Sada je to svima jasno – samo su dva središta razvoja Hrvatske – zagrebačko i riječko-kvarnersko-istarsko središte. Oduvijek smo to znali i osjećali. I oduvijek nas je ljutilo to što nam se to ne priznaje. I što se od nas neprekidno pokušavalo učiniti nekakvo slijepo crijevo umjesto da nas se promatra kao lokomotivu koja će vući ostatak zemlje. Prema Zapadu i prema napretku. Sada, najzad, i brojčani podaci pokazuju da samo ovaj dio Hrvatske državi daje više nego što od države dobiva. Kvarner, Istra i Zagreb, ali Zagreb je u ovakvoj centraliziranoj državi posebna priča. Svi ostali su u minusu i žive uz pomoć države. I Lika, i Dalmacija i Slavonija, pa čak i Međimurje. Pokazala je to studija Instituta za javne financije po kojoj samo Zagreb, Istra i Kvarner mogu sami pokrivati svoje javne potrebe, te da Istri još svake godine ostane viška od 800 milijuna kuna, a Primorsko-goranskoj županiji 730 milijuna kuna, koje onda država raspoređuje onima kojima treba. A treba, očito je, svima, jer su svi ostali osim Zagreba, koji je središte svega u Hrvatskoj, u minusu.
Čak i ovakvi, osiromašeni u odnosu na nekadašnje puno bogatije dane, i ovako marginalizirani, uspjeli smo se održati, uspijevamo sami plaćati svoje račune i još bismo k tome mogli sami platiti projekte na koje čekamo već desetljećima. U pet godina mogli bismo sami sagraditi novi KBC u Rijeci koja je zadnju novu bolničku zgradu dobila još 1934., u manje od godinu dana bismo mogli otplatiti D 403, koju se naziva najskupljom cestom u Hrvatskoj, kao i novi autobusni kolodvor u Rijeci na kojeg se čeka desetljećima.
Čak i ovakvi osiromašeni i marginalizirani imali smo plan što želimo biti - središte prometa, energetike, znanosti i zdravstvenog turizma. Ništa novo ni spektakularno, ciljevi o kojima se odavno priča i za koje dobivamo i pomoć Europe iz koje nam je početkom ove godine stiglo 180.000.000 (180 milijuna!) kuna za nabavku laboratorijske opreme kakve nema niti na jednom drugom sveučilištu u nekadašnjem socijalističkom dijelu kontinenta. Ta je ista Europa, iz praktičnih i ekonomskih, a ne nikakvih drugih razloga, Rijeku, a ne neku drugu našu luku, stavila na jedan od najvažnijih prometnih koridora koji povezuju Stari kontinent. Ne zbog simpatija i nekakvih zavičajnih veza već zato što sve okolnosti – i zemljopisne i ekonomske i tradicijske, govore u prilog takvoj odluci. Ta ista Europa, nakon svih naših dugogodišnjih neodlučnosti, odlučila je da će dobrim dijelom financirati LNG terminal na Krku. Ne zato što smo joj miliji od nekog drugog ili zato što nam neki naš radi u tamošnjoj nekoj komisiji koja odlučuje o tome već zato što želi na najekonomičniji način riješiti svoje energetske probleme. Svojim građanima i potrošačima preko Krka nabaviti energente što će, naravno, i nama donijeti zaradu i energetsku sigurnost. I najzad iz te iste Europe nam već godinama dolaze tisuće i tisuće pacijenata u naše zdravstvene ustanove koje su se nedavno zajedno s našim hotelima udružili u klaster zdravstvenog turizma koji će tako privlačiti goste cijele godine, a ne samo nekoliko ljetnih mjeseci kako neki još danas zamišljaju suvremeni turizam.
