Na preporuku bana Ivana Mažuranića 20. siječnja 1876. dr. Marijan Derenčin bio je imenovan predstojnikom vladina ureda za pravosuđe u Zagrebu, što u to doba predstavlja najviši pravnički položaj u Hrvatskoj. Tom prigodom Naša Sloga piše: „Nj. Vel. Cesar imenovao je g. Mariana Dra. Derenčina načelnikom pravosudja kod hrvatske vlade. Mi se tomu imenovanju od srdca radujemo, jer je g. Derenčin čovjek učen i koji ljubi svoj narod.“
Na tom položaju dr. Marijan Derenčin ostaje sve do umirovljenja 1883. godine. Ostavku na dužnost predstojnika podnio je zbog sukoba sa banom Ladislavom Pejačevićem. Međutim, odlazak u mirovinu nije značio povlačenje iz javnoga života, već naprotiv, slobodnije i svestranije sudjelovanje u njemu. Iste godine za nemira zbog novih mađarskih grbova istupa iz Narodne stranke, u kojoj je bio jedan od čelnih ljudi, i prisupa Neodvisnoj narodnoj stranci (obzorašima). Od toga vremena živi u Zagrebu kao odvjetnik, osobito se baveći obranama u kaznenim parnicama koje su mu pribavile ime prvog branitelja u državi. U svojim tekstovima Derenčin odbacuje ideju „jedinstva južnoslavenskih plemena pod ilirskim imenom“ kao romantičnu kao i pravašku ideju „posve samostalne hrvatske države“ s Habsburgovcima na prijestolju kao utopiju, te smatra da Hrvatska može opstati samo u sklopu dualistički uređene Monarhije kao „država sa ograničenom samostalnošću“. Zastupao je liberalne nazore, pozivajući se na učenje Johna Stuarta Milla, ne prihvaća socijalizam zbog toga što donosi „uništenje individualiteta, dakle uništenje najjačeg osjećaja koji vlada čovječanstvom“, ali ističe da „socijalna solidarnost i sveopća dobrovit“ pučanstva moraju biti cilj političke, pravne i državne djelatnosti.
Derenčin je svakako jedna od najsvestranijih i najmarkantnijih figura koje je Rijeka dala hrvatskoj politici i kulturi. Nije bio samo odličan govornik i parlamentarac, nego se proslavio i kao najbolji hrvatski kriminalist svoga doba, zakonodavac i znanstvenik juridičkog područja. „Kao saborski zastupnik, odjelni predstojnik za pravosuđe, stručnjak za kazneni zakon, kriminolog i penolog D. se isticao vješto sročenim govorima, koje su cijenili i njegovi politički protivnici. Zauzimao se za izbornu reformu, dokazujući da je sustav po kojemu samo 2% stanovništva ima pravo glasa anakronizam u suvremenoj Europi. Intenzivno je radio na novom kaznenom zakonu i reformi kaznenih zavoda (uredio je kaznionice u skladu s načelima suvremene penologije), zahtijevao ukidanje tjelesne kazne, uveo zakon o eksproprijaciji na području Zagreba, o ograničenju kamatne stope, o odšteti za nezgode na željeznici i dr.
Kao odvjetnik, branio je zajedno sa Š. Mazzurom hrvatske sveučilištarce izvedene pred sud zbog spaljivanja mađarske zastave 1895.“ Prema pisanju Doma i svieta njegov se doprinos pravnoj znanosti i zakonodavstvu može ovako ocijeniti:
„Dr. Marijan Derenčin slovi kao jedan od najvrstnijih pravnika i parlamentaraca u Hrvatskoj. I veći sabori ponosili bi se sa ovakovom silom. Kad govorimo od dru Derenčinu pravniku, onda razlikujemo u njemu: kodifikatora, spisatelja i branitelja, govoreći pak o kodifikatoru razlikujemo opet tri dobe: prije no je postao odjelnim predstojnikom, kad je bio odjelnim predstojnikom i ona, poštoje prestao da bude odjelnim predstojnikom. U prvo doba spada izmedju ostaloga zakon o mjestnih sudovih. U drugo spadaju zakoni o izpravku gruntovnih knjiga, o ustrojstvu samostalnih kazniona prema progresivnomu (irskomu) sistemu, o preustrojstvu mjestnih sudova, o eksproprijaciji za grad Zagreb, te osnova novoga kaznenoga zakona. Prva tri zakona bilježe tri zamašite i vrlo važne reforme, dok je zakon o eksproprijaciji omogućio razvoj i reguliranje grada Zagreba. Osnova o novom kaznenom zakonu jest upravo monumentalno djelo samostalno i moderno, o kojem se najpovoljnije i najlaskavije izraziše izmedju ostalih profesor kaznenoga prava na našem sveučilištu blagopokojni dr. Čakanić; dr. Schwarz, generalni prokurator u Draždjanih; dr. Ullmann, sveuč. profesor u Innsbrucku i dr. Emilio Brusa, profesor na sveučilištu u Zorinu. Da ne spomenemo „Ovršnu novelu“, zakone o ograničenju kamatne mjere, o trgovačko mjembenoj sudbenosti, o odšteti za nezgode na željeznicah, spomenuti ćemo dvie osnove zakona podnešene u trećoj dobi: onu o ograničenju ovrhe sa seljačke posjede i o izbornoj reformi.