Zbog velikog interesa građana i u prošlosti i danas skoro svakodnevno u sredstvima javnog informiranja raspravlja se o zdravstvenoj zaštiti stanovništva i o zdravstvenoj službi koja ju ostvaruje. Doduše, više o problemima nego o uspjesima.
Građani Rijeke i Sušaka, govorimo li samo o prošlom stoljeću, imali su dobro organiziranu i vrlo kvalitetnu zdravstvenu službu koja im je do danas pružala suvremenu zdravstvenu zaštitu. U tom periodu, od privatnih liječničkih i zubarskih ordinacija, apoteka i pojedinih sanatorija, gradskih liječnika (fizika) koji su rješavali javno-zdravstvene probleme te početaka zdravstvenog osiguranja, stvarala se današnja zdravstvena služba. U njoj se javljaju grupne prakse, domovi zdravlja, medicinski centri, higijenski i zavodi javnog zdravstva, opće i specijalne bolnice, a medicinski i stomatološki fakultet sa svojim kliničkim odjelima. Danas te klinike pružaju najsuvremeniju bolničku uslugu ravnu visoko diferenciranim kliničkim centrima u svijetu.
Naravno, i danas postoje problemi, ali drukčiji od prijašnjih. Za korisnike usluga zdravstvene službe dominantan je problem dostupnost tim uslugama zbog njihove sve veće skupoće i zbog nedovoljnog opsega zdravstvene zaštite pokrivenog zdravstvenim osiguranjem. Prirodno, jedno i drugo nepovoljno utječe na efikasnost zdravstvene službe. Problemi zdravstvenih djelatnika nisu više samo u opremi i broju zdravstvenih djelatnika, u uvjetima njihova rada i najsuvremenijoj edukaciji. Oni se još uvijek javljaju i u razvijanju organizacije bolničke i izvanbolničke službe, a posebno u financiranju tih službi. O tom financiranju zavisi i životni i radni standard zdravstvenih djelatnika, što u velikoj mjeri utječe i na kvalitetu usluga koje oni pružaju. Danas je, nažalost, ekonomski status zdravstvenih djelatnika prilično daleko od onoga zdravstvenih djelatnika u Europi. Upravo je nevjerojatno kako unatoč tome imamo kvalitetnu zdravstvenu zaštitu. Imamo je samo zahvaljujući izvanrednim naporima i nesebičnom zalaganju zdravstvenih radnika bez obzira na spomenute probleme s kojima se stalno bore.
| 
Edvard Kardelj, nekadašnji visoki dužnosnik bivše države i autor teksta dr. Ivan Margan koji je kao direktor bolnice pozvan na razgovor u Beograd.
|
Jedan primjer takvih napora dogodio se pred 45 godina u Općoj bolnici na Sušaku. Našoj današnjoj javnosti vjerojatno nije poznato da je kolektiv Opće bolnice na Sušaku 1962. godine izradio i u istoj bolnici primijenio projekt kojim je želio pokazati da je upravo dotadašnje financiranje bolničke službe glavni čimbenik koji otežava potrebne promjene unutarnje organizacije bolnica, a što, opet, izravno ugrožava racionalno, efikasno i kvalitetno pružanje bolničkih usluga. U tom projektu aktivno su sudjelovali svi zaposlenici u bolnici, što do tada nije bio slučaj niti u jednoj zdravstvenoj ustanovi bivše države. Veliku pomoć u provođenju tog projekta pružio je i Zavod za zdravstveno osiguranje tadašnjeg Kotara Rijeka svojom podrškom, velikim razumijevanjem i dodatnim financijskih sredstvima. Tako je bolnica u Sušaku postala poznata kao eksperimentalna bolnica.
To se događalo u vrijeme kada se u bivšoj državi nastojalo uvođenjem društvenog samoupravljanja potpuno osloboditi od dogmatskog sovjetskog ideološkog utjecaja, te stvoriti demokratskiji, slobodniji i suvremeniji društveni poredak. Zdravstveni djelatnici toga doba nastojali su prihvatiti promjene i uskladiti način svoga rada, odnosno funkcioniranje i organizaciju zdravstvene službe. Trebalo se usavršavati i educirati nove generacije, pa je tada u Hrvatskoj učinjeno mnogo na proširenju medicinskih obrazovnih kapaciteta adaptacijama postojećih i izgradnjom novih zdravstvenih ustanova. Tako je u Rijeci osnovan Medicinski fakultet, tada drugi u Hrvatskoj, pa su zbog obrazovnih i znanstvenih potreba i u Općoj bolnici na Sušaku iste 1962. godine svi njeni odjeli dobili rang klinike Medicinskog fakulteta. Kao novostvorena nastavna faza Medicinskog fakulteta bolnica je dobila niz novih obveza, a time i troškova, pa je upravo financiranje njenog rada postalo najveći problem.
