SUŠAČKA REVIJA broj 93/94 pabirci vremena EUROPSKA PRIJESTOLNICA KULTURE Alen ČemeljićRijeka je uspjela. Ne samo u svom naumu da postane europskom prijestolnicom kulture, Rijeka je uspjela opstati. Kao malo koji industrijski grad nakon propasti prljave industrije, nakon zatvaranja desetaka tisuća radnih mjesta, nakon dolaska novog doba. I to unatoč svemu, svim nepovoljnim okolnostima koje ni mnogi Riječani, a kamoli oni koji tek prođu kroz Rijeku, ne uočavaju: unatoč nedostatku podrške s najviših državnih razina, favoriziranja osovine prema jugu zemlje, unatoč posvemašnjoj centralizaciji, najgorih crnih prognoza po kojima je u budućnosti trebala doživjeti sudbinu nekadašnjih važnih hrvatskih luka, a koje to već odavno nisu, iako se niti jedna država koja ima strategiju svog razvoja ne bi odrekla takve zemljopisne, geostrateške i geopolitičke pozicije kakvu je još od davnih vremena zauzela antička Tarsatica. Ali upravo je o tome riječ. Rijeka je uspjela usprkos nedostatku bilo kakve nacionalne strategije, bilo kakve ‒ jer bi Rijeka sigurno bila uključena u svaku od njih.Prometnu, jer je upravo riječka luka polazište glavnog hrvatskog pa i srednjoeuropskog prometnog pravca kojeg smo, nažalost, uspjeli realizirati samo kada je u pitanju moderna autocesta, dok je ravničarska pruga prema Zagrebu i Srednjoj Europi još uvijek na čekanju.Energetsku, jer nakon tolikog našeg oklijevanja kada je u pitanju LNG terminal, na kraju je kanadski investitor taj koji je odlučio od Krka stvoriti veliko energetsko čvorište koje bi zapošljavalo skoro dvije tisuće ljudi, čvorište koje bi opskrbljivalo energijom velik dio Europe i koje bi imalo i posebnu toplanu za Rijeku.Zdravstvenu, jer grad takve zdravstvene tradicije, kadra i potencijala morao je sam krenuti u promoviranje svoje zdravstvene industrije širom Europe, iako se umjesto zdravstvenog turizma Kvarnera na sajmovima od Ukrajine do Norveške mogla promovirati zdravstvena industrija Hrvatske.Rijeka bi sigurno bila uključena i u sveučilišnu državnu strategiju, jer Rijeka privlači svojom tradicijom studiranja medicine, brodogradnje, strojarstva, pomorstva, ali i brojnim novootvorenim studijima u Kampusu na Trsatu, koji se, nažalost, tako sporo gradi, ali se, utjehe radi, barem gradi. Za razliku od svega ostalog što su raznorazni ministri obećavali – novi KBC na Sušaku, D 403 koji će povezati Zagrebačku obalu s riječkom zaobilaznicom, nizinsku prugu, muzej moderne i suvremene umjetnosti...Rijeka se ipak održala unatoč svim neispunjenim obećanjima. Uspjela je preživjeti najgore trenutke, a kako – to valjda samo netko odozgo zna. Preživjela je gubitak dvadeset i nešto tisuća radnih mjesta, uspjela je u svim tim državnim lutanjima sama, svojim snagama, pretvoriti se od industrijskog grada u kreativni grad, od spavaonice u grad događanja i u kulturno središte, u grad na moru od grada koji u svom središtu prilaza moru nije gotovo ni imao, od grada bez Starog grada u grad uređenog i oku ugodnog središta, u grad mnogobrojnih malih restorana... Rijeka je opstala unatoč nedostatku bilo kakvog plana, uspjela je zahvaljujući ogromnom ljudskom potencijalu, velikom broju talenata kojima je Rijeka prečesto bila i ostala premala pa su je napuštali, ali su se mnogi u nju i vraćali i ovdje ostajali. Rijeka je opstala. To se sada kada je postala Europskom prijestolnicom kulture može konačno glasno reći. Dobila je titulu, ali dobit će najzad i infrastrukturu i još mnoge kreativce koje će poput magneta privući titula Europske prijestolnice kulture. Rijeka više neće biti grad iz kojeg se odlazi, opet će to biti grad u koji se dolazi. Rijeka je uspjela. Unatoč svemu. Riječani I tako smo i mi postali metropola (doduše kulture, i to samo na godinu dana i to tek 2020.), iako smo se gotovo uvijek suprotstavljali metropolitanskom načinu rada i života. Uvijek smo, naime, bili žrtve tog načina razmišljanja u metropolama. „Rijeka radi, metropola se gradi“, vječna je bila riječka parola kojom se željelo pokazati kako smo i te kako svjesni što nam se uzima, što se kod nas stvara i gdje završava korist od našeg rada. Dok nisu najzad zatvorena sva ta mnogobrojna radna mjesta koja smo nekada imali, dok nas je u gradu bilo više od dvjesto tisuća. Danas do tog broja dođemo tek s okolicom. Unutar riječkog gradskog područja ima nas 128 i pol tisuća. Najgušće smo naseljeni grad u Hrvatskoj, skoro tri tisuće (točnije 2923) nas živi na četvornom kilometru, imamo 128 kišnih dana u godini i 2180 sunčanih sati. Najčešće se prezivamo Babić, Kovačević, Knežević, Petrović i Tomić, imamo 640 doktora znanosti i 17 i pô tisuća fakultetski obrazovanih stanovnika, pripadnica ljepšeg spola je 67 tisuća, šest tisuća više od muškaraca. Prosječno smo stari 44 i pol godine. Neki kažu da smo čudni, neki će reći drugačiji, jedni će nas opisati kao mekane, drugi kao liberalne, za jedne smo kozmopoliti, za druge menefregisti. Reći će da volimo biti sami protiv svih, mi ćemo reći da smo prisiljeni na to, za jedne smo tvrdoglavi, za druge napredni, za jedne smo crveni, za druge biramo manje zlo. Željeli bismo naprijed, ali nas stalno vuku nazad, povijest nam je krcata velikih radikalnih promjena kojima se moramo prilagođavati, zato nas zovu i (šete) bandiere. To smo mi Riječani, iako će još mnogi zbog naše burne povijesti reći da su Sušačani i Fiumani, to smo mi - stanovnici grada na Kvarneru, koji je postao Europska prijestolnica kulture. Titula na koju se ne možemo naviknuti, još uvijek u nju ne možemo povjerovati, te su titule uvijek bile rezervirane za neke druge, nikada za nas. Stiglo je, međutim, novo vrijeme, morat ćemo se početi privikavati. Čistoća Naviknuti ćemo se na novo vrijeme, nove običaje, nova zanimanja, ali nikada, izgleda, nećemo prestati prigovarati na čistoću riječkih ulica. Naši kriteriji su ipak puno viši od onog što nam se pruža, a naša sjećanja još uvijek svježa kada je čistoća ulica u pitanju. Još donedavno riječke su se ulice redovito prale, u sitnijim satima na povratku kući bježali smo pred šmrkovima, ali odavno više nema potrebe za trčećim korakom u te sitnije sate. Tvrtka koja brine o čistoći grada koji se diči bogatstvom kada je voda u pitanju, štedi na toj istoj vodi kada je u pitanju pranje ulica. Sreća na velikom broju kišnih dana u godini, sreća da jedan dio ljeta provodimo izvan grada, jer od Čistoće smo već digli ruke. U nekim drugim ne tako dalekim gradovima otišli su, kada su u pitanju kontejneri za smeće, nekoliko koraka naprijed, kante za smeće čiste su, služe kao oglasna i reklamna mjesta, ukopane su u zemlju, modernog su dizajna, nalaze se gotovo na svakom koraku, čak i da hoćete, ne možete ih promašiti i ne trebate ići daleko da vidite kako izgledaju i kako se koriste za ulično reklamiranje, dovoljno je svratiti do Firence ili Zagreba. Riječka Čistoća i njezini kriteriji čistoće ulica, učestalosti pražnjenja kontejnera, načina njihovog smještaja po ulicama nisu dostojni grada o čijoj bi se čistoći trebali brinuti. Nismo nerealni, ne tražimo nemoguće, znamo da ne živimo u bogatoj zemlji, ne tražimo da kao u Stocholmu smeće ispod zemlje putuje do centra za prikupljanje otpada, ali pranje i pometanje ulica, zar o tome moramo u jednoj Rijeci raspravljati u 21. stoljeću? I uzaludno dokazivati da bi se sve riječke ulice, a ne samo Korzo i trg ispred sjedišta Čistoće, trebale prati barem nekoliko puta tjedno. 