Laval Nugent of Westmeath, grof, feldmaršal, vitez reda Zlatnog runa i rimski princ (Ballynacor, Irska, 3.11.1777. – Bosiljevo, 22.8.1862.), s posebnom kraljevskom dozvolom 1793. stupa u austrijsku vojsku, gdje je bio štićenik podmaršala Jacoba Roberta Nugenta. Brzo napreduje za Napoleonovih ratova, te je 1809. general-bojnik i načelnik stožera nadvojvode Johanna von Habsburga. Na pregovorima s Francuzima u Schönbrunnu bio je austrijski pregovarač, uz ministra vanjskih poslova grofa Metternicha, no odbio je potpisati predložene uvjete kojima je Austrija gubila Hrvatsku južno od Save. „Na svoju ruku“ oslobađa Hrvatsku 1813. godine, krenuvši od Zagreba prema Rijeci i potom prema Trstu. Poslije vraćanja pape Pia VII. u Rim 1815. Godine postaje rimski princ.
NAPULJSKE GODINE U Napulju, gdje je vratio Bourbone na prijestolje, postaje vrhovni zapovjednik Kraljevstva Dviju Sicilija (Napuljsko kraljevstvo i Kraljevina Sicilija). Oženio se 26. studenog 1815. s Giovannom Riario-Sforza (Beč, 29. srpnja 1797. – Pariz 25. ožujka 1855.). Ona je bila kćer Beatrice von Sachsen i Raffaela Riario-Sforze, markiza i grofa od Corleta i Montepelosa. Zanimljivo je da se s njom dopisivao na francuskom, iako je dobro govorio talijanski, engleski i njemački. Zahvaljujući tom braku došao je u posjed Castel Volturna (Minturna), 30 km sjeverno od Napulja, i naglo je otkrio interes za povijest te s velikim žarom posvetio se arheološkim istraživanjima. U Napulju mu se 25. rujna 1816. rodio i prvi sin – Albert, te, potom, kćer Beatrix 12. siječnja 1818. Antičke skulpture iskopane u Minturnu prenosi, preko Venecije, u Hrvatsku. Smatrajući se, zbog žene, nasljednikom Frankopana, odlučuje otkupiti njihove nekadašnje posjede od Vinodola do središnje Hrvatske. Bosiljevo kupuje 1820. godine, Staru Sušicu 1823., Trsat 1824., Dubovac 1837., gradi dvorac Stelnik 1834. g., kupuje najljepši dvorac u Hrvatskoj – Januševac 1855. Ukupno je obitelj posjedovala 14 dvoraca u Hrvatskoj.
U Napulju se Nugent upoznao s najvećim kiparima europskog klasicizma: Antoniom Canovom i Bertelom Thorvaldsenom, koji su obojica imali velike radne prostore u Rimu. Godine 1817. godine Antonio Canova došao je u Napulj izliti brončanog konja za spomenik Karlu III. Bourbonu, koji je u prvoj varijatni trebao biti spomenik Napoleonu. Godine 1818. u Napulju je i veliki danski klasicistički kipar Bertel Thorvaldsen (u Rimu je djelovao od 1797. do 1838.) i izrađuje gipsanu bistu Giovanne Riario-Sforza.
Dana 11. srpnja 1819. Antonio Canova bio je u Possagnu, svom rodnom gradu, na ceremoniji polaganja temeljnog kamena Tempio Canoviano: nove župne crkve koju je po svom projektu i svojim novcem želio sagraditi za rodni grad. Canova se, prvotno, želio sahraniti u rimskom Panteonu, no nakon što mu to nije bilo odobreno, odlučio je sagraditi svoj hram – koji priziva Panteon i sahranit se u njemu! Nedaleko tog hrama su i rodna kuća kipara i impresivna gipsoteka, građena gotovo paralelno s hramom.
...