Tadašnji način financiranja bolničke službe bilo je paušalno plaćanje, tj. naknada u obliku paušala izračunatog na osnovi prosječne dnevne cijene koštanja jednog bolesnika. Tako je nastao pojam bolno-opskrbnog dana. Cijena bolno-opskrbnog dana bila je jedinstvena za sve odjele jedne bolnice. Bolnica je dobivala globalni iznos na temelju prosječne cijene bolno-opskrbnog dana i planom pretpostavljenog broja bolno-opskrbnog dana u ugovorenom razdoblju sa zdravstvenim osiguranjem. Ugovoreni sadržaj rada pojedinih bolničkih odjela odnosno klinika više je bio formalan nego realan. Prihode koje se eventualno moglo ostvariti nije se moglo koristiti. Zdravstveni djelatnici dobivaju plaću na osnovi godina službe i formalne školske kvalifikacije, a nema elemenata za procjenu zalaganja na radu. U tom sustavu otežano je razvijanje i osvajanje diferenciranijih medicinskih usluga ili zahvata u onim medicinskim djelatnostima koje traže više specijaliziranog kadra, više precizne medicinske tehnike ili veći utrošak materijala. Ujedno omogućava neopravdano rasipanje onim medicinskim djelatnostima koje pružaju jednostavnije medicinske usluge.
Pomanjkanje mjerila za izvršeni rad dovodi do nemogućnosti unutarnje raspodjele koja bi odgovarala izvršenom radu.
U takvoj situaciji nije se moglo niti pomišljati na osnivanje nekog bolničkog fonda za amortizaciju ili za investicije, odnosno za prostu i proširenu reprodukciju, pa su razvoj blonice i usavršavanje medicinskih usluga stagnirali. Dobivena sredstva omogućavala su standardni rad na osnovi cijene prošlogodišnjeg rada. Snalazili smo se tako što smo obilazili pojedina poduzeća i molili za pomoć u opremi ili novcu. Kredite se teško dobivalo, a da se i dobilo, ne bi ih bilo lako otplaćivati. No i ovakvim snalaženjem bolnica je baš tih godina uspjela nabaviti suvremenu opremu za sve klinike i laboratorije, potpuno opremiti röntgen-odjel, izgraditi novo rodilište, urediti okoliš, asfaltirati parkiralište i prilazne ceste, napraviti novu kisikanu i još neke manje investicijske zahvate.
Očito je bilo da se mora promijeniti način financiranja da bi se osiguralo suvremeno funkcioniranje bolnice i pružanje kvalitetne bolničke usluge. Tada nisu postojale institucije koje bi se bavile organizacijom rada zdravstvenih ustanova, studiranjem njihovih problema, ekonomikom poslovanja zdravstvenih ustanova i sl. Nije nam preostalo drugo nego da sami pokušamo doći do nekih kriterija i normi pomoću kojih bi bili u stanju postaviti sustav obračunavanja koji bi u praksi omogućio primjenu principa dohotka i unutarnje raspodjele prema uloženom radu u izvršenim uslugama. Tim više što je i vanjska literatura o ekonomici u zdravstvu bila vrlo oskudna, a upotreba bolno-opskrbnog dana dominantna i u drugim zemljama.
Mi smo, naravno, bili u kontaktu s nekim institucijama u svijetu: s American Hospital Assotiation, sa sjedištem u Chicagu, s Deutsche Krankenhaus Gesellschaft u Düsseldorfu, zatim s Regional Hospital Board u Londonu, te s Asher Institutom, koji je zapravo Zavod za javno zdravstvo Škotske u Edinburghu. Budući da nismo imali novaca za putovanja, sve sam te institucije posjetio kao stipendist Svjetske zdravstvene organizacije (SZO). Najviše razumijevanja i savjeta dobili smo u Asher Intitutu gdje nam je Sir John Brotherston, direktor instituta, dao na raspolaganje cijelu njihovu biblioteku.
Odlučili smo proučavanje takvog sustava provesti na osnovi analize rada u vlastitoj bolnici. Radi pojednostavljenja prikaza ovog projekta kojeg smo nazvali: Novi način utvrđivanja cijena zdravstvenih usluga u bolnici, spominjemo samo glavne pravce našeg istraživanja.
