SUŠAČKA REVIJA broj 95/96 pabirci vremena IPAK SE KREĆE Alen ČemeljićGodinama, čak dva desetljeća, to je česta tema. Je li Rijeka grad koji propada, je li propast industrije bio ujedno početak propasti grada koji je nekad slovio za veliko industrijsko središte, je li to grad koji se više nikada neće oporaviti? Godinama sam sudjelovao u takvim raspravama i razgovorima i navodio nasuprot takvim tezama zanimljive primjere aktualnih riječkih poslovnih uspjeha koji su, međutim, svrstavani u iznimke. Prepričavao sam sjajne poslovne uspjehe naših sugrađana koji su „krenuli od nule“ i uspjeli na vanjskom tržištu, ali nikada nisu sa svojom pričom željeli izaći u medije bez obzira na nagovaranja. Tim poslovnim uspjesima, naime, nije trebala reklama niti publicitet koji bi, dapače, vlasnicima riječkih malih poduzeća, govorili su tako, donio samo probleme. Ali zahvaljujući baš takvim tvrtkama, koje se samo zbog broja zaposlenih nazivaju malim poduzećima, Rijeka je nakon brojnih godina upornog i napornog rada, uloženog znanja i energije lani ostvarila izvozni prihod od nekoliko milijardi kuna te skoro dvadeset milijardi ukupnog prihoda. Skoro polovicu, točnije 43%, ostvarili su ti takozvani mali poduzetnici, pokazujući opet, još jednom, s kolikim ljudskim potencijalom i znanjem rapolažemo. I s kojim smo uvijek raspolagali u gradu čija je tehnička pamet stvorila torpedo i kao malogdje u svijetu sudjelovala u izradi podmornica i brojnih prekooceanskih brodova. I koja se morala početi nuditi zapadnom tržištu nakon što više nije bila potrebna velikim industrijskim postrojenjima koje država nije znala spasiti od propasti.Nakon propasti Torpeda, Hartere, Benčića, Croatia Linea, Vulkana, Elektromaterijala, Elektroluksa, Tvornice konopa, građevinskih poduzeća odJadrana do Konstruktora, gospodarske kataklizme u kojoj je izgubljeno tridesetak tisuća radnih mjesta, Riječani su se okrenuli sebi i odlučili sami prodavati svoje znanje i sposobnosti. Nakon svih tih godina rezultat je tu: 4 milijarde kuna od prodaje na vanjskom tržištu gotovo bez pomoći struktura koje ne znaju iskoristiti taj potencijal i pomoći mu da četvrtina tih malih poduzeća za koju godinu uspije prijeći u kategoriju srednjih, a zatim, možda, poneko od njih i u najviši razred velikih poduzeća. A temelj za gospodarsku obnovu je tu, Rijeka je opstala.Napisali smo to na istom ovom mjestu u prošlom broju Sušačke revije nakon što smo dobili titulu Europske prijestolnice kulture, a sada nakon objavljenih podataka kako je lanjski prihod riječkog gospodarstva u kojem dominiraju mala poduzeća dostigao broj od 18 milijardi kuna, možemo to slobodno ponoviti. I opet optimistično se nadati kako je najgore prošlo i kako su zauvijek iza nas vremena u kojima su favorizirani neki drugi gradovi, i to zbog drugačijih političkih stavova.Rijeka ipak ide naprijed, pretvorila se u lijep, nadamo se uskoro i u uspješan grad. Presporo za naš ukus, ali eppur si muove. Sve pretpostavke su tu, razvoj turizma, rast sveučilišta, razvoj malih poduzetnika, još nam treba razvoj luke i tog famoznog riječkog prometnog pravca. Sve to u očekivanju da bi i u Rijeku kao Europsku prijestolnicu kulture moglo stići nešto novca iz eurofondova. Ipak se kreće. 50 milijuna eura Stiglo je najzad i u Rijeku nešto europskog novca. Godinama smo čitali i gledali kako razni, puno manji, hrvatski gradovi povlače novac iz europskih fondova. Senj, Šibenik, Darda, Istra .... Kako se obnavljajaju i uljepšavaju zahvaljujući sposobnostima da povuku europski novac koji nam stoji na rapolaganju. Novac za kulturu, za obnovu napuštenih industrijskih objekata, za poboljšanje javnog prijevoza, za energetsku učinkovitost. Upravo za sve ono što Rijeci treba da bi zasjala kao Europska prijestolnica kulture. Za obnovu Benčića koji već dva desetljeća zjapi prazan, Teatra Fenice – napuštene ljepotice u središtu grada, Metropolisa za čiju ljepotu ni mnogi rođeni Riječani ne znaju, za područja nekadašnje rafinerije Mlaka, Vodovodnu ulicu... Mogli bismo tako dugo nabrajati što bi se sve u Rijeci moglo obnoviti europskim novcem koji je najzad počeo pritjecati.Često smo baš na ovim stranicama pisali kako su se obnavljali nekadašnji europski industrijski i lučki gradovi od Liverpoola do Porta, nadajući se da će jednom valjda tako biti i s Rijekom čije se središte nažalost suzilo samo na glavnu gradsku šetnicu s potpuno neiskorištenim prostorima Fiumare i Delte na jednoj i Krešimirove i Mlake na drugoj strani grada, prostorima o kojima se desetljećima snuju planovi, ali nitko nema hrabrosti krenuti u njihovu revitalizaciju. Na Deltu su planeri odavno smjestili rekreacijsku zonu s bazenom, čak i sa stadionom, da bi od toga odustali i počeli planirati veliki park. Za oronulu Fiumaru u Sušačkoj reviji odavno predlažemo da ju riječki umjetnik Vojo Radoičić oslika kao Baltazargrad, za propalu Krešimirovu, nekadašnji Korzo Deak, postojali su razni nikada ostvareni planovi obnove, a ni u Mlaku, na kojoj čak i jedan od najljepših gradskih parkova stoji neiskorišten, a kamoli u ogromno područje bivše rafinerije, nitko se nije usudio zagristi. Naravno, uvijek je opravdanje bilo nedostatak novca koji je, međutim, stigao. Valjda ćemo ga znati pametno potrošiti, na obnovu barem dijela onoga što je odavno prepušteno propadanju unatoč izvrsnim lokacijama uz samo more i u središtu grada, koje će se ipak morati proširiti unatoč silnom pesimizmu u zraku. Često i potpuno neopravdanom, jer prije petanestak godina nismo mogli ni zamisliti da ćemo imati Molo longo na raspolaganju ili da će Trsat postati studentski grad. Istina, otvaranje prema moru uspjelo je samo djelomično, još su neiskorišteni i Porto Baross i Delta, ali vrijeme je za novi iskorak. I na istočnu i zapadnu stranu od Korza. I to s novcem iz Europe. Baltik - Jadran Rijeka će se, po svemu sudeći, naći u društvu Venecije, Trsta, Ravenne i Kopra, društvu sjevernojadranskih luka koje su prometnim pravcima povezane s Baltikom. Naći će se unutar koridora Baltik-Jadran barem na papiru, jer teško je očekivati da bi Europski parlament odbio odluku svojeg Odbora za promet koji je prihvatio prijedlog hrvatskog europarlamentarca Joze Radoša da se Rijeka uvrsti i u taj prometni koridor. Hoćemo li, međutim, od toga imati koristi u praksi? Uvijek je, naime, novac posrijedi. Novac kojeg nemamo ni mi ni susjedni Slovenci. Tako mi ne možemo izgraditi ravničarsku prugu do Zagreba, a oni ne mogu od Šapjana do Pivke. U oba slučaja Rijeka ostaje bez kvalitetne željezničke poveznice s kontinentom i gubi utrku i s talijanskim lukama i s Koprom.Što smo uspjeli s autocestama, nismo, nažalost, uspjeli s prugama. Nismo zapravo ni pokušali i sad nam je jedini izlaz bogata Europa i eventualna njihova financijska pomoć ako europarlamentarci procijene kako priključenje Rijeke koridoru Baltik-Jadran donosi korist ne samo Rijeci i Hrvatskoj već i Europskoj uniji. Što znači da bi Rijeka kao luka morala postati puno snažniji igrač nego što je danas. O tome, međutim, već dugo govorimo i pišemo na istim ovim stranicama, a ništa se promijenilo nije. Četiri milijarde eura, koliko bi trebalo za izgradnju pruge od Rijeke do Botova, i dalje nemamo, kontejnerski terminal na Krku više se ne spominje, pola milijarde kuna za D 403, koja bi povezala Zagrebačku obalu s riječkom zaobilaznicom, također nemamo, pa se sad nadamo da će možda Slovenci izgraditi prugu do Pivke ili da bi to mogla učiniti Europa. Susjedna Slovenija, međutim, već dva i pol desetljeća ne razmišlja ni o komadiću autoceste od Rupe do Trsta, kamo li još da gradi prugu za riječku luku, a nije još izgradila ni onu od Kopra do Divače. Ni bogata Europa, s druge strane, nije više baš tako bogata kao što je bila. Trenutak koji smo za to trebali iskoristiti davno je prošao, sve iza toga samo su pokušaji da se greška ispravi. Svi dosadašnji bili su uzalud. Ali tko zna? Možda Radošev amandman nešto i pokrene. Nafta Iz današnje perspektive izgleda nevjerovatno. Mi smo, naime, trebali diktirati uvjete, a ne Mađarska. Dogodilo se, međutim, obrnuto. MOL ima gotovo polovicu dionica hrvatske naftne kompanije, MOL slovi kao vlasnik ne samo mađarskih već i slovačkih, hrvatskih i talijanskih rafinerija i MOL Grupu mnogi promatraju kao najjaču tvrtku Srednje Europe koja u svojem vlasništvu ima više od 1500 benzinskih crpki u desetak europskih zemalja. MOL je danas, kad se govori o biznisu, vrlo snažan igrač na području Europe i njegova odluka (iako još uvijek ne javno obznanjena) da u Hrvatskoj zatvori rafineriju u Sisku može izazivati i izaziva zgražanje svih zaposlenih u sisačkoj rafineriji kao i u gradu Sisku, otpor hrvatske vlade i hrvatske javnosti, ali MOL ima moć, jer posjeduje više od 49% dionica hrvatske naftne kompanije. Moć koju smo mu mi dali, jer nismo takvog igrača stvorili od INA-e već smo lakoumno odlučili prodati jednu od najjačih hrvatskih tvrtki. Tipična priča za Hrvatsku koja se, valjda, nije znala snaći u svijetu u kojem se već više od sto godina sve vrti oko nafte, čija je prerada na industrijski način, gle čuda, počela baš kod nas u Rijeci još tamo 1883. godine. Baš kod nas u Rijeci, pisao je o tome Velid Đekić na stranicama Sušačke revije, rodila se i talijanska i mađarska naftna industrija koja nam danas diktira uvjete, a sve je bilo u našim rukama. I znanje, i rafinerije, i tradicija. A onda smo 2003. to odlučili prodati. Najprije 25% i jednu dionicu, a onda i ostale postotke do 49 i nešto posto. Novac smo, naravno, odavno potrošili, ali bismo i dalje željeli gospodariti. Kao da nismo, tako suludo, potpisali taj kupoprodajni ugovor, i to u svijetu u kojem se već duže od sto godina sve, ali baš sve, vrti oko nafte. Kao da ti isti što se već desetljećima igraju politike nisu nikada ni čuli, a kamoli čitali, za literaturu iz geopolitike koja je svakom studentu političkih znanosti objasnila kako je Japan u Drugi svjetski rat ušao zbog nafte, kako je Hitler želio osvojiti Kavkaz zbog nafte, kako je Osmansko Carstvo postalo plijenom zbog nafte, kako je Sovjetski Savez još 1986. počeo propadati zbog nafte. Nafta, nafta, nafta. Stoljeće borbe za naftu, lijepo je u svojim knjigama opisao američki pisac i ekonomist William Engdahl, kojeg naši prodavači INA-e ili nisu nikada čitali ili nisu željeli pročitati kako im ne bi pokvario trgovačke planove. Danas kada se sva sirova nafta u Hrvatskoj prebacuje na Urinj, vjerovatno s planom da se sisački pogon zatvori, hrvatska politika želi pokazati zube mađarskom MOL-u. Petnaestak godina prekasno. A ono što se danas događa sa Siskom, uskoro bi se moglo početi događati i s Urinjem. 