekima. Mnogima i u kriznim razdobljima ide izuzetno dobro.
Urugvajac, direktor Jadranskihvrata, tvrtke koja upravlja riječkim kontejnerskim terminalom Brajdica, zadržao se u Rijeci tek neštoviše od godine dana. Napustio je Rijeku u kojoj mu se tako sviđalo, kako jerekao u jednom od prošlih brojeva Sušačkerevije, grad u kojem mu se nakon Ria najviše sviđa od svih sedamnaestgradova u kojima je do sada živio i radio. ARio, rekao je tom zgodom, nije gradveć stanje duha, pa je samim time neusporediv. Passaro je svoj odlazak izRijeke opravdao zdravstvenim razlozima, ali upućeni će reći kako vlasnici Jadranskih vrata iz Manile, filipinskiICTSI, nisu bili zadovoljni poslovnim rezultatima. Bez obzira što je na Brajdicu uveo svjetske standardeposlovanja, što je produbio gaz na 11, 7 metara, što je pokrenuo investicijski cikluskoji bi trebao početi davati rezultate. Današnji kapital je, međutim,nestrpljiv, želi brzi povrat ulaganja, brzi profit, svake godine sve veći. Aonaj riječki bio je isti kao i lani. Devedeset i osam tisuća kontejnera zaprvih devet mjeseci i ove i lanjske godine. Neoprostivo za ulagače koji su za51 posto Jadranskih vrata platili 93milijuna eura. Koje treba vratiti što prije. Antonio Passaro nije uspio u tome,možda Englez Phillip Marsham bude bolje sreće.
| 
Radnici Dine u Omišlju dobili su zaostale plaće, ali proizvodnja još uvijek nije pokrenuta. |
Nijepoznato nalazi li se i Robert Ježić još uvijek na listi najbogatijih ljudi uHrvatskoj nakon što je ostao bez Novoglista i bez tvrtke Dina Petrokemijakoje je doveo do samog ruba propasti. Novilist je, srećom, spašen, nađen je kupac, novina ide dalje, ali sudbina Dine na Krku još uvijek je neizvjesna.Tristopedeset radnika dobilo je nakon silnih štrajkova, prosvjeda i blokadeprometnica za ljetnih vrućina svoje zaostale plaće nakon što je turska tvrtka Caliskan odlučila kupiti Adriaoil, članicu Grupe Dioki, ali hoće li se u Omišlju i dalje proizvoditi, to jošnitko ne zna. Nije poznato ni jesu li Turci koji su uplatili 5 milijuna eura zaAdriaoil zainteresirani za omišaljskapostrojenja koja su nuđena i Saudijcima i Ukrajincima i Švicarcima, bilo kome,samo da netko uzme i brine o proizvodnji. Samo da to ne budemo mi. Mi to neželimo, ne želimo živjeti od proizvodnje, od industrije, pa makar bila iprofitabilna kao što je ova petrokemijska. Nama to ne treba. Dovoljan nam jeturizam, nekoliko apartmana, naši stalni gosti iz Slovenije, Italije i Njemačkei to je to. Tko bi se još brinuo o nabavci sirovine, plaćanju radnika, plasmanuproizvoda, traženju tržišta, plaćanju poreza, ekološkim standardima i svemuostalome o čemu se moraju brinuti vlasnici tvrtki. Nama tvrtke ne trebaju.Odnosno ne trebaju nam tvrtke u državnom vlasništvu ma kako profitabilne moglebiti. Želimo da sve prijeđe u privatne ruke, hrvatske ili strane, nije važno.Sve se mora privatizirati. Otišli smo po našem lijepom starom običaju u sasvimdrugu krajnost. Kao što nekada gotovo ništa nije moglo biti privatno, sada neželimo da nešto bude državno. Dajemo sve, za jednu kunu ako treba. Cijelabrodogradilišta za kunu. Samo da netko postane vlasnikom. Država to ne želibiti. Rasprodaja, idealna prilika za razne sumnjivce i mešetare da dođu odsjajnih postrojenja, terena i nekretnina. A onda se za mjesec, dva, u najboljemslučaju za godinu dana, pitamo zašto su nam te tvrtke propale, zašto višenemamo industrije, zašto radnici nisu dobili plaće, zašto je državni proračunprazan. Dina – jedna od tužnih,pretužnih, hrvatskih priča.
