Priča nije nova, često se ponavlja. Vrijednosti nadomak ruke često se ne primjećuju. One su nam normalne, nije nam neobično da ih imamo, shvaćamo kolika im je vrijednost tek kad ostanemo bez njih. Riječka priča je upravo takva priča. Nama je normalna, svakodnevna, navikli smo se na nju. Shvaćamo koliko je različita od okruženja tek kada odemo iz Rijeke. Kada dođemo u gradove i krajeve u kojima Rijeku tek rijetki razumiju. Upravo su, međutim, takvi – rijetki, iz drugih krajeva, posljednjih mjeseci nahvalili Rijeku. Iz svojih zagrebačkih i splitskih perspektiva vide Rijeku drugačijim očima, cijene ono što se nama Riječanima čini sasvim uobičajeno i svakodnevno. Filozof i analitičar Žarko Puhovski, pisac Jurica Pavičić, nekadašnja intendantica kazališta Mani Gotovac, glumac Rade Šerbedžija… Ljudi koji i zbog prirode svog posla na svijet gledaju drugačijim očima i vide ono što mnogi od nas ne uočavaju. Da je Rijeka po mnogome prvi grad u Hrvatskoj, kao što je bila još u doba Austro-Ugarske (Šerbedžija), da je gospodarski i kulturno odmah iza Zagreba, iako je daleko manja i od metropole i od Splita (Puhovski), da je pronašla svoj identitet i image (Pavičić), da je to grad čijim ulicama struji ozračje slobode (Gotovac).
I upravo to ozračje slobode čini Rijeku posebnom, na ovim prostorima jednom i jedinstvenom. Ozračje koje je na našim prostorima tako rijetko. Čak i danas, u 21. stoljeću, kada tako agresivno nastupaju mišljenja protiv znanosti, protiv tehnologije, zdravstvenog odgoja i obrazovanja, protiv reda i rada. Protiv svega što bi trebalo biti najnormalnijim dijelom uređenog društva 21. stoljeća. Ali, srećom, ne i u Rijeci gdje se ipak razmišlja drugačije. Europski, a ne srednjovjekovno. I zato se u njoj svi osjećaju slobodno, i zato su svi dobrodošli. Ne samo na papiru, u Rijeci to nije samo parola, ona je u riječkom slučaju na papir kao parola došla s riječkih ulica. Na kojima su svi slobodni iskazati pripadnost svakoj skupini. Ne hvalimo se time, nije to nešto čime se treba hvaliti, već se čudimo da smo u tome ovdje izuzetak. Da smo u danima kada se širom Hrvatske potpisuju peticije kako bi se brak u Ustavu definirao isključivo kao zajednica muškarca i žene, jedini grad u Hrvatskoj koji na svoju gradsku vijećnicu na dan borbe protiv homofobije stavlja zastavu duginih boja. Jedini u Hrvatskoj u kojoj to mnogi ne mogu i ne žele razumjeti. Kao što ne mogu općenito razumjeti Rijeku. U kojoj se na samo kilometar i pol razdaljine nalaze katolička Crkva svetog Nikole Tavelića, koju je tako moderno još prije nekoliko desetljeća zamislio naš akademik Boris Magaš, zatim prekrasni Islamski centar kojeg je tako sjajno idejno oblikovao Dušan Džamonja i, najzad, baptistička crkva koja čeka na završetak izgradnje. To je Rijeka, to je riječka priča koja često nailazi na nerazumijevanje.