To je današnja Rijeka i današnji Kvarner koji su, dakle, i ovakvi – u tranziciji nakon što su ostali bez industrije, bez pomorskih tvrtki i velike putničke luke i koji su bili potpuno marginalizirani sve do nedavno ‒ jedan od samo nekoliko postojećih motora razvoja u Hrvatskoj. Ali i u takvim teškim uvjetima pokazuju da znaju što žele razvijati i što žele biti. Da imaju plan i da se neprekidno u Primorsko-goranskoj županiji radi na strategiji razvoja koju Lijepa Naša još uvijek, nažalost, nema i pitanje je kada će je imati. To je današnji Kvarner koji je već počeo realizirati svoje planove i koji će sigurno opet kao centar državnog razvoja postati atraktivan u državi u kojoj je godinama atraktivan, zbog velike centralizacije svega, bio samo Zagreb. Uspije li se uz taj planirani razvoj znanosti, prometa, energetike i zdravstvene industrije još i Rijeka okititi titulom europske prijestolnice kulture 2020. godine, mogli bi ti motori, Primorsko-goranska i Istarska županija, još i jače povući ostatak zemlje. I mogla bi u tom slučaju neka nova studija za nekoliko godina pokazati još jaču fiskalnu poziciju ovog područja, ali i mogućnost da još poneka hrvatska županija iskoristi najzad svoje potencijale i da se izvuče iz minusa. Da se jednom prestane ovisiti o našoj pomoći i od pomoći države. Za boljitak svih nas.
Oglasili su se o tom problemu i naši akademici. Istina, bilo bi nam draže da se to dogodilo prije dvadesetak godina. Onda kada se ovakav teritorijalni ustroj Hrvatske i uspostavljao i kada je najobrazovanijim našim ljudima trebalo odmah biti jasno da će biti neodrživ. I da se ne možemo rasipati statusima općina i gradova bez ikakvih kriterija, da ne možemo imati 429 općina u zemlji od 4 i pol milijuna stanovnika, gotovo kao i Velika Britanija u kojoj živi 13 puta više ljudi, da si ne možemo dozvoliti takav luksuz da u mnogima od tih naših malih općina jedini zaposleni u cijelom selu budu općinski načelnik i općinska administracija. Koje, naravno, mi plaćamo.
Danas, to svi vide, ali oni najmudriji su to trebali znati i na to ukazati već onda kada se takav ustroj izglasavao. Vremena su se, srećom, ipak promijenila i HAZU danas, izgleda, najzad želi sudjelovati u rješavanju najvažnijih državnih problema. Jedan od takvih najvećih i gorućih jest decentralizacija i drugačija teritorijalna organizacija zemlje, do koje će sigurno doći samo je pitanje koja će vlast imati hrabrosti provesti u djelo ono što HAZU sada predlaže: pet regija – Zagrebačku, Zapadnu Hrvatsku, Istočnu, Sjevernu i Južnu, stotinjak općina i status velikog grada za one s više od 60 tisuća stanovnika.
Zapadna Hrvatska obuhvatila bi po tom prijedlogu dvije najbogatije regije – Istarsku i Primorsko-goransku županiju, te siromašnu Karlovačku i najsiromašniju Ličko-senjsku županiju koje bi trebalo potaknuti u razvoju svojih velikih potencijala. Hoće li sjedište te regije biti u Rijeci ili će možda imati dva sjedišta – u Puli i u Rijeci, pitanje je o kojem će se sigurno još puno raspravljati, ali brojnih rasprava o reorganizaciji teritorijalnog ustroja Hrvatske ne bi više trebalo biti. Postojeće stanje postalo je neodrživo.