| 
Trebalo je proći desetljeće i pol da se opet netko sjeti početne ideje kako bi Gradsku knjižnicu i Muzej moderne umjetnosti trebalo smjestiti u Benčić. |
Trebaloje proći petnaest godina da se vratimo na početak. Da se vratimo na početnupriču kako bi Gradsku knjižnicutrebao smjestiti u jedan od onih objekata koje nazivamo industrijskom baštinom.I trebalo je gospodarski pasti na koljena da se shvati kako objekte, potpuno praznei neiskorištene već imamo. I za Gradskuknjižnicu i za Muzej suvremeneumjetnosti. I to u središtu grada, u Benčićukoji godinama propada naočigled. Trebalo je potrošiti silne milijune kuna nanove projekte koji vjerojatno nikada neće biti realizirani, a sada već sumnjamokako će i nova namjera prenamjene Benčića ostati samo na namjeri, na planovimai lijepim riječima. Kao gotovo svi veći riječki nesportski projekti. Oautobusnom kolodvoru već desetljećima slušamo priče, ponadamo se, povjerujemo,pa opet ništa. Tako smo s pravom sada sumnjičavi i prema Benčiću u koji smo mogli odavno uložiti dvadeset milijuna kuna koliko je potrošeno na projekte novih zgrada Gradskeknjižnice i MMSU-a.
I Marišćina je jedna od tipičnih hrvatskih priča.Gomila neznanja, nemara, improvizacije s tko zna kakvim posljedicama. Godinamase već priča o novom centru za zbrinjavanje otpada, dugo se tražilanajprikladnija lokacija, najzad se pronašla, složilo se s tom lokacijom iOpćinsko vijeće Viškova, pa se netko dosjetio kako bi se za taj projekt moglo dobiti i nešto milijuna izEU-fondova. Ali da bi se ti milijuni dobili, bilo je potrebno preraditiprojekt, morao je biti veći od prvotno planiranog, morala se mijenjatipapirologija, usklađivati s onomeuropskom, krenuli su natječaji... U međuvremenu Viševac više nije mogaoprimati naše smeće, tamošnji su stanovnici godinama upozoravali kako bi seRijeci mogao dogoditi Napulj. Jer mjesta za smeće jednostavno više nema. A nirješenja nije bilo na vidiku.
Skupili se tadastanovnici cijelog mjesta kako bi našli rješenje i pozvali u pomoć profesoraBaltazara. Koji je mislio, mislio, mislio i dosjetio se! U zbilji,nažalost, nemamo profesora Baltazara koji pronađe izlaz iz svake situacije, aliimamo, opet nažalost, mnoge koji dođu do genijalnihideja. Tako se netko dosjetio i smislio tzv. nultu fazu Centra za zbrinjavanje otpada Marišćina koja se sastoji u tome da se smeće dovozi na plato nakojem bi se trebao graditi veliki Centar, te da se to smeće tu balira i slaže. Genijalna ideja, dobro i zvuči ta nultafaza, onako pravi politički izraz, samo...To je ipak smeće, a smeće smrdi. Puno smeća stvara puno smrada. Za ljetnih vrućina on je jošizraženiji. O tome niti jedan genijalac kojije blagoslovio tzv. nultu fazu Marišćine nije razmišljao. Ili ga jednostavno nije bila briga zatridesetak tisuća ljudi koji su se cijelog ljeta gušili u nesnosnom smradu, ada ih nitko nije obišao niti im se ispričao, a kamo li ponudio ostavku kako bii dolikovalo u pristojno uređenim zemljama. Ni gradonačelnik Rijeke, ni županPrimorsko-goranske županije, ni direktor Čistoće,ni čelnici Viškova... Nitko na sebe nije želio preuzeti odgovornost zaugrožavanje života tolikih tisuća ljudi, umjesto da svi zajedno preuzmu krivnjui pokušaju riješiti problem. Koji bi mogao opet buknuti čim prođe zima.