To je grad koji je i zbog toga, između ostalog, unatoč svemu što se s njim događalo proteklih desetljeća, uspio opstati i pronaći svoj put. Bez obzira što je političkim igrama stiješnjen na manje od desetine nekadašnje riječke općine, što zauzima tek 44 četvorna kilometra, što je statusno izjednačen s mnogim dojučerašnjim mjestima koja čak ne mogu sama sebe izdržavati, ali se ipak nazivaju gradovima. Nadamo se, neuništivi grad. Kojem su uzeli i teritorij i stanovnike i gospodarstvo i obalu. Ali i dalje opstaje. I nada se boljim danima koji bi uskoro trebali stići. Grad s najvećim postotkom fakultetski obrazovanog stanovništva u zemlji, grad koji bi trebao ulaskom u Europsku uniju zauzimati značajno mjesto na karti, sa svojim prometnim pravcem, sveučilištem, zdravstvenom industrijom i turistima kojima treba ispričati tu riječku priču s bezbroj zanimljivih poglavlja. Koja je za sada, nažalost, u nekim dijelovima nepoznata i mnogim Riječanima, a baš je ona Rijeku i Riječane oblikovala ovakvima kakvi su danas. Liberalni, prozapadni, okrenuti budućnosti nakon tako burne i teške prošlosti. Upravo su ih takva prošlost, povijest i iskustva oblikovali u njihovom današnjem karakternom obliku. Oaza, to je danas Rijeka, kao što je uostalom to često bila i u prošlosti. Zapravo – način života, kako su to ispjevali riječki glazbenici.
Ne znamo tko se skriva iza imena Gorki. Znamo samo da je bio velika ljubav kazališne umjetnice Mani Gotovac i da joj je upravo on otvorio oči kada je Rijeka u pitanju. Upravo on joj u njezinoj knjizi Fališ mi govori kako nije Trst jedini grad koji spaja Srednju Europu i Mediteran već je takav grad i Rijeka. Grad na moru koji čuva baštinu Austro-Ugarske samo što nitko u Hrvatskoj o tome ne vodi računa, govori joj Gorki dodajući kako je tome tako iz političkih razloga. I tada se, upravo u tom trenutku, u Trstu rodila ideja Mani Gotovac o Riječkim ljetnim noćima. Zahvaljujući Gorkome koji je godinama kasnije postao glavnim likom sjajne predstave Pričaj mi o Gorkome, u riječkom antikvarijatu Exlibris nagrađene velikim i dugim pljeskom kojeg su u svibanjskoj večeri zaslužili odlični mladi glumci Hana Hegedušić, Judita Franković i Robert Plemić. Kao i Mani Gotovac koju Rijeka pamti i toliko godina nakon što je otišla iz Rijeke, jer s njenim odlaskom ubrzo je iz Rijeke na neki način otišlo i kazalište. Nažalost. Ostala su samo sjećanja na njezin mandat u Rijeci, i njezina sjećanja na Rijeku iznesena u autobiografskim zapisima. Tamo će o Rijeci reći: Tvrdim da je to jedini grad u Hrvatskoj koji je uspio sačuvati svoju urbanost. Ne čini mi se slučajnim da je prezime njihovog kantautora – Urban.
Vojko Obersnel ostaje jedini riječki gradonačelnik 21. stoljeća. Riječani su mu poklonili povjerenje za upravljanje gradom još četiri godine u kojima bi se najzad trebalo realizirati projekte koji su najavljivani godinama – preseljenje Gradske knjižnice i Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u obnovljeni Benčić, autobusni kolodvor, dovršetak Kampusa, Delta... Vojko Obersnel je u predizbornoj utrci pozivao građane da glasuju za europsku Rijeku, razgovarao s njima o gradskim projektima, vodio Razgovore o Rijeci 2020., budio nadu kako bi Rijeka idućih godina mogla postati veliko gradilište. Grad u kojem bi se uskoro trebalo početi graditi Zagrebačku obalu zahvaljujući kojoj bi Rijeka dobila D-403, zahtjevnu prometnicu koja bi tunelom ispod grada povezala obalu i zaobilaznicu. Zatim gradsku željeznicu kojom bi se od Škrljeva do Kantride stizalo za deset minuta, pa novu cestu koja bi se nastavljala na Rivu i tunelom bi nas ispod željezničkog kolodvora dovodila do Mlake. Na Delti već cijelo desetljeće čekamo da počne izgradnja velikog lijepog parka u središtu grada. Budu li najzad ti gradski projekti realizirani, Rijeka bi mogla zaista opet poprimiti štih europskog grada, a ne uspavane ljepotice kakva je već desetljećima. Zbog čega su vjerojatno mnogi Riječani i ostali kod kuće na dan lokalnih izbora i u prvom i u drugom izbornom krugu, razočarani kako se o tim projektima godinama samo priča. Valjda je najzad došlo vrijeme djela. Vojko Obersnel se kao gradonačelnik za sada može pohvaliti kako su se u njegovim mandatima izgradili bazenski kompleks na Kantridi, Centar Zamet, Astronomski centar, atletska dvorana... Nakon uvjerljive pobjede sa 67,67 posto u drugom izbornom krugu vrijeme je da se krene dalje.