1. april Bila je to sjajna prvotravanjska šala. I mnogi su nasjeli, pa su informaciju o poništenju izbora Rijeke za hrvatsku prijestolnicu kulture neke radijske postaje emitirale među glavnim vijestima, neki su je željeli i provjeriti u Europskoj komisiji, mnogi se nisu ni iznenadili. Jer objašnjenje kako Hrvatska nije poštivala proceduru i kako su utvrđene brojne nepravilnosti prilikom izbora hrvatskog grada za europsku prijestolnicu kulture zvučalo je tako uvjerljivo, i tako hrvatski. Vijest se putem društvenih mreža širila izuzetnom brzinom, riječki protukandidati, i oni koji su ispali već u prvom krugu – Đakovo, Split, Varaždin, Zadar i Zagreb, kao i oni koji su došli do finala – Pula, Osijek i Dubrovnik, ponadali su se kako ipak nije sve gotovo. Ali već u poslijepodnevnim satima mnogi su shvatili – Rijeka je ipak EPK 2020., a velika vijest pokazala se odličnom izmišljotinom uredništva Slobodne Dalmacije, čiju je prvotravanjsku podvalu na njihovom portalu pročitalo više od trideset tisuća ljudi. I koja je pokazala kako nas više zaista ništa ne može iznenaditi nakon što smo svih ovih godina svašta proživjeli i nakon što su kroz naše živote prošli toliki skandali, sukobi interesa, prepisani diplomski ispiti najviših držvanih dužnosnika, lažne diplome, ministri sa stažom od tek nekoliko dana, inicijative pa čak i odluke s najviših razina koje su se povlačile nakon reakcija javnosti, lažni bogataši, lažni plemići i europarlamentarci, krivo prijavljene adrese, neprijavljeni porezi, poništene sudske odluke, uhićenja najviših dužnosnika, njihova puštanja na slobodu, prisvajanje i uništavanje cijelih tvornica, igranje Monopolija s našim životima. Što bi nas nakon svega toga još moglo iznenaditi? Nekakva europska odluka kako nismo poštivali proceduru u izboru za EPK 2020? Ma dajte, molim Vas. Srećom, to se ipak nije dogodilo. Rijeka je ipak EPK 2020. europska prijestolnica kulture nakon Atene, Genove, Glasgowa, Porta, Amsterdama, Berlina, Pariza, Madrida, Stocholma, Graza, Liverpoola, Lilea i još mnogih drugih, jedan od 60 europskih gradova koji će se do 2020. godine okititi tim prestižnim naslovom. Tko zna zna Riječka luka postaje nositelj državnog razvoja pomorstva i slobodne trgovine, a država se obvezuje da će nastaviti s izgradnjom prometnica za prijevoz robe i s izgradnjom javnih skladišta u kojima se roba može skladištiti i do 9 mjeseci. To su odredbe iz Povelje o proglašenju Rijeke i Trsta slobodnim lukama koju je u ožujku 1719. godine donio Habsburgovac Karlo VI. Svi oni koji su čitali nešto o riječkoj povijesti znaju kako je tadašnja država ispunila infrastrukturne i ostale zahtjeve iz te za Rijeku povijesne povelje. Povijesne, jer se strateškim državnim promišljanjem, političkim odlukama i ekonomskim povlasticama Rijeci (i Trstu) omogućio razvoj prometa, ali i proizvodnje raznih proizvoda, te se u Rijeku nakon toga slijeva kapital sa svih strana, otvaraju se tisuće i tisuće novih radnih mjesta, a na najbolje plaćena radna mjesta u rafineriji šećera dolaze radnici iz Hamburga i Nizozemske. Proglašenjem riječke luke jednim od strateških stupova državnog razvoja na riječkom području nastupa razdoblje prosperiteta od koje tadašnja država ima višestruke koristi, a čak i carska obitelj kupuje dionice riječke Rafinerije šećera. Skoro tri stotine godina kasnije (11. svibnja 2016. godine) hrvatska vlada na telefonskoj sjednici donosi odluku o skidanju Luke Rijeka s popisa tvrtki od posebnog strateškog interes. Energetsko čvorište Godinama već traje hrvatsko premišljanje graditi LNG terminal na Krku ili odustati od toga? Treba li nam takav projekt ili ne treba? Imamo li novaca za tako nešto, hoćemo li imati koristi, hoćemo li ugroziti turizam, hoće li nas podržati Europa, što na projekt kažu SAD, hoće li Katar biti taj koji će uložiti novac... Milijun pitanja, a projekt već desetljećima postoji samo u mislima i u pričama što bi taj LNG terminal na Krku mogao donijeti cijeloj Hrvatskoj. Projekt koji je, međutim, zainteresirao privatni inozemni kapital koji je voljan uložiti, kako se najavljuje, 5 milijardi eura kako bi od Krka stvorio Krk Energy Hub, odnosno Energetsko čvorište Krk koje bi zapošljavalo između 1 800 i 5 tisuća ljudi i koje bi se sastojalo, najavili su tako kanadski investitori, od kopnenog i plutajućeg LNG terminala, toplane koja bi grijala Rijeku, Dine koja bi se opet pokrenula i preimenovala u Krk Petrokemiju, plinovoda i dalekovoda koji bi Hrvatsku povezali sa Slovenijom, Mađarskom i Italijom. Međunarodni konzorcij predvođen kanadskom BSH Grupom i Pulsat Capitalom kojima su se priključile i uspješne hrvatske tvrtke – Končar, Tehnika, Dalekovod, Pastor, Uljanik, Siemens Hrvatska, Zagrebačka banka odlučili su započeti akciju koja bi im mogla donijeti veliki profit i koja bi mogla oživjeti hrvatski gospodarski rast. Jer državna tvrtka LNG Hrvatska već se godinama bori s vlasnicima terena u Omišlju i s birokratskim poteškoćama. Privatni kapital koji namjerava u Krk uložiti milijarde eura bit će, nadamo se, brži i efikasniji. Riječki ministri U Vladi RH koju je oformio povratnik iz Kanade Tihomir Orešković dva su Primorca: dotadašnji gradonačelnik Novog Vinodolskog Oleg Butković i bivši dekan Filozofskog fakulteta u Rijeci Predrag Šustar. Oleg Butković preuzeo je Ministarstvo pomorstva, prometa i veza, ministarstvo koje je Primorcima najomiljenije. Vodili su ga, naime, već nekadašnji riječki gradonačelnik Željko Lužavec i vrlo kratko primorsko-goranski župan Zlatko Komadina. Predrag Šustar pak preuzeo je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta koje je u prethodnoj vladi vodio, također Riječanin, Željko Jovanović. Riječki kadrovi nisu često bili zastupljeni u hrvatskim vladama. Najviše ih je bilo u vladi Ivice Račana početkom 21. stoljeća. Tada su se na mjestu potpredsjednika vlade nalazila dvojica Riječana – Ante Simonić i Slavko Linić, na čelu ministarstva kulture bio je sušački gimnazijalac Antun Vujić, a prva riječka ministrica bila je Gordana Sobol. Druga i za sada posljednja riječka ministrica bila je sadašnja predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, koja je ušla u vladu Ive Sanadera kao ministrica europskih integracija, da bi kasnije postala ministricom vanjskih poslova.U prvotnom sastavu vlade Zorana Milanovića nalazila su se čak tri riječka ministra – Željko Jovanović, Slavko Linić kao ministar financija i Zlatko Komadina. Zanimljivo, niti jedan nije dočekao kraj mandata na ministarskoj poziciji.Prijespomenuti Željko Lužavec bio je ministar pomorstva u vladi Zlatka Mateše krajem devedesetih godina prošlog stoljeća,a jedini Primorac na čelu neke hrvatske vlade bio je Hrovoje Šarinić, i to u ratno vrijeme – u drugoj polovici 1992. i prvim mjesecima 1993. godine. Na mjesto potpredsjednika imenovao je Darka Čargonju, nekadašnjeg čelnog čovjeka riječke Tvornice papira, koji je bio ministar i u vladi koja je prethodila – Vladi demokratskog jedinstva premijera Franje Gregurića. U prve dvije vlade nakon prvih višestranačkih izbora u RH, koje su predvodili Stjepan Mesić i Josip Manolić, Rijeku je kao ministar rada, boračkih i invalidskih pitanja zastupao odvjetnik Marin Črnja. Pismo unucima Bilo je lijepo dok je trajalo, pad cijena nafte na svjetskom trištu počeo je, međutim, utjecati na život najbogatijih zemalja poput Norveške. Koja se, međutim, pripremala za takve crne dane kada više neće biti crnog zlata ili kada njegova eksploatacija više neće biti isplativa. Pa su za svoje iduće generacije uštedjeli 860 milijardi dolara. I mi Hrvati smo bili vrijedni, pa smo za naše unuke sakupili nešto manje milijardi, točnije 290 milijardi kuna – DUGA. Duga koji raste nevjerovatnom brzinom, još prije petnaest godina nije prelazio pedeset milijardi. U zadnjim danima propale Jugoslavije njezin smo dug od dvadeset milijardi dolara ocjenjivali ogromnim i teško povratnim, a doveli smo se u situaciju da isto toliko moramo vratiti do 2025. godine. Po 19 milijardi kuna godišnje. Koje nemamo i ne znamo kako zaraditi. Od norveškog recepta i potrage za naftom u Jadranu smo odustali, i dalje živimo uglavnom od turizma, počeli smo ga, srećom, seliti i na kontinent, nuditi turistima još ponešto uz more i sunce, ali još uvijek ne znamo koju bi industriju razvijali, što bi s poljporivrednim površinama, što bi s našim talentima, koja bi sveučilišta specijalizirali, koju luku forsirali, kako novac zaradili. Novac koji nam je nepohodan za povrat u četvrt stoljeća nagomilanog duga. Četvrt stoljeća unutar kojih još uvijek nismo riješili sukobe iz 1941. i kojima se neprekidno vraćamo i koji jačaju iako smo godinama već u 21. stoljeću. Stoljeću u kojem su trebali, tako je barem prognozirao veliki znanstvenik Nikola Tesla, nestati ratovi i u kojem su politički sukobi trebali dobivati vrlo mali medijski prostor. Za njih, prognozirao je Tesla, neće biti mjesta na naslovnicama koje će neprekidno objavljivati velika znanstvena otkrića. Jer znanost će u 21. stoljeću, govorio je genije rođen prije 160 godina u Hrvatskoj, pobijediti neznanje, borba protiv primitivizma i neobrazovanosti postat će prioritet i neće biti niti interesa niti medijskog prostora za političke sukobe. Kako se, barem za sada, još uvijek na početku 21. stoljeća prevario veliki Nikola Tesla. Ne samo kada je Hrvatska u