Najprije je trebalo ustanoviti iz kojih se elemenata sastoji cijena usluga. Smatrali smo da kao isključiva baza za određivanje visine naknade treba poslužiti plan rada naše bolnice, koji, osim prikazanih troškova materijala i drugih troškova poslovanja, sadrži još i procjenu obujma i kvaliteta rada zdravstvenog osoblja. U središtu našeg istraživanja našao se prvi element u strukturi cijene, a to je uloženi rad zdravstvenog osoblja. Proučavanje je bazirano na iskustvenoj metodi procjenjivanja količine uloženog rada svakog profila zdravstvenog radnika posebno. Matematskim korektivima i metodom uspoređivanja kontrolirana je iskustvena metoda i tako dobivene određene vrijednosti koje su prikazane u obradi svake organizacijske jedinice koja ostvaruje prihod. Ostali elementi u strukturi cijene bili su poznati uglavnom dotadašnjim praćenjem troškova.
Između ostalog zabilježeno je: "Polazeći sa stajališta međunarodno priznatih normi za procjenjivanje kvaliteta rada stacionarnih ustanova, prema kojima je prosječno trajanje liječenja meritoran faktor za to procjenjivanje, uvedena je jedna nova kategorija koja se do sada nije primjenjivala u našoj zemlji, a to je "faktor stimulacije". Primjenom tog faktora namjeravalo se postići skraćenje trajanja liječenja u bolnici, intenzivniji i ekspeditivniji rad zdravstvenog osoblja, smanjenje troškova za bolničko liječenje i bolja iskorištenost bolničkih kapaciteta. Sve to pod pretpostavkom da će medicinski rad i metode liječenja osigurati bolesniku sve što medicina i naše mogućnosti pružaju. Iskustvenim kriterijem došlo se je do prosječnog broja dana na svakom pojedinom odjelu za vrijeme kojih traje pojačani intezitet rada zdravstvenog osoblja na dijagnostičkim i terapeutskim procedurama."
Rad na izradi ovog sustava trajao je cijelu 1962. godinu i nekoliko mjeseci u 1963. Ovaj vrlo skraćeni prikaz pokazuje koliko je to bio težak, složen i precizan posao, u koji je bilo uključeno doslovno svekoliko osoblje Opće bolnice Sušak. Sve je rađeno ručno, olovkom i satom-štopericom u ruci. Kompjutora tada nije bilo. Svi članovi kolektiva od portira do sveučilišnog profesora obavili su izvanredan posao. Najteže od svega bila nam je obveza vođenja knjigovodstva, računovodstva i obračuna po bolno-opskrbnom danu kao "normalno" poslovanje i paralelno poslovanje po našem novom sustavu. Tako je cijela bolnica radila dvostruki posao više od godinu daba. Ako se tome dodaju i obveze prema Medicinskom fakultetu, koji je liječnike podijelio na one koji su postali službenici fakulteta i one koji su ostali bolnički, onda je to bio "treći kolosijek". Pogotovo ako se uzme velik broj studenata kojima su morali biti osigurani njihovi nastavni programi i praktični rad s pacijentima na svim kliničkim odjelima. Najveća odgovornost ležala je, naravno, na autorima projekta koji su vodili njegovu izvedbu.
Ovakav sustav izrađen je samo za bolnice. Neke metode izračunavanja mogle bi se primijeniti i u drugim nebolničkim ustanovama koje pružaju medicinske usluge, dok u drugim to ne bi bilo moguće. Baš u to vrijeme obnašao sam i dužnost predsjednika riječke podružnice Zbora liječnika Hrvatske, pa sam imao priliku informirati sve naše liječnike o "eksperimentu" koji se provodi u Općoj bolnici na Sušaku. Njihove ocjene bile su pozitivne, no bilo je i skeptika.
Kritike koje su nam uputili pokazale su da i među bolnicama koje su se izrazile pozitivno, imade zahtjeva za neke modifikacije s obzirom na njihovu različitost u pružanju bolničkih usluga. Tako nam se je nametnula potreba za organiziranjem bolnica u neko udruženje na određenoj razini, što bi omogućilo klasifikaciju bolnica s obzirom na njihove specifičnosti, podjelu rada među njima i koordinaciju njihova funkcioniranja. I tako se rodila ideja o regionalizaciji bolničke službe. Mogućnosti regionalne organizacije bolnica pokušao sam opisati u publikaciji: Prijedlog organizacije zdravstvene službe Kotara Rijeka za razdoblje od 1963. do 1970. godine – Margan Ivo, Rijeka 1963.