Velike nove moderne dizalice, među kojima i dva željeznička kontejnerska mosta na tračnicama, od prošlog svibnja manevriraju Brajdicom. Oprema u vrijednosti od 23 milijuna eura stigla je u riječku luku nakon 2 mjeseca plovidbe, koliko je trebalo kineskom brodu da s tim dragocjenim teretom prijeđe put od Šangaja do Rijeke, čak 14 tisuća milja, ploveći pritom oko Afrike jer se kroz Suez zbog širine tereta nije moglo. Rijeka je najzad dobila moderan kontejnerski terminal od kojeg filipinska tvrtka ICTSI koja upravlja Brajdicom želi stvoriti jakog regionalnog igrača. Kao što je to učinila s 27 ostalih terminala kojima upravlja u 18 država širom svijeta, od Dalekog istoka do Južne Amerike, od Poljske do Madagaskara. Brajdicu je pod sebe uzeo treći najbogatiji Filipinac, Enrique Razon – čiji se kapital procjenjuje na pet milijardi dolara i koji je sigurno dobro znao u što se upušta u trenutku kada je tvrtka u njegovom većinskom vlasništvu odlučila kupiti dionice Jadranskih vrata. Znao je ono što Riječani oduvijek znaju i ne mogu se načuditi ignorantskom stavu države prema tome – da je riječka luka jedno od najvećih hrvatskih bogatstava i da je njezino povezivanje sa Srednjom Europom zlatna žila koja može hraniti dobar dio Hrvatske. Prednost su dobivale neke druge luke u koje je investiran državni novac, iako se nikada po značenju i zaradi neće moći približiti Rijeci koju očekuje gradnja još jednog terminala na Zagrebačkoj obali. Istog kao i na istočnom dijelu grada, kapaciteta 600 tisuća TEU-a godišnje, koji bi, navodno, s novom opremom brzo trebao biti dostignut. Zagrebačka obala također bi trebala dobiti dobrog upravljača, možda čak i istog, a Rijeka bi zbog tog novoizgrađenog terminala na zapadnom dijelu njezine obale trebala dobiti novu prometnicu – D 403, iako su prirodno sumnjičavi Riječani skeptični prema tom projektu. Dva terminala u gradu u vrijeme kada se terminali iz drugih gradova iseljavaju? Još jedna riječka posebnost.
Rijeka je zajedno sa Zagrebom dobila Europske sveučilišne igre 2016. godine! Nakon tolikih neuspješnih kandidatura za Mediteranske igre Rijeka je dobila europsku univerzijadu, sportsku manifestaciju koja joj je trebala kako bi ubrzala izgradnju Kampusa na Trsatu. Neće to biti Univerzijada kao u Zagrebu 1987. godine, bila su to neka druga vremena u kojima je Zagreb iskoristio studentske igre kako bi obojio dotadašnji sivi grad koji je tada dobio nove sportske objekte i obnovljene fasade. Ipak dolazak 1500 studenata iz cijele Europe, koliko će ih biti smješteno u Rijeci, a još dvostruko u Zagrebu, može se iskoristiti, osim za izgradnju studentskih smještajnih kapaciteta, za šminkanje grada, obnovu Dvorane mladosti i dvorane na Kozali. Sve ostalo je već izgrađeno ranijih godina kada se Rijeka nadala Mediteranskim igrama koje nikada nisu stigle na Kvarner. U međuvremenu smo se okrenuli nekim drugim manifestacijama, počeli smo se nadati naslovu europskog grada kulture u jednoj od idućih godina kako bismo obnovili našu industrijsku baštinu pretvarajući je u objekte koji se mogu i danas iskoristiti – Šećeranu, odnosno Benčić, za gradsku knjižnicu i muzej moderne umjetnosti, lansirnu rampu za torpedo – u turističke svrhe, a prelijepa stara lučka skladišta i Hartera također čekaju novu namjenu, danas zabačene Barčićeva i Vodovodna ulica pune su takvih starih dragulja koji čekaju da im netko udahne novi život, dok Trsat, brijeg iznad Vodovodne, postaje dom za studente iz svih krajeva Hrvatske.