pitanju. Posla, posla Samo je u Njemačku u potrazi za poslom 2015. godine iselilo 50 tisuća građana Hrvatske. Početkom 2016. Njemačka još uvijek poziva i nudi posao kvalificiranoj radnoj snazi, još uvijek ima nepopunjenih milijun radnih mjesta. Zanimljivo i Hrvatska, iako slovi kao zemlja s visokom stopom nezaposlenosti, uvozi radnu snagu, trebaju joj liječnici, stomatolozi, piloti, stjuardese, turistički animatori, baletani, operni pjevači... Na listi traženih su i pastiri, pa je Vlada RH odobrila i uvoz dvadeset pastira, nedostaju i voćari, maseri, građevinski radnici, vozači teretnih vozila, radnici u brodogradnji. Za 2016. godinu odobreno je strancima ukupno 2300 radnih dozvola, a kvota u građevinarstvu od 500 radnih mjesta popunjena je u roku od dva dana. Istovremeno broj nezaposlenih u Hrvatskoj uoči ljetne sezone 2016. godine kretao se oko 276 tisuća nezaposlenih. Houston Tko zna hoćemo li ikada doznati cijelu priču, ali previše se toga vezano za svemirski program događalo na području Hrvatske da barem nešto ne bi bila istina. Pisali smo već o tome prije nekoliko godina kako smo mi odveli u svemir i Amerikance i Ruse. Ruse Riječanin Roberto Bartini koji je pred fašizmom pobjegao u Sovjetski Savez, postao ocem ruskog svemirskog programa u sklopu kojeg je Jurij Gagarin odletio u svemir, a Amerikance Mike (Milenko) Vucelić iz Garešnice, kojeg su nazivali jednim od neopjevanih heroja pothvata Apollo. Proteklog proljeća Riječani su u Art kinu gledali film slovenskog redatelja Žige Virca Houston, we have a problem koji govori kako je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća tadašnja Jugoslavija prodala Amerikancima svemirski program koji je američke astronaute odveo na Mjesec. Program je, navodno, tajno razvijan u Željavi, najvećem podzemnom svemirskom centru u Europi koji se nalazio blizu granice Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Amerikanci to, naravno, negiraju, NASA već godinama tvrdi kako ta priča ne odgovara istini. Nitko, međutim, ne može poreći genijalnost Roberta Bartinija, Mikea Vucelića ili Kostrenjanina Bena Tićca koji je u svoje vrijeme konstruirao Savannah, ponos američke flote – prvi trgovački brod na nuklearni pogon. Hrvatska je, dakle, imala i još uvijek ima vrhunske stručnjake kada je tehnika u pitanju, dovoljno se sjetiti da je Hrvatska (tada u sastavu Jugoslavije) bila jedna od rijetkih zemalja na svijetu koja je proizvodila podmornice, jedan od najkompliciranijih ljudskih proizvoda. Tko bi se usudio tvrditi kako se nitko od naših stručnjaka u to doba nije upustio u avanturu koja se nazivala svemirskim programom koji je možda kasnije dobro unovčen? Apoksiomen Odavno ga pratimo, još kad je izvučen iz morskih dubina pisali smo o njemu na stranicamaSušačke revije, divili mu se i veselili se kakvu smo kulturnu vrijednost dobili. I pribojavali se raznih ideja da ga se smjesti u postojeće arheološke muzeje u Hrvatskoj i upozoravali da se mora, nakon što mu se vrati njegov brončani sjaj, vratiti tamo gdje je pronađen. I najzad, sedamnaest godina kasnije, dobio je svoj dom u malološinjskoj Palači Kvarner nakon višegodišnjih putovanja i izlaganja u Louvru, British Museumu i brojnim drugim muzejima i gradovima. Apoksiomen se, rekli su svi, najzad vratio kući s namjerom da tu i ostane, da postane stalni stanovnik Malog Lošinja i privuče mnoge koji će idućih godina željeti vidjeti njegovu ljepotu, sačuvanu i dvije tisuće godina poslije. I čuti priču o tome kako je kod Velih Orjula pronađen na dubini od 45 metara, pronašao ga je belgijski turist, a davnih je stoljeća bačen u more s rimskog trgovačkog broda za vrijeme oluje. Riječ je o jednom od rijetkih sačuvanih grčkih kipova koji su krasili grčka vježbališta. Visok je čak 192 cm, predstavljen kako struže ulje sa sebe nakon sportske aktivnosti. Palaču Kvarner u predivan muzej pretvorili su riječki arhitekti Randić i Turato, i Mali Lošinj postao je bitna točka ne samo na turističkoj već i kulturnoj karti ovog dijela Europei. Knjiga Knjiga već odavno nije najbolji prijatelj hrvatskih građana. Knjige su za mnoge tek nužno zlo, lektira koja se mora pročitati za školskih dana. Hrvatska ne spada među države čiji građani imaju naviku čitanja knjiga poput Velike Britanije, Njemačke, Španjolske ili Italije. Ne čita se ni na hrvatskom, a kamoli na nekom stranom jeziku. Ne čitaju se ni prijevodi, a kamo li originali. Izjava Henrya Millera kako knjiga nije samo prijatelj već i sredstvo za pronalaženje novih prijatelja, ovdje ne vrijedi. Hrvatska je na ljestvici europske čitateljske kulture na 36. mjestu. Iza Njemačke, SAD-a, Poljske ili Makedonije. Svaki drugi stanovnik Hrvatske u posljednjih godinu dana nije pročitao niti jednu knjigu. I knjiga ih apsolutno ne zanima, ništa ih ne može ni motivirati da kupi knjigu. To su podaci koji govore o nama i o tome u što smo se pretvorili – u ljude koji će radije lutati po trgovačkim centrima i buljiti u ekran, u ljude kojima dobro štivo nije zgodna tema za razgovor. Ipak, na sreću, postoje i iznimke. Zagreb, Primorje i Dalmacija čitaju više od hrvatskog prosjeka. Knjiga kod nas još uvijek pobuđuje pažnju i upravo smo zbog toga svojevremeno podigli medijsku galamu kada su raznorazne krpice, na kratko srećom, otjerale knjižare s Korza i baš zato toliko godina željno iščekujemo novu zgradu Gradske biblioteke. Koju bi s titulom EPK 2020. najzad i trebali dobiti u Benčiću. A u međuvremenu, opet smo nakon osam godina dobili knjižnicu na Sušaku, u Dvorani mladosti, s više od 16 tisuća knjiga među kojima će se, vjerujemo, naći i Sušačka revija.Fotografije: Dražen Šokčević
EUROPSKA PRIJESTOLNICA KULTURE
Alen Čemeljić
Rijeka je uspjela. Ne samo u svom naumu da postane europskom prijestolnicom kulture, Rijeka je uspjela opstati. Kao malo koji industrijski grad nakon propasti prljave industrije, nakon zatvaranja desetaka tisuća radnih mjesta, nakon dolaska novog doba. I to unatoč svemu, svim nepovoljnim okolnostima koje ni mnogi Riječani, a kamoli oni koji tek prođu kroz Rijeku, ne uočavaju: unatoč nedostatku podrške s najviših državnih razina, favoriziranja osovine prema jugu zemlje, unatoč posvemašnjoj centralizaciji, najgorih crnih prognoza po kojima je u budućnosti trebala doživjeti sudbinu nekadašnjih važnih hrvatskih luka, a koje to već odavno nisu, iako se niti jedna država koja ima strategiju svog razvoja ne bi odrekla takve zemljopisne, geostrateške i geopolitičke pozicije kakvu je još od davnih vremena zauzela antička Tarsatica. Ali upravo je o tome riječ. Rijeka je uspjela usprkos nedostatku bilo kakve nacionalne strategije, bilo kakve ‒ jer bi Rijeka sigurno bila uključena u svaku od njih.Prometnu, jer je upravo riječka luka polazište glavnog hrvatskog pa i srednjoeuropskog prometnog pravca kojeg smo, nažalost, uspjeli realizirati samo kada je u pitanju moderna autocesta, dok je ravničarska pruga prema Zagrebu i Srednjoj Europi još uvijek na čekanju.Energetsku, jer nakon tolikog našeg oklijevanja kada je u pitanju LNG terminal, na kraju je kanadski investitor taj koji je odlučio od Krka stvoriti veliko energetsko čvorište koje bi zapošljavalo skoro dvije tisuće ljudi, čvorište koje bi opskrbljivalo energijom velik dio Europe i koje bi imalo i posebnu toplanu za Rijeku.Zdravstvenu, jer grad takve zdravstvene tradicije, kadra i potencijala morao je sam krenuti u promoviranje svoje zdravstvene industrije širom Europe, iako se umjesto zdravstvenog turizma Kvarnera na sajmovima od Ukrajine do Norveške mogla promovirati zdravstvena industrija Hrvatske.Rijeka bi sigurno bila uključena i u sveučilišnu državnu strategiju, jer Rijeka privlači svojom tradicijom studiranja medicine, brodogradnje, strojarstva, pomorstva, ali i brojnim novootvorenim studijima u Kampusu na Trsatu, koji se, nažalost, tako sporo gradi, ali se, utjehe radi, barem gradi. Za razliku od svega ostalog što su raznorazni ministri obećavali – novi KBC na Sušaku, D 403 koji će povezati Zagrebačku obalu s riječkom zaobilaznicom, nizinsku prugu, muzej moderne i suvremene umjetnosti...Rijeka se ipak održala unatoč svim neispunjenim obećanjima. Uspjela je preživjeti najgore trenutke, a kako – to valjda samo netko odozgo zna. Preživjela je gubitak dvadeset i nešto tisuća radnih mjesta, uspjela je u svim tim državnim lutanjima sama, svojim snagama, pretvoriti se od industrijskog grada u kreativni