Mi se nismo mogli koristiti, npr., britanskim tipom regionalne organizacije bolnica, koja je u to vrijeme smatrana najsolidnijom. Njihov Regional Hospital Board bio je ustanovljen zakonom i predstavljao je instituciju u kojoj su bile koncentrirane sve planske, projektantske, knjigovodstvene, računovodstvene, tehničke i pravne službe, a i financiranje bolnica. Tu se za svaku bolnicu nabavljala i oprema, od metle do najsloženije medicinske aparature. Naš tadašnji samoupravni sustav nije omogućavao takva zakonska rješenja. Osim toga, njihove su regionalne bolničke organizacije pokrivale od 2 do 4 milijuna stanovnika. U Hrvatskoj smo mogli imati maksimalno četiri regije, sa Zagrebom, Rijekom, Splitom i Osijekom u sredini, i to još relativno male. Tu su se još našli i kotarevi kao protivnici ideje o regionalizaciji bilo koje društvene djelatnosti bojeći se smanjenja svojih kompetencija.
Mi smo, naime, tada predlagali regionalno udruživanje bolnica i na toj razini organiziranje zajedničkih službi. Za Opću bolnicu Rijeka i Opću bolnicu Sušak predlagali smo integraciju, tako da sve klinike Medicinskog fakulteta mogu biti integrirane u Klinički bolnički centar. Opet se, međutim, pojavio izvjestan broj bolničkih liječnika koji se nisu slagali s takvim idejama. No, za početak smo ipak uspjeli preseliti ortopediju iz riječke bolnice u Lovran, pedijatriju u bolnicu na Kantridi, a Otorinolaringologiju sa Sušaka u Rijeku. Još je bilo nekih manjih pomaka, ali prave integracije koje imamo danas desile su se tek više od dvadeset godina kasije, tj. 1984. godine.
Interesantno je možda spomenuti da smo zbog niza razloga tada predlagali i preseljenje Opće bolnice u Rijeci i Medicinskog fakulteta na sušačku lokaciju jer je bez obzira na trsatsku vojarnu bilo dovoljno prostora između vojarne i Opće bolnice na Sušaku. Mislili smo naravno, i na samu vojarnu, no onodobni vojni vrh je to kategorički odbio. Možda je tome pridonijelo i pomanjkanje prave volje za tu ideju u Kotarskom komitetu SKH u Rijeci, pomoću kojega smo se nadali komunicirati s nadležnima u Federaciji.
Zbog toga smo donijeli odluku da kao ravnatelj u ime bolnice pokušam pregovore u Generalštabu JNA. U to smo vrijeme nastojali na demobilizaciji dr. Vinka Frančiškovića koji je bio kirurg u Bolnici ratne mornarice u Puli. Procedura njegove demobilizacije trajala je skoro dvije godine. U tome su nam dosta pomogli generali dr. Herbert Kraus, bivši načelik vojnog saniteta JNA, i dr. Izidor Papo, koji je vodio Vojno-medicinsku akademiju u Beogradu. Kod njega je dr. V. Frančišković jedno vrijeme proveo na specijalizaciji iz kirurgije. S njihovom pomoći uspjeli smo pregovarati s vojnim nadležnim osobama o mogućnosti izgradnje bolničkog kompleksa na Trsatu. Međutim, garnizoni u Rijeci, Puli i Ilirskoj Bistrici bili su tako čvrsto postavljeni da nije bilo govora o njihovom premještanju.
Paralelno s time obratio sam se i Ivanu Stevi Krajačiću, onodobno visoko pozicioniranom političkom dužnosniku u Hrvatskoj i bliskom suradniku predsjednika Tita. Stevu Krajačića upoznao sam u Vojno-partizanskoj bolnici broj sedam u Drežnici. U zimi 1943. godine obojica smo kao ranjenici ležali jedan do drugoga oko dva mjeseca. No ni njegova intervencija nije pomogla.
Nismo bili jako žalosni zbog toga jer je prostora između vojarne i bolnice bilo dovoljno za izgradnju, jednog dana, nove integrirane bolnice. Uostalom, mislili smo, ne bi bilo u redu da se Opća bolnica u Rijeci seli iz jedne stare austrijske vojarne u drugu, staru jugoslavensku.