Nikada u riječkoj povijesti tako vrijedna oprema nije stigla na riječko tlo. Oprema za 21. stoljeće, za novu Rijeku baziranu na znanju. Oprema za riječke centre za mikro i nanoznanosti, za napredno računanje, za visokopropusne tehnologije u medicini i za laboratorij Građevinskog fakulteta. S tom opremom na Trsat u Kampus stigla je i naša riječka budućnost, jer stvoreni su svi uvjeti da postanemo centar znanja i da se iz nekadašnjeg industrijskog grada u skoro vrijeme pretvorimo u središte novih tehnologija. Svi su uvjeti tu – Kampus, oprema vrijedna 25 milijuna eura i mladi nadareni ljudi željni znanja i napretka. I koji su već ponudili suradnju gospodarstvu, pa skupina studenata biotehnologije već ispituje tržište i nude privatnim ordinacijama medicinsko-biokemijske analize preciznije od onih koje se trenutno nalaze na tržištu. Namjera im je pokriti riječku makroregiju, ali postupno i cijelu Hrvatsku, pa okolne države jer je vrijednost opreme s kojom danas u Rijeci raspolažu studenti biotehnologije preskupa za većinu hrvatskih privatnih ordinacija. Interes za suradnjom nakon dolaska nove opreme na Trsat već su pokazale i građevinske tvrtke, a Građevinski fakultet mogao bi postati europski centar kada je u pitanju ispitivanje mogućnosti gradnje na krškom terenu. Otvaraju se odjednom brojne mogućnosti, modernom gospodarstvu treba pomoć znanosti, a riječka znanost mora u idućih sedam godina opravdati opremu koja je gotovo u cijelosti financirana iz fondova Europske unije. Iduće godine bit će godine dokazivanja da znamo iskoristiti ono što nam je dano i da možemo biti potpuno drugačiji grad od onog kakav smo bili. Nova, moderna Rijeka, Rijeka 21. stoljeća.
Otišao je gospodin Ćiro, legenda grada na Rječini, u devedesetoj godini. Nismo ga mnogo viđali u posljednje vrijeme, godine i bolest uzmu svoje. Ali iza takvih ljudi ostanu priče i legende. Zanimljive, gotovo nestvarne. Jer danas ne možemo ni zamisliti život u 1948. godini, a kamoli sport na ondašnjoj Olimpijadi u Londonu. Onoj prvoj poslijeratnoj gdje je šjor Ćiro bio na golu jugoslavenske reprezentacije, kao i četiri godine kasnije u Helsinkiju, pa još četiri godine kasnije u Melburnu. I gdje je osvajao srebrna odličja o kojima čitamo u sportskim enciklopedijama i brojna priznanja o kojima je barba Ćiro pričao sve do jučer dok je bio s nama. Neka totalno drugačija vremena, mlađim generacijama potpuno nezamisliva, a simbol tih vremena bili su upravo ljudi kao gospodin Ćiro Kovačić. Ljudi koji nisu nakon uspješne sportske karijere stali i uživali u sportskoj slavi, već su predano i neumorno nastavljali s radom i bili jednako uspješni i izvan sportskog terena. Ćiro Kovačić je tako nakon svih olimpijada postao jedan od vodećih ljudi Jugolinije, moćnog riječkog brodara, jednog od najjačih na Sredozemlju, a nije stao ni nakon odlaska u mirovinu, uvijek uz Primorje, uvijek u društvenom riječkom životu sa željom da se napravi više i bolje, po olimpijskim načelima – brže, više, jače. Jer je, kao i mi, mislio da Sušak, Rijeka i Kvarner, kao i Hrvatska uostalom, mogu i bolje i brže. Čovjek sugestija i ideja, ali i realizacije putem Kluba Sušačana i Kluba riječkih olimpijaca, udruga koje je osnivao i vodio. Upravo je Klub Sušačana dok mu je Ćiro bio predsjednikom, kao jedan od najbrojnijih nestranačkih udruženja u Hrvatskoj, inicirao prikupljanje potpisa da se nekadašnja vojarna na Trsatu pretvori u sveučilišni kampus. Danas više ne možemo ni zamisliti da se na Trsatu ne nalaze sve one fakultetske zgrade kraj kojih niču paviljoni za smještaj studenata. Neumoran, sve do zadnjeg trena. Bez njega i takvih ljudi postajemo znatno siromašniji i u idejama i u ambicijama. Da postignemo više, da postanemo jači i brži, jer olimpijski slogan kao da je stvaran baš po ljudima kao što je bio naš Zdravko Ćiro Kovačić.