grad, od spavaonice u grad događanja i u kulturno središte, u grad na moru od grada koji u svom središtu prilaza moru nije gotovo ni imao, od grada bez Starog grada u grad uređenog i oku ugodnog središta, u grad mnogobrojnih malih restorana... Rijeka je opstala unatoč nedostatku bilo kakvog plana, uspjela je zahvaljujući ogromnom ljudskom potencijalu, velikom broju talenata kojima je Rijeka prečesto bila i ostala premala pa su je napuštali, ali su se mnogi u nju i vraćali i ovdje ostajali. Rijeka je opstala. To se sada kada je postala Europskom prijestolnicom kulture može konačno glasno reći. Dobila je titulu, ali dobit će najzad i infrastrukturu i još mnoge kreativce koje će poput magneta privući titula Europske prijestolnice kulture. Rijeka više neće biti grad iz kojeg se odlazi, opet će to biti grad u koji se dolazi. Rijeka je uspjela. Unatoč svemu. Riječani I tako smo i mi postali metropola (doduše kulture, i to samo na godinu dana i to tek 2020.), iako smo se gotovo uvijek suprotstavljali metropolitanskom načinu rada i života. Uvijek smo, naime, bili žrtve tog načina razmišljanja u metropolama. „Rijeka radi, metropola se gradi“, vječna je bila riječka parola kojom se željelo pokazati kako smo i te kako svjesni što nam se uzima, što se kod nas stvara i gdje završava korist od našeg rada. Dok nisu najzad zatvorena sva ta mnogobrojna radna mjesta koja smo nekada imali, dok nas je u gradu bilo više od dvjesto tisuća. Danas do tog broja dođemo tek s okolicom. Unutar riječkog gradskog područja ima nas 128 i pol tisuća. Najgušće smo naseljeni grad u Hrvatskoj, skoro tri tisuće (točnije 2923) nas živi na četvornom kilometru, imamo 128 kišnih dana u godini i 2180 sunčanih sati. Najčešće se prezivamo Babić, Kovačević, Knežević, Petrović i Tomić, imamo 640 doktora znanosti i 17 i pô tisuća fakultetski obrazovanih stanovnika, pripadnica ljepšeg spola je 67 tisuća, šest tisuća više od muškaraca. Prosječno smo stari 44 i pol godine. Neki kažu da smo čudni, neki će reći drugačiji, jedni će nas opisati kao mekane, drugi kao liberalne, za jedne smo kozmopoliti, za druge menefregisti. Reći će da volimo biti sami protiv svih, mi ćemo reći da smo prisiljeni na to, za jedne smo tvrdoglavi, za druge napredni, za jedne smo crveni, za druge biramo manje zlo. Željeli bismo naprijed, ali nas stalno vuku nazad, povijest nam je krcata velikih radikalnih promjena kojima se moramo prilagođavati, zato nas zovu i (šete) bandiere. To smo mi Riječani, iako će još mnogi zbog naše burne povijesti reći da su Sušačani i Fiumani, to smo mi - stanovnici grada na Kvarneru, koji je postao Europska prijestolnica kulture. Titula na koju se ne možemo naviknuti, još uvijek u nju ne možemo povjerovati, te su titule uvijek bile rezervirane za neke druge, nikada za nas. Stiglo je, međutim, novo vrijeme, morat ćemo se početi privikavati. Čistoća Naviknuti ćemo se na novo vrijeme, nove običaje, nova zanimanja, ali nikada, izgleda, nećemo prestati prigovarati na čistoću riječkih ulica. Naši kriteriji su ipak puno viši od onog što nam se pruža, a naša sjećanja još uvijek svježa kada je čistoća ulica u pitanju. Još donedavno riječke su se ulice redovito prale, u sitnijim satima na povratku kući bježali smo pred šmrkovima, ali odavno više nema potrebe za trčećim korakom u te sitnije sate. Tvrtka koja brine o čistoći grada koji se diči bogatstvom kada je voda u pitanju, štedi na toj istoj vodi kada je u pitanju pranje ulica. Sreća na velikom broju kišnih dana u godini, sreća da jedan dio ljeta provodimo izvan grada, jer od Čistoće smo već digli ruke. U nekim drugim ne tako dalekim gradovima otišli su, kada su u pitanju kontejneri za smeće, nekoliko koraka naprijed, kante za smeće čiste su, služe kao oglasna i reklamna mjesta, ukopane su u zemlju, modernog su dizajna, nalaze se gotovo na svakom koraku, čak i da hoćete, ne možete ih promašiti i ne trebate ići daleko da vidite kako izgledaju i kako se koriste za ulično reklamiranje, dovoljno je svratiti do Firence ili Zagreba. Riječka Čistoća i njezini kriteriji čistoće ulica, učestalosti pražnjenja kontejnera, načina njihovog smještaja po ulicama nisu dostojni grada o čijoj bi se čistoći trebali brinuti. Nismo nerealni, ne tražimo nemoguće, znamo da ne živimo u bogatoj zemlji, ne tražimo da kao u Stocholmu smeće ispod zemlje putuje do centra za prikupljanje otpada, ali pranje i pometanje ulica, zar o tome moramo u jednoj Rijeci raspravljati u 21. stoljeću? I uzaludno dokazivati da bi se sve riječke ulice, a ne samo Korzo i trg ispred sjedišta Čistoće, trebale prati barem nekoliko puta tjedno. 1. april Bila je to sjajna prvotravanjska šala. I mnogi su nasjeli, pa su informaciju o poništenju izbora Rijeke za hrvatsku prijestolnicu kulture neke radijske postaje emitirale među glavnim vijestima, neki su je željeli i provjeriti u Europskoj komisiji, mnogi se nisu ni iznenadili. Jer objašnjenje kako Hrvatska nije poštivala proceduru i kako su utvrđene brojne nepravilnosti prilikom izbora hrvatskog grada za europsku prijestolnicu kulture zvučalo je tako uvjerljivo, i tako hrvatski. Vijest se putem društvenih mreža širila izuzetnom brzinom, riječki protukandidati, i oni koji su ispali već u prvom krugu – Đakovo, Split, Varaždin, Zadar i Zagreb, kao i oni koji su došli do finala – Pula, Osijek i Dubrovnik, ponadali su se kako ipak nije sve gotovo. Ali već u poslijepodnevnim satima mnogi su shvatili – Rijeka je ipak EPK 2020., a velika vijest pokazala se odličnom izmišljotinom uredništva Slobodne Dalmacije, čiju je prvotravanjsku podvalu na njihovom portalu pročitalo više od trideset tisuća ljudi. I koja je pokazala kako nas više zaista ništa ne može iznenaditi nakon što smo svih ovih godina svašta proživjeli i nakon što su kroz naše živote prošli toliki skandali, sukobi interesa, prepisani diplomski ispiti najviših držvanih dužnosnika, lažne diplome, ministri sa stažom od tek nekoliko dana, inicijative pa čak i odluke s najviših razina koje su se povlačile nakon reakcija javnosti, lažni bogataši, lažni plemići i europarlamentarci, krivo prijavljene adrese, neprijavljeni porezi, poništene sudske odluke, uhićenja najviših dužnosnika, njihova puštanja na slobodu, prisvajanje i uništavanje cijelih tvornica, igranje Monopolija s našim životima. Što bi nas nakon svega toga još moglo iznenaditi? Nekakva europska odluka kako nismo poštivali proceduru u izboru za EPK 2020? Ma dajte, molim Vas. Srećom, to se ipak nije dogodilo. Rijeka je ipak EPK 2020. europska prijestolnica kulture nakon Atene, Genove, Glasgowa, Porta, Amsterdama, Berlina, Pariza, Madrida, Stocholma, Graza, Liverpoola, Lilea i još mnogih drugih, jedan od 60 europskih gradova koji će se do 2020. godine okititi tim prestižnim naslovom. Tko zna zna Riječka luka postaje nositelj državnog razvoja pomorstva i slobodne trgovine, a država se obvezuje da će nastaviti s izgradnjom prometnica za prijevoz robe i s izgradnjom javnih skladišta u kojima se roba može skladištiti i do 9 mjeseci. To su odredbe iz Povelje o proglašenju Rijeke i Trsta slobodnim lukama koju je u ožujku 1719. godine donio Habsburgovac Karlo VI. Svi oni koji su čitali nešto o riječkoj povijesti znaju kako je tadašnja država ispunila infrastrukturne i ostale zahtjeve iz te za Rijeku povijesne povelje. Povijesne, jer se strateškim državnim promišljanjem, političkim odlukama i ekonomskim povlasticama Rijeci (i Trstu) omogućio razvoj prometa, ali i proizvodnje raznih proizvoda, te se u Rijeku nakon toga slijeva kapital sa svih strana, otvaraju se tisuće i tisuće novih radnih mjesta, a na najbolje plaćena radna mjesta u rafineriji šećera dolaze radnici iz Hamburga i Nizozemske. Proglašenjem riječke luke jednim od strateških stupova državnog razvoja na riječkom području nastupa razdoblje prosperiteta od koje tadašnja država ima višestruke koristi, a čak i carska obitelj kupuje dionice riječke Rafinerije šećera. Skoro tri stotine godina kasnije (11. svibnja 2016. godine) hrvatska vlada na telefonskoj sjednici donosi odluku o skidanju Luke Rijeka s popisa tvrtki od posebnog strateškog interes. Energetsko čvorište Godinama već traje hrvatsko premišljanje graditi LNG terminal na Krku ili odustati od toga? Treba li nam takav projekt ili ne treba? Imamo li novaca za tako nešto, hoćemo li imati koristi, hoćemo li ugroziti turizam, hoće li nas podržati Europa, što