Među zdravstvenim djelatnicima počelo se govoriti o našem radu kao o nekom administrativnom eksperimentu, pa su nas u javnosti stali nazivati eksperimentalnom bolnicom. Mi nismo znali da se naš rad prati sve do Federacije. To smo doznali jednog dana kada sam kao ravnatelj bolnice dobio poziv da se javim na razgovor kod Edvarda Kardelja, visokog funkcionera u bivšoj državi.
U Beogradu su uz Kardelja na tom razgovoru bili Svetozar Vukmanović Tempo, onodobni Predsjednik Saveza sindikata Jugoslavije, i Moma Marković Savezni sekretar za narodno zdravlje i socijalnu politiku (jugoslavenski ministar zdravlja, op. ur.). Pozvan sam radi objašnjenja o kakvom se projektu radi u Općoj bolnici na Sušaku i je li to model o primjeni principa dohotka u zdravstvu. U to vrijeme radile su u Savezu komunista i u Sindikatu Jugoslavije određene stručne radne grupe na teorijskom dograđivanju socijalističkih principa društvenog upravljanja i samoupravljanja, pa su pratili sve ideje, a posebno primjene ideja koje su se pojavljivale osobito u radnim organizacijama. Nastojali su na taj način naći odgovore na neka tada aktualna pitanja. Jedno pitanje bilo je i pitanje može li zdravstvena služba kao društvena, ali neproizvodna, djelatnost uopće ostvarivati dohodak, a ako ga i ostvaruje, je li moguće na njeno poslovanje primijeniti princip dohotka.
Imao sam utisak da su se složili s mojim pokušajem objašnjenja kako našu teorijsku orijentaciju zasnivamo na uvjerenju da zdravstvena služba sa svojim neproizvodnim radom, doduše, ne stvara dohodak kao novostvorenu vrijednost, ali da svojom specifičnom djelatnošću regenerira radnu snagu proizvođača te tako indirektno sudjeluje u stvaranju dohotka. Isto tako da onaj dio dohotka stvorenog materijalnom proizvodnjom koji društvo daje za zdravstvenu službu, predstavlja dohodak zdravstvene službe. Mi se zalažemo ovim radom da svaka zdravstvena ustanova ostvaruje svoj dohodak adekvatno uloženom radu i efikasnosti toga rada uz primjenu objektivnih mjerila za određivanje visine financijskih sredstava, a to se može postići prikladnim mehanizmom cijena zdravstvenih usluga i tako omogućiti objektivnu, tj. ekonomsku raspodjelu.
Nakon nekog vremena pozvao me je Svetozar Vukmanović Tempo i tom prilikom pohvalio naš rad i veliki trud koji smo uložili, ujedno savjetovavši da treba raditi i dalje i nastojati iz tog "modela" eliminirati elemente tržišne ekonomije. Ovako bi, rekao je, "model" mogao izgledati nedorađen za postojeći socijalistički samoupravni sistem i ne bi se mogao ozakoniti.
Premda nas je zabrinulo, nije nas obeshrabrilo mišljenje ovih funkcionera. Mi smo završili i publicirali naš rad. Ohrabrilo nas je što smo tim radom podržali uvjerenje zdravstvenih radnika, ali i mnogih društveno-političkih čimbenika, da je postojeći sustav nepravedan za zdravstvo uopće i da su promjene potrebne. Počele su se javljati bolnice koje su također odlučile tražiti rješenja slična našemu. Tako je na pr. nedugo iza nas Opća bolnica Dr. Mladena Stojanovića (Vinogradska bolnica) u Zagrebu najavila promjene u načinu formiranja cijena svojih usluga, pa se je javila Opća bolnica Dr. Dragiše Miševića u Beogradu s istom odlukom te još neke bolnice. Međutim, niti jedna nije uspjela ugovoriti sa Zavodima za zdravstveno osiguranje neko dobro osmišljeno istraživanje i sve je u najboljem slučaju završilo na uvođenju bolno-opskrbnom dana za svaki odjel umjesto bolno-opskrbnog dana za cijelu bolnicu.
Paralelno s time raslo je sve više uvjerenje zdravstvenih ustanova u Hrvatskoj da su potrebne promjene i veća međusobna suradnja zdravstvenih ustanova u donošenju planova zdravstvene zaštite od komunalne do republičke razine kako bi se utvrdili realni uvjeti za sređivanje materijalnog stanja zdravstva u cilju osposobljavanja zdravstvenih ustanova za kvalitetu i suvremenu zdravstvenu zaštitu. Održano je sve više savjetovanja na razini Republike i na koncu dogovoreno da se sve zdravstvene ustanove udruže na nivou Hrvatske i stvori organizacija koja bi mogla pomoži za lakše rješavanje spomenutih problema.