120 godina Stodvadeseti rođendan proslavio je starina Lenac. Jedna od rijetkih velikih riječkih tvrtki koja se održala, koja nije propala. Skoro, crno mu se pisalo prije desetak godina, ali ipak je opstao, da bi danas ušao među dvadeset i pet najjačih hrvatskih izvoznika. Lenac, jedno od onih poduzeća koja su oduvijek u našim životima. Još od onih dana kada smo slušali priče kako je zbog njega Rijeka ostala bez jedne od najljepših plaža u Martinšćici, i kada smo gledali kako se radnici iz škvera stepenicama penju do Vežice, i kada smo u školskim klupama uz 3. maj i Uljanik iz Pule redovito spominjali iViktor Lenac odgovarajući na pitanje o našim najjačim brodogradilištima, i kada su se neki od naših školskih prijatelja zapošljavali na tamošnjim dokovima i ostajali bez posla zbog stečaja i najavljene propasti, pa sve do lijepih vijesti o redovitim obnovama američke vojne flote. Ljutili smo se na tajLenac jer je desetljećima držao privezan beskoristan dok uz riječki lukobran skrivajući nam pogled na more, a opet veselili smo se kada je izašao iz stečaja i počeo raditi punom parom. Smetala nam je često ta buka iz škvera, a opet bilo nam je drago pročitati kako su među prvima na svijetu počeli raditi na produljenju brodova. Taj Viktor Lenac je zaista tu, a sada znamo i da je počeo još kao Lazarus u riječkoj luci, da je uzeo ime narodnog heroja 1948. godine, da je samo nekoliko takvih specijaliziranih brodogradilišta na Sredozemlju, da danas zapošljava oko 500 radnika i još toliko kooperanata, da slavi 120. rođendan. Čestitamo! Riječko smeće Kamo odlazi riječko smeće? U Koprivnicu. Prije Koprivnice odvozilo se u Davor. Prije Davora u Kutinu. Prije Kutine u Labin. Traje to već tako godinu i pol dana da Rijeka nema svoje odlagalište za smeće. Ono staro se sanira, a novo nije proradilo. Razlog? Zamršena, ali tipična hrvatska priča. Za novi Centar za odlaganje otpada Marišćina dobili smo 20 milijuna eura iz EU fondova, činilo se da će to biti prvo novoizgrađeno odlagalište smeća u Hrvatskoj, dovoljno veliko za riječko područje, pa čak i za dobar dio Hrvatske koji bi dovozio smeće u Marišćinu, gdje je trećina trebala biti pretvorena u električnu energiju, trećina bi bila sanirana na ekološki način, a trećinu bi se spaljivalo. TvrtkiEkoplus, koja bi vodila brigu o Marišćini, smiješila se zarada. Prošlo je, međutim, nekoliko godina, u međuvremenu država je izdala građevinsku dozvolu, a grčki izvođači izgradili su Centar koji nikako da počne s radom. Razlog? Država ne izdaje uporabnu dozvolu jer još uvijek nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi na deset posto terena kojeg zauzima novoizgrađeni objekt za saniranje otpada. I tako smo u Hrvatskoj dobili još jedan slučaj za koji nitko nije kriv. Svi će sa sebe skinuti odgovornost, a riječka Čistoća svakim danom klizi prema ponoru. Umjesto nabavke novih kamiona ili kontejnera za smeće Čistoća taj novac troši na odvoz smeća u Koprivnicu. I u međuvremenu pokušava održati standard svojih usluga, ali samo je pitanje dana ili tjedana kada će se kontejneri s riječkim smećem početi rjeđe prazniti. Kao što su se ulice i pločnici počeli sve rjeđe prati, valjda u nadi da se to u jednom od najkišovitijih gradova na ovim prostorima neće primijetiti. Ulice i pločnici grada koji bi želio privući još veći broj turista i koji je izabran za Europsku prijestolnicu kulture.Centar Marišćina mogao bi tako postati još jedan novoizgrađeni riječki objekt koji se ne može koristiti, iako je u njega uložen veliki novac. I na to smo se već navikli. Putnički terminal u luci pretvoren je u „teretanu“ jer je izgrađen na mjestu koje nema dovoljno dubok gaz za velike kruzere, plavi neboder uz trgovački centar na Pećinama i dalje, deset godina nakon izgradnje, zjapi prazan kao i Centar Zagrad u središtu grada. Iako je u njih uložen velik novac, nisu bili ništa bolje sreće od zgrada stotinjak godina starih, arhitektonski vrlo vrijednih, poput Teatra Fenice i Metropolisa, koje smo naslijedili, a također stoje neiskorištene i propadaju nam pred očima. To smo mi, to je naš način ponašanja. Prepuštamo propasti vrijedne stare zgrade koje ne znamo iskoristiti, a istovremeno gradimo nove objekte koje čak i ne stavljamo u funkciju! Još ćemo, kako stvari idu, za Marišćinu morati Europi vraćati dvadeset milijuna eura, a i dalje nećemo imati kamo odvoziti smeće. Andrej Plenković Hrvatska se na prijevremenim izborima opet odlučila za HDZ i za MOST koji su formirali još jednu hrvatsku vladu, i to na na čelu s Adrejem Plenkovićem koji je u samo nekoliko mjeseci postao najpopularnijim hrvatskim političarem. Kako i zašto, pokušali su odgovoriti mnogi politolozi i sociolozi u Hrvatskoj da bi se na kraju svi složili kako se radi o osobi koja će pokušati spustiti političke tenzije u zemlji koja ima puno važnijih problema od toga tko se prije sedamdeset godina nalazio na jednoj ili drugoj strani barikade. Andrej Plenković, Zagrepčanin hvarskog podrijetla, kažu političar novog kova, europarlamentarac dobio je tako priliku formirati Vladu koja se mora suočiti s velikim hrvatskim dugom i ogromnim ratama kredita u 2017. godini te s odlaskom velikog broja mladih ljudi koji napuštaju zemlju ne videći u Hrvatskoj nikakvu perspektivu. Nova vlada morat će početi rješavati probleme od kojih su bježali svi dosadašnji premijeri, zbog čega smo se već počeli pitati mogu li se oni uopće riješiti, odnosno koliko je vremena potrebno da ih riješimo nakon što smo ih stvarali punih četvrt stoljeća. Sve su to pitanja za novu hrvatsku vladu od koje i Rijeka očekuje isto ono čemu se uzaludno nadala od svih dosadašnjih hrvatskih premijera – i Milanovića, i Jadranke Kosor, i Sanadera i Račana, kao i svih onih brojnih iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Rijeka i dalje očekuje rješenje riječkog prometnog pravca, odnosno početak projektiranja nizinske pruge prema Zagrebu i Mađarskoj kako bismo najzad krenuli u natjecanje s Koprom, Trstom i svim ostalim sjevernojadranskim lukama. Povezati se i modernom prugom s kontinentom, nakon što modernom autocestom stižemo do Zagreba za manje od dva sata, ostat će riječki zahtjev svim hrvatskim vladama sve do njegova rješenja. Tako i ovoj Andreja Plenkovića. Marin Blažević Tko bi rekao, dvadeset godina je prošlo od tada. Tadašnjeg zagrebačkog studenta dramaturgije Marina Blaževića zamolio sam da za Sušačku reviju snimi i napiše razgovor s Dunjom Rihtman Auguštin neposredno nakon što je dobila Herderovu nagradu za poseban doprinos razvoju etnologije i folkloristike. Bio je to, možda će se sjetiti čitatelji Sušačke revije, sjajan razgovor iz kojeg mi i danas odzvanjaju rečenice dr. Rihtman kako mi Primorci od bana Mažuranića pa sve do devedesetih godina prošlog stoljeća nikada nismo u Zagrebu zaposjedali centre moći. Ostalo je i danas tako, ako izuzmemo te devedesete. Rijetko se, naime, koji Primorac domogne takvih položaja, a i oni koji su uspjeli, nisu se baš proslavili.Dr. Rihtman već godinama nije među nama, a nekadašnji student Marin Blažević postao je, napisao je netko, dramaturg nevjerovatno nabildane profesionalne biografije. I v.d. intendanta HNK Ivana pl. Zajca kojeg, međutim, nije potvrdio ministar kulture. Marin Blažević, donedavni ravnatelj opere u riječkom kazalištu, koje je pod njegovim i Frljićevim vodstvom s vrlo političnim konceptom izazvalo velike bure, polemike, pa i prijetnje širom države, sukobio se svojim doživljajem umjetnosti s tim istim centrima moći o kojima je dvadeset godina ranije razgovarao s Dunjom Rihtman i koji su sada odlučili pokazati svoju moć. Moć koja se sastoji u tome da utječu na repertoar potvrđivanjem ili nepotvrđivanjem intendanta nacionalne kazališne kuće, iako tu istu kazališnu kuću financira lokalna samouprava. Komplicirana priča, baš onako kako je mi u Hrvatskoj i znamo zakomplicirati. Zlatan Hasanbegović, koji nije potvrdio Blaževića, u međuvremenu više nije ministar kulture, preostaje da se vidi hoće li biti potvrđen od nove ministrice kulture Nine Obuljen, čije imenovanje Hasanbegovićeve pristalice nisu dočekale s odobravanjem. Ako se to ne dogodi, ako i ministrica Obuljen ne potvrdi Blaževića za riječkog intendanta, moći ćemo govoriti o riječkoj krizi poput one zagrebačke devedesetih godina kada Predsjednik Republike nije želio potvrditi zagrebačkog gradonačelnika iz oporbenih redova. Tada su se u hrvatskoj metropoli prodavale majice s natpisom:I ja sam kandidat za zagrebačkog gradonačelnika, valjda se dvadeset godina kasnije neće slične majice prodavati u Europskoj prijestolnici kulture 2020. godine. Novine Rijeka je siv i hladan grad, zapisali su TV kritičari nakon emitiranja prve epizode TV serije Novine, serije snimane na riječkim ulicama. Mi ćemo, međutim, napisati kako je Rijeka izuzetno fotogeničan, ali još uvijek filmski nedovoljno iskorišten grad, čije ulice, fasade, luka i obala mogu sjajno poslužiti za filmske kulise. Kao što su poslužile Daliboru Mataniću za seriju Novine u kojoj uz riječke