na projekt kažu SAD, hoće li Katar biti taj koji će uložiti novac... Milijun pitanja, a projekt već desetljećima postoji samo u mislima i u pričama što bi taj LNG terminal na Krku mogao donijeti cijeloj Hrvatskoj. Projekt koji je, međutim, zainteresirao privatni inozemni kapital koji je voljan uložiti, kako se najavljuje, 5 milijardi eura kako bi od Krka stvorio Krk Energy Hub, odnosno Energetsko čvorište Krk koje bi zapošljavalo između 1 800 i 5 tisuća ljudi i koje bi se sastojalo, najavili su tako kanadski investitori, od kopnenog i plutajućeg LNG terminala, toplane koja bi grijala Rijeku, Dine koja bi se opet pokrenula i preimenovala u Krk Petrokemiju, plinovoda i dalekovoda koji bi Hrvatsku povezali sa Slovenijom, Mađarskom i Italijom. Međunarodni konzorcij predvođen kanadskom BSH Grupom i Pulsat Capitalom kojima su se priključile i uspješne hrvatske tvrtke – Končar, Tehnika, Dalekovod, Pastor, Uljanik, Siemens Hrvatska, Zagrebačka banka odlučili su započeti akciju koja bi im mogla donijeti veliki profit i koja bi mogla oživjeti hrvatski gospodarski rast. Jer državna tvrtka LNG Hrvatska već se godinama bori s vlasnicima terena u Omišlju i s birokratskim poteškoćama. Privatni kapital koji namjerava u Krk uložiti milijarde eura bit će, nadamo se, brži i efikasniji. Riječki ministri U Vladi RH koju je oformio povratnik iz Kanade Tihomir Orešković dva su Primorca: dotadašnji gradonačelnik Novog Vinodolskog Oleg Butković i bivši dekan Filozofskog fakulteta u Rijeci Predrag Šustar. Oleg Butković preuzeo je Ministarstvo pomorstva, prometa i veza, ministarstvo koje je Primorcima najomiljenije. Vodili su ga, naime, već nekadašnji riječki gradonačelnik Željko Lužavec i vrlo kratko primorsko-goranski župan Zlatko Komadina. Predrag Šustar pak preuzeo je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta koje je u prethodnoj vladi vodio, također Riječanin, Željko Jovanović. Riječki kadrovi nisu često bili zastupljeni u hrvatskim vladama. Najviše ih je bilo u vladi Ivice Račana početkom 21. stoljeća. Tada su se na mjestu potpredsjednika vlade nalazila dvojica Riječana – Ante Simonić i Slavko Linić, na čelu ministarstva kulture bio je sušački gimnazijalac Antun Vujić, a prva riječka ministrica bila je Gordana Sobol. Druga i za sada posljednja riječka ministrica bila je sadašnja predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, koja je ušla u vladu Ive Sanadera kao ministrica europskih integracija, da bi kasnije postala ministricom vanjskih poslova.U prvotnom sastavu vlade Zorana Milanovića nalazila su se čak tri riječka ministra – Željko Jovanović, Slavko Linić kao ministar financija i Zlatko Komadina. Zanimljivo, niti jedan nije dočekao kraj mandata na ministarskoj poziciji.Prijespomenuti Željko Lužavec bio je ministar pomorstva u vladi Zlatka Mateše krajem devedesetih godina prošlog stoljeća,a jedini Primorac na čelu neke hrvatske vlade bio je Hrovoje Šarinić, i to u ratno vrijeme – u drugoj polovici 1992. i prvim mjesecima 1993. godine. Na mjesto potpredsjednika imenovao je Darka Čargonju, nekadašnjeg čelnog čovjeka riječke Tvornice papira, koji je bio ministar i u vladi koja je prethodila – Vladi demokratskog jedinstva premijera Franje Gregurića. U prve dvije vlade nakon prvih višestranačkih izbora u RH, koje su predvodili Stjepan Mesić i Josip Manolić, Rijeku je kao ministar rada, boračkih i invalidskih pitanja zastupao odvjetnik Marin Črnja. Pismo unucima Bilo je lijepo dok je trajalo, pad cijena nafte na svjetskom trištu počeo je, međutim, utjecati na život najbogatijih zemalja poput Norveške. Koja se, međutim, pripremala za takve crne dane kada više neće biti crnog zlata ili kada njegova eksploatacija više neće biti isplativa. Pa su za svoje iduće generacije uštedjeli 860 milijardi dolara. I mi Hrvati smo bili vrijedni, pa smo za naše unuke sakupili nešto manje milijardi, točnije 290 milijardi kuna – DUGA. Duga koji raste nevjerovatnom brzinom, još prije petnaest godina nije prelazio pedeset milijardi. U zadnjim danima propale Jugoslavije njezin smo dug od dvadeset milijardi dolara ocjenjivali ogromnim i teško povratnim, a doveli smo se u situaciju da isto toliko moramo vratiti do 2025. godine. Po 19 milijardi kuna godišnje. Koje nemamo i ne znamo kako zaraditi. Od norveškog recepta i potrage za naftom u Jadranu smo odustali, i dalje živimo uglavnom od turizma, počeli smo ga, srećom, seliti i na kontinent, nuditi turistima još ponešto uz more i sunce, ali još uvijek ne znamo koju bi industriju razvijali, što bi s poljporivrednim površinama, što bi s našim talentima, koja bi sveučilišta specijalizirali, koju luku forsirali, kako novac zaradili. Novac koji nam je nepohodan za povrat u četvrt stoljeća nagomilanog duga. Četvrt stoljeća unutar kojih još uvijek nismo riješili sukobe iz 1941. i kojima se neprekidno vraćamo i koji jačaju iako smo godinama već u 21. stoljeću. Stoljeću u kojem su trebali, tako je barem prognozirao veliki znanstvenik Nikola Tesla, nestati ratovi i u kojem su politički sukobi trebali dobivati vrlo mali medijski prostor. Za njih, prognozirao je Tesla, neće biti mjesta na naslovnicama koje će neprekidno objavljivati velika znanstvena otkrića. Jer znanost će u 21. stoljeću, govorio je genije rođen prije 160 godina u Hrvatskoj, pobijediti neznanje, borba protiv primitivizma i neobrazovanosti postat će prioritet i neće biti niti interesa niti medijskog prostora za političke sukobe. Kako se, barem za sada, još uvijek na početku 21. stoljeća prevario veliki Nikola Tesla. Ne samo kada je Hrvatska u pitanju. Posla, posla Samo je u Njemačku u potrazi za poslom 2015. godine iselilo 50 tisuća građana Hrvatske. Početkom 2016. Njemačka još uvijek poziva i nudi posao kvalificiranoj radnoj snazi, još uvijek ima nepopunjenih milijun radnih mjesta. Zanimljivo i Hrvatska, iako slovi kao zemlja s visokom stopom nezaposlenosti, uvozi radnu snagu, trebaju joj liječnici, stomatolozi, piloti, stjuardese, turistički animatori, baletani, operni pjevači... Na listi traženih su i pastiri, pa je Vlada RH odobrila i uvoz dvadeset pastira, nedostaju i voćari, maseri, građevinski radnici, vozači teretnih vozila, radnici u brodogradnji. Za 2016. godinu odobreno je strancima ukupno 2300 radnih dozvola, a kvota u građevinarstvu od 500 radnih mjesta popunjena je u roku od dva dana. Istovremeno broj nezaposlenih u Hrvatskoj uoči ljetne sezone 2016. godine kretao se oko 276 tisuća nezaposlenih. Houston Tko zna hoćemo li ikada doznati cijelu priču, ali previše se toga vezano za svemirski program događalo na području Hrvatske da barem nešto ne bi bila istina. Pisali smo već o tome prije nekoliko godina kako smo mi odveli u svemir i Amerikance i Ruse. Ruse Riječanin Roberto Bartini koji je pred fašizmom pobjegao u Sovjetski Savez, postao ocem ruskog svemirskog programa u sklopu kojeg je Jurij Gagarin odletio u svemir, a Amerikance Mike (Milenko) Vucelić iz Garešnice, kojeg su nazivali jednim od neopjevanih heroja pothvata Apollo. Proteklog proljeća Riječani su u Art kinu gledali film slovenskog redatelja Žige Virca Houston, we have a problem koji govori kako je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća tadašnja Jugoslavija prodala Amerikancima svemirski program koji je američke astronaute odveo na Mjesec. Program je, navodno, tajno razvijan u Željavi, najvećem podzemnom svemirskom centru u Europi koji se nalazio blizu granice Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Amerikanci to, naravno, negiraju, NASA već godinama tvrdi kako ta priča ne odgovara istini. Nitko, međutim, ne može poreći genijalnost Roberta Bartinija, Mikea Vucelića ili Kostrenjanina Bena Tićca koji je u svoje vrijeme konstruirao Savannah, ponos američke flote – prvi trgovački brod na nuklearni pogon. Hrvatska je, dakle, imala i još uvijek ima vrhunske stručnjake kada je tehnika u pitanju, dovoljno se sjetiti da je Hrvatska (tada u sastavu Jugoslavije) bila jedna od rijetkih zemalja na svijetu koja je proizvodila podmornice, jedan od najkompliciranijih ljudskih proizvoda. Tko bi se usudio tvrditi kako se nitko od naših stručnjaka u to doba nije upustio u avanturu koja se nazivala svemirskim programom koji je možda kasnije dobro unovčen? Apoksiomen Odavno ga pratimo, još kad je izvučen iz morskih dubina pisali smo o njemu na stranicamaSušačke revije, divili mu se i veselili