Na Sušaku bi trebalo početi graditi nove zgrade Pedijatrije i Ginekologije, najavio je minstar zdravlja u Vladi RH Siniša Varga prilikom posjeta Rijeci. Još jedna najava gradnje novog riječkog KBC-a, još jedna nada svima nama koji maštamo o tome da će se svi ti obećani projekti jednom realizirati. Svima nama naivnima, reći će mnogi, jer obećanja ne koštaju ništa, a mi se i dalje liječimo u zgradama iz davnih godina. Tako je Sušačka bolnica, primjerice, u prosincu 2014. proslavila osamdeseti rođendan i danas to je, uz zgradu hemodijalize otvorenu 2009. godine, nažalost, još uvijek jedina bolnička zgrada u Rijeci građena isključivo za bolničke potrebe. S one druge strane Rječine Riječani su se više od stoljeća liječili najprije u zgradi nekadašnje tvornice voska, a zatim u bivšoj Vojno-pomorskoj akademiji, gdje se još i danas liječe. Do preseljenja na tu lokaciju riječka je bolnica punih 110 godina bila smještena u bivšoj tvorničkoj zgradi na početku današnje Ciottine ulice, preko puta Pomorskog fakulteta, da bi se baš tih godina kada se na Sušaku gradi Banovinska bolnica, preselila u zgradu Akademije. Bilo je to 1933. godine, a bolnica na Sušaku otvorena je godinu kasnije - u prosincu 1934., kao najmodernija bolnica u tadašnjoj državi koja je tih godina još bila kraljevina, pa je nova bolnica nosila kraljevo ime. Imala je 180 bolesničkih kreveta, gradnja je trajala samo dvije godine, a stajala je 16 i pol milijuna tadašnjih dinara. Poslije Drugog svjetskog rata dobiva ime Opća bolnica dr. Zdravka Kučića, da bi kasnije prerasla u kliničku bolnicu.
I danas, toliko godina kasnije, Riječani i stanovnici ovog dijela Hrvatske i dalje se liječe u istim tim zgradama. U međuvremenu, 1982. godine, riječka,sušačka i Dječja bolnica Kantrida spojene su u KBC Rijeka, koji bi se jednom i teritorijalno trebao objediniti na Sušaku, o čemu se govori već duže od trideset godina. U državnoj blagajni, međutim, nikada dovoljno novaca za novu bolnicu u Rijeci. Projekt odavno postoji, prema njemu nova bolnica širila bi se na 130 tisuća metara četvornih u devet zgrada s 25 operacijskih i endoskopskih sala, raspolagala bi s 980 stacionarnih kreveta i s još 180 kreveta za dnevnu bolnicu. Radi se o projektu koji bi možda trebalo prilagoditi vremenu u kojem živimo, možda bi trebalo i donijeti plan gradnje za duži niz godina, možda bi se moglo raspisati i nešto poput nekadašnjeg samodoprinosa, možda postoje i tvrtke koje bi donirale sredstva za izgradnju novog KBC-a u Rijeci, možda bi se... Moglo bi se možda puno toga kada bi se o projektu KBC-a u Rijeci ozbiljno razmišljalo. Svi ti ministri zdravstva odnosno zdravlja ( ministarstvo zdravstva nedavno je preimenovano u ministarstvo zdravlja op. a.) u Vladi RH dolazili su u Rijeku, davali obećanja, budili nadu, ali ništa se, nažalost, još uvijek nije pokrenulo. Gledajući kako se vodi državna politika i kakva je gospodarska situacija danas u Hrvatskoj, sve manje je optimističnih kada je u pitanju realizacija tog za Rijeku velebnog projekta.