4. ožujka 1962. održana je konstituirajuća konferencija Zajednice zdravstvenih ustanova SR Hrvatske. U njoj su se u Sekciji za bolnice našle udružene sve bolnice u Hrvatskoj, u Sekciji za vanbolničku službu sve izvanbolničke zdravstvene ustanove, u Sekciji za ljekarničku službu sve ljekarne i u Sekciji za lječilišta sva lječilišta. U Zajednici je osnovan arhitektonsko-planski odjel, pa knjigovodstvena i računovodstvena služba te tehnička služba. Sve te službe zamišljene su kao neki servis zdravstvenim ustanovama za rješavanje njihovih svakodnevih problema i pomaganje kod planiranja, ugovaranja zdravstvene zaštite, financiranja zdravstvene službe i t. sl. Upravljanje Zajednicom povjereno je Upravnom odboru u koji su izabrani predstavnici zdravstvenih ustanova. Kao prvi predsjednik Zajednice izabran sam za mandat od 1962. do 1966. godine.
Kako su se sve više razvijale međunarodne veze pojedinih zdravstvenih radnika, a počela je i organizacija suradnje sa zdravstvenim institucijama s drugim zemljama, Zajednica je osnovala Centar za suradnju s Nesvrstanima i zemljama u razvoju. S vremenom taj je Centar razvio veliku aktivnost ne samo sa spomenutim zemljama izravno, nego i sa sudjelovanjem na međunarodnim zdravstvenim konferencijama te organiziranjem raznih međunarodnih zdravstvenih skupova i konferencija u našoj zemlji. Osim toga postao je i nezaobilazni suradnik i savjetnik državnim institucijama koje su se bavile međunarodnom suradnjom. Takvim aktivnostima Centar je postao suradnik i Svjetske zdravstvene organizacije i sudjelovao u mnogim njenim projektima i programima, naročito na unaprjeđenju zdravstvene zaštite u zemljama u razvoju. Najveći takav program u kojem smo aktivno sudjelovali, a djelomično ga i inicirali, bio je veliki program koji i danas traje, a to je Tehnička kooperacija među zemljama u razvoju na području zdravstva (Tehnical Cooperation among Developing Countries (TCDC)).
U drugim republikama bivše Jugoslavije također su se osjećali isti problemi u zdravstvu, te je slijedeći naš primjer i u njima došlo do stvaranja Zajednice zdravstvenih ustanova. S velikim zadovoljstvom pratili smo i pomagali njihovo stvaranje u svim republikama bivše države, jer je i to bio dokaz da smo bili na dobrom putu kada smo se odlučili stvoriti Zajednicu zdravstvenih ustanova u SR Hrvatskoj.
Posve je bilo logično očekivati da će se stvaranjem Zajednice u svim republikama javiti potreba njihove koordinacije i zastupanja u tijelima i organima na saveznoj razini. Osnivanje Saveza Zajednica zdravstvenih ustanova Jugoslavije dogodilo se 1964. godine u Beogradu na konferenciji predstavnika republičkih Zajednica. Savez Zajednica je osim koordinacije aktivnosti republičkih Zajednica najviše posla dobio na usklađivanju raznih zakonskih propisa i obrani zakonskih prijedloga pred Saveznim Izvršnim Vijećem i Saveznom Skupštinom. Aktivno je surađivao sa Savezom sindikata i drugim društveno-političkim organizacijama. Osobito važna djelatnost Saveza Zajednica odvijala se na međunarodnom planu. Najviše s nesvrstanim i zemljama u razvoju, no isto tako s razvijenim zemljama i međunarodnim organizacijama. Za prvog predsjednika Saveza Zajednica zdravstvenih ustanova Jugoslavije izabran sam za period od 1964. do 1970. god.
| 
Dr. Ivan Margan podnosi uvodno izlaganje na međunardnom bolničkom kongresu u Zagrebu.
|
Ocjenjujući moj rad na osnivanju Zajednica zdravstvenih ustanova i rad na "eksperimentu" u Općoj bolnici na Sušaku Izvršno Vijeće Sabora SR Hrvatske imenovalo me je najprije za podsekretara pa onda za sekretara za narodno zdravlje i socijalnu politiku u Izvršnom Vijeću Sabora u periodu od 1963. do 1972., godine.