se kakvu smo kulturnu vrijednost dobili. I pribojavali se raznih ideja da ga se smjesti u postojeće arheološke muzeje u Hrvatskoj i upozoravali da se mora, nakon što mu se vrati njegov brončani sjaj, vratiti tamo gdje je pronađen. I najzad, sedamnaest godina kasnije, dobio je svoj dom u malološinjskoj Palači Kvarner nakon višegodišnjih putovanja i izlaganja u Louvru, British Museumu i brojnim drugim muzejima i gradovima. Apoksiomen se, rekli su svi, najzad vratio kući s namjerom da tu i ostane, da postane stalni stanovnik Malog Lošinja i privuče mnoge koji će idućih godina željeti vidjeti njegovu ljepotu, sačuvanu i dvije tisuće godina poslije. I čuti priču o tome kako je kod Velih Orjula pronađen na dubini od 45 metara, pronašao ga je belgijski turist, a davnih je stoljeća bačen u more s rimskog trgovačkog broda za vrijeme oluje. Riječ je o jednom od rijetkih sačuvanih grčkih kipova koji su krasili grčka vježbališta. Visok je čak 192 cm, predstavljen kako struže ulje sa sebe nakon sportske aktivnosti. Palaču Kvarner u predivan muzej pretvorili su riječki arhitekti Randić i Turato, i Mali Lošinj postao je bitna točka ne samo na turističkoj već i kulturnoj karti ovog dijela Europei. Knjiga Knjiga već odavno nije najbolji prijatelj hrvatskih građana. Knjige su za mnoge tek nužno zlo, lektira koja se mora pročitati za školskih dana. Hrvatska ne spada među države čiji građani imaju naviku čitanja knjiga poput Velike Britanije, Njemačke, Španjolske ili Italije. Ne čita se ni na hrvatskom, a kamoli na nekom stranom jeziku. Ne čitaju se ni prijevodi, a kamo li originali. Izjava Henrya Millera kako knjiga nije samo prijatelj već i sredstvo za pronalaženje novih prijatelja, ovdje ne vrijedi. Hrvatska je na ljestvici europske čitateljske kulture na 36. mjestu. Iza Njemačke, SAD-a, Poljske ili Makedonije. Svaki drugi stanovnik Hrvatske u posljednjih godinu dana nije pročitao niti jednu knjigu. I knjiga ih apsolutno ne zanima, ništa ih ne može ni motivirati da kupi knjigu. To su podaci koji govore o nama i o tome u što smo se pretvorili – u ljude koji će radije lutati po trgovačkim centrima i buljiti u ekran, u ljude kojima dobro štivo nije zgodna tema za razgovor. Ipak, na sreću, postoje i iznimke. Zagreb, Primorje i Dalmacija čitaju više od hrvatskog prosjeka. Knjiga kod nas još uvijek pobuđuje pažnju i upravo smo zbog toga svojevremeno podigli medijsku galamu kada su raznorazne krpice, na kratko srećom, otjerale knjižare s Korza i baš zato toliko godina željno iščekujemo novu zgradu Gradske biblioteke. Koju bi s titulom EPK 2020. najzad i trebali dobiti u Benčiću. A u međuvremenu, opet smo nakon osam godina dobili knjižnicu na Sušaku, u Dvorani mladosti, s više od 16 tisuća knjiga među kojima će se, vjerujemo, naći i Sušačka revija.
Rijeka je uspjela. Ne samo u svom naumu da postane europskom prijestolnicom kulture, Rijeka je uspjela opstati. Kao malo koji industrijski grad nakon propasti prljave industrije, nakon zatvaranja desetaka tisuća radnih mjesta, nakon dolaska novog doba. I to unatoč svemu, svim nepovoljnim okolnostima koje ni mnogi Riječani, a kamoli oni koji tek prođu kroz Rijeku, ne uočavaju: unatoč nedostatku podrške s najviših državnih razina, favoriziranja osovine prema jugu zemlje, unatoč posvemašnjoj centralizaciji, najgorih crnih prognoza po kojima je u budućnosti trebala doživjeti sudbinu nekadašnjih važnih hrvatskih luka, a koje to već odavno nisu, iako se niti jedna država koja ima strategiju svog razvoja ne bi odrekla takve zemljopisne, geostrateške i geopolitičke pozicije kakvu je još od davnih vremena zauzela antička Tarsatica. Ali upravo je o tome riječ. Rijeka je uspjela usprkos nedostatku bilo kakve nacionalne strategije, bilo kakve ‒ jer bi Rijeka sigurno bila uključena u svaku od njih.
Prometnu, jer je upravo riječka luka polazište glavnog hrvatskog pa i srednjoeuropskog prometnog pravca kojeg smo, nažalost, uspjeli realizirati samo kada je u pitanju moderna autocesta, dok je ravničarska pruga prema Zagrebu i Srednjoj Europi još uvijek na čekanju.
Energetsku, jer nakon tolikog našeg oklijevanja kada je u pitanju LNG terminal, na kraju je kanadski investitor taj koji je odlučio od Krka stvoriti veliko energetsko čvorište koje bi zapošljavalo skoro dvije tisuće ljudi, čvorište koje bi opskrbljivalo energijom velik dio Europe i koje bi imalo i posebnu toplanu za Rijeku.
Zdravstvenu, jer grad takve zdravstvene tradicije, kadra i potencijala morao je sam krenuti u promoviranje svoje zdravstvene industrije širom Europe, iako se umjesto zdravstvenog turizma Kvarnera na sajmovima od Ukrajine do Norveške mogla promovirati zdravstvena industrija Hrvatske.
Rijeka bi sigurno bila uključena i u sveučilišnu državnu strategiju, jer Rijeka privlači svojom tradicijom studiranja medicine, brodogradnje, strojarstva, pomorstva, ali i brojnim novootvorenim studijima u Kampusu na Trsatu, koji se, nažalost, tako sporo gradi, ali se, utjehe radi, barem gradi. Za razliku od svega ostalog što su raznorazni ministri obećavali – novi KBC na Sušaku, D 403 koji će povezati Zagrebačku obalu s riječkom zaobilaznicom, nizinsku prugu, muzej moderne i suvremene umjetnosti...
Rijeka se ipak održala unatoč svim neispunjenim obećanjima. Uspjela je preživjeti najgore trenutke, a kako – to valjda samo netko odozgo zna. Preživjela je gubitak dvadeset i nešto tisuća radnih mjesta, uspjela je u svim tim državnim lutanjima sama, svojim snagama, pretvoriti se od industrijskog grada u kreativni grad, od spavaonice u grad događanja i u kulturno središte, u grad na moru od grada koji u svom središtu prilaza moru nije gotovo ni imao, od grada bez Starog grada u grad uređenog i oku ugodnog središta, u grad mnogobrojnih malih restorana... Rijeka je opstala unatoč nedostatku bilo kakvog plana, uspjela je zahvaljujući ogromnom ljudskom potencijalu, velikom broju talenata kojima je Rijeka prečesto bila i ostala premala pa su je napuštali, ali su se mnogi u nju i vraćali i ovdje ostajali.
Rijeka je opstala. To se sada kada je postala Europskom prijestolnicom kulture može konačno glasno reći. Dobila je titulu, ali dobit će najzad i infrastrukturu i još mnoge kreativce koje će poput magneta privući titula Europske prijestolnice kulture. Rijeka više neće biti grad iz kojeg se odlazi, opet će to biti grad u koji se dolazi. Rijeka je uspjela. Unatoč svemu.
Riječani
I tako smo i mi postali metropola (doduše kulture, i to samo na godinu dana i to tek 2020.), iako smo se gotovo uvijek suprotstavljali metropolitanskom načinu rada i života. Uvijek smo, naime, bili žrtve tog načina razmišljanja u metropolama. „Rijeka radi, metropola se gradi“, vječna je bila riječka parola kojom se željelo pokazati kako smo i te kako svjesni što nam se uzima, što se kod nas stvara i gdje završava korist od našeg rada. Dok nisu najzad zatvorena sva ta mnogobrojna radna mjesta koja smo nekada imali, dok nas je u gradu bilo više od dvjesto tisuća. Danas do tog broja dođemo tek s okolicom. Unutar riječkog gradskog područja ima nas 128 i pol tisuća. Najgušće smo naseljeni grad u Hrvatskoj, skoro tri tisuće (točnije 2923) nas živi na četvornom kilometru, imamo 128 kišnih dana u godini i 2180 sunčanih sati. Najčešće se prezivamo Babić, Kovačević, Knežević, Petrović i Tomić, imamo 640 doktora znanosti i 17 i pô tisuća fakultetski obrazovanih stanovnika, pripadnica ljepšeg spola je 67 tisuća, šest tisuća više od muškaraca. Prosječno smo stari 44 i pol godine. Neki kažu da smo čudni, neki će reći drugačiji, jedni će nas opisati kao mekane, drugi kao liberalne, za jedne smo kozmopoliti, za druge menefregisti. Reći će da volimo biti sami protiv svih, mi ćemo reći da smo prisiljeni na to, za jedne smo tvrdoglavi, za druge napredni, za jedne smo crveni, za druge biramo manje zlo. Željeli bismo naprijed, ali nas stalno vuku nazad, povijest nam je krcata velikih radikalnih promjena kojima se moramo prilagođavati, zato nas zovu i (šete) bandiere. To smo mi Riječani, iako će još mnogi zbog naše burne povijesti reći da su Sušačani i Fiumani, to smo mi - stanovnici grada na Kvarneru, koji je postao Europska prijestolnica kulture. Titula na koju se ne možemo naviknuti, još uvijek u nju ne možemo povjerovati, te su titule uvijek bile rezervirane za neke druge, nikada za nas. Stiglo je, međutim, novo vrijeme, morat ćemo se početi privikavati.