Zanimljivo, sportske igre, doduše ne one koje smo očekivali, dobili smo u natjecanju s portugalskom Coimbrom, jednim od najstarijih europskih sveučilišta koje se za ovu studentsku manifestaciju kandidiralo već tri puta. Kao i Rijeka za Mediteranske igre. Dobrim vijestima nadamo se i kada se bude odlučivalo koji će hrvatski grad biti kandidatom za europski grad kulture.
Opet nije bilo puno vjetra, ali bitno je nešto drugo. Rijeka je u okviru Fiumanke postala domaćinom Europske medijske regate koja je okupila 22 europske medijske kuće u trenucima kada se u nedalekoj Grčkoj ugasila javna radijska i televizijska kuća ERT. Javni servis koji postoji u svim europskim zemljama, koji je europska posebnost i europska vrijednost. Servis koji informira u ime javnosti i kojem nije bitan profit, ne robuje kapitalu i koji se zbog oglašivača ne usteže objaviti niti jednu informaciju koju bi javnost trebala znati. I koji nije državna, kako to mnogi doživljavaju, već javna institucija.
BBC, RAI, ORF, France, HRT i mnogi drugi javni servisi i tisuće zaposlenih u tim servisima našli su se i naći će se u vrijeme krize u velikoj opasnosti. Grčka je svoj javni servis sa 2700 zaposlenih odlučila ugasiti i osnovati možda neki novi, drugačiji, vjerojatno manji i jeftiniji. O tome se itekako raspravljalo na prvoj Europskoj medijskoj regati u Rijeci koja je uz hrvatske okupila i novinare iz Austrije, Italije, Slovenije, Slovačke, Turske, Mađarske i Bugarske i gdje su predstavnici Europske udruge javnih medijskih servisa oštro osudili nasilno ukidanje ERT-a. U zraku se, međutim, osjećalo pitanje: Tko je sljedeći?
Putnici Adonije, onog jednog jedinog kruzera koji je ove godine pristao uz riječki lukobran, otišli su iz Rijeke zadivljeni placom i Trsatom, ali nitko im, nažalost, ništa nije ispričao ni o torpedu, ni o Carpathiji, ni o D'Annunziju, ni o državnoj granici koja je nekad dijelila grad, ni o brodu Uragan, ni o tome da je baš ovdje dokazano postojanje zvučnog zida, ni o Teatro Fenice, ni o Fiorellu la Guardiji, ni o atraktivnom stadionu na Kantridi, ni o Marconiju, ni o Bartiniju, ni o obitelji von Trapp, nitko im nije ispričao barem neke od tih zanimljivih dijelova bogate riječke priče. Koja bi mogla biti hit – priča. I jednog dana će sigurno postati, ali je nevjerojatno da to još nije postala. Kao što je nevjerovatno da u takvu luku drugu godinu zaredom pristaje samo jedan jedini kruzer, a u nedalekom Rovinju njih čak 77. Nevjerojatno je da grad s takvom lukom ne zarađuje ništa u biznisu koji neprekidno traži nove destinacije, da s bogom danom pozicijom na Mediteranu, koji uz Karibe i Aljasku privlači najviše tih velikih brodova za krstarenje, ne uspije ugostiti nikoga od milijun putnika koji na taj način svake godine stižu u Hrvatsku, a najnevjerojatnije je zapravo da Rijeka nije postala početna luka za krstarenje ovim dijelom Mediterana. Sve je i ove godine ostalo na onih 700 putnika s Adonije.