Danas za to ime i prezime znaju gotovo svi koji u Hrvatskoj čitaju stranice i portale koji pišu o kulturnim projektima. Benčić, kako i danas, toliko godina nakon propasti tvornice pod tim imenom, Riječani nazivaju tamošnje preostale tvorničke objekte, postao je jedan od najvažnijih hrvatskih kulturnih projekata. Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Muzej grada Rijeke, Gradska knjižnica i Dječja kuća – sve na jednom mjestu u Benčiću. Navodno do 2020. godine.
Tko je, međutim, bio Rikard Benčić? Nije danas taj podatak baš lako pronaći, iako će mnogi odmah pravilno pretpostaviti da se radilo o jednom od partizanskih boraca po čijim su se imenima nakon Drugog svjetskog rata nazivale ulice i tvornice. Rikard Benčić bio je Riječanin, antifašist, ilegalac ustrijeljen kod Roča u Istri u kolovozu 1944., samo mjesec dana nakon što je pred SS policijom iz Rijeke pobjegao prema Učki, može se pročitati u knjizi Giacoma Scottija i Luciana Guricina o bataljonu Pino Budicin. Imao je tada samo 24 godine.
Danas se njegovo ime i prezime u javnosti pojavljuje kada se priča o boćanju, jer se po njemu zove uspješni riječki boćarski klub i kad se piše o prostoru bivše riječke Tvornice duhana, odnosno Rafinerije šećera, u čije se pogone nakon Drugog svjetskog rata uselila tvornica metalnih dijelova nazvana po njemu. Početkom devedesetih u vrijeme Domovinskog rata u Benčiću se proizvodilo i oružje za Hrvatsku vojsku da bi u drugoj polovici tog desetljeća sva proizvodnja u Benčiću zamrla. I jedna od riječkih ulica na zapadnom dijelu grada, odmah uz zgradu Novog lista, nosi ime Rikarda Benčića.
Međutim, kada danas govorimo o Benčiću, gotovo uvijek mislimo na zapuštene objekte u središtu grada za koje se već godinama nadamo da se neće urušiti već će se iskoristiti u kulturne svrhe. I to je, čini se, postao, uz kandidaturu Rijeke za europski grad kulture 2020. godine, glavni projekt gradskih struktura koje brinu o riječkoj kulturi. Trebao bi to biti, kažu, najveći kulturni centar Hrvatske. Projekt je podignut na državnu razinu, traži se i pomoć Europe, projekt je, izgleda, već odavno po svojoj veličini i značenju prerastao današnju Rijeku. Kao što je već onda davno kada je Rafinerija šećera tek nastala i kada je bila među najvećim industrijskim postrojenjima Europe, bila i preveliko postrojenje za jednu tada vrlo malu Rijeku. Ali uspješno je poslovala i svim dioničarima, pa i Mariji Tereziji, donosila dobit. Možda bi se uspješna priča sada mogla ponoviti bude li sluha u Ministarstvu kulture u idućim vladama RH.
Nasip na Školjiću kojim oduvijek prolazi željeznička pruga uskoro će prestati postojati. Trebalo bi ga zamijeniti velikim vijaduktom, a grad bi se spojio s, iza nasipa, skrivenom Vodovodnom ulicom i dugačkom šetnicom uz Rječinu koju još zauzimaju autobusi gradskog prijevoznika. Kažemo uskoro, ne usudimo se reći ove godine, iako je ta 2015. već nekoliko godina najavljivana kao godina velikih investicija Hrvatskih željeznica u Rijeci. Ne samo novi vijadukt na Školjiću, već i denivelacija Krešimirove ulice na lokaciji današnjeg nadvožnjaka Žabica, zatim izgradnja novog teretnog kolodvora, a možda i putničkog kolodvora u Rijeci i još puno toga najavljivalo se za 2015. godinu. Ona je tu, bili smo strpljivi i čekamo da radovi započnu. Na realizaciju onih ambicioznih projekata poput gradske željeznice i tunela od Žabice do Mlake ispod željezničkog kolodvora znamo da ćemo se načekati, tko zna hoćemo li ih uopće dočekati, ali Školjić i Krešimirova, koji su s toliko sigurnosti najavljivali čelni ljudi HŽ Infrastrukture u 2015. godini, Rijeci bi jako puno značili. Otvaranje grada prema šetnici uz Rječinu ispod Trsatskog brda s jedne strane i početak uređivanja Krešimirove, jedne od najzapuštenijih riječkih ulica, za Rijeku bi značilo širenje uređenog središta grada i širenje grada općenito prema prostoruHartere koji bi tim činom opet mogao oživjeti. Kao prije desetak godina, prije velike depresije u koju smo svi skupa upali, u vrijeme kada su u javnost izašli brojni veliki planovi, a među njima i onaj o Harteri kao stambenoj zoni, ali i zoni za umjetnike i kulturnjake. Još jedno od onih zapuštenih riječkih područja koje bi moglo zablistati u ovom novom dobu. Kao i Metropolis u lučkom području, veliko lučko skladište koje bi novom regulacijom prometa postalo dostupno građanima Rijeke. Brojni, lijepi, divni planovi koji čekaju na realizaciju već godinama. Vrijeme bi bilo da se krene, 2015. već odavno teče.
