| 
Zgrada Burze (Palazzo Bacich) tridesetih godina prošlog stoljeća, danas zgrada Transadrije
|
Englezi i Engleska
Na razmeđu 18. i 19. stoljeća Velika Britanija prednjačila je u razvoju industrijske proizvodnje, posebno nakon otkrića parnoga stroja, tako da njena tehnološka dostignuća ulaze u masovnu primjenu u većini europskih zemalja. Započeo je uspon kolonijalne, političke i privredne moći britanskoga imperija (Commonwealth). Engleska je tada ne samo glavna velesila Europe već i čitavoga svijeta. Ono što su Sjedinjene Američke Države danas, to je svakako bila Velika Britanija u doba industrijske revolucije i kolonijalizma.
Engleska je već u osamnaestom stoljeću predstavljala modernu naciju u procesu postupnoga oslobađanja od ostataka srednjega vijeka. To stoljeće bilo je važno za nju na svim područjima, od političkog i gospodarskog do umjetničkog. Francuski mislilac Montesquieu zabilježio je u svome Duhu zakona značajnu napomenu: »Od svih naroda na svijetu Englezi su u tri važne stvari najdalje dotjerali: u pobožnosti, u trgovini i u slobodi«.
Obično se Francuska revolucija smatra najvažnijim događajem u europskoj povijesti tog stoljeća. No, pogledamo li dobro društvene i gospodarske promjene koje su se u Engleskoj odvijale bez nasilja, čini se da su one dublje i, prije svega, pozitivnije prodrle u povijest čovječanstva. Demokratski duboko ukorijenjen politički sustav Engleske doseže u tom stoljeću svoju zrelost. Engleski parlament postaje uzorom svim europskim parlamentima. Neka je zdrava politika ravnala javnim životom i mišljenjem te zemlje.
| 
Walter Crafton Smith pretvorio je mlin za
proizvodnju papira u Rijeci u jednu od
najpoznatijih industrija austrijske monarhije.
|
Englezi i Rijeka
Spretni engleski moreplovci, trgovci, inženjeri, novčari i obrtnici, u potrazi za novim tržištima, počinju se naseljavati u mnogim lukama i gradovima, stvarajući značajne britanske trgovačke kolonije. Od početka 19. stoljeća takva će se kolonija postupno početi oblikovati i u Rijeci. Premda brojem nevelika, ta će skupina okretnih poslovnih ljudi odigrati značajnu ulogu u privrednom razvoju grada. Privučeni razvojem domaćih manufaktura i mogućnošću stvaranja novih industrija, oni postupno preuzimaju inicijativu jer posjeduju veliko poslovno iskustvo, kapital i smionost za nove poduhvate.
| 
Henry Meynier, suvlasnik tvornice papira
|
Bili su to uglavnom predstavnici visoke i srednje engleske buržoazije. Pripadnici visoke buržoazije iz razdoblja mid-victorian age obično bi stjecali propale zemljište posjede i povezivali se sa starijom aristokracijom, preuzimajući u svim vidovima ulogu gentry klase, kao novi izdanak plemstva. Ovi novi bogataši svoju su veliku moć pokazivali prvenstveno u velikoj industriji. Srednja se buržoaska klasa isticala ponajviše u prekomorskim trgovačkim poslovima. Prvi tip predstavlja obitelj Whitehead a drugi obitelj Smith.
Prvi čovjek koji uspostavlja intenzivne veze Rijeke i Engleske bio je Andrija Ljudevit Adamich (Andrea Lodovico Adamich), koji za potrebe britanske kraljevske mornarice izvozi konoplju i drvo za brodogradnju. Radilo se o isporukama hrastovine iz kontinentalne Hrvatske. U tom poslu surađivao je s Johnom B. Leardom , kasnijim britanskim konzulom u Rijeci. Leard je i sam, oženivši Riječanku iz obitelji Zanchi, proglašen riječkim patricijem. U Adamichevo vrijeme počelo se razmišljati o povezivanju luke s kontinentom preko riječnih kanala i gradnji Lujzijane, kapitalne prometnice za budući razvoj riječke privrede.
| 
Tvornica papira u Rijeci koja je 1833- godine u svoje pogone postavila prvi parni stroj na području jugoistočne Europe
Ulje na platnu Francesca Pauera (1878-80)
|
Whitehead i njegova Tvornica torpeda
| 
Robert Whitehead, utemeljitelj Tvornice papira
u Rijeci. |
Nakon tvorničara Molinea i Smitha, veletrgovaca Hairea i Smarta, u grad oko 1856. dolazi Robert Whitehead, znameniti tehničar, tvorničar i izumitelj, najpoznatiji i najuspješniji član engleske kolonije u Rijeci.