ulice, zgradu Novog lista i vizure Rijeke iz zraka možemo pratiti što se danas događa s medijima. Ne samo u Hrvatskoj, naravno, jer u Hrvatskoj se samo primjenjuje u svijetu već odavno napisan i primijenjen recept. Recept koji je postao opasan onog trenutka kada su tiskovine počele ovisiti ne o broju prodanih primjeraka već od prihoda oglašivača i kada su se novinari počeli suočavati s pritiskom kapitala koji je u puno snažnijoj mjeri zamijenio onaj politički pritisak karakterističan za neka prošla vremena. Tiskovine su u međuvremenu propale, novinarstvo kao profesija izumire, a vlasnici medija postali su već odavno ljudi koji gledaju samo profit, ljudi koji nikada nisu bili novinari i koje potraga za istinom i informacijom nikada nije zanimala. U tom i takvom svijetu za istinitu informaciju, ali i za održavanje kriterija i za educiranje širokih slojeva, može se boriti još jedino javni medij čiji se utjecaj neprekidno želi umanjiti. U toj borbi da se i njega drži pod kontrolom, želi ga se javno ocrniti, čak i s najviših političkih govornica, uspoređujući neprekidno broj zaposlenih u takvom javnom mediju i u privatnim komercijalnim televizijskim i radijskim stanicama kojima je u današnje vrijeme, kao i tiskovinama u privatnim rukama, jedini i isključivi cilj samo profit od laganog i pitkog sadržaja, a nikako opći javni interes.Televizijska serija Novine svojevrstan su hommage novinarskoj profesiji čiji su zlatni dani odavno prošli i pitanje je hoće li se ikada više ponoviti. Autori, redatelj Dalibor Matanić i scenarist Ivica Đikić, nekada glavni urednik riječkog Novog Lista, smjestili su je u Rijeku čije su vizure s lučkim dizalicama nama i te kako prepoznatljive, a koje su mnoge podsjetile na skandinavske lučke gradove, valjda pod utjecajem sličnih, danas vrlo popularnih, skandinavskih televizijskih serija. Prepoznavajući na televizijskom ekranu ulice Luki, Zvonimirovu, Milana Smokvine, Rivu ili Molo longo mogli bismo reći da je Rijeka nakon Kapelskih kresova dobila još jednu svoju seriju, iako ne priča o Rijeci već o današnjem svijetu u kojem su se Rijeka i Riječani tek počeli snalaziti nakon velikih promjena koje su ih zadesile prije dvadesetak godina. U tom svijetu profita Rijeka bi kao vrlo vizualan grad mogla postati česta filmska kulisa. Čovječuljci na fasadama Ima ljudi koji nikada u prolazu gradskim ulicama ne podignu pogled, ne zagledaju se u fasadu ili u neki njezin ukrasni detalj i nikad se ne zapitaju kada je građena zgrada uz koju prolaze. Postoje i oni koji sa zanimanjem promatraju građevine i koji će zamijetiti svaki detalj na zgradama. Spadate li u ovu drugu grupu, onda ste vjerovatno zamijetili neku s do dvadeset i pet malih čovječuljaka od cementa koje je španjolski umjetnik Isaac Cordal porazmjestio po riječkim zidovima. Kao i u Madridu, Barceloni, Parizu, Bruxellesu i drugim europskim gradovima. Čovječuljci, srednjovječni proćelavi ljudi, visoki 15-ak centimetara, neki obučeni u odijela s aktovkom u rukama, neki zagledani u mobitele, vire iz pukotina zgrada ili nas gledaju s visine, a mi, većina barem, ne znamo da oni postoje. Španjolski ulični umjetnik ostavio nam ih je da nam uljepšaju svakodnevicu u trenutku kad ugledamo nekog od njih, da u tom trenutku zaboravimo na brige i zapitamo se kako se taj čovječuljak stvorio na tom reklamnom panou ili izbočini fasade. Ako ih do sada niste vidjeli, znajte da se jedna nalazi na Korzu, nekoliko u Starom gradu, na Fiumari i u Strossmayerovoj, kod Kazališta, ima ih ukupno osamnaest ako neku od njih neki kolekcionar već nije skinuo. Cordal takve figurice već desetak godina ostavlja po europskim gradovima, od ove jeseni i Rijeka je u tom društvu. Zbogom maestro Za neke pjesme znate oduvijek. Vrte se na radiovalovima još od onih dana kada je radio bio jedini elektronski medij, postale su svevremenske. I njima je, međutim, netko morao udahnuti život. I toj tvojoj maloj ruci, i malom motorinu, i autobusu Caypso,... I svim ostalim pjesmama koje su ostale iza Ljube Kuntarića, legendarnog hrvatskog skladatelja, jedne od onih naših veličima koje nismo stigli ugostiti na stranicama Sušačke revije. Ima vremena, ima vremena, a na kraju shvatiš da vremena više nema. I da više nema tko ispričati tu zanimljivu životnu priču koja je od Čakovca i Varaždina preko Zagreba vodila do Kvarnera, do Voloskog. Priču o nekada izuzetno popularnoj TV seriji Pozorište u kući i glazbi za tu seriju, priču o rock-operi Karolini Riječkoj, o pobjedi na prvom zagrebačkom festivalu za koju će doznati tek mjesec dana kasnije nakon skidanja uniforme i boravka na vrućoj talijansko-jugoslavenskoj granici. Tu priču iz prve ruke, nažalost, nećemo više moći čuti. Maestro Ljubo Kuntarić napustio nas je u 91. godini. Zbogom, maestro! Nogometna titula Ili sad ili nikad. Rijeka bi najzad mogla dobiti nogometnog prvaka države. Dobra ekipa, dobra igra, dobar trener, sjajna atmosfera, suparnici s juga i metropole u problemima, .... Prilika je tu, samo je treba zgrabiti. Ovo je šansa poput one iz 1999., samo što sada ni ljudi u crnom nisu više tako moćni. Odnosno ni Rijeka više nije tako naivna. Rijeka je narasla i zaslužila da sjedne na vrh. Nakon dvije sjajne eurosezone u kojima smo na Kantridi gledali odlične predstave protiv slavnih europskih imena i nakon dvije godine bez Europe, vrijeme je da Rijeka postane najbolja u državi u sportu koji je odavno više od igre. Zbog svih onih ljudi koji to desetljećima čekaju, koji se još sjećaju i Lukarića, i Skoblara, i Minte i Desnice, Kuleta, Avrota, Cukija, Štrklje, Fegica, Srećka, Nenota, svih tih nogometnih veličina iz bijelog dresa, a koji nikada nisu bili tako blizu tituli. I zbog svih onih koji su te svibanjske sunčane srijede kada je Krečak digao svoju zastavicu u posljednjoj minuti, bili na Kantridi i u koloni se tužno penjali uzbrdo nakon što je označen kraj utakmice koja je trebala donijeti tu toliko očekivanu titulu. Osamnaest godina kasnije prilika je opet tu. I sada se više nitko ne zadovoljava drugim mjestom. Rijeka je sazrela, riječka publika traži da se najzad popnemo na vrh. I da se titula proslavi ne na Rujevici već na Kantridi, koja je i dalje neprežaljena. Na Kantridi s koje se otišlo jer je na njoj trebao početi nicati nov moderan stadion koji i danas, godinu i pol dana poslije, postoji samo kao maketa i kompjutorska simulacija. Ali s titulom prvaka možda bi se dogodila i Kantrida. Možda.Hoće li se na Rujevici iduće godine slaviti prva riječka titula nogometnog državnog prvaka? Idealno bi bilo na Kantridi, ali…Fotografije: Dražen Šokčević
IPAK SE KREĆE
Alen Čemeljić
Godinama, čak dva desetljeća, to je česta tema. Je li Rijeka grad koji propada, je li propast industrije bio ujedno početak propasti grada koji je nekad slovio za veliko industrijsko središte, je li to grad koji se više nikada neće oporaviti? Godinama sam sudjelovao u takvim raspravama i razgovorima i navodio nasuprot takvim tezama zanimljive primjere aktualnih riječkih poslovnih uspjeha koji su, međutim, svrstavani u iznimke. Prepričavao sam sjajne poslovne uspjehe naših sugrađana koji su „krenuli od nule“ i uspjeli na vanjskom tržištu, ali nikada nisu sa svojom pričom željeli izaći u medije bez obzira na nagovaranja. Tim poslovnim uspjesima, naime, nije trebala reklama niti publicitet koji bi, dapače, vlasnicima riječkih malih poduzeća, govorili su tako, donio samo probleme. Ali zahvaljujući baš takvim tvrtkama, koje se samo zbog broja zaposlenih nazivaju malim poduzećima, Rijeka je nakon brojnih godina upornog i napornog rada, uloženog znanja i energije lani ostvarila izvozni prihod od nekoliko milijardi kuna te skoro dvadeset milijardi ukupnog prihoda. Skoro polovicu, točnije 43%, ostvarili su ti takozvani mali poduzetnici, pokazujući opet, još jednom, s kolikim ljudskim potencijalom i znanjem rapolažemo. I s kojim smo uvijek raspolagali u gradu čija je tehnička pamet stvorila torpedo i kao malogdje u svijetu sudjelovala u izradi podmornica i brojnih prekooceanskih brodova. I koja se morala početi nuditi zapadnom tržištu nakon što više nije bila potrebna velikim industrijskim postrojenjima koje država nije znala spasiti od propasti.Nakon propasti Torpeda, Hartere, Benčića, Croatia Linea, Vulkana, Elektromaterijala, Elektroluksa, Tvornice konopa, građevinskih poduzeća odJadrana do Konstruktora, gospodarske kataklizme u kojoj je izgubljeno tridesetak tisuća radnih mjesta, Riječani su se okrenuli sebi i odlučili sami prodavati svoje znanje i sposobnosti. Nakon svih tih godina rezultat je tu: 4 milijarde kuna od prodaje na vanjskom tržištu gotovo bez pomoći struktura koje ne znaju iskoristiti taj potencijal i pomoći mu da četvrtina tih malih poduzeća za koju godinu uspije prijeći u kategoriju srednjih, a zatim, možda, poneko od njih i u najviši razred velikih poduzeća. A temelj za gospodarsku obnovu je tu, Rijeka je opstala.Napisali smo to na istom ovom mjestu u prošlom broju Sušačke revije nakon što smo dobili titulu Europske prijestolnice kulture, a sada nakon objavljenih podataka kako je lanjski prihod riječkog gospodarstva u kojem dominiraju mala poduzeća dostigao broj od 18 milijardi kuna, možemo to slobodno ponoviti. I opet optimistično se nadati kako je najgore prošlo i kako su zauvijek iza nas vremena u kojima su favorizirani neki drugi gradovi, i to zbog drugačijih političkih stavova.Rijeka ipak ide naprijed, pretvorila se u lijep, nadamo se uskoro i u uspješan grad. Presporo za naš ukus, ali eppur si muove. Sve pretpostavke su tu, razvoj turizma, rast sveučilišta, razvoj malih poduzetnika, još nam treba razvoj luke i tog famoznog riječkog prometnog pravca. Sve to u očekivanju da bi i u Rijeku kao Europsku prijestolnicu kulture moglo stići nešto novca iz eurofondova. Ipak se kreće. 