PETAR KRUŽIĆ I LOVRANSKA LUKA
| 
Lovranska luka po J. W. Valvasoru iz 1679.
|
Stara kula Lupoglav leži onkraj Učke. Taj grad pripadao je feudalnoj gospodi Herbensteinima, ali je za vrijeme mletačkog rata (1508—1510) mnogo nastradao. Nešto od ognja i mača, nešto od kuge, pučanstvo se je u Lupoglavu bilo silno prorijedilo, tako da su već i Herbensteini naseljivali na ovom svom imanju one naše iz Bosne i Dalmacije, što su bježali ispred turske sile. God. 1525. Herbensteini su taj grad ustupili Hapzburgu, kralju Ferdinandu. Dvije godine zatim predao je Ferdinand Lupoglav Petru Kružiću u zalog. Tu je slavni kliski kapetan smjestio svoju porodicu, a i sam bi s vremena na vrijeme proveo po nekoliko dana u toj staroj istarskoj kuli.
Iz Lupoglava vodio je preko Poklona, sedla Učke gore, put u Lovran. Ta je luka bila Lupoglavu najbliža i Petar se je Kružić često obraćao na kralja da mu prepusti lovransku luku, otkuda bi podržavao vezu s Klisom. Pošto se Ferdinand nije na tu njegovu molbu ni osvrnuo, Kružić se ponovo obrati na nj, ali je trebalo dugo, dok mu kralj odgovori, da mu ne može uvažiti molbe budući da Lovran pripada pazinskom kapetanu, ali da mu se ne će braniti da u slučajevima potrebe, navraća onamo svoje lađe.
| 
Obiteljski grb Kružićevih
|
Luka je bila malena, ali od juga dobro zaštićena, i eto, u toj maloj dražici sakupljale su se Kružićeve lađice i udarile početak divovskim naletima naših slavnih Uskoka, koji su pokazali i Mlečanima i cijelome svijetu, da, imadu i Hrvati a s njima i svi Jugoslaveni pravo na svoje mjestance pod ovim veselim i žarkim jadranskim suncem.
Kružić je često boravio u starom, surim zidinama opasanom Lovranu. Kako je bio pobožan, zalazio je često i u crkvu, gdje su kanonici, domaći sinovi služili službu Božju u starom slavenskom jeziku. Talijanskom jeziku nije u Lovranu bilo tada ni traga, latinskom još manje. Sve naše - i samo naše! Koliko puta je viteški Knez prolazeći tijesnim ulicama gradskim čuo djevojke, gdje kroz prozore pune cvijeća pjevaju svojim sitnim glasićima:
Ključe sam zgubila
Od svete Marije,
Ki bi mi ih našal,
Bim mu darovala
Facol rakamani,
Kega j' moja mama
Tri leta rubila,
A četvrto leto
Zlatom rakamala,
Na suzicah prala,
Na srcu sušila.
| 
U lovranskoj luci Petar Kružić je držao svoje brodove. Bio je to začetak uskočke mornarice koja će brzo postati strah i trepet Mletaka i Turaka.
|
Na Lovranštini ima više Kružića. I dva seoca, što još danas nose njihovo ime. I u gradiću je još prije pedeset godina jedna kuća bila vlasništvo nekih Kružića kapetana. I neko njihovo imanje zvalo se još do nedavno »Kružićev vrt«.
Barba Šime
NAŠ POSLJEDNJI
Sad je tu u Sušaku - u bolnici. Sedamdeset mu je i devet godina. Na slici ih pokazuje mnogo manje. Pa to je i razumljivo: ova je slika snimljena prije trideset godina, a možda i više. U ono vrijeme smo i mi bili mlađi. I on, naš dragi Vođa, doktor Dinko - kako smo ga najradije nazivali.
Ova nam ga slika prikazuje, kakav je bio u doba svoje najveće djelatnosti. Ima li u Istri samo jedna stazica, kojom on nije prošao? Ima li ma i jedno samo selo, u kome se nije zaustavio u razgovoru s narodom, koji ga je svuda dočekivao kao najmilijeg prijatelja i brata? Ima li jedne tegobe, jedne tužbe, koja mu je na tim putevima iznesena, a da nije sa svim svojim srcem nastojao, da joj doskoči ili da je bilo kako ublaži?
Doktore Dinko, gdje su oni dani!
Gdje su oni dani, kad smo ga gledali, kako se obasjan aureolom čestitosti i poštenja, zalijeće u borbu za narodna prava, na čelu nepregledne mase, što ju je njegova plamena riječ umjela da digne, razigra i raspali?