U tom dosta dugačkom vremenskom razdoblju dogodile su se u hrvatskom zdravstvu mnoge progresivne promjene koje su nam omogućile da držimo korak s razvijenim svijetom. Taj je svijet bio zainteresiran za naše radove na organizaciji zdravstvene službe, pa kao primjer navodim Belgiju i Holandiju od kojih sam dobio poziv za predavača na njihovim postdiplomskih studijima iz javnog zdravstva (Tilburg, Nijmegen, Haag, Antwerpen), što je trajalo nekoliko godina. Pokazali su i interes za projekt kojega smo napravili u Općoj bolnici na Sušaku. Slično se dogodilo i u Regionalnom uredu SZO u Copenhagenu i s International Hospital Federation u Londonu. U tom kontekstu npr. podnio sam referat Integrating the components of the hospital and health services na konferenciji o bolničkoj službi u Europi. Škola narodnog zdravlja Andrija Štampar također je uvrstila našu knjigu u nastavni program na postdiplomskom studiju iz javog zdravstva.
Kroz taj rad došlo je i do intenzivne suradnje s International Hospital Federation pa sam 1967. izabran za potpredsjednika i člana upravnog odbora Internacionalne bolničke Federacije, s mandatom do 1973. godine. Između mnogih aktivnosti za nas je bio važan posebno jedan vid, a to je organiziranje međunarodnih kongresa bolnica. Na tim kongresima raspravljaju se aktualni problemi iz organizacije, funkcioniranja, planiranja, financiranja, izgradnje, opremanja bolnica, kadrovske politike, edukacije kadrova, odnosa bolnica i medicinskih fakulteta i posebni sepecifični problemi ako se jave. Zaključci kongresa obično su preporuke koje se stavljaju na raspolaganje nacionalnim bolničkim udruženjima. Zbog našeg tada već višegodišnjeg zalaganja na unapređivanju bolničke službe Upravni odbor IHF odlučio je 1969. god. da se International Hospital Congress održi u Zagrebu 1975. godine.
 |
Tim kongresom, na kojem se između ostalog čulo mnogo priznanja djelatnicima bolničke službe u našoj zemlji, zaokružena je, naime, solidna materijalna osnova, tj. opremanje i investicijska ulaganja, osposobljeno dovoljno stručnog i znanstvenog kadra u bolnicama, te ustanovljene ideje o mogućem daljnjem razvoju bolničke službe. K tome treba dodati i ekonomiku u zdravstvu koja je zauzela važno mjesto nezobilaznog čimbenika razvoja bolničke službe. Opća bolnica u Sušaku svojim idejama o principu dohotka, cijenama bolničkih usluga, unutarnje raspodjele i organizaciji bolničke službe u skladu s tim principima zauzela je prvo mjesto među bolnicama bivše države u načinu razmišljanja o ekonomici u bolničkoj službi i uvođenju ekonomskih principa u poslovanju bolnica, ali uz rigorozno poštovanje medicinske etike i dostojanstva struke. Time je opravdala naziv začetnika ekonomike u zdravstvu u našoj zemlji. Moje aktivno bavljenje problemima bolničke službe završilo se na kongresu u Montrealu 1977. godine, kada mi je uručen certifikat International Hospital Federation.
Da bi slika zbivanja u Općoj bolnici na Sušaku u vrijeme izvođenja opisanog projekta bila potpunija, potrebno je spomenuti još nešto. Bez obzira na uloženi veliki napor i vrijeme, stručni rad medicinskog osoblja odvijao se sasvim normalno, pa i daleko više od toga. Tome u prilog govori i činjenica da su baš 1962. godine svi odjeli dobili status klinika, te je bolnica kao nastavna baza Medicinskog fakulteta postala klinička bolnica. To je praktično značilo udvostručenje stručnog rada. Osim toga povećanog stručnog rada na kliničkim odjelima otvarale su se i sasvim nove medicinske službe i aktivnosti. Spomenimo ovdje samo dvije.
| 
Liječnici Klinike za internu medicinu Opće bolnice na Sušaku: dr. Zlatko Pavlin, dr. Milan Zgrablić, dr. Veljko Čabrijan,dr. Božena Kopajtić, dr. Branko Antonin i dr. Ivo Margan 1956. godine na krovu bolnice. Oni su obavljali i internističku specijalističku službu na otocima i Hrvatskom primorju od 1960. godine.
