Prvi znanstvenik koji je upozorio na rad Ivana Klobučarića bio je Fritz Popelka u priopćenju iz 1923. godine Nepoznati unutarnjeaustrijski kartograf. Već iduće 1924. godine objavio je i monografiju o kartografiranju unutarnje Austrije, koje je Klobučarić proveo između 1601. i 1605. godine. Potom su se njime bavili Attilio Depoli i Tone Peruško 1959. godine, te Ante Rojnić, koji je napisao natuknicu u Enciklopediji Jugoslavije 1962. godine.Sljedeći značajni članak djelo je redovnika augustinskog reda J.J. Gavigana koji je, znajući da je Popelka iscrpio arhivsku građu u Štajerskom zemaljskom arhivu u Grazu, pažnju usmjerio Arhivu augustinskog reda u Rimu, te je rad publicirao 1968. godine. Najcjelovitiji prikaz na hrvatskom jeziku dao je Danilo Klen, nakon dvotjednog rada u Grazu, u članku Slikar i kartograf Ivan klobučarić, Dometi, Rijeka, 1974., br. 4, odnosno u 6. knjizi Krčkog zbornika iz 1975. godine. Zaokruženje teme donio je Mirko Marković u monografiji Kartograf Ivan Klobučarić i Rijeka, Adamić, Rijeka, 2002.
Ovakav uvod bitan je da se naznači polako oživljavanje jedne povijesne figure koja je stoljećima bila posve zaboravljena. Što znamo o njegovu životu?
Potpisivao se kao Giovanni Clobuciarich Fiumano, no vjerojatno je rođen u Dubašnici na Krku, gdje je živio njegov brat. U augustinski red morao je ući u Rijeci, jer su drugi samostani tog reda bili samo u Völkmarktu i Fürstenfeldu. Između 1572. i 1574. godine bio je u Rimu, a o povratku 5. lipnja 1575. godine sačuvana je bilješka:
»... bratu Ivanu Riječanu daje se dozvola da se vrati u domovinu i da slika...«
U Rijeci Svetog Vida postao je privremeni vikar samostana, dok je dužnost priora službeno preuzeo tek 1577. godine. Godine 1578. poslao ga je nadvojvoda Karlo u povjerljivu misiju papi Grguru XIII. u Rim, zajedno sa senjskim kapetanom Gašparom Raabom.
Može se spomenuti da je riječki kapetan, od siječnja 1574. do svoje smrti 1600. godine, bio Leonard Athems, no kako je on uglavnom boravio u Gorizi, senjski kapetan Raab bio je u Rijeci vrlo prisutan. On je od nadvojvode Karla, koji je bio vlasnik Trsata, preuzeo grad i gospoštiju 16. siječnja 1582. godine za 3.403 forinte. Poslije njegove smrti 1601. godine Trsat je preuzeo njegov zet Gašpar Knežević.
Nakon povratka iz Rima Klobučarić se posvetio redovničkom radu. Tijekom 1578. i 1579. osnovao je dvije bratovštine, koje su u augustinskoj crkvi Svetog Jeronima imale svoje oltare. Poradi ne baš jasnih razloga (odnos prema protestantima?) bio je pozvan u Rim da se opravda generalu reda, no nije otišao izgovarajući se velikim i važnijim poslom za nadvojvodu Karla. Dokumentirano je da je bio prior riječkog samostana 1578., 1580., 1587. – 1590. godine, no često je obavljao i druge dužnosti, pa se 1592. godine dogodilo da je istovremeno bio prior u Rijeci, generalni vikar štajersko-koruške provincije, a u svibnju te godine bio je imenovan za generalnog vikara u samostanu u Völkermarktu.
Godine 1601. dobio je od najdvojvode Karla zaduženje da nacrta kartu Štajerske, da bi patentom nadvojvode Ferdinanda, od 6. rujna 1603. godine, posao bio proširen na cijelu unutarnju Austriju. Godine 1604. i 1605. svoju pažnju usredotočio je na Kranjsku i austrijski dio Istre. Posljednji tragovi njegova djelovanja bilješke su i skice kao reagiranja na pismo Marzija Marchesettija, od 26. kolovoza 1605. godine. Marchesetti je bio vikarijski sudac u Rijeci 1595.-1599., godine 1602. zamjenjivao je odsutnog kapetana Friedricha Paara, a 1603. godine oženio sve Eleonorom udovicom Zanchi. Skice predstavljaju obris otoka Krka. Izgleda da je Klobučarić ubrzo umro jer je njegov brat Juraj već u ljeto 1606. godine dobio 50 talira za kartografsku ostavštinu. Tada su karte završile u Grazu. Cijena zbirka sastoji se od 16 listova 32x21 cm, 79 listova 43x32 cm i 4 veća lista – ukupno oko 500 skica.
Od ličnosti koje su u tom razdoblju bile vezane uz Rijeku i s kojima se Ivan Klobučarić morao susretati, možemo spomenuti dvije.
Ferdinand II. (car od 1619. do 1637.) umjesto nadvojvode Maksimilijana preuzeo je, kao tirolski nadvojvoda, 1595. vrhovni nadzor nad Vojnom krajinom, da bi već 1596. protjerao iz Kranjske, Koruške i Štajerske prvo protestantske propovjednike, a potom i sve protestantsko stanovništvo.
Jedan od njegovih najodanijih sljedbenika bio je Nikola IX. Frankopan (1584.-1647.). On se obrazovao u Ljubljani i Italiji, potom je 1603. prešao u Graz, gdje je boravio na Ferdinandovom dvoru i studirao kod isusovaca. O njegovoj važnosti govore podaci da je prilikom krunidbe Ferdinanda II. za hrvatsko-ugarskog kralja nosio žezlo, da je kod krunjenja Ferdinanda III. nosio zlatni križ ispred kralja, a sudjelovao je i kod krunidbe Ferdinanda IV. On je bio jedan od najvažnijih zaštitnika Trsatske crkve u XVII. stoljeću i osobni prijatelj Franje Glavinića.
Da bi se dobila jasnija slika o nemirnim vremenima unutar kojih se Klobučarić bavio važnim poslom, mora se navesti i nekoliko događaja. Godine 1556. augustinci su, kao najbogatiji riječki feudalci, angažirali tri stotine radnika za obnovu gradskih zidina, a 1557. godina bila je uklesana na kaštelu kao godina dovršetka radova. Kastavci su imali obavezu održavanja badema, no riječki kapetan Paolo Zara, također i upravitelj Kastva, pronevjerio je novac 1570. godine, što je rezultiralo njegovom smjenom 1572. godine. Zidine su izdržale do 1607. godine kada su se urušile same od sebe u dužini od 300 metara (?!).
Crtež Rijeke Ivana Klobučarića iz 1579. godine