Pred očima nam je i kao Soko. Vidimo ga, kako jak, odlučan, neustrašivo stupa u prvim redovima, pod barjakom, pred četom, koja se uz urnebesno klicanje probija kroz ulice, između zidina, često nama i neprijateljskih.
| 
Dinko Trinajstić, zvali su ga „srcem srca Istre“
|
Naš doktor Dinko!
Onda najednom sve utihnu. Borbe se prenijele na razbojišta, gdje se imala da riješi sudbina manjih naroda, pa i onoga, kome je naš doktor Dinko pola vijeka onako nesebično i požrtvovno služio.
Ali on ni tada ne miruje. Čim je došao do uvjerenja, da će se o sudbini Istre odlučivati na drugom mjestu, ne mareći na opasne posljedice, koje bi mogle da snađu njega i njegove najbliže, jednog se dana diže i prebjegne preko granice, da u zatočju, gdje je kruh, što se jede, tako gorak, radi za svoj ugroženi zavičaj.
I svi su se njegovi plemeniti napori razbili o nesposobnosti drugih ...
Doživio je slom, ali koplja nije vrgao u trn: nastavio je borbu ...
Danas je u bolnici. Nešto je malo drukčiji nego li na ovoj slici. Ali oko je uvijek ono isto: u njemu još uvijek žive odsjevi starih zanosa i neslomivih nada. I osmijeh je ostao onaj isti. I kad se je malo vremena s njime u društvu, uspomene se vraćaju same. Tolike i tolike drage uspomene...
Neka nam ga Bog pozivi!
Viktor Car Emin
KAKO SU STARI RIJEČANI RJEŠAVALI IZVJESNE
”ARHEOLOŠKE PROBLEME”
God. 1508. Njemački car Maksimilijan I u ratu je s Mlečanima. Sreća se isprva nasmijala Republici i njezina je mornarica 26. maja iste godine zauzela Rijeku i čitavu istočnu Istru. Čim su se novi gospodari smjestili u gradu Rijeci, dali su uklesati u kamen neki znak svoje moći (valjda lava!) s nekoliko riječi, koje su imale da budu vječitim svjedokom njihova ulaska u grad. Desilo se međutim, da su Mlečani već idućeg proljeća, povodom uspjeha carskih četa, koje je predvodio junački Kršto Frankopan, morali da ostave Rijeku. Otpuhnuli Mlečani na veliku radost riječkih građana. Mletačke galije nisu još bile ni pod Omišljem, kad se ono ushićeni Riječani okupiše oko kamena, na kome je bio uklesan onaj znak republike sv. Marka, i koliko bi okom trenuo, na onaj se kamen oborio krupan bat i spomenutom venecijanskom natpisu nije više bilo traga.
Iste one godine, 1509. u dan 2. oktobra, zauzeše Mlečani po drugi put Rijeku na juriš i videći, što su Riječani učinili od onog njihova natpisa pobijesnieše još jače; grad zapališe, a mnoge građane pogubiše. O toj strahoti poslao je »capitano zeneral« Angelo Trevisan u Mletke svoj izvještaj, u kome se među ostalim još danas čitaju ove riječi: »Et mai per lui non si dira: qua sono Fiume, ma qua fono stato Fiume ...«. (Za nju se nikada ne će reći: ovdje je Rijeka, već ovdje bijaše Rijeka!)
Svejedno, ali mi se danas sjećamo s ponosom onih drevnih Riječana, onih naših starih Ruževića, Mikulića, Spinčića, Kožara, Pilara, Jurjevića, Dekovića, Petričića i t. d., koji su onim svojim čine pokazali, kolika je u njima bila živa građanstva možemo reći i – hrvatska svijest.
Vinodolski
OTAC RIJEČKE REZOLUCIJE
| 
Dr. Ante Trumbić
|
Prije nekoliko vremena izdao je dr. Trumbić knjigu pod naslovom: »Suton AustroUgarske i Riječka rezolucija«. U tim svojim uspomenama prikazuje sebe kao tvorca Riječke rezolucije, dok Frana Supila u tom dijelu svoje knjige ne spominje ma ni jednom riječi.
Na tu knjigu dra Trumbića osvrnule su se neke novine, ali koliko je nama poznato ni jedan od recenzenata nije ni pokušao, da tu golemu -zovimo je - pogrješku g. dra Trumbića ispravi. Tome je nedavno doskočio urednik »Primorskih novina« g. K. Vidas. Njegov članak »Tvorci Riječke Rezolucije« postavio je napokon stvari na njihovo pravo mjesto, čime je našem velikom Franu Supilu dana dolična zadovoljština.
Članak je izišao u zagrebačkoj »Novoj Evropi« i skrenuo na sebe opravdanu pažnju. Članak je od početka do kraja pisan mirno, trijezno, dokumentirano. Vidi se, da je ispao iz pera čovjeku, koji je u stvar, o kojoj raspravlja, vrlo dobro upućen.