Novi, bijeli, uređeni, kakav i treba biti trg u središtu Rijeke. Nastavak prekrasne novouređene zone Arheološkog parka Principij kojeg su Riječani sa zadovoljstvom prihvatili, s novim kafićima, slastičarnama i barovima. Trenutno je možda to i najpopularnija zona u Rijeci. Nova, a s dahom prošlosti i povijesti. Tipično riječki, uvijek u želji da se dobije i dostigne novo, a sada i da se valorizira sve ono što su ljudi ovdje nekada stvarali i kroz što su prolazili. Sve te mijene, vlasti, države ‒ i svi su nešto za sobom ostavili. Jedan od antičkih ostataka, principij – vojno zapovjedništvo rimske Tarsatike, najzad smo obnovili i pretvorili u ukras grada. I od njega ispod Rimskog luka, koji je još uvijek onakav kakav je oduvijek bio, stižemo do obnovljene fontane na sada bijelom Koblerovom trgu. Do novog spomenika riječke povijesti, do starih kolodroba iz Hartere, prve tvornice u ovom dijelu Europe koja je upotrijebila parni stroj. Rijeka se ni na početku tog doba nije plašila „novotarija“, kao ni sada na početku novog digitalnog doba kada se otvara novim tehnologijama i novim znanostima. Rijeka – vječna težnja za novim, ali odnedavno i sa željom da se ono staro sačuva. Šteta što oduvijek nije tako bilo.
Televizijska serija Crno-bijeli svijet, koja je u proljeće 2015. godine prikazivana u programu Hrvatske televizije, vratila nas je u osamdeset godine prošlog stoljeća. I prikazala kako je taj naš život izgledao pred 35 godina, ali iz zagrebačke perspektive. Glavni likovi serije rade kao novinar i fotoreporter Studentskog lista u Zagrebu, spominje se i Polet, bilo je to vrijeme popularnog omladinskog tiska, u Splitu je izlazila Iskra, u Rijeci Val, a u Puli Petica. Danas u novo digitalno doba polako nestaje i onaj veliki ozbiljni tisak, a omladinske novine su davno nestale. Na nacionalnoj se razini mnogi se još prisjećaju Poleta, ali valja podsjetiti kako je i Val u Rijeci počeo još ranije izlaziti.
