Legendarni Frane Pitur bio je majstor s diplomom svog piturskog (ličilačkog) zanata, ali inajveći meštar smijeha i komedijanja na svoj i tuđi račun u gradu na Rječini u minulom stoljeću. Ako je suditi prema prvih 20 godina ovog milienija, obilježenog paranojom od čipiranja i tvrdnjama da je lijek gori od bolesti, teško da će se tako brzo roditi osoba s toliko duha i empatije prema ljudima da Franu preotme titulu najvećeg smjehodarivatelja na Kvarneru. Riječani u ozbiljnim godinama, ali i mlađi, posebice Sušačani, i danas rado prepričavaju brojne Franove šale i dogodovštine, posebice one koje su vezane uz njegov piturski posao.
Da podsjetimo, Frane Pitur nije bio izmišljen lik, već je riječ o Franu Pavletiću (1892.-1949.), rođenom na Pećinama, kako je napisao humorist i publicist Danijel Kokić (1940. – 2008.) u knjizi Frane Pitur, iliti, život shvaćen kao komedija. Riječ je o romansiranoj biografiji ovog trsatskog smjehotvorca koji je sa svojom obitelji živio na Trsatu, u Glavinićevoj 14. Zahvaljujući Kokiću, inače široj hrvatskoj javnosti najviše poznatom po iznimno uspješnom romanu za djecu Dnevnik malog Jurića, Frane i danas smijehom daruje neke nove generacije Riječana. Sugrađani su mu zahvalni što im je u nasljeđe ostavio smijeh, šalu i vedrinu, jer svi znamo da je ljude najteže nasmijati. Danas kad je ljudski rod u zabrinjavajuće velikom broju depresivan i pun tjeskobe, znanstveno je utvrđeno da je i mala dnevna doza smijeha dobra za zdravlje. Naposljetku, jedna izreka kaže: „Da su se praljudi znali smijati, povijest svijeta drugačije bi izgledala“. Na sreću, za sada se na društvenim mrežama nije javio ni jedan znanstvenik hobist s tvrdnjom da je nositi osmijeh na licu jednako besmisleno kao i nošenje zaštitne maske protiv Covida 19.
...VOL S LANCEM, BEZ LANCA... Frane Pavletić, odnosno Frane Pitur, po drugi put se našao u jednoj knjizi, i to 128 godina nakon rođenja, sada u Didaktičko-metodičkom priručniku za nastavnike i mentore kod poslodavaca za kvalifikaciju: Soboslikar ličilac dekorater, koji je minule godine izdalo Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH. Priručnik je u uporabi u svim hrvatskim zanatskim školama s dualnim obrazovanjem, odnosno školama s nastavnim planom i programom koji obuhvaća učenje potrebnog znanja u praksi bez suvišnog gradiva. Važan suradnik na izradi tog priručnika bio je riječki majstor soboslikar Dževad Osojkić, koji je strukovnu školu za to zanimanje završio u Njemačkoj, gdje je potom i radio deset godina u struci. Kako kaže, u Njemačkoj je skoro pa nezamislivo da izučiš zanat, primjerice za pitura, a da potom konobariš. Osojkić u priručniku opisuje niz radnih situacija u kojima se budući majstori mogu naći.
Današnja mladost želi biti konkurentna na tržištu rada učeći na primjerima iz prakse, a ne da mora usvajati nepotrebnu i često teško razumljivu teoriju koja bi im jednog dana možda mogla zatrebati. Živimo u vrijeme kad se sve radi (pre)brzo, kad mladi ljudi žele sad i odmah saznati sve što ih zanima skačući po internetu. Na usvajanje znanja motivirati ih se može konkretnim zadacima iz svijeta rada, a ne pozivanjem na autoritet, strogošću i slično, upozorava naš sugovornik, čiji su rad na priručniku pohvalili nastavnici i učenici. U Priručniku Osojkićev opis jedne takve poslovne situacije glasi: „Soboslikarska tvrtka zaprimila je narudžbu investitora, vlasnika mesnice,za oslikavanje vanjskog zida iznad ulaznih vrata mesnice. Narudžba se odnosila na slikanje glave vola u reklamne svrhe. Tijekom ugovaranja posla između soboslikara i vlasnika mesnice došlo je do nesporazuma pa izvršeno oslikavanje nije bilo zadovoljavajuće kvalitete“.
...