Nikakvo čudo! G. Vidas je naš Primorac, i može se reći odnjihan u atmosferi, što ju je u našim krajevima stvorio Supilov genije. Svi smo mi Primorci odrasli u onoj atmosferi, pa smo imali dovoljno prilike da pratimo otadžbenički rad i nastojanja Frana Supila, zato smo i ostali upravo zapanjeni nad lakoćom, kojom je g. dr. Trumbić prešao preko imena svoga velikog prijatelja, a možemo reći i učitelja. Mi znamo na priliku i to, s kolikim je marom Frano Supilo učio mađarski, samo da može dolaziti u što tješnji kontakt s pojedinim vođama madžarske opozicije. Bili smo svjedoci njegovim nebrojenim sastancima s raznim madžarskim ličnostima, s kojima je on spremao teren za svoje zamišljeno i smiono zasnovano djelo. Da je i dr. Trumbić došao u dodir s nekojim od tih ličnosti, to stoji, ali su te njegove veze sa stranim državnicima nastupale uvijek i jedino posredstvom Frana Supila.
Pa i čuveni publicisti engleski, Steed i Scotus Viator, dolazili su na naše more da vide i čuju Supila. Ako su tom prilikom sklopili i koje drugo poznanstvo, i to se imalo da zahvali samo Supilu.
Dobro je, što je g. Vidas u svome članku iznio nekoliko rečenica, što ih je slavni Ferrero napisao o našem Franu. »Upoznao sam, veli taj umni čovjek, u svom životu mnogo političara, našao sam među njima velik broj inteligentnih ljudi, ali su veoma malobrojni oni, koji su mi se učinili tako reći superiornim. Supilo je jedan od tih rijetkih političara, koji su u meni pobudili dojam istinske superiornosti«.
A Wickham Steed: »Za sve nas, koji smo kroz duge godine bili njegovi drugovi i borci u Austro-Ugarskoj, kao i za one, za koje ga je vezala simpatija, njegova smrt je bila i jeste težak bol. Na* žalost nema nikoga, ko bi ga mogao zamijeniti. Ali ono što će nam uvijek nedostajati, to je njegov duboki politički instinkt i njegov ugled u hrvatskom narodu ...«.
G. Vidas je u svom članku istakao, da nije do sada uopće nikome palo u pamet, da nekog drugog a ne Supila smatra ocem Riječke rezolucije. I tako je uistinu! Da je naš Fran u onome svome djelu imao i nekoliko vrijednih pomagača, među kojima je i dr. Trumbić bio u prvom redu, to niko ne niječe.
Preliminarne konferencije one historijske rezolucije, držale su se, kako je poznato, u prvoj polovici septembra g. 1905. u Opatiji. Jednog dana sjedio sam u svojoj radnoj sobi i rješavao nekakav družbin spis, kad u to neko pokuca na vratima. Vrata se otvoriše i unutra stupi Supilo a za njim Stjepan Zagorac i August Harambašić. Digoh se da pozdravim moje drage goste, ali me Frano mahom prekinu i sav nasmijan, blažen i raspoložen, kako ga još do tada nisam nikada u životu vidio, reče mi:
- Sada sjedi tamo za pisaći sto, pa da ti izdiktiram nešto.
To »nešto«, što mi je moj nezaboravljeni pokojni prijatelj izdiktirao bio je tekst rezolucije, koji se nekoliko dana poslije na Rijeci predložio i drugima na potpis.
C
PODACI O JEDNOJ MEDJUNARODNOJ
ČISTO POMORSKOJ ZASTAVI
Držim da ne će biti na odmet, ako s vremena na vrijeme iznesem po koji proživljeli događaj u kome sam aktivno sudjelovao.
Ponajprije moram istaći, da ima među nama jedan stalež koji je od davnine poznat kao nosioc idealizma, a ističe se prirođenim dobrim karakterom i herojstvom. Te odlike posjeduju većim dijelom pomorci.
Kod ovih ljudi ispoljava se često nesebičnost, ljubav prema bližnjemu i prema svojoj domovini koju oni ljube nadasve. Nedavno imali smo jedan takav primjer u šibenskoj luci na Kr. brodu »Zmaj«. Ovakovih i sličnih primjera požrtvovnosti mogli bismo navesti mnogo. Ovi su ljudi ipak vrlo čedni i skromni, te se nikad i nigdje ne ističu da bi sebe i svoj renome uzdigli, već da se samo u potrebi iskažu na djelu.