50 milijuna eura Stiglo je najzad i u Rijeku nešto europskog novca. Godinama smo čitali i gledali kako razni, puno manji, hrvatski gradovi povlače novac iz europskih fondova. Senj, Šibenik, Darda, Istra .... Kako se obnavljajaju i uljepšavaju zahvaljujući sposobnostima da povuku europski novac koji nam stoji na rapolaganju. Novac za kulturu, za obnovu napuštenih industrijskih objekata, za poboljšanje javnog prijevoza, za energetsku učinkovitost. Upravo za sve ono što Rijeci treba da bi zasjala kao Europska prijestolnica kulture. Za obnovu Benčića koji već dva desetljeća zjapi prazan, Teatra Fenice – napuštene ljepotice u središtu grada, Metropolisa za čiju ljepotu ni mnogi rođeni Riječani ne znaju, za područja nekadašnje rafinerije Mlaka, Vodovodnu ulicu... Mogli bismo tako dugo nabrajati što bi se sve u Rijeci moglo obnoviti europskim novcem koji je najzad počeo pritjecati.Često smo baš na ovim stranicama pisali kako su se obnavljali nekadašnji europski industrijski i lučki gradovi od Liverpoola do Porta, nadajući se da će jednom valjda tako biti i s Rijekom čije se središte nažalost suzilo samo na glavnu gradsku šetnicu s potpuno neiskorištenim prostorima Fiumare i Delte na jednoj i Krešimirove i Mlake na drugoj strani grada, prostorima o kojima se desetljećima snuju planovi, ali nitko nema hrabrosti krenuti u njihovu revitalizaciju. Na Deltu su planeri odavno smjestili rekreacijsku zonu s bazenom, čak i sa stadionom, da bi od toga odustali i počeli planirati veliki park. Za oronulu Fiumaru u Sušačkoj reviji odavno predlažemo da ju riječki umjetnik Vojo Radoičić oslika kao Baltazargrad, za propalu Krešimirovu, nekadašnji Korzo Deak, postojali su razni nikada ostvareni planovi obnove, a ni u Mlaku, na kojoj čak i jedan od najljepših gradskih parkova stoji neiskorišten, a kamoli u ogromno područje bivše rafinerije, nitko se nije usudio zagristi. Naravno, uvijek je opravdanje bilo nedostatak novca koji je, međutim, stigao. Valjda ćemo ga znati pametno potrošiti, na obnovu barem dijela onoga što je odavno prepušteno propadanju unatoč izvrsnim lokacijama uz samo more i u središtu grada, koje će se ipak morati proširiti unatoč silnom pesimizmu u zraku. Često i potpuno neopravdanom, jer prije petanestak godina nismo mogli ni zamisliti da ćemo imati Molo longo na raspolaganju ili da će Trsat postati studentski grad. Istina, otvaranje prema moru uspjelo je samo djelomično, još su neiskorišteni i Porto Baross i Delta, ali vrijeme je za novi iskorak. I na istočnu i zapadnu stranu od Korza. I to s novcem iz Europe. Baltik - Jadran Rijeka će se, po svemu sudeći, naći u društvu Venecije, Trsta, Ravenne i Kopra, društvu sjevernojadranskih luka koje su prometnim pravcima povezane s Baltikom. Naći će se unutar koridora Baltik-Jadran barem na papiru, jer teško je očekivati da bi Europski parlament odbio odluku svojeg Odbora za promet koji je prihvatio prijedlog hrvatskog europarlamentarca Joze Radoša da se Rijeka uvrsti i u taj prometni koridor. Hoćemo li, međutim, od toga imati koristi u praksi? Uvijek je, naime, novac posrijedi. Novac kojeg nemamo ni mi ni susjedni Slovenci. Tako mi ne možemo izgraditi ravničarsku prugu do Zagreba, a oni ne mogu od Šapjana do Pivke. U oba slučaja Rijeka ostaje bez kvalitetne željezničke poveznice s kontinentom i gubi utrku i s talijanskim lukama i s Koprom.Što smo uspjeli s autocestama, nismo, nažalost, uspjeli s prugama. Nismo zapravo ni pokušali i sad nam je jedini izlaz bogata Europa i eventualna njihova financijska pomoć ako europarlamentarci procijene kako priključenje Rijeke koridoru Baltik-Jadran donosi korist ne samo Rijeci i Hrvatskoj već i Europskoj uniji. Što znači da bi Rijeka kao luka morala postati puno snažniji igrač nego što je danas. O tome, međutim, već dugo govorimo i pišemo na istim ovim stranicama, a ništa se promijenilo nije. Četiri milijarde eura, koliko bi trebalo za izgradnju pruge od Rijeke do Botova, i dalje nemamo, kontejnerski terminal na Krku više se ne spominje, pola milijarde kuna za D 403, koja bi povezala Zagrebačku obalu s riječkom zaobilaznicom, također nemamo, pa se sad nadamo da će možda Slovenci izgraditi prugu do Pivke ili da bi to mogla učiniti Europa. Susjedna Slovenija, međutim, već dva i pol desetljeća ne razmišlja ni o komadiću autoceste od Rupe do Trsta, kamo li još da gradi prugu za riječku luku, a nije još izgradila ni onu od Kopra do Divače. Ni bogata Europa, s druge strane, nije više baš tako bogata kao što je bila. Trenutak koji smo za to trebali iskoristiti davno je prošao, sve iza toga samo su pokušaji da se greška ispravi. Svi dosadašnji bili su uzalud. Ali tko zna? Možda Radošev amandman nešto i pokrene. Nafta Iz današnje perspektive izgleda nevjerovatno. Mi smo, naime, trebali diktirati uvjete, a ne Mađarska. Dogodilo se, međutim, obrnuto. MOL ima gotovo polovicu dionica hrvatske naftne kompanije, MOL slovi kao vlasnik ne samo mađarskih već i slovačkih, hrvatskih i talijanskih rafinerija i MOL Grupu mnogi promatraju kao najjaču tvrtku Srednje Europe koja u svojem vlasništvu ima više od 1500 benzinskih crpki u desetak europskih zemalja. MOL je danas, kad se govori o biznisu, vrlo snažan igrač na području Europe i njegova odluka (iako još uvijek ne javno obznanjena) da u Hrvatskoj zatvori rafineriju u Sisku može izazivati i izaziva zgražanje svih zaposlenih u sisačkoj rafineriji kao i u gradu Sisku, otpor hrvatske vlade i hrvatske javnosti, ali MOL ima moć, jer posjeduje više od 49% dionica hrvatske naftne kompanije. Moć koju smo mu mi dali, jer nismo takvog igrača stvorili od INA-e već smo lakoumno odlučili prodati jednu od najjačih hrvatskih tvrtki. Tipična priča za Hrvatsku koja se, valjda, nije znala snaći u svijetu u kojem se već više od sto godina sve vrti oko nafte, čija je prerada na industrijski način, gle čuda, počela baš kod nas u Rijeci još tamo 1883. godine. Baš kod nas u Rijeci, pisao je o tome Velid Đekić na stranicama Sušačke revije, rodila se i talijanska i mađarska naftna industrija koja nam danas diktira uvjete, a sve je bilo u našim rukama. I znanje, i rafinerije, i tradicija. A onda smo 2003. to odlučili prodati. Najprije 25% i jednu dionicu, a onda i ostale postotke do 49 i nešto posto. Novac smo, naravno, odavno potrošili, ali bismo i dalje željeli gospodariti. Kao da nismo, tako suludo, potpisali taj kupoprodajni ugovor, i to u svijetu u kojem se već duže od sto godina sve, ali baš sve, vrti oko nafte. Kao da ti isti što se već desetljećima igraju politike nisu nikada ni čuli, a kamoli čitali, za literaturu iz geopolitike koja je svakom studentu političkih znanosti objasnila kako je Japan u Drugi svjetski rat ušao zbog nafte, kako je Hitler želio osvojiti Kavkaz zbog nafte, kako je Osmansko Carstvo postalo plijenom zbog nafte, kako je Sovjetski Savez još 1986. počeo propadati zbog nafte. Nafta, nafta, nafta. Stoljeće borbe za naftu, lijepo je u svojim knjigama opisao američki pisac i ekonomist William Engdahl, kojeg naši prodavači INA-e ili nisu nikada čitali ili nisu željeli pročitati kako im ne bi pokvario trgovačke planove. Danas kada se sva sirova nafta u Hrvatskoj prebacuje na Urinj, vjerovatno s planom da se sisački pogon zatvori, hrvatska politika želi pokazati zube mađarskom MOL-u. Petnaestak godina prekasno. A ono što se danas događa sa Siskom, uskoro bi se moglo početi događati i s Urinjem. 120 godina Stodvadeseti rođendan proslavio je starina Lenac. Jedna od rijetkih velikih riječkih tvrtki koja se održala, koja nije propala. Skoro, crno mu se pisalo prije desetak godina, ali ipak je opstao, da bi danas ušao među dvadeset i pet najjačih hrvatskih izvoznika. Lenac, jedno od onih poduzeća koja su oduvijek u našim životima. Još od onih dana kada smo slušali priče kako je zbog njega Rijeka ostala bez jedne od najljepših plaža u Martinšćici, i kada smo gledali kako se radnici iz škvera stepenicama penju do Vežice, i kada smo u školskim klupama uz 3. maj i Uljanik iz Pule redovito spominjali iViktor Lenac odgovarajući na pitanje o našim najjačim brodogradilištima, i kada su se neki od naših školskih prijatelja zapošljavali na tamošnjim dokovima i ostajali bez posla zbog stečaja i najavljene propasti, pa sve do lijepih vijesti o redovitim obnovama američke vojne flote. Ljutili smo se na tajLenac jer je desetljećima držao privezan beskoristan dok uz riječki lukobran skrivajući nam pogled na more, a opet veselili smo se kada je izašao iz stečaja i počeo raditi punom parom. Smetala nam je često ta buka iz škvera, a opet bilo nam je drago pročitati kako su među prvima na svijetu počeli raditi na produljenju brodova. Taj Viktor Lenac je zaista tu, a sada znamo i da je počeo još kao Lazarus u riječkoj luci, da je uzeo ime narodnog heroja 1948. godine, da je samo nekoliko takvih specijaliziranih brodogradilišta na Sredozemlju, da danas zapošljava oko 500 radnika i još toliko kooperanata, da slavi 120. rođendan. Čestitamo! Riječko smeće Kamo odlazi riječko smeće? U Koprivnicu. Prije Koprivnice odvozilo se u Davor. Prije Davora u Kutinu. Prije Kutine u Labin. Traje to već tako godinu i pol dana da Rijeka nema svoje odlagalište za smeće. Ono staro se sanira, a novo nije proradilo. Razlog? Zamršena, ali tipična hrvatska priča. Za novi Centar za odlaganje otpada Marišćina dobili smo 20 milijuna eura iz EU fondova, činilo se da će to biti prvo novoizgrađeno odlagalište smeća u Hrvatskoj, dovoljno veliko za riječko područje, pa čak i za dobar dio Hrvatske koji bi dovozio smeće u Marišćinu, gdje je trećina trebala biti pretvorena u električnu energiju, trećina bi bila sanirana na ekološki način, a trećinu bi se spaljivalo. TvrtkiEkoplus, koja bi vodila brigu o Marišćini, smiješila se zarada. Prošlo je, međutim, nekoliko godina, u međuvremenu država je izdala građevinsku dozvolu, a grčki izvođači izgradili su