Čistoća
Naviknuti ćemo se na novo vrijeme, nove običaje, nova zanimanja, ali nikada, izgleda, nećemo prestati prigovarati na čistoću riječkih ulica. Naši kriteriji su ipak puno viši od onog što nam se pruža, a naša sjećanja još uvijek svježa kada je čistoća ulica u pitanju. Još donedavno riječke su se ulice redovito prale, u sitnijim satima na povratku kući bježali smo pred šmrkovima, ali odavno više nema potrebe za trčećim korakom u te sitnije sate. Tvrtka koja brine o čistoći grada koji se diči bogatstvom kada je voda u pitanju, štedi na toj istoj vodi kada je u pitanju pranje ulica. Sreća na velikom broju kišnih dana u godini, sreća da jedan dio ljeta provodimo izvan grada, jer od Čistoće smo već digli ruke. U nekim drugim ne tako dalekim gradovima otišli su, kada su u pitanju kontejneri za smeće, nekoliko koraka naprijed, kante za smeće čiste su, služe kao oglasna i reklamna mjesta, ukopane su u zemlju, modernog su dizajna, nalaze se gotovo na svakom koraku, čak i da hoćete, ne možete ih promašiti i ne trebate ići daleko da vidite kako izgledaju i kako se koriste za ulično reklamiranje, dovoljno je svratiti do Firence ili Zagreba. Riječka Čistoća i njezini kriteriji čistoće ulica, učestalosti pražnjenja kontejnera, načina njihovog smještaja po ulicama nisu dostojni grada o čijoj bi se čistoći trebali brinuti. Nismo nerealni, ne tražimo nemoguće, znamo da ne živimo u bogatoj zemlji, ne tražimo da kao u Stocholmu smeće ispod zemlje putuje do centra za prikupljanje otpada, ali pranje i pometanje ulica, zar o tome moramo u jednoj Rijeci raspravljati u 21. stoljeću? I uzaludno dokazivati da bi se sve riječke ulice, a ne samo Korzo i trg ispred sjedišta Čistoće, trebale prati barem nekoliko puta tjedno.
1. april
Bila je to sjajna prvotravanjska šala. I mnogi su nasjeli, pa su informaciju o poništenju izbora Rijeke za hrvatsku prijestolnicu kulture neke radijske postaje emitirale među glavnim vijestima, neki su je željeli i provjeriti u Europskoj komisiji, mnogi se nisu ni iznenadili. Jer objašnjenje kako Hrvatska nije poštivala proceduru i kako su utvrđene brojne nepravilnosti prilikom izbora hrvatskog grada za europsku prijestolnicu kulture zvučalo je tako uvjerljivo, i tako hrvatski. Vijest se putem društvenih mreža širila izuzetnom brzinom, riječki protukandidati, i oni koji su ispali već u prvom krugu – Đakovo, Split, Varaždin, Zadar i Zagreb, kao i oni koji su došli do finala – Pula, Osijek i Dubrovnik, ponadali su se kako ipak nije sve gotovo. Ali već u poslijepodnevnim satima mnogi su shvatili – Rijeka je ipak EPK 2020., a velika vijest pokazala se odličnom izmišljotinom uredništva Slobodne Dalmacije, čiju je prvotravanjsku podvalu na njihovom portalu pročitalo više od trideset tisuća ljudi. I koja je pokazala kako nas više zaista ništa ne može iznenaditi nakon što smo svih ovih godina svašta proživjeli i nakon što su kroz naše živote prošli toliki skandali, sukobi interesa, prepisani diplomski ispiti najviših držvanih dužnosnika, lažne diplome, ministri sa stažom od tek nekoliko dana, inicijative pa čak i odluke s najviših razina koje su se povlačile nakon reakcija javnosti, lažni bogataši, lažni plemići i europarlamentarci, krivo prijavljene adrese, neprijavljeni porezi, poništene sudske odluke, uhićenja najviših dužnosnika, njihova puštanja na slobodu, prisvajanje i uništavanje cijelih tvornica, igranje Monopolija s našim životima. Što bi nas nakon svega toga još moglo iznenaditi? Nekakva europska odluka kako nismo poštivali proceduru u izboru za EPK 2020? Ma dajte, molim Vas. Srećom, to se ipak nije dogodilo. Rijeka je ipak EPK 2020. europska prijestolnica kulture nakon Atene, Genove, Glasgowa, Porta, Amsterdama, Berlina, Pariza, Madrida, Stocholma, Graza, Liverpoola, Lilea i još mnogih drugih, jedan od 60 europskih gradova koji će se do 2020. godine okititi tim prestižnim naslovom.
Tko zna zna
Riječka luka postaje nositelj državnog razvoja pomorstva i slobodne trgovine, a država se obvezuje da će nastaviti s izgradnjom prometnica za prijevoz robe i s izgradnjom javnih skladišta u kojima se roba može skladištiti i do 9 mjeseci. To su odredbe iz Povelje o proglašenju Rijeke i Trsta slobodnim lukama koju je u ožujku 1719. godine donio Habsburgovac Karlo VI. Svi oni koji su čitali nešto o riječkoj povijesti znaju kako je tadašnja država ispunila infrastrukturne i ostale zahtjeve iz te za Rijeku povijesne povelje. Povijesne, jer se strateškim državnim promišljanjem, političkim odlukama i ekonomskim povlasticama Rijeci (i Trstu) omogućio razvoj prometa, ali i proizvodnje raznih proizvoda, te se u Rijeku nakon toga slijeva kapital sa svih strana, otvaraju se tisuće i tisuće novih radnih mjesta, a na najbolje plaćena radna mjesta u rafineriji šećera dolaze radnici iz Hamburga i Nizozemske. Proglašenjem riječke luke jednim od strateških stupova državnog razvoja na riječkom području nastupa razdoblje prosperiteta od koje tadašnja država ima višestruke koristi, a čak i carska obitelj kupuje dionice riječke Rafinerije šećera. Skoro tri stotine godina kasnije (11. svibnja 2016. godine) hrvatska vlada na telefonskoj sjednici donosi odluku o skidanju Luke Rijeka s popisa tvrtki od posebnog strateškog interes.
Energetsko čvorište
Godinama već traje hrvatsko premišljanje graditi LNG terminal na Krku ili odustati od toga? Treba li nam takav projekt ili ne treba? Imamo li novaca za tako nešto, hoćemo li imati koristi, hoćemo li ugroziti turizam, hoće li nas podržati Europa, što na projekt kažu SAD, hoće li Katar biti taj koji će uložiti novac... Milijun pitanja, a projekt već desetljećima postoji samo u mislima i u pričama što bi taj LNG terminal na Krku mogao donijeti cijeloj Hrvatskoj. Projekt koji je, međutim, zainteresirao privatni inozemni kapital koji je voljan uložiti, kako se najavljuje, 5 milijardi eura kako bi od Krka stvorio Krk Energy Hub, odnosno Energetsko čvorište Krk koje bi zapošljavalo između 1 800 i 5 tisuća ljudi i koje bi se sastojalo, najavili su tako kanadski investitori, od kopnenog i plutajućeg LNG terminala, toplane koja bi grijala Rijeku, Dine koja bi se opet pokrenula i preimenovala u Krk Petrokemiju, plinovoda i dalekovoda koji bi Hrvatsku povezali sa Slovenijom, Mađarskom i Italijom. Međunarodni konzorcij predvođen kanadskom BSH Grupom i Pulsat Capitalom kojima su se priključile i uspješne hrvatske tvrtke – Končar, Tehnika, Dalekovod, Pastor, Uljanik, Siemens Hrvatska, Zagrebačka banka odlučili su započeti akciju koja bi im mogla donijeti veliki profit i koja bi mogla oživjeti hrvatski gospodarski rast. Jer državna tvrtka LNG Hrvatska već se godinama bori s vlasnicima terena u Omišlju i s birokratskim poteškoćama. Privatni kapital koji namjerava u Krk uložiti milijarde eura bit će, nadamo se, brži i efikasniji.
Riječki ministri
U Vladi RH koju je oformio povratnik iz Kanade Tihomir Orešković dva su Primorca: dotadašnji gradonačelnik Novog Vinodolskog Oleg Butković i bivši dekan Filozofskog fakulteta u Rijeci Predrag Šustar. Oleg Butković preuzeo je Ministarstvo pomorstva, prometa i veza, ministarstvo koje je Primorcima najomiljenije. Vodili su ga, naime, već nekadašnji riječki gradonačelnik Željko Lužavec i vrlo kratko primorsko-goranski župan Zlatko Komadina. Predrag Šustar pak preuzeo je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta koje je u prethodnoj vladi vodio, također Riječanin, Željko Jovanović.
Riječki kadrovi nisu često bili zastupljeni u hrvatskim vladama. Najviše ih je bilo u vladi Ivice Račana početkom 21. stoljeća. Tada su se na mjestu potpredsjednika vlade nalazila dvojica Riječana – Ante Simonić i Slavko Linić, na čelu ministarstva kulture bio je sušački gimnazijalac Antun Vujić, a prva riječka ministrica bila je Gordana Sobol. Druga i za sada posljednja riječka ministrica bila je sadašnja predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, koja je ušla u vladu Ive Sanadera kao ministrica europskih integracija, da bi kasnije postala ministricom vanjskih poslova.U prvotnom sastavu vlade Zorana Milanovića nalazila su se čak tri riječka ministra – Željko Jovanović, Slavko Linić kao ministar financija i Zlatko Komadina. Zanimljivo, niti jedan nije dočekao kraj mandata na ministarskoj poziciji.