Riječki autobusi više nisu isključivo narančaste boje. Rijeka je dobila plavo-zelene autobuse na plin s natpisom Vozim na plin, prema prirodi sam pristojan i fin. Deset takvih autobusa i dva minibusa od svibnja voze riječkim ulicama, a Rijeka kao prvi grad u Hrvatskoj ima punionicu prirodnog stlačenog plina za osobna vozila. Rijeka – ekološki svjestan grad, tko bi to još mogao pomisliti prije četvrt stoljeća dok je to bio grad dimnjaka, industrije i zagađenog zraka. Danas, toliko godina kasnije, na putu smo da cijeli gradski prijevoz prebacimo na prirodni plin – ekološki, ekonomično, manje bučno. U središtu grada, od Šetališta Andrije Kačića do riječke bolnice, imamo zelenu liniju, kako su Riječani prozvali novu liniju 100, i godišnje bi trebali smanjiti emisiju ugljičnog dioksida za više od 250 tona. Rijeka – pristojan i fin grad prema svojem zraku i okolišu.
Počelo je s inicijativom Oživimo Mrtvi kanal da bi preraslo u festival mora i pomorske tradicije. Sedam lipanjskih dana izložbi, otvorenih paluba, malih nautičkih burzi, brodskih izleta, regata tradicijskim barkama... Samo sedam dana, ali u nadi da ćemo riječku luku oživjeti i kroz cijelu godinu. I ne samo luku već i Mrtvi kanal na koji smo već odavno u mislima smjestili naš pomorski muzej u onu napuštenu zgradu Exportdrva i u kojem smo već odavno zamislili naše stare drvene brodove na koje bi se mogli ukrcati i na kojima bi mogli puno toga naučiti od naših ljudi koji vole more i koji su od mora generacijama živjeli. Rijeka – grad na moru koji se svojevremeno od mora povukao. Svu je obalu dao luci, daje ju i danas, ali je sada luka daje i nama. Molo longo je opet naš, bicikli u najam na lukobranu postali su hit, Art Molo longo također privlači mnoge, more u središtu grada je Riječanima i te kako privlačno. Kao što bi bila i marina u Porto Barošu o kojoj pričamo već skoro dvadeset godina, kao što bi bio privlačan starim brodovima ukrašen Mrtvi kanal na kojem je, uostalom, sve i počelo. Tu je, naime, najprije dolazila trgovačka roba na brodovima, dok ju novo doba nije premjestilo u kontejnere na Brajdicu, ali Mrtvi kanal je ostao u srcu grada. Danas on više nije onaj od prije tridesetak godina, prljav i smeđ, danas bi mogao postati atrakcija. To je i bila prvotna ideja vrijednih entuzijasta koji su pokrenuli inicijativu da se taj kanal oživi, a ako je sve to moglo entuzijazmom i volonterskim radom prerasti u sedmodnevni festival, nema razloga da ta energija i tolike ideje kako da nam život u Rijeci bude još ugodniji ne urode plodom. U skoroj budućnosti, nadamo se.
S uspjesima na terenu i s povećanjem broja gledatelja na Kantridi rodila se i ideja o novom stadionu. Na istoj lokaciji, legendarnoj Kantridi, niknut će stadion engleskog tipa, bez atletske staze, s gledateljima uz sami teren, s natkrivenim tribinama osim one uz more. Odlučeno je to u godini kada se obilježava sto godina igranja nogometa na Kantridi, sto godina od kada su nogometaši Victorije sa Sušaka isprašili Građanski iz Zagreba s 3:0. Novi će stadion biti okrenut od sjevera prema jugu i primat će 12 tisuća gledatelja, a ako bude trebalo, bez većih zahvata kapacitet stadiona bit će povećan za još 6 tisuća ljudi. Riječki arhitekti, zajedno s kolegama iz Italije i Švicarske, već rade na tome, objavio je predsjednik Rijeke Mladen Mišković. Slijede pregovori s gradom i već idućeg proljeća mogla bi početi izgradnja koja će, očekuje se, trajati godinu i pol dana. Gdje će Rijeka do tada igrati svoje utakmice, još uvijek nije odlučeno. Utakmice u kojima bi se, kako je krenulo, mogla boriti i za naslov državnog prvaka.