Centar koji nikako da počne s radom. Razlog? Država ne izdaje uporabnu dozvolu jer još uvijek nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi na deset posto terena kojeg zauzima novoizgrađeni objekt za saniranje otpada. I tako smo u Hrvatskoj dobili još jedan slučaj za koji nitko nije kriv. Svi će sa sebe skinuti odgovornost, a riječka Čistoća svakim danom klizi prema ponoru. Umjesto nabavke novih kamiona ili kontejnera za smeće Čistoća taj novac troši na odvoz smeća u Koprivnicu. I u međuvremenu pokušava održati standard svojih usluga, ali samo je pitanje dana ili tjedana kada će se kontejneri s riječkim smećem početi rjeđe prazniti. Kao što su se ulice i pločnici počeli sve rjeđe prati, valjda u nadi da se to u jednom od najkišovitijih gradova na ovim prostorima neće primijetiti. Ulice i pločnici grada koji bi želio privući još veći broj turista i koji je izabran za Europsku prijestolnicu kulture.Centar Marišćina mogao bi tako postati još jedan novoizgrađeni riječki objekt koji se ne može koristiti, iako je u njega uložen veliki novac. I na to smo se već navikli. Putnički terminal u luci pretvoren je u „teretanu“ jer je izgrađen na mjestu koje nema dovoljno dubok gaz za velike kruzere, plavi neboder uz trgovački centar na Pećinama i dalje, deset godina nakon izgradnje, zjapi prazan kao i Centar Zagrad u središtu grada. Iako je u njih uložen velik novac, nisu bili ništa bolje sreće od zgrada stotinjak godina starih, arhitektonski vrlo vrijednih, poput Teatra Fenice i Metropolisa, koje smo naslijedili, a također stoje neiskorištene i propadaju nam pred očima. To smo mi, to je naš način ponašanja. Prepuštamo propasti vrijedne stare zgrade koje ne znamo iskoristiti, a istovremeno gradimo nove objekte koje čak i ne stavljamo u funkciju! Još ćemo, kako stvari idu, za Marišćinu morati Europi vraćati dvadeset milijuna eura, a i dalje nećemo imati kamo odvoziti smeće. Andrej Plenković Hrvatska se na prijevremenim izborima opet odlučila za HDZ i za MOST koji su formirali još jednu hrvatsku vladu, i to na na čelu s Adrejem Plenkovićem koji je u samo nekoliko mjeseci postao najpopularnijim hrvatskim političarem. Kako i zašto, pokušali su odgovoriti mnogi politolozi i sociolozi u Hrvatskoj da bi se na kraju svi složili kako se radi o osobi koja će pokušati spustiti političke tenzije u zemlji koja ima puno važnijih problema od toga tko se prije sedamdeset godina nalazio na jednoj ili drugoj strani barikade. Andrej Plenković, Zagrepčanin hvarskog podrijetla, kažu političar novog kova, europarlamentarac dobio je tako priliku formirati Vladu koja se mora suočiti s velikim hrvatskim dugom i ogromnim ratama kredita u 2017. godini te s odlaskom velikog broja mladih ljudi koji napuštaju zemlju ne videći u Hrvatskoj nikakvu perspektivu. Nova vlada morat će početi rješavati probleme od kojih su bježali svi dosadašnji premijeri, zbog čega smo se već počeli pitati mogu li se oni uopće riješiti, odnosno koliko je vremena potrebno da ih riješimo nakon što smo ih stvarali punih četvrt stoljeća. Sve su to pitanja za novu hrvatsku vladu od koje i Rijeka očekuje isto ono čemu se uzaludno nadala od svih dosadašnjih hrvatskih premijera – i Milanovića, i Jadranke Kosor, i Sanadera i Račana, kao i svih onih brojnih iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Rijeka i dalje očekuje rješenje riječkog prometnog pravca, odnosno početak projektiranja nizinske pruge prema Zagrebu i Mađarskoj kako bismo najzad krenuli u natjecanje s Koprom, Trstom i svim ostalim sjevernojadranskim lukama. Povezati se i modernom prugom s kontinentom, nakon što modernom autocestom stižemo do Zagreba za manje od dva sata, ostat će riječki zahtjev svim hrvatskim vladama sve do njegova rješenja. Tako i ovoj Andreja Plenkovića. Marin Blažević Tko bi rekao, dvadeset godina je prošlo od tada. Tadašnjeg zagrebačkog studenta dramaturgije Marina Blaževića zamolio sam da za Sušačku reviju snimi i napiše razgovor s Dunjom Rihtman Auguštin neposredno nakon što je dobila Herderovu nagradu za poseban doprinos razvoju etnologije i folkloristike. Bio je to, možda će se sjetiti čitatelji Sušačke revije, sjajan razgovor iz kojeg mi i danas odzvanjaju rečenice dr. Rihtman kako mi Primorci od bana Mažuranića pa sve do devedesetih godina prošlog stoljeća nikada nismo u Zagrebu zaposjedali centre moći. Ostalo je i danas tako, ako izuzmemo te devedesete. Rijetko se, naime, koji Primorac domogne takvih položaja, a i oni koji su uspjeli, nisu se baš proslavili.Dr. Rihtman već godinama nije među nama, a nekadašnji student Marin Blažević postao je, napisao je netko, dramaturg nevjerovatno nabildane profesionalne biografije. I v.d. intendanta HNK Ivana pl. Zajca kojeg, međutim, nije potvrdio ministar kulture. Marin Blažević, donedavni ravnatelj opere u riječkom kazalištu, koje je pod njegovim i Frljićevim vodstvom s vrlo političnim konceptom izazvalo velike bure, polemike, pa i prijetnje širom države, sukobio se svojim doživljajem umjetnosti s tim istim centrima moći o kojima je dvadeset godina ranije razgovarao s Dunjom Rihtman i koji su sada odlučili pokazati svoju moć. Moć koja se sastoji u tome da utječu na repertoar potvrđivanjem ili nepotvrđivanjem intendanta nacionalne kazališne kuće, iako tu istu kazališnu kuću financira lokalna samouprava. Komplicirana priča, baš onako kako je mi u Hrvatskoj i znamo zakomplicirati. Zlatan Hasanbegović, koji nije potvrdio Blaževića, u međuvremenu više nije ministar kulture, preostaje da se vidi hoće li biti potvrđen od nove ministrice kulture Nine Obuljen, čije imenovanje Hasanbegovićeve pristalice nisu dočekale s odobravanjem. Ako se to ne dogodi, ako i ministrica Obuljen ne potvrdi Blaževića za riječkog intendanta, moći ćemo govoriti o riječkoj krizi poput one zagrebačke devedesetih godina kada Predsjednik Republike nije želio potvrditi zagrebačkog gradonačelnika iz oporbenih redova. Tada su se u hrvatskoj metropoli prodavale majice s natpisom:I ja sam kandidat za zagrebačkog gradonačelnika, valjda se dvadeset godina kasnije neće slične majice prodavati u Europskoj prijestolnici kulture 2020. godine. Novine Rijeka je siv i hladan grad, zapisali su TV kritičari nakon emitiranja prve epizode TV serije Novine, serije snimane na riječkim ulicama. Mi ćemo, međutim, napisati kako je Rijeka izuzetno fotogeničan, ali još uvijek filmski nedovoljno iskorišten grad, čije ulice, fasade, luka i obala mogu sjajno poslužiti za filmske kulise. Kao što su poslužile Daliboru Mataniću za seriju Novine u kojoj uz riječke ulice, zgradu Novog lista i vizure Rijeke iz zraka možemo pratiti što se danas događa s medijima. Ne samo u Hrvatskoj, naravno, jer u Hrvatskoj se samo primjenjuje u svijetu već odavno napisan i primijenjen recept. Recept koji je postao opasan onog trenutka kada su tiskovine počele ovisiti ne o broju prodanih primjeraka već od prihoda oglašivača i kada su se novinari počeli suočavati s pritiskom kapitala koji je u puno snažnijoj mjeri zamijenio onaj politički pritisak karakterističan za neka prošla vremena. Tiskovine su u međuvremenu propale, novinarstvo kao profesija izumire, a vlasnici medija postali su već odavno ljudi koji gledaju samo profit, ljudi koji nikada nisu bili novinari i koje potraga za istinom i informacijom nikada nije zanimala. U tom i takvom svijetu za istinitu informaciju, ali i za održavanje kriterija i za educiranje širokih slojeva, može se boriti još jedino javni medij čiji se utjecaj neprekidno želi umanjiti. U toj borbi da se i njega drži pod kontrolom, želi ga se javno ocrniti, čak i s najviših političkih govornica, uspoređujući neprekidno broj zaposlenih u takvom javnom mediju i u privatnim komercijalnim televizijskim i radijskim stanicama kojima je u današnje vrijeme, kao i tiskovinama u privatnim rukama, jedini i isključivi cilj samo profit od laganog i pitkog sadržaja, a nikako opći javni interes.Televizijska serija Novine svojevrstan su hommage novinarskoj profesiji čiji su zlatni dani odavno prošli i pitanje je hoće li se ikada više ponoviti. Autori, redatelj Dalibor Matanić i scenarist Ivica Đikić, nekada glavni urednik riječkog Novog Lista, smjestili su je u Rijeku čije su vizure s lučkim dizalicama nama i te kako prepoznatljive, a koje su mnoge podsjetile na skandinavske lučke gradove, valjda pod utjecajem sličnih, danas vrlo popularnih, skandinavskih televizijskih serija. Prepoznavajući na televizijskom ekranu ulice Luki, Zvonimirovu, Milana Smokvine, Rivu ili Molo longo mogli bismo reći da je Rijeka nakon Kapelskih kresova dobila još jednu svoju seriju, iako ne priča o Rijeci već o današnjem svijetu u kojem su se Rijeka i Riječani tek počeli snalaziti nakon velikih promjena koje su ih zadesile prije dvadesetak godina. U tom svijetu profita Rijeka bi kao vrlo vizualan grad mogla postati česta filmska kulisa. Čovječuljci na fasadama Ima ljudi koji nikada u prolazu gradskim ulicama ne podignu pogled, ne zagledaju se u fasadu ili u neki njezin ukrasni detalj i nikad se ne zapitaju kada je građena zgrada uz koju prolaze. Postoje i oni koji sa zanimanjem promatraju građevine i koji će zamijetiti svaki detalj na zgradama. Spadate li u ovu drugu grupu, onda ste vjerovatno zamijetili neku s do dvadeset i pet malih čovječuljaka od cementa koje je španjolski umjetnik Isaac Cordal porazmjestio po riječkim zidovima. Kao i u Madridu, Barceloni, Parizu, Bruxellesu i drugim europskim gradovima. Čovječuljci, srednjovječni proćelavi ljudi, visoki 15-ak centimetara, neki obučeni u odijela s aktovkom u rukama, neki zagledani u mobitele, vire iz pukotina zgrada ili nas gledaju s visine, a mi, većina barem, ne znamo da oni postoje. Španjolski ulični umjetnik ostavio nam ih je da nam uljepšaju svakodnevicu u trenutku kad ugledamo nekog od njih, da u tom trenutku zaboravimo na