Iako nam se nerijetko čini kako o upečatljivoj riječkoj gospodarskoj baštini »znamo sve«, izravno suočavanje s arhivskom građom o toj baštini potvrđuje kako je istina u mnogo čemu drukčija. Ništa čudno, rekla bi se: životno nas iskustvo upozorava kako je upravo uvjerenost da se »zna sve«, u pravilu samo jedan od vrlo pouzdanih znakova nepostojanja svijesti o vlastitu neznanju.
Povod za takve misli jest nepoznata, točnije izgubljena, time i zaboravljena informacija o iznimno važnoj ulozi što ju je u jednom dijelu svoga dugovječna života odigrala riječka Rafinerija nafte. Povijesni naftaški pogon na Mlaki, naime, sada to konačno znamo, mjesto je rođenja naftnih industrija čak dviju europskih država, današnjih članica Europske unije.
Riječ je kronološki najprije o Mađarskoj, u doba čijeg je upravljanja Rijekom Rafinerija osnovana (1882.) i započela radom (1883.). U trenutku započinjanja prerade nafte u Rijeci, na teritoriju pod Krunom sv. Stjepana djeluje devet rafinerija, ali Mađarska, unatoč tomu, ne može reći da ima naftnu industriju. Tvrdnja zvuči neobično, ali sve postaje jasnije uz podatak kako je riječ o vrlo malim, manufakturnim pogonima, koji se ne mogu smatrati industrijskom objektima u ozbiljnijem smislu. Udruženi preradbeni kapaciteti svih tih devet rafinerija ne dosežu ni trećinu kapaciteta jedne, nove, riječke Rafinerije. Što je to moralo značiti državi, naslućuje se iz sljedećeg: u ukupnom iznosu što se slio u državnu blagajnu na ime carine za uvezenu naftu godine 1886. (a Mađarska u to doba gotovo svu naftu uvozi) devet rafinerija sudjeluje s 30 posto, a deseta, riječka Rafinerija, sa – 70 posto. Kako je to moguće? Moguće je zato što je riječka Rafinerija u tom trenutku najveći pogon za preradu nafte na cijelom europskom kontinentu. Štoviše, ona je najvjerojatnije i prva europska rafinerija koja je naftu prerađivala na industrijski način.