Još prije godinu i pol dana sve je izgledalo, kada su u pitanju nogometaši s Kantride, besperspektivno i osuđeno na propast. Klub u dugovima, borba za opstanak, tek nekoliko stotina gledatelja pod stijenama Kantride. Prerano preminuli Robert Komen prihvatio se tada teškog posla – da Rijeku zadrži na površini. I uspio je u tome. Ne samo u tome, napravio je i puno više. Pronašao je Mladena Miškovića i Gabrielea Volpija koji su se zainteresirali za klub s Kantride, dugovi su sanirani, teškom mukom je zadržan status prvoligaša. Samo godinu dana kasnije, samo nakon jednog prvenstva Rijeka igra Europsku ligu. Nogometnom klubu dogodilo se ono što želimo i gradu s ulaskom u Europsku uniju - investitore, europsku perspektivu, atraktivnost. NK Rijeka je izborila igranje na europskim terenima, a Rijeka kao grad želi da Europa igra ovdje. Da prepozna riječki potencijal i da uloži u njega kao što su Mišković i Volpi uložili u Kantridu. Isplatilo im se, Rijeka je treća u prvenstvu, igrat će europske utakmice, ima prvog strijelca i najboljeg igrača prvenstva – Leona Benka. Rijeka kao grad želi Europu, da prepozna riječki prometni pravac, Deltu, autobusni kolodvor, Benčić... U sve to bi se isplatilo uložiti, za sve to bi mogao doći novac iz Europe. Iz europskih fondova kada je u pitanju prometna infrastruktura i industrijska baština, ili iz privatnih izvora kada su u pitanju projekti poput Delte, gdje bi ulagači trebali prepoznati svoj interes u izgradnji stanova, marine. možda i hotela. I to na najatraktivnijoj riječkoj lokaciji koju treba prepoznati. Kao što su Mišković i Volpi prepoznali atraktivnost Kantride, jednog od najatraktivnijih svjetskih stadiona u nekadašnjem kamenolomu na kojem će Rijeka ove jeseni dočekivati europske rivale. Jednog, dvojicu, možda i više njih, nije ni važno koliko će europskih utakmica u ovoj sezoni biti odigrano na Kantridi, jer ovo je tek početak. Početak, ili nastavak, europske Rijeke.
Ima li nafte u Sjevernom Jadranu? Priča je duga, spekuliralo se kako je ima i u sjevernom i srednjem i južnom dijelu Jadrana, te da se baš zbog toga, zbog bogatih naftnih nalazišta, naši susjedi iz bivše Jugoslavije tako grčevito bore za morske granice s Hrvatskom. Sve je, međutim, donedavno bila samo spekulacija, sve dok se nije oglasila vladina agencija za naftu i plin, za naftu uvijek zainteresiranog, moćnog SAD-a. A u šturom priopćenju kojeg su jedva zamjetno objavili i hrvatski dnevni listovi pisalo je kako je Sjeverni Jadran bogat i naftom i plinom, čak toliko da bi mogao postati hrvatskim Texasom. I odmah su se, pa čak i iz najviših krugova hrvatske vlade, počele brojiti bušotine na talijanskoj i na hrvatskoj strani Jadrana. Rezultat 180:15 u korist Talijana. Stotinu i osamdeset bušotina kod naših prekomorskih susjeda, tek desetak kod nas u istom moru. Hrvatska je tako možda pronašla spas u zadnji čas, i to baš na Sjevernom Jadranu. Zemlja koja je postala ovisnikom o uvezenoj energiji imala je možda više sreće nego bilo čega drugoga u trenutku kada se našla pred samim bankrotom. Država koja uvozi 100% potrebnog ugljena, 90% potrebne nafte, 40 % potrebne električne energije i plina možda u svojem dijelu Jadrana ima, pokazale su neke računice, nafte za 123 godine svoje potrošnje. Od ovisnika do čak mogućeg izvoznika u samo nekoliko koraka. Uz, naravno, opasnost da se ugrozi sjevernojadranski turizam ne bude li se s naftom pažljivo radilo. Ali to je već neka druga priča.