brige i zapitamo se kako se taj čovječuljak stvorio na tom reklamnom panou ili izbočini fasade. Ako ih do sada niste vidjeli, znajte da se jedna nalazi na Korzu, nekoliko u Starom gradu, na Fiumari i u Strossmayerovoj, kod Kazališta, ima ih ukupno osamnaest ako neku od njih neki kolekcionar već nije skinuo. Cordal takve figurice već desetak godina ostavlja po europskim gradovima, od ove jeseni i Rijeka je u tom društvu. Zbogom maestro Za neke pjesme znate oduvijek. Vrte se na radiovalovima još od onih dana kada je radio bio jedini elektronski medij, postale su svevremenske. I njima je, međutim, netko morao udahnuti život. I toj tvojoj maloj ruci, i malom motorinu, i autobusu Caypso,... I svim ostalim pjesmama koje su ostale iza Ljube Kuntarića, legendarnog hrvatskog skladatelja, jedne od onih naših veličima koje nismo stigli ugostiti na stranicama Sušačke revije. Ima vremena, ima vremena, a na kraju shvatiš da vremena više nema. I da više nema tko ispričati tu zanimljivu životnu priču koja je od Čakovca i Varaždina preko Zagreba vodila do Kvarnera, do Voloskog. Priču o nekada izuzetno popularnoj TV seriji Pozorište u kući i glazbi za tu seriju, priču o rock-operi Karolini Riječkoj, o pobjedi na prvom zagrebačkom festivalu za koju će doznati tek mjesec dana kasnije nakon skidanja uniforme i boravka na vrućoj talijansko-jugoslavenskoj granici. Tu priču iz prve ruke, nažalost, nećemo više moći čuti. Maestro Ljubo Kuntarić napustio nas je u 91. godini. Zbogom, maestro! Nogometna titula Ili sad ili nikad. Rijeka bi najzad mogla dobiti nogometnog prvaka države. Dobra ekipa, dobra igra, dobar trener, sjajna atmosfera, suparnici s juga i metropole u problemima, .... Prilika je tu, samo je treba zgrabiti. Ovo je šansa poput one iz 1999., samo što sada ni ljudi u crnom nisu više tako moćni. Odnosno ni Rijeka više nije tako naivna. Rijeka je narasla i zaslužila da sjedne na vrh. Nakon dvije sjajne eurosezone u kojima smo na Kantridi gledali odlične predstave protiv slavnih europskih imena i nakon dvije godine bez Europe, vrijeme je da Rijeka postane najbolja u državi u sportu koji je odavno više od igre. Zbog svih onih ljudi koji to desetljećima čekaju, koji se još sjećaju i Lukarića, i Skoblara, i Minte i Desnice, Kuleta, Avrota, Cukija, Štrklje, Fegica, Srećka, Nenota, svih tih nogometnih veličina iz bijelog dresa, a koji nikada nisu bili tako blizu tituli. I zbog svih onih koji su te svibanjske sunčane srijede kada je Krečak digao svoju zastavicu u posljednjoj minuti, bili na Kantridi i u koloni se tužno penjali uzbrdo nakon što je označen kraj utakmice koja je trebala donijeti tu toliko očekivanu titulu. Osamnaest godina kasnije prilika je opet tu. I sada se više nitko ne zadovoljava drugim mjestom. Rijeka je sazrela, riječka publika traži da se najzad popnemo na vrh. I da se titula proslavi ne na Rujevici već na Kantridi, koja je i dalje neprežaljena. Na Kantridi s koje se otišlo jer je na njoj trebao početi nicati nov moderan stadion koji i danas, godinu i pol dana poslije, postoji samo kao maketa i kompjutorska simulacija. Ali s titulom prvaka možda bi se dogodila i Kantrida. Možda.Hoće li se na Rujevici iduće godine slaviti prva riječka titula nogometnog državnog prvaka? Idealno bi bilo na Kantridi, ali…
Godinama, čak dva desetljeća, to je česta tema. Je li Rijeka grad koji propada, je li propast industrije bio ujedno početak propasti grada koji je nekad slovio za veliko industrijsko središte, je li to grad koji se više nikada neće oporaviti? Godinama sam sudjelovao u takvim raspravama i razgovorima i navodio nasuprot takvim tezama zanimljive primjere aktualnih riječkih poslovnih uspjeha koji su, međutim, svrstavani u iznimke. Prepričavao sam sjajne poslovne uspjehe naših sugrađana koji su „krenuli od nule“ i uspjeli na vanjskom tržištu, ali nikada nisu sa svojom pričom željeli izaći u medije bez obzira na nagovaranja. Tim poslovnim uspjesima, naime, nije trebala reklama niti publicitet koji bi, dapače, vlasnicima riječkih malih poduzeća, govorili su tako, donio samo probleme. Ali zahvaljujući baš takvim tvrtkama, koje se samo zbog broja zaposlenih nazivaju malim poduzećima, Rijeka je nakon brojnih godina upornog i napornog rada, uloženog znanja i energije lani ostvarila izvozni prihod od nekoliko milijardi kuna te skoro dvadeset milijardi ukupnog prihoda. Skoro polovicu, točnije 43%, ostvarili su ti takozvani mali poduzetnici, pokazujući opet, još jednom, s kolikim ljudskim potencijalom i znanjem rapolažemo. I s kojim smo uvijek raspolagali u gradu čija je tehnička pamet stvorila torpedo i kao malogdje u svijetu sudjelovala u izradi podmornica i brojnih prekooceanskih brodova. I koja se morala početi nuditi zapadnom tržištu nakon što više nije bila potrebna velikim industrijskim postrojenjima koje država nije znala spasiti od propasti.
Nakon propasti Torpeda, Hartere, Benčića, Croatia Linea, Vulkana, Elektromaterijala, Elektroluksa, Tvornice konopa, građevinskih poduzeća odJadrana do Konstruktora, gospodarske kataklizme u kojoj je izgubljeno tridesetak tisuća radnih mjesta, Riječani su se okrenuli sebi i odlučili sami prodavati svoje znanje i sposobnosti. Nakon svih tih godina rezultat je tu: 4 milijarde kuna od prodaje na vanjskom tržištu gotovo bez pomoći struktura koje ne znaju iskoristiti taj potencijal i pomoći mu da četvrtina tih malih poduzeća za koju godinu uspije prijeći u kategoriju srednjih, a zatim, možda, poneko od njih i u najviši razred velikih poduzeća. A temelj za gospodarsku obnovu je tu, Rijeka je opstala.
Napisali smo to na istom ovom mjestu u prošlom broju Sušačke revije nakon što smo dobili titulu Europske prijestolnice kulture, a sada nakon objavljenih podataka kako je lanjski prihod riječkog gospodarstva u kojem dominiraju mala poduzeća dostigao broj od 18 milijardi kuna, možemo to slobodno ponoviti. I opet optimistično se nadati kako je najgore prošlo i kako su zauvijek iza nas vremena u kojima su favorizirani neki drugi gradovi, i to zbog drugačijih političkih stavova.
Rijeka ipak ide naprijed, pretvorila se u lijep, nadamo se uskoro i u uspješan grad. Presporo za naš ukus, ali eppur si muove. Sve pretpostavke su tu, razvoj turizma, rast sveučilišta, razvoj malih poduzetnika, još nam treba razvoj luke i tog famoznog riječkog prometnog pravca. Sve to u očekivanju da bi i u Rijeku kao Europsku prijestolnicu kulture moglo stići nešto novca iz eurofondova. Ipak se kreće.
50 milijuna eura
Stiglo je najzad i u Rijeku nešto europskog novca. Godinama smo čitali i gledali kako razni, puno manji, hrvatski gradovi povlače novac iz europskih fondova. Senj, Šibenik, Darda, Istra .... Kako se obnavljajaju i uljepšavaju zahvaljujući sposobnostima da povuku europski novac koji nam stoji na rapolaganju. Novac za kulturu, za obnovu napuštenih industrijskih objekata, za poboljšanje javnog prijevoza, za energetsku učinkovitost. Upravo za sve ono što Rijeci treba da bi zasjala kao Europska prijestolnica kulture. Za obnovu Benčića koji već dva desetljeća zjapi prazan, Teatra Fenice – napuštene ljepotice u središtu grada, Metropolisa za čiju ljepotu ni mnogi rođeni Riječani ne znaju, za područja nekadašnje rafinerije Mlaka, Vodovodnu ulicu... Mogli bismo tako dugo nabrajati što bi se sve u Rijeci moglo obnoviti europskim novcem koji je najzad počeo pritjecati.
Često smo baš na ovim stranicama pisali kako su se obnavljali nekadašnji europski industrijski i lučki gradovi od Liverpoola do Porta, nadajući se da će jednom valjda tako biti i s Rijekom čije se središte nažalost suzilo samo na glavnu gradsku šetnicu s potpuno neiskorištenim prostorima Fiumare i Delte na jednoj i Krešimirove i Mlake na drugoj strani grada, prostorima o kojima se desetljećima snuju planovi, ali nitko nema hrabrosti krenuti u njihovu revitalizaciju. Na Deltu su planeri odavno smjestili rekreacijsku zonu s bazenom, čak i sa stadionom, da bi od toga odustali i počeli planirati veliki park. Za oronulu Fiumaru u Sušačkoj reviji odavno predlažemo da ju riječki umjetnik Vojo Radoičić oslika kao Baltazargrad, za propalu Krešimirovu, nekadašnji Korzo Deak, postojali su razni nikada ostvareni planovi obnove, a ni u Mlaku, na kojoj čak i jedan od najljepših gradskih parkova stoji neiskorišten, a kamoli u ogromno područje bivše rafinerije, nitko se nije usudio zagristi. Naravno, uvijek je opravdanje bilo nedostatak novca koji je, međutim, stigao. Valjda ćemo ga znati pametno potrošiti, na obnovu barem dijela onoga što je odavno prepušteno propadanju unatoč izvrsnim lokacijama uz samo more i u središtu grada, koje će se ipak morati proširiti unatoč silnom pesimizmu u zraku. Često i potpuno neopravdanom, jer prije petanestak godina nismo mogli ni zamisliti da ćemo imati Molo longo na raspolaganju ili da će Trsat postati studentski grad. Istina, otvaranje prema moru uspjelo je samo djelomično, još su neiskorišteni i Porto Baross i Delta, ali vrijeme je za novi iskorak. I na istočnu i zapadnu stranu od Korza. I to s novcem iz Europe.
Baltik - Jadran
Rijeka će se, po svemu sudeći, naći u društvu Venecije, Trsta, Ravenne i Kopra, društvu sjevernojadranskih luka koje su prometnim pravcima povezane s Baltikom. Naći će se unutar koridora Baltik-Jadran barem na papiru, jer teško je očekivati da bi Europski parlament odbio odluku svojeg Odbora za promet koji je prihvatio prijedlog hrvatskog europarlamentarca Joze Radoša da se Rijeka uvrsti i u taj prometni koridor. Hoćemo li, međutim, od toga imati koristi u praksi? Uvijek je, naime, novac posrijedi. Novac kojeg nemamo ni mi ni susjedni Slovenci. Tako mi ne možemo izgraditi ravničarsku prugu do Zagreba, a oni ne mogu od Šapjana do Pivke. U oba slučaja Rijeka ostaje bez kvalitetne željezničke poveznice s kontinentom i gubi utrku i s talijanskim lukama i s Koprom.