Prijespomenuti Željko Lužavec bio je ministar pomorstva u vladi Zlatka Mateše krajem devedesetih godina prošlog stoljeća,a jedini Primorac na čelu neke hrvatske vlade bio je Hrovoje Šarinić, i to u ratno vrijeme – u drugoj polovici 1992. i prvim mjesecima 1993. godine. Na mjesto potpredsjednika imenovao je Darka Čargonju, nekadašnjeg čelnog čovjeka riječke Tvornice papira, koji je bio ministar i u vladi koja je prethodila – Vladi demokratskog jedinstva premijera Franje Gregurića. U prve dvije vlade nakon prvih višestranačkih izbora u RH, koje su predvodili Stjepan Mesić i Josip Manolić, Rijeku je kao ministar rada, boračkih i invalidskih pitanja zastupao odvjetnik Marin Črnja.
Pismo unucima
Bilo je lijepo dok je trajalo, pad cijena nafte na svjetskom trištu počeo je, međutim, utjecati na život najbogatijih zemalja poput Norveške. Koja se, međutim, pripremala za takve crne dane kada više neće biti crnog zlata ili kada njegova eksploatacija više neće biti isplativa. Pa su za svoje iduće generacije uštedjeli 860 milijardi dolara. I mi Hrvati smo bili vrijedni, pa smo za naše unuke sakupili nešto manje milijardi, točnije 290 milijardi kuna – DUGA. Duga koji raste nevjerovatnom brzinom, još prije petnaest godina nije prelazio pedeset milijardi. U zadnjim danima propale Jugoslavije njezin smo dug od dvadeset milijardi dolara ocjenjivali ogromnim i teško povratnim, a doveli smo se u situaciju da isto toliko moramo vratiti do 2025. godine. Po 19 milijardi kuna godišnje. Koje nemamo i ne znamo kako zaraditi. Od norveškog recepta i potrage za naftom u Jadranu smo odustali, i dalje živimo uglavnom od turizma, počeli smo ga, srećom, seliti i na kontinent, nuditi turistima još ponešto uz more i sunce, ali još uvijek ne znamo koju bi industriju razvijali, što bi s poljporivrednim površinama, što bi s našim talentima, koja bi sveučilišta specijalizirali, koju luku forsirali, kako novac zaradili. Novac koji nam je nepohodan za povrat u četvrt stoljeća nagomilanog duga. Četvrt stoljeća unutar kojih još uvijek nismo riješili sukobe iz 1941. i kojima se neprekidno vraćamo i koji jačaju iako smo godinama već u 21. stoljeću. Stoljeću u kojem su trebali, tako je barem prognozirao veliki znanstvenik Nikola Tesla, nestati ratovi i u kojem su politički sukobi trebali dobivati vrlo mali medijski prostor. Za njih, prognozirao je Tesla, neće biti mjesta na naslovnicama koje će neprekidno objavljivati velika znanstvena otkrića. Jer znanost će u 21. stoljeću, govorio je genije rođen prije 160 godina u Hrvatskoj, pobijediti neznanje, borba protiv primitivizma i neobrazovanosti postat će prioritet i neće biti niti interesa niti medijskog prostora za političke sukobe. Kako se, barem za sada, još uvijek na početku 21. stoljeća prevario veliki Nikola Tesla. Ne samo kada je Hrvatska u pitanju.
Posla, posla
Samo je u Njemačku u potrazi za poslom 2015. godine iselilo 50 tisuća građana Hrvatske. Početkom 2016. Njemačka još uvijek poziva i nudi posao kvalificiranoj radnoj snazi, još uvijek ima nepopunjenih milijun radnih mjesta. Zanimljivo i Hrvatska, iako slovi kao zemlja s visokom stopom nezaposlenosti, uvozi radnu snagu, trebaju joj liječnici, stomatolozi, piloti, stjuardese, turistički animatori, baletani, operni pjevači... Na listi traženih su i pastiri, pa je Vlada RH odobrila i uvoz dvadeset pastira, nedostaju i voćari, maseri, građevinski radnici, vozači teretnih vozila, radnici u brodogradnji. Za 2016. godinu odobreno je strancima ukupno 2300 radnih dozvola, a kvota u građevinarstvu od 500 radnih mjesta popunjena je u roku od dva dana. Istovremeno broj nezaposlenih u Hrvatskoj uoči ljetne sezone 2016. godine kretao se oko 276 tisuća nezaposlenih.
Houston
Tko zna hoćemo li ikada doznati cijelu priču, ali previše se toga vezano za svemirski program događalo na području Hrvatske da barem nešto ne bi bila istina. Pisali smo već o tome prije nekoliko godina kako smo mi odveli u svemir i Amerikance i Ruse. Ruse Riječanin Roberto Bartini koji je pred fašizmom pobjegao u Sovjetski Savez, postao ocem ruskog svemirskog programa u sklopu kojeg je Jurij Gagarin odletio u svemir, a Amerikance Mike (Milenko) Vucelić iz Garešnice, kojeg su nazivali jednim od neopjevanih heroja pothvata Apollo.
Proteklog proljeća Riječani su u Art kinu gledali film slovenskog redatelja Žige Virca Houston, we have a problem koji govori kako je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća tadašnja Jugoslavija prodala Amerikancima svemirski program koji je američke astronaute odveo na Mjesec. Program je, navodno, tajno razvijan u Željavi, najvećem podzemnom svemirskom centru u Europi koji se nalazio blizu granice Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Amerikanci to, naravno, negiraju, NASA već godinama tvrdi kako ta priča ne odgovara istini. Nitko, međutim, ne može poreći genijalnost Roberta Bartinija, Mikea Vucelića ili Kostrenjanina Bena Tićca koji je u svoje vrijeme konstruirao Savannah, ponos američke flote – prvi trgovački brod na nuklearni pogon. Hrvatska je, dakle, imala i još uvijek ima vrhunske stručnjake kada je tehnika u pitanju, dovoljno se sjetiti da je Hrvatska (tada u sastavu Jugoslavije) bila jedna od rijetkih zemalja na svijetu koja je proizvodila podmornice, jedan od najkompliciranijih ljudskih proizvoda. Tko bi se usudio tvrditi kako se nitko od naših stručnjaka u to doba nije upustio u avanturu koja se nazivala svemirskim programom koji je možda kasnije dobro unovčen?
Apoksiomen
Odavno ga pratimo, još kad je izvučen iz morskih dubina pisali smo o njemu na stranicamaSušačke revije, divili mu se i veselili se kakvu smo kulturnu vrijednost dobili. I pribojavali se raznih ideja da ga se smjesti u postojeće arheološke muzeje u Hrvatskoj i upozoravali da se mora, nakon što mu se vrati njegov brončani sjaj, vratiti tamo gdje je pronađen. I najzad, sedamnaest godina kasnije, dobio je svoj dom u malološinjskoj Palači Kvarner nakon višegodišnjih putovanja i izlaganja u Louvru, British Museumu i brojnim drugim muzejima i gradovima. Apoksiomen se, rekli su svi, najzad vratio kući s namjerom da tu i ostane, da postane stalni stanovnik Malog Lošinja i privuče mnoge koji će idućih godina željeti vidjeti njegovu ljepotu, sačuvanu i dvije tisuće godina poslije. I čuti priču o tome kako je kod Velih Orjula pronađen na dubini od 45 metara, pronašao ga je belgijski turist, a davnih je stoljeća bačen u more s rimskog trgovačkog broda za vrijeme oluje. Riječ je o jednom od rijetkih sačuvanih grčkih kipova koji su krasili grčka vježbališta. Visok je čak 192 cm, predstavljen kako struže ulje sa sebe nakon sportske aktivnosti. Palaču Kvarner u predivan muzej pretvorili su riječki arhitekti Randić i Turato, i Mali Lošinj postao je bitna točka ne samo na turističkoj već i kulturnoj karti ovog dijela Europei.
Knjiga
Knjiga već odavno nije najbolji prijatelj hrvatskih građana. Knjige su za mnoge tek nužno zlo, lektira koja se mora pročitati za školskih dana. Hrvatska ne spada među države čiji građani imaju naviku čitanja knjiga poput Velike Britanije, Njemačke, Španjolske ili Italije. Ne čita se ni na hrvatskom, a kamoli na nekom stranom jeziku. Ne čitaju se ni prijevodi, a kamo li originali. Izjava Henrya Millera kako knjiga nije samo prijatelj već i sredstvo za pronalaženje novih prijatelja, ovdje ne vrijedi. Hrvatska je na ljestvici europske čitateljske kulture na 36. mjestu. Iza Njemačke, SAD-a, Poljske ili Makedonije. Svaki drugi stanovnik Hrvatske u posljednjih godinu dana nije pročitao niti jednu knjigu. I knjiga ih apsolutno ne zanima, ništa ih ne može ni motivirati da kupi knjigu. To su podaci koji govore o nama i o tome u što smo se pretvorili – u ljude koji će radije lutati po trgovačkim centrima i buljiti u ekran, u ljude kojima dobro štivo nije zgodna tema za razgovor. Ipak, na sreću, postoje i iznimke. Zagreb, Primorje i Dalmacija čitaju više od hrvatskog prosjeka. Knjiga kod nas još uvijek pobuđuje pažnju i upravo smo zbog toga svojevremeno podigli medijsku galamu kada su raznorazne krpice, na kratko srećom, otjerale knjižare s Korza i baš zato toliko godina željno iščekujemo novu zgradu Gradske biblioteke. Koju bi s titulom EPK 2020. najzad i trebali dobiti u Benčiću. A u međuvremenu, opet smo nakon osam godina dobili knjižnicu na Sušaku, u Dvorani mladosti, s više od 16 tisuća knjiga među kojima će se, vjerujemo, naći i Sušačka revija.
Fotografije: Dražen Šokčević