Bilo je to 1975. godine, a redakcija je bila smještena u prizemlju zgrade Novog lista. Prvi urednik Vala bio je Mišo Cvijanović, a list je izlazio kao dvotjednik. Ove će godine tome biti okruglo četrdeset godina. Val se mijenjao, prvotna crvena boja na naslovnici zamijenjena je plavom, mijenjali su se urednici i novinari, brojna su imena prolazila kroz redakciju Vala koja je u međuvremenu preselila na Korzo, puno njih će i kasnije ostati u svijetu novinarstva. Velid Đekić, Goran Lisica, Dragan Ogurlić, Edi Jurković, Bojan Mušćet, Vladimir Mrvoš, Dubravka Munjas, Koraljko Pasarić, Fernando Soprano, Vladimir Cvitan, Goran Ježić, Tamara Opačak, Darko Bjelobaba, Kristina Laco, Goran Ušljebrka, Emil Hrvatin, Srđan Vrančić, Bernardin Modrić, Ivan Molek, Bosiljko Domazet, Dražen Cuculić, Aldo Milohnić, Mladen Urem, Roman Latković, Ivica Oreb, Bojan Čukić, Lili Šegon, Goran Ogurlić, pa i autor ovog teksta i još mnogi drugi. Nezaboravni su i stripovi Ivana Miškovića i Roberta Kopčalića. Zanimljivo, urednikom Vala jedno je vrijeme bio i današnji ravnatelj KBC-a Rijeka Davor Štimac, koji je na tom mjestu 1987. zamijenio urednika Edija Jurkovića.
U travnju 1989. jedan je broj Vala čak bio i zabranjen zbog tekstova o Kosovu gdje je, napisat će kasnije mnogi, sve počelo, a i završilo kada je u pitanju priča o raspadu Jugoslavije. Godinu dana kasnije ‒ 1990. Val prestaje izlaziti, a posljednji urednici bili su Goran Ogurlić i Nenad Hlača, danas glavni urednici Jutarnjeg lista odnosno Novog lista.
Pisali smo o tome u prošlom broju. Pomorski meteorološki ured u Rijeci ostao je samo na jednom čovjeku, na pragu gašenja unatoč važnosti postojanja takvog centra u Rijeci i dugogodišnjoj tradiciji. Uspjeli smo, međutim, pokrenuti nešto i na inicijativu Radio Rijeke i uz financijsku pomoć Primorsko-goranske županije i Grada Opatije i Grada Kastva zaposliti još jednog riječkog meteorologa. I potaknuti na razmišljanje zašto ne i u Rijeci otvoriti veći meteorološki centar za cijeli Sjeverni Jadran? Za sve ovdašnje nautičare Nacionalni centar za spašavanje na moru, ulagati u riječku luku, luksuzne hotele na opatijskoj rivijeri, za ljubitelje zimskog turizma u Gorskom kotaru, u platforme za ispitivanje kolika se količina nafte i plina nalazi u našem podmorju. Interes postoji, bilo bi ga s vremenom sigurno i sve više.
On je zmaj koji voli ljude. Živi na Trsatu gdje ga je poslalo Svjetsko udruženje zmajeva, s brda gleda kako hobotnica nakon što dođe u Mrtvi kanal terorizira Riječane, ali kad napadne malu djevojčicu, to joj je bio kraj. U velikoj borbi zmaj ju je pobijedio i odbacio sve do Grobnika gdje se Grobničani dobro nahraniše, a zmaj je zbog prevelikog prijateljstva s ljudima morao po naredbi otići iz Rijeke. Otac djevojčice u znak sjećanja na dobrog zmaja dao je majstoru Fernkornu crtež da po njemu napravi spomenik koji će nas na Trsatu zauvijek sjećati na zmaja koji nas je volio. Sjajna priča Velida Đekića i odlična predstava Alexa Đakovića i Davida Petrovića u Gradskom kazalištu lutaka koje je tako Rijeci podarilo pravu riječku predstavu koju su Riječani zavoljeli već na premijeri. Predstava za sve generacije u kojoj su predstavljeni i povijest i posebnosti Rijeke, i koja nas na kraju poziva da učinimo nešto ‒ pjesmom kojom su nas riječki rokeri osamdesetih pozvali da učinim nešto za ovaj naš predivni Kvarner. Sada smo pozvani da svatko u svojim mogućnostima učini nešto za Rijeku, za naš grad.