|
Nesretnim slučajem jednom radniku u brodogradilištu 3. maj u Rijeci, kojemu su bile amputirane obje noge i koji, nažalost, nije preživio zbog zatajenja bubrega, aktualiziralo se pitanje hemodijalize, koja do tada nije postojala u Hrvatskoj. U onodobnoj Jugoslaviji imali smo samo dva aparata za hemodijalizu, i to jedan u Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu i drugi, upravo tada nabavljeni u Ljubljani. Uprava brodogradilišta 3. maj odlučila je pomoći Općoj bolnici na Sušaku kupnjom takvog aparata. Kupnju je u Genovi 1961. god. obavio naš poznati olimpijac vaterpolist i sadašnji predsjednik Kluba Sušačana Zdravko Ćiro Kovačić. Odmah smo oformili stručni medicinski tim s prof. dr. Silvijem Novakom na čelu i 1962. godine počele su dijalize bolesnika sa zatajenjem bubrega u Sušačkoj bolnici, za potrebe cijele Hrvatske. Zagreb je počeo s dijalizom više od desetljeća kasnije. Koliko je značenje za bolesnike imala novootvorena dijaliza i što se događalo u urološkoj službi, opisao je prof. dr. Željko Fučkar u svojoj knjizi Povijest urologije na Sušaku. U toj je knjizi dat i detaljan prikaz razdoblja svih postupaka i kadrova od prve dijalize pa do prve transplantacije bubrega u Sušačkoj bolnici, koja je ujedno bila i prva transplantacija u Hrvatskoj 1971. godine. Usput treba podsjetiti da su prof. dr. Vinko Frančišković i prof.dr. Mirko Košek izveli 2. prosinca 1967. u bolnici na Sušaku s tim istim timom prvu operaciju na otvorenom srcu uz izvantjelesnu cirkulaciju. Doc.dr.sc. Milan Zgrablić u svojoj knjizi Korjeni i povijest interne medicine u Rijeci opširno je i precizno obradio skoro sve što se o našim bolnicama i njihovoj povijesti može reći, pa tako i o stvaranju, razvijanju i funkcioniranju službe interne medicine u nas.
| 
Ova stara drvena brodica u ono vrijeme bila je veza između Crikvenice i otoka Krka, kojom su se ondašnji mještani prebacivali do Šila.
|
Opća bolnica na Sušaku dala je 1959. godine inicijativu u Kotaru Rijeka za konačno rješenje specijalističke ambulantne službe u okolnim općinama Gorskog Kotara, Hrvatskog primorja i posebno otoka. Do tada su poneki specijalisti odlazili i obavljali specijalističke preglede na nečiji poziv ili po vlastitom nahođenju, što je bilo nedostatno potrebama stanovništva. Dogovorom bolnica na Sušaku i Rijeci počeo je organiziran odlazak specijalista u sva područja, i to jedan ili više puta svakog tjedna. Najteža je situacija bila na otocima, pa su specijalisti morali češće ostati tjedan dana, a katkada i po cijeli mjesec. Opća bolnica u Rijeci osigurala je specijalističku službu na Cresko-lošinjskom arhipelagu, a Opća bolnica na Sušaku na otoku Krku, Primorju i Gorskom Kotaru. U ono vrijeme nije bilo trajekata, pa smo na Krk odlazili iz Crikvenice u Šilo jednom običnom barkom dužine oko 5 metara. Vlasnik barke svaki je put zahvaljivao Bogu što je njezin hiroviti motor i ovog puta izdržao. U Šilu bi nas čekao jedan stari rasklimani automobil koji nas je vozio po prašnjavim, neasfaltiranim cestama otoka do odredišta u gradu Krku. No služba se odvijala dobro i dugo godina nismo imali nikakvih problema. Jedino su ponešto trpjeli bolnički odjeli zbog izostanaka onih koji su obavljali specijalističku službu na spomenutim terenima.
Danas četrdeset i pet godina nakon što je bolnička služba u Rijeci i Sušaku postavljala temelje reorganizirane bolničke službe i novoosnovanog Medicinskog fakulteta u Rijeci, te inicirala brži razvoj zdravstvene službe u Hrvatskoj udruživanjem zdravstvenih ustanova, svi oni koji su tada sudjelovali u u tom poslu, kao i svi zdravstveni radnici koji su nastavljali izgradnjom i razvijanjem zdravstvene službe u nas, svjedoci su velikog doprinosa Opće bolnice na Sušaku zdravstvu cijele Hrvatske.