Što smo uspjeli s autocestama, nismo, nažalost, uspjeli s prugama. Nismo zapravo ni pokušali i sad nam je jedini izlaz bogata Europa i eventualna njihova financijska pomoć ako europarlamentarci procijene kako priključenje Rijeke koridoru Baltik-Jadran donosi korist ne samo Rijeci i Hrvatskoj već i Europskoj uniji. Što znači da bi Rijeka kao luka morala postati puno snažniji igrač nego što je danas. O tome, međutim, već dugo govorimo i pišemo na istim ovim stranicama, a ništa se promijenilo nije. Četiri milijarde eura, koliko bi trebalo za izgradnju pruge od Rijeke do Botova, i dalje nemamo, kontejnerski terminal na Krku više se ne spominje, pola milijarde kuna za D 403, koja bi povezala Zagrebačku obalu s riječkom zaobilaznicom, također nemamo, pa se sad nadamo da će možda Slovenci izgraditi prugu do Pivke ili da bi to mogla učiniti Europa. Susjedna Slovenija, međutim, već dva i pol desetljeća ne razmišlja ni o komadiću autoceste od Rupe do Trsta, kamo li još da gradi prugu za riječku luku, a nije još izgradila ni onu od Kopra do Divače. Ni bogata Europa, s druge strane, nije više baš tako bogata kao što je bila. Trenutak koji smo za to trebali iskoristiti davno je prošao, sve iza toga samo su pokušaji da se greška ispravi. Svi dosadašnji bili su uzalud. Ali tko zna? Možda Radošev amandman nešto i pokrene.
Nafta
Iz današnje perspektive izgleda nevjerovatno. Mi smo, naime, trebali diktirati uvjete, a ne Mađarska. Dogodilo se, međutim, obrnuto. MOL ima gotovo polovicu dionica hrvatske naftne kompanije, MOL slovi kao vlasnik ne samo mađarskih već i slovačkih, hrvatskih i talijanskih rafinerija i MOL Grupu mnogi promatraju kao najjaču tvrtku Srednje Europe koja u svojem vlasništvu ima više od 1500 benzinskih crpki u desetak europskih zemalja. MOL je danas, kad se govori o biznisu, vrlo snažan igrač na području Europe i njegova odluka (iako još uvijek ne javno obznanjena) da u Hrvatskoj zatvori rafineriju u Sisku može izazivati i izaziva zgražanje svih zaposlenih u sisačkoj rafineriji kao i u gradu Sisku, otpor hrvatske vlade i hrvatske javnosti, ali MOL ima moć, jer posjeduje više od 49% dionica hrvatske naftne kompanije. Moć koju smo mu mi dali, jer nismo takvog igrača stvorili od INA-e već smo lakoumno odlučili prodati jednu od najjačih hrvatskih tvrtki. Tipična priča za Hrvatsku koja se, valjda, nije znala snaći u svijetu u kojem se već više od sto godina sve vrti oko nafte, čija je prerada na industrijski način, gle čuda, počela baš kod nas u Rijeci još tamo 1883. godine. Baš kod nas u Rijeci, pisao je o tome Velid Đekić na stranicama Sušačke revije, rodila se i talijanska i mađarska naftna industrija koja nam danas diktira uvjete, a sve je bilo u našim rukama. I znanje, i rafinerije, i tradicija. A onda smo 2003. to odlučili prodati. Najprije 25% i jednu dionicu, a onda i ostale postotke do 49 i nešto posto. Novac smo, naravno, odavno potrošili, ali bismo i dalje željeli gospodariti. Kao da nismo, tako suludo, potpisali taj kupoprodajni ugovor, i to u svijetu u kojem se već duže od sto godina sve, ali baš sve, vrti oko nafte. Kao da ti isti što se već desetljećima igraju politike nisu nikada ni čuli, a kamoli čitali, za literaturu iz geopolitike koja je svakom studentu političkih znanosti objasnila kako je Japan u Drugi svjetski rat ušao zbog nafte, kako je Hitler želio osvojiti Kavkaz zbog nafte, kako je Osmansko Carstvo postalo plijenom zbog nafte, kako je Sovjetski Savez još 1986. počeo propadati zbog nafte. Nafta, nafta, nafta. Stoljeće borbe za naftu, lijepo je u svojim knjigama opisao američki pisac i ekonomist William Engdahl, kojeg naši prodavači INA-e ili nisu nikada čitali ili nisu željeli pročitati kako im ne bi pokvario trgovačke planove. Danas kada se sva sirova nafta u Hrvatskoj prebacuje na Urinj, vjerovatno s planom da se sisački pogon zatvori, hrvatska politika želi pokazati zube mađarskom MOL-u. Petnaestak godina prekasno. A ono što se danas događa sa Siskom, uskoro bi se moglo početi događati i s Urinjem.
120 godina
Stodvadeseti rođendan proslavio je starina Lenac. Jedna od rijetkih velikih riječkih tvrtki koja se održala, koja nije propala. Skoro, crno mu se pisalo prije desetak godina, ali ipak je opstao, da bi danas ušao među dvadeset i pet najjačih hrvatskih izvoznika. Lenac, jedno od onih poduzeća koja su oduvijek u našim životima. Još od onih dana kada smo slušali priče kako je zbog njega Rijeka ostala bez jedne od najljepših plaža u Martinšćici, i kada smo gledali kako se radnici iz škvera stepenicama penju do Vežice, i kada smo u školskim klupama uz 3. maj i Uljanik iz Pule redovito spominjali iViktor Lenac odgovarajući na pitanje o našim najjačim brodogradilištima, i kada su se neki od naših školskih prijatelja zapošljavali na tamošnjim dokovima i ostajali bez posla zbog stečaja i najavljene propasti, pa sve do lijepih vijesti o redovitim obnovama američke vojne flote. Ljutili smo se na tajLenac jer je desetljećima držao privezan beskoristan dok uz riječki lukobran skrivajući nam pogled na more, a opet veselili smo se kada je izašao iz stečaja i počeo raditi punom parom. Smetala nam je često ta buka iz škvera, a opet bilo nam je drago pročitati kako su među prvima na svijetu počeli raditi na produljenju brodova. Taj Viktor Lenac je zaista tu, a sada znamo i da je počeo još kao Lazarus u riječkoj luci, da je uzeo ime narodnog heroja 1948. godine, da je samo nekoliko takvih specijaliziranih brodogradilišta na Sredozemlju, da danas zapošljava oko 500 radnika i još toliko kooperanata, da slavi 120. rođendan. Čestitamo!
Riječko smeće
Kamo odlazi riječko smeće? U Koprivnicu. Prije Koprivnice odvozilo se u Davor. Prije Davora u Kutinu. Prije Kutine u Labin. Traje to već tako godinu i pol dana da Rijeka nema svoje odlagalište za smeće. Ono staro se sanira, a novo nije proradilo. Razlog? Zamršena, ali tipična hrvatska priča. Za novi Centar za odlaganje otpada Marišćina dobili smo 20 milijuna eura iz EU fondova, činilo se da će to biti prvo novoizgrađeno odlagalište smeća u Hrvatskoj, dovoljno veliko za riječko područje, pa čak i za dobar dio Hrvatske koji bi dovozio smeće u Marišćinu, gdje je trećina trebala biti pretvorena u električnu energiju, trećina bi bila sanirana na ekološki način, a trećinu bi se spaljivalo. TvrtkiEkoplus, koja bi vodila brigu o Marišćini, smiješila se zarada. Prošlo je, međutim, nekoliko godina, u međuvremenu država je izdala građevinsku dozvolu, a grčki izvođači izgradili su Centar koji nikako da počne s radom. Razlog? Država ne izdaje uporabnu dozvolu jer još uvijek nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi na deset posto terena kojeg zauzima novoizgrađeni objekt za saniranje otpada. I tako smo u Hrvatskoj dobili još jedan slučaj za koji nitko nije kriv. Svi će sa sebe skinuti odgovornost, a riječka Čistoća svakim danom klizi prema ponoru. Umjesto nabavke novih kamiona ili kontejnera za smeće Čistoća taj novac troši na odvoz smeća u Koprivnicu. I u međuvremenu pokušava održati standard svojih usluga, ali samo je pitanje dana ili tjedana kada će se kontejneri s riječkim smećem početi rjeđe prazniti. Kao što su se ulice i pločnici počeli sve rjeđe prati, valjda u nadi da se to u jednom od najkišovitijih gradova na ovim prostorima neće primijetiti. Ulice i pločnici grada koji bi želio privući još veći broj turista i koji je izabran za Europsku prijestolnicu kulture.
Centar Marišćina mogao bi tako postati još jedan novoizgrađeni riječki objekt koji se ne može koristiti, iako je u njega uložen veliki novac. I na to smo se već navikli. Putnički terminal u luci pretvoren je u „teretanu“ jer je izgrađen na mjestu koje nema dovoljno dubok gaz za velike kruzere, plavi neboder uz trgovački centar na Pećinama i dalje, deset godina nakon izgradnje, zjapi prazan kao i Centar Zagrad u središtu grada. Iako je u njih uložen velik novac, nisu bili ništa bolje sreće od zgrada stotinjak godina starih, arhitektonski vrlo vrijednih, poput Teatra Fenice i Metropolisa, koje smo naslijedili, a također stoje neiskorištene i propadaju nam pred očima. To smo mi, to je naš način ponašanja. Prepuštamo propasti vrijedne stare zgrade koje ne znamo iskoristiti, a istovremeno gradimo nove objekte koje čak i ne stavljamo u funkciju! Još ćemo, kako stvari idu, za Marišćinu morati Europi vraćati dvadeset milijuna eura, a i dalje nećemo imati kamo odvoziti smeće.
Andrej Plenković
Hrvatska se na prijevremenim izborima opet odlučila za HDZ i za MOST koji su formirali još jednu hrvatsku vladu, i to na na čelu s Adrejem Plenkovićem koji je u samo nekoliko mjeseci postao najpopularnijim hrvatskim političarem. Kako i zašto, pokušali su odgovoriti mnogi politolozi i sociolozi u Hrvatskoj da bi se na kraju svi složili kako se radi o osobi koja će pokušati spustiti političke tenzije u zemlji koja ima puno važnijih problema od toga tko se prije sedamdeset godina nalazio na jednoj ili drugoj strani barikade. Andrej Plenković, Zagrepčanin hvarskog podrijetla, kažu političar novog kova, europarlamentarac dobio je tako priliku formirati Vladu koja se mora suočiti s velikim hrvatskim dugom i ogromnim ratama kredita u 2017. godini te s odlaskom velikog broja mladih ljudi koji napuštaju zemlju ne videći u Hrvatskoj nikakvu perspektivu. Nova vlada morat će početi rješavati probleme od kojih su bježali svi dosadašnji premijeri, zbog čega smo se već počeli pitati mogu li se oni uopće riješiti, odnosno koliko je vremena potrebno da ih riješimo nakon što smo ih stvarali punih četvrt stoljeća. Sve su to pitanja za novu hrvatsku vladu od koje i Rijeka očekuje isto ono čemu se uzaludno nadala od svih dosadašnjih hrvatskih premijera – i Milanovića, i Jadranke Kosor, i Sanadera i Račana, kao i svih onih brojnih iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Rijeka i dalje očekuje rješenje riječkog prometnog pravca, odnosno početak projektiranja nizinske pruge prema Zagrebu i Mađarskoj kako bismo najzad krenuli u natjecanje s Koprom, Trstom i svim ostalim sjevernojadranskim lukama. Povezati se i modernom prugom s kontinentom, nakon što modernom autocestom stižemo do Zagreba za manje od dva sata, ostat će riječki zahtjev svim hrvatskim vladama sve do njegova rješenja. Tako i ovoj Andreja Plenkovića.