Ime Roberta Whiteheada, utemeljitelja i prvog vlasnika renomirane Tvornice torpeda, nedvojbeno zaslužuje da bude upisano zlatnim slovima u povijesti riječke privrede. Iako čitavoga života ostaje britanskim podanikom, Rijeku je smatrao svojom drugom domovinom, živo se zanimajući za komunalna pitanja, sudjelujući u osnivanju nekih tvrtki i udruženja, proširujući svoju tvornicu, podižući prelijepe palače, ulažući u taj grad velika sredstva i osobnu energiju. Prolazeći riječkim Dolcem i danas se ne možemo dovoljno nadiviti ljepoti Zammattijeve Casa veneziana i drugih triju stambenih zgrada koje su podignute zaslugom i novcem tog engleskog veleindustrijalca i dobrotvora.
Riječka se Tvornica torpeda ubrajala među industrijska postrojenja srednje veličine, zapošljavajući u razdobljima najvećega uzleta približno tisuću i petsto radnika. Njen su nukleus isprva tvorili domaći strojarski radnici okupljeni u Stabilimentu, koji su se pod tehničkim rukovodstvom Whiteheadovim od proizvodnje metalnih dijelova za potrebe brodogradnje vremenom prilagodili izvedbi složenijih strojeva s propelerima. Ovi radnici i projektanti brzo su se prilagođavali novim specijaliziranim poslovima, stječući bogato međunarodno iskustvo. Premda se njihova umješnost temeljila prvenstveno na izradi pojedinih dijelova jednog jedinog proizvoda, njihov principal nikada nije žalio sredstava kako bi svoje poduzeće unaprijedio ne samo prema najvišim tehnološkim standardima, nego i sposobnom radnom snagom. Radnici su najvećim dijelom potjecali iz Rijeke i njene bliže okolice, te iz nekih talijanskih pokrajina (Venezia Giulia).
Robert Whitehead je od svojih radnika bio silno ljubljen i poštovan. Već tijekom osamdesetih godina XIX. stoljeća na tvorničkom zemljištu, na zapadnom priobalnom području Rijeke, zvanom Rečice, počinju nicati brojne tipske kuće za radnike i njihove obitelji, s okolnim obradivim površinama za cvijetnjake i povrtnjake, u skladu sa suvremenim društvenim nazorima toga vremena. Naselje je moglo prihvatiti ukupno 48 obitelji. Bili su to dvosobni stanovi s kuhinjom, ostavom, hodnikom i nužnikom (water closet).
| 
Najveći naručitelj riječkih torpeda bili su Francuska, Rusija, Japan, Švedska, Italija, Argentina .......
|
Što reći na kraju ?
Kažu da je slavni general Filip Vukasović, graditelj Lujzinske ceste, tvrdio »da sve može novac i Primorac«. Ako je tako, zašto onda na temelju toga ne graditi budućnost? Ako su to nekad vrlo dobro znali cijeniti i poštivati jedan Smith i jedan Whitehead, ako su znali iskoristiti postojeće ljudske potencijale i postojano u njih ulagati svoj novac, zašto i mi ne bismo iz tih iskustava napokon nešto mogli naučiti, primjenjujući ih, dakako, u okolnostima današnjega trenutka.
Jer, ako je jednom, prije čak stotinu osamdeset godina, kao u slučaju Tvornice papira, ili stotinu četrdeset godina, kao u slučaju Tvornice torpeda, nešto odlično funkcioniralo u ovome gradu, zašto to ne bi bilo moguće ponoviti? Ni Smithu ni Whiteheadu ništa nije bilo poklonjeno. Sve što su učinili, učinili su svojim radom, trudeći se istovremeno da nikada ne zaborave one koji su im pomagali u njihovim nastojanjima, gradeći njihov poslovni imperij. Resila ih je duboka i iskrena osjetljivost za takozvanoga običnoga čovjeka.
Nažalost, mi brzo zaboravljamo i sporo učimo, umjesto da činimo obrnuto: brzo učimo i sporo zaboravljamo. Današnji svijet, međutim, ne priznaje, a još manje prihvaća neznanje, sporost i zaboravljivost. Ukoliko mu se već danas ne prilagodimo, umjesto u budućnosti moglo bi se dogoditi da završimo u dalekoj prošlosti.