Istog dana kada smo se oprostili s gospodinom Zdravkom Ćirom Kovačićem, istog tog dana početkom travnja 2015. njegovo i naše Primorje postalo je opet regionalnim prvakom. Treći put zaredom prvaci regionalne lige. Silna ulaganja i dovođenje najboljih daje rezultate nakon što su riječki dečki godinama odlazili put Zagreba, Splita i Dubrovnika. Treba samo izdržati, održati tu razinu ulaganja, pojačati rad s mladima i ostati tu, među najboljima u Europi. I pokušati barem jednom doći do trona, do naslova najboljeg europskog kluba. Možda baš ove godine u Barceloni. Lani treći u Europi, ove godine, tko zna, možda se sve kockice poslože. Držimo fige, to bi bio šlag. U godini izuzetnih riječkih sportskih uspjeha kada su nogometaši s Kantride po drugi put za redom igrali Europsku ligu, i to bez poraza na Kantridi, u trenucima kada košarkaši Kvarnera strpljivo, polako slažu košarkašku piramidu i surađuju sa svim klubovima iz regije u nadi da će uskoro doći do regionalne ABA lige, titula prvaka Europe bilo bi ono što nismo mogli ni sanjati svih ovih godina. Kraj Juga, Mladosti, Splićana, Partizana, Mađara i Talijana. Možda je došlo to vrijeme, možda je baš ovo ta godina.
Putokazi s neumornom voditeljicom Mirandom Đaković proslavili su trideseti rođendan. Mnogi bivši članovi Putokaza, kao i mnogi drugi mladi ljudi iz Hrvatske, otišli su na razne strane svijeta, ali pamtimo mnoge njihove uspješne koncerte. Pamtimo i Put iz 1993. godine. Hrvatska više ne sudjeluje na izboru za pjesmu Eurovizije, ali ostalo nam je u sjećanju da je samostalnu Hrvatsku prvi put na Euroviziji predstavljala upravo riječka grupa Put. Bilo je to šestoro mladih ljudi baš iz Putokaza: Vivien Galletta, Olja Dešić, Melita Sedić, Naim Ajra, Petar Čučak i Anđela Jeličić.
Danas, toliko godina kasnije, još uvijek je poseban doživljaj slušati Vivien Gallettu bilo u kazalištu, bilo na nekom od festivala. I Olja Dešić je postao cijenjeni glazbenik, stalni je član banda Neno Belan & Fiumens, a k tome je i dopredsjednik Hrvatske glazbene unije. Naim Ajra se nakon samostalne pjevačke karijere bavio aranžmanima i glazbenom produkcijom, ali nam je posljednjih godina nestao iz vidokruga.
Anđela Jeličić nastavila je svoju glazbenu djelatnost na polju duhovne glazbe, a nakon diplome na Teološkom fakultetu u Rijeci školovanje je nastavila u Rimu, gdje i danas živi. Ni Melita Sedić više nije u Hrvatskoj, živi u SAD-u, gdje je ostala u svijetu glazbe i kazališta.
Petar Čučak, rekao nam je Olja Dešić, više nije u glazbi, a sedmi, pričuvni član Puta Alan Poropat živi u Buzetu, gdje potiče mlade ljude na glazbenu aktivnost i jedan je od glavnih ljudi u organizaciji tamošnjeg festivala Mali veliki mikrofon.
Put je bio oformljen posebno za tu prigodu, pjevali su na Euroviziji 1993. godine u Irskoj, i nikada više. Zanimljivo, nakon što su pobijedili na Croviziji, grupa Put morala je s pjesmom Don`t ever cry Đorđa Novkovića i Andreja Baše proći i prednatjecanje u Ljubljani kako bi nastupili naEurosongu u Irskoj. U konačnici su zauzeli 15. mjesto i tim plasmanom omogućili sljedećem hrvatskom predstavniku odlazak na Eurosong bez prednatjecanja.
Eto, i to pamtimo, a pamtimo i njihovu prekrasnu verziju pjesme Mom zavičaju Vjekoslava Kneževića, koja je skoro postala himnom Primorsko-goranske županije. Ali, to je već neka druga priča
.