Marin Blažević
Tko bi rekao, dvadeset godina je prošlo od tada. Tadašnjeg zagrebačkog studenta dramaturgije Marina Blaževića zamolio sam da za Sušačku reviju snimi i napiše razgovor s Dunjom Rihtman Auguštin neposredno nakon što je dobila Herderovu nagradu za poseban doprinos razvoju etnologije i folkloristike. Bio je to, možda će se sjetiti čitatelji Sušačke revije, sjajan razgovor iz kojeg mi i danas odzvanjaju rečenice dr. Rihtman kako mi Primorci od bana Mažuranića pa sve do devedesetih godina prošlog stoljeća nikada nismo u Zagrebu zaposjedali centre moći. Ostalo je i danas tako, ako izuzmemo te devedesete. Rijetko se, naime, koji Primorac domogne takvih položaja, a i oni koji su uspjeli, nisu se baš proslavili.
Dr. Rihtman već godinama nije među nama, a nekadašnji student Marin Blažević postao je, napisao je netko, dramaturg nevjerovatno nabildane profesionalne biografije. I v.d. intendanta HNK Ivana pl. Zajca kojeg, međutim, nije potvrdio ministar kulture. Marin Blažević, donedavni ravnatelj opere u riječkom kazalištu, koje je pod njegovim i Frljićevim vodstvom s vrlo političnim konceptom izazvalo velike bure, polemike, pa i prijetnje širom države, sukobio se svojim doživljajem umjetnosti s tim istim centrima moći o kojima je dvadeset godina ranije razgovarao s Dunjom Rihtman i koji su sada odlučili pokazati svoju moć. Moć koja se sastoji u tome da utječu na repertoar potvrđivanjem ili nepotvrđivanjem intendanta nacionalne kazališne kuće, iako tu istu kazališnu kuću financira lokalna samouprava. Komplicirana priča, baš onako kako je mi u Hrvatskoj i znamo zakomplicirati. Zlatan Hasanbegović, koji nije potvrdio Blaževića, u međuvremenu više nije ministar kulture, preostaje da se vidi hoće li biti potvrđen od nove ministrice kulture Nine Obuljen, čije imenovanje Hasanbegovićeve pristalice nisu dočekale s odobravanjem. Ako se to ne dogodi, ako i ministrica Obuljen ne potvrdi Blaževića za riječkog intendanta, moći ćemo govoriti o riječkoj krizi poput one zagrebačke devedesetih godina kada Predsjednik Republike nije želio potvrditi zagrebačkog gradonačelnika iz oporbenih redova. Tada su se u hrvatskoj metropoli prodavale majice s natpisom:I ja sam kandidat za zagrebačkog gradonačelnika, valjda se dvadeset godina kasnije neće slične majice prodavati u Europskoj prijestolnici kulture 2020. godine.
Novine
Rijeka je siv i hladan grad, zapisali su TV kritičari nakon emitiranja prve epizode TV serije Novine, serije snimane na riječkim ulicama. Mi ćemo, međutim, napisati kako je Rijeka izuzetno fotogeničan, ali još uvijek filmski nedovoljno iskorišten grad, čije ulice, fasade, luka i obala mogu sjajno poslužiti za filmske kulise. Kao što su poslužile Daliboru Mataniću za seriju Novine u kojoj uz riječke ulice, zgradu Novog lista i vizure Rijeke iz zraka možemo pratiti što se danas događa s medijima. Ne samo u Hrvatskoj, naravno, jer u Hrvatskoj se samo primjenjuje u svijetu već odavno napisan i primijenjen recept. Recept koji je postao opasan onog trenutka kada su tiskovine počele ovisiti ne o broju prodanih primjeraka već od prihoda oglašivača i kada su se novinari počeli suočavati s pritiskom kapitala koji je u puno snažnijoj mjeri zamijenio onaj politički pritisak karakterističan za neka prošla vremena. Tiskovine su u međuvremenu propale, novinarstvo kao profesija izumire, a vlasnici medija postali su već odavno ljudi koji gledaju samo profit, ljudi koji nikada nisu bili novinari i koje potraga za istinom i informacijom nikada nije zanimala. U tom i takvom svijetu za istinitu informaciju, ali i za održavanje kriterija i za educiranje širokih slojeva, može se boriti još jedino javni medij čiji se utjecaj neprekidno želi umanjiti. U toj borbi da se i njega drži pod kontrolom, želi ga se javno ocrniti, čak i s najviših političkih govornica, uspoređujući neprekidno broj zaposlenih u takvom javnom mediju i u privatnim komercijalnim televizijskim i radijskim stanicama kojima je u današnje vrijeme, kao i tiskovinama u privatnim rukama, jedini i isključivi cilj samo profit od laganog i pitkog sadržaja, a nikako opći javni interes.
Televizijska serija Novine svojevrstan su hommage novinarskoj profesiji čiji su zlatni dani odavno prošli i pitanje je hoće li se ikada više ponoviti. Autori, redatelj Dalibor Matanić i scenarist Ivica Đikić, nekada glavni urednik riječkog Novog Lista, smjestili su je u Rijeku čije su vizure s lučkim dizalicama nama i te kako prepoznatljive, a koje su mnoge podsjetile na skandinavske lučke gradove, valjda pod utjecajem sličnih, danas vrlo popularnih, skandinavskih televizijskih serija. Prepoznavajući na televizijskom ekranu ulice Luki, Zvonimirovu, Milana Smokvine, Rivu ili Molo longo mogli bismo reći da je Rijeka nakon Kapelskih kresova dobila još jednu svoju seriju, iako ne priča o Rijeci već o današnjem svijetu u kojem su se Rijeka i Riječani tek počeli snalaziti nakon velikih promjena koje su ih zadesile prije dvadesetak godina. U tom svijetu profita Rijeka bi kao vrlo vizualan grad mogla postati česta filmska kulisa.
Čovječuljci na fasadama
Ima ljudi koji nikada u prolazu gradskim ulicama ne podignu pogled, ne zagledaju se u fasadu ili u neki njezin ukrasni detalj i nikad se ne zapitaju kada je građena zgrada uz koju prolaze. Postoje i oni koji sa zanimanjem promatraju građevine i koji će zamijetiti svaki detalj na zgradama. Spadate li u ovu drugu grupu, onda ste vjerovatno zamijetili neku s do dvadeset i pet malih čovječuljaka od cementa koje je španjolski umjetnik Isaac Cordal porazmjestio po riječkim zidovima. Kao i u Madridu, Barceloni, Parizu, Bruxellesu i drugim europskim gradovima. Čovječuljci, srednjovječni proćelavi ljudi, visoki 15-ak centimetara, neki obučeni u odijela s aktovkom u rukama, neki zagledani u mobitele, vire iz pukotina zgrada ili nas gledaju s visine, a mi, većina barem, ne znamo da oni postoje. Španjolski ulični umjetnik ostavio nam ih je da nam uljepšaju svakodnevicu u trenutku kad ugledamo nekog od njih, da u tom trenutku zaboravimo na brige i zapitamo se kako se taj čovječuljak stvorio na tom reklamnom panou ili izbočini fasade. Ako ih do sada niste vidjeli, znajte da se jedna nalazi na Korzu, nekoliko u Starom gradu, na Fiumari i u Strossmayerovoj, kod Kazališta, ima ih ukupno osamnaest ako neku od njih neki kolekcionar već nije skinuo. Cordal takve figurice već desetak godina ostavlja po europskim gradovima, od ove jeseni i Rijeka je u tom društvu.
Zbogom maestro
Za neke pjesme znate oduvijek. Vrte se na radiovalovima još od onih dana kada je radio bio jedini elektronski medij, postale su svevremenske. I njima je, međutim, netko morao udahnuti život. I toj tvojoj maloj ruci, i malom motorinu, i autobusu Caypso,... I svim ostalim pjesmama koje su ostale iza Ljube Kuntarića, legendarnog hrvatskog skladatelja, jedne od onih naših veličima koje nismo stigli ugostiti na stranicama Sušačke revije. Ima vremena, ima vremena, a na kraju shvatiš da vremena više nema. I da više nema tko ispričati tu zanimljivu životnu priču koja je od Čakovca i Varaždina preko Zagreba vodila do Kvarnera, do Voloskog. Priču o nekada izuzetno popularnoj TV seriji Pozorište u kući i glazbi za tu seriju, priču o rock-operi Karolini Riječkoj, o pobjedi na prvom zagrebačkom festivalu za koju će doznati tek mjesec dana kasnije nakon skidanja uniforme i boravka na vrućoj talijansko-jugoslavenskoj granici. Tu priču iz prve ruke, nažalost, nećemo više moći čuti. Maestro Ljubo Kuntarić napustio nas je u 91. godini. Zbogom, maestro!
Nogometna titula
Ili sad ili nikad. Rijeka bi najzad mogla dobiti nogometnog prvaka države. Dobra ekipa, dobra igra, dobar trener, sjajna atmosfera, suparnici s juga i metropole u problemima, .... Prilika je tu, samo je treba zgrabiti. Ovo je šansa poput one iz 1999., samo što sada ni ljudi u crnom nisu više tako moćni. Odnosno ni Rijeka više nije tako naivna. Rijeka je narasla i zaslužila da sjedne na vrh. Nakon dvije sjajne eurosezone u kojima smo na Kantridi gledali odlične predstave protiv slavnih europskih imena i nakon dvije godine bez Europe, vrijeme je da Rijeka postane najbolja u državi u sportu koji je odavno više od igre. Zbog svih onih ljudi koji to desetljećima čekaju, koji se još sjećaju i Lukarića, i Skoblara, i Minte i Desnice, Kuleta, Avrota, Cukija, Štrklje, Fegica, Srećka, Nenota, svih tih nogometnih veličina iz bijelog dresa, a koji nikada nisu bili tako blizu tituli. I zbog svih onih koji su te svibanjske sunčane srijede kada je Krečak digao svoju zastavicu u posljednjoj minuti, bili na Kantridi i u koloni se tužno penjali uzbrdo nakon što je označen kraj utakmice koja je trebala donijeti tu toliko očekivanu titulu. Osamnaest godina kasnije prilika je opet tu. I sada se više nitko ne zadovoljava drugim mjestom. Rijeka je sazrela, riječka publika traži da se najzad popnemo na vrh. I da se titula proslavi ne na Rujevici već na Kantridi, koja je i dalje neprežaljena. Na Kantridi s koje se otišlo jer je na njoj trebao početi nicati nov moderan stadion koji i danas, godinu i pol dana poslije, postoji samo kao maketa i kompjutorska simulacija. Ali s titulom prvaka možda bi se dogodila i Kantrida. Možda.
Hoće li se na Rujevici iduće godine slaviti prva riječka titula nogometnog državnog prvaka? Idealno bi bilo na Kantridi, ali…
Fotografije: Dražen Šokčević