Rješenje za 3. maj pronađeno je, škver na Kantridi i pulski Uljanik postaju jedno veliko sjevernojadransko brodogradilište. Hoće li u budućnosti imati posla i narudžbi za brodove, hoće li se popuniti prazni riječki navozi, to su pitanja na koja za sada nitko nema odgovore. Ali 3. maj do daljnjega opstaje. Možda ne sa svih 1780 zaposlenih, jer najavljuje se zbrinjavanje njih nekoliko stotina, ali najavljuje se isto tako i povećanje djelatnika u samoj proizvodnji, tako da je o broju radnika danas nezahvalno govoriti. Od svih brojeva trenutno su poznati samo oni koji kažu da se država prigodom prihvaćanja Uljanikoveponude za kupnju riječkog škvera obvezala da u njega u idućih pet godina uloži 850 milijuna kuna, od čega 66 milijuna na zbrinjavanje radnika. Kojih je u brodogradnji sve manje i manje. Ne samo u Hrvatskoj. U Poljskoj je broj brodograđevnih radnika zadnjih godina smanjen za 10 tisuća, u Velikoj Britaniji za pet tisuća, isto toliko i u Njemačkoj, u cijeloj Europi za 35 tisuća, a od 70-tih godina prošlog stoljeća za čak 320 tisuća. Pred naletom jake azijske konkurencije gdje samo tri zemlje – Južna Koreja, Japan i Kina – drže 85 posto svjetske proizvodnje. Nekada smo mi bili treći na svijetu, odmah iza Japana i Koreje. Danas je neko drugo vrijeme, na jedvite jade smo uspjeli sačuvati brodogradnju kao posljednju tehnološki složenu industriju koja je preživjela raspad Jugoslavije i koja čak i takva, ni sjena onoj nekadašnjoj, čini 15 posto našeg izvoza. Nekada kada smo bili treći na svijetu, 3. maj je bio trećina te naše djelatnosti. Ni on nije ni sjena onog nekadašnjeg, ali ipak jedini na riječkom području zapošljava više od tisuću ljudi. Zato nam je i drago da je pronađeno rješenje za njegov spas. Barem za sada.
Društvena jednakost, javno i besplatno zdravstvo, vrhunsko besplatno obrazovanje. Svijet bi to danas u 21. stoljeću morao imati, to su osnovna ljudska prava. To su rečenice koje su ostale među riječkim studentima kulturalnih studija nakon odlaska Aleide Guevare, liječnice i književnice iz Havane, kćeri legendarnog Che Guevare, koja je posjetila Rijeku 54 godine poslije svog oca. Oca kojeg nije imala prilike upoznati jer je napustio Kubu kada je imala samo četiri i pol godine, ali i danas, toliko godina poslije, širi njegov i svoj pogled na svijet. Svijet koji je, rekla je u Rijeci, preživio dva svjetska rata, pitanje je bi li i treći.
Svijet se od te 1959. godine kada je Che pohodio Rijeku potpuno promijenio. I Rijeka, naravno. Hotel Park u kojem je tada slavni revolucionar ručao više nije hotel, 3. maj kojeg je tada posjetio imao je 7 tisuća radnika, a njegova kći Aleide zatekla je na istom mjestu 1800 zaposlenih, dok socijalizma gotovo više nigdje nema osim u njezinoj Havani. Cheova fotografija na riječkim ulicama u društvu Giacoma Scottija, autorsko djelo Čuče Grabovca, postala je simbolom nekih davnih vremena. Vremena u kojima je sve bilo potpuno drugačije, čak nezamislivo za studente kojima je riječki književnik Nikica Petković organizirao predavanje Cheove kćeri.