Tada, u takvim situacijama, poput one s Marišćinom proteklog ljeta, vidimokoliko smo daleko od razvijenog svijeta i kako ga vjerojatno s ovakvima nikada nećemo ni približnodostići. U takvim situacijama, naime, gledamo kako te probleme rješavaju drugii tek tada uočavamo kako zaostajemo svjetlosnim godinama. Tada doznamo zabezbroj primjera kako to čine drugi i kako mi to nećemo nikada biti u stanju.Jer dok se Viškovo, Zamet i Kantrida guši od smrada, u Švedskoj, primjerice,zarađuju na smeću. Ne samo da odavno imaju sve potrebne zakone o otpadu izaštiti prirode, ne samo da odavno ne odlažu smeće izvan gradova na novonastala brda izgrađena od otpada , nesamo da imaju izgrađene sve potrebne kapacitete za recikliranje otpada, već onina smeću ZARAĐUJU. Riječki Novi listdonio je tih dana priču o švedskom graduVästerasu sa 130 tisuća stanovnika, dakle kao i Rijeka, koji prikuplja savkuhinjski biootpad i od njega stvara električnu energiju dovoljnu za cijeligrad. Ne samo da im smeće ne smrdi, oni ga iskorištavaju, oni se u dugimhladnim zimama na njega griju i stvaraju toplu vodu. Nikakvih problema sasmećem tamo gore na razvijenom sjeveru nemaju, iako ga stvaraju puno više odnas, jer imaju i daleko bolji životni standard. Svatko, izgleda, zaista ima onošto zaslužuje!
Imadevedeset i jednu godinu. I ne želi razgovarati s hrvatskim novinarima natalijanskom već na hrvatskom jeziku. I uvijek podsjeća na svoje dalmatinskekorijene. Bilo je tako i u listopadu u galeriji Kortil na Sušaku, gdje je postavljena izložba o ovom proslavljenomkreatoru. Genij boje. Tako su jenazvali i nisu pogriješili, iako će on reći: Ma to su vam p……je. I još će jednom kasnije upotrijebiti šporku riječ pokazujući da zaista vladahrvatskim jezikom. Kao što je vladao i bojama, kreacijama i modom u drugojpolovici dvadesetog stoljeća.
Još je Riječki statut iz 1530. godine zabranjivao inovčano kažnjavao bacanje nečiste vode,kako se onda govorilo, na ulicu. Pišemo o tome na idućim stranicama Sušačke revije, a ovdje se pitamo zaštose neprekidno vrtimo u krug? Zašto su se takvi propisi u međuvremenu izgubiliili ako su ostali zapisani, zašto se ne provode? Gdje je ta točka kada je svekrenulo nizbrdo, kada je život u hrvatskim gradovima prestao biti život ucivilizaciji, kada je postala normalnom nuždana javnim mjestima, parkovima, ulicama, kućnim ulazima, kada je postala normalna i dreka i galama usitnim noćnim satima, kada se u gradovima počeo tolerirati nered pred kojim jered potpuno uzmaknuo. Zašto sada u drugom desetljeću 21. stoljeća moramo opetdonositi zakone kojim ćemo nuždu na javnim mjestima kažnjavati od 500 do 2tisuće kuna, pokazivanje spolnih organa u javnosti od 2 do 4 tisuće kuna, aomalovažavanje i vrijeđanje čuvara javnog reda i mira do 15 tisuća kuna? Zarnismo sve te zakone imali još od stoljeća16.? Ako smo ih prestali primjenjivati, ne čeka li ista sudbina i novezakone koje je hrvatska vlada predložila u listopadu? A na ulicama će nam se zaljetnih dugih vrućih i beskišnih perioda i dalje širiti neugodni mirisi. Tada,spomenute 1530. godine, novčano se kažnjavalo i roditelje ako si im se maladjeca pokakala ili popiškila na ulici ili u parku. Danas sene kažnjavaju ni vlasnici pasa zbog kojih su nam parkovi potpunoneupotrebljivi, a po ulicama hodamo oprezno, gledajući u pod. Zakoni, da,naravno, ali i njihova primjena.