Mnogome će biti zagonetno, kad bude iz ovih redaka saznao, da su naši pomorci baš iz ove okolice dali svojedobno povoda, da je osvanula na moru jedna nova zastava, koja se je imala upotrebljavati samo za neke brodove.
| ŠTRAJK Velika je to nevolja. Dok se radi o razmirici između poslodavaca i radnika, sve bi moglo da se riješi i bez većih potresa i šteta. Opasnost nastaje tek onda, kad se među ta dva protivna tabora umiješa neko treći, u mračnoj namjeri da stvari još jače zamuti, i sve »ad majorem gloriam« raznih internacionala. Općenito je bilo mišljenje, a i lokalna je štampa to nekoliko puta podvukla, da je (nerazmjerno dugo i sasvim nepotrebno trajanje posljednjeg štrajka lučkih radnika na Sušaku išlo u korist nekog trećega, kome je konveniralo, da se prilike u sušačkoj luci što više zamute. Sad je opet sve u redu. Radnici su zadovoljni, posao se u našoj luci odvija mirno. I dobro da je tako! U svom broju od 12. marta ove godine donijela je šibenska »Tribuna« ovu bilancu štrajka u Splitu. »40 dana štrajka! 2200 radnika bez posla! Nekoliko hiljada članova porodica bez hljeba! 3,200,000 dinara izgubljenih nadnica! Obustavljena sva građevna djelatnost! Cement se uvaža - iz Italije! Na stotina hiljada dinara gubitka trgovcima, privrednicima itd. Kamo i dokle?« Dobro bi bilo, da se neko nađe, pa da nam sastavi sličnu bilancu i o prošlom sušačkom štrajku. Morski jež | |
Bilo je to 30. oktobra 1918. god. kada su svi naši brodovi na moru, koji su plovili pod Austro-ugarskom zastavom, digli hrvatsku zastavu i pod njome plovili do dolaska okupacione vojske na Rijeku, koji je uslijedio 17. novembra 1918. god.
Talijanske su vlasti već drugog dana okupacije naredile, da se naše zastave skinu i da se na njihovo mjesto digne ona njihova.
Ta naredba talijanske okupacione vlasti tako je porazno djelovala na naše pomorce, naročito na posadu onih brodova, da su odmah odlučili i napustiti svoje službe i ako su time stavili u pitanje svoja prava na penziju i opstanak svojih obitelji. Ova demonstrativna mjera od 300 kapetana i strojara proti okupacionoj vlasti jedinstvena je u analima historije pomorstva.
U ono doba postojalo je u Sušaku Narodno Vijeće, u kojem sam ja bio također referent za pomorska pitanja a istodobno sam sudjelovao u spomenutoj akciji kao i u organizovanju pomoraca: »Udruženje Jugoslavenskih pomoraca«.
Ta skupina je u znak protesta preko Nar. Vijeća podnijela jedan Memorandum na konferenciju mira u Parizu, koja je tada zasjedala, a o kojoj je sudjelovao i pok. W. Wilson. Taj Memorandum potpisalo je 300 pomorskih kapetana i strojara.
U toj akciji i organizaciji sudjelovalo je više agilnih kapetana kojima ne ću da iznosim imena, ali nikako ne mogu odoljeti, a da ne spomenem našega pokojnog kapetana Andriju Šikića.
U onom tadašnjem haosu nije bilo nikakove akcije niti nacionalnog rada u kojem nije sarađivao »barba« Andre; on je bio svagdje prvi, ma da je bio u odmaklim godinama, pa je tako i u toj akciji imao najvećih zasluga.
Povodom ovog Memoranduma konferencija mira u Parizu rješila je u martu 1919. god. da se odsad na svima rekviriranim brodovima ima vijati, u tu svrhu kombinovana, nova zastava, plavo-bijelo-plava po duljini u razmjeru: 1:2.50. Tim rješenjem data nam je zadovoljština od strane mirovne konferencije, ali nam je okupaciona vlast spremila osvetu: vojni zapovjednik Rijeke Francesco Saverio Grazioli odredio je, da se na brodove ne smije ukrcati niti jedan od potpisanih na Memorandumu.
Uslijed toga svi ovi potpisnici morali su se razići na sve strane i prilagoditi se drugim zvanjima.
Ta nova zastava je još 1919. god. počela iščezavati dok nije 1920. god. sasvim ukinuta bila.
Ta se zastava nalazi danas u muzeju grada Sušaka (a vjerojatno i u splitskom) i ostati će tu za vječna vremena kao simbol patriotizma pomorskih kapetana i strojara.
Kap. Ivan Perović
VAŽNOST RAZVOJA SUŠAČKE LUKE
| 
U luci Sušak lučkotransportne radnje moglo je obaviti odjedanput 10 parobroda duge plovidbe, oko 10 parobroda lokalnog prometa i oko 30 jedrenjaka različitih veličina.
|
Naši pomorci ploveći po raznim morima imali su prilike da upoznaju mnogo velikih luka u kojima se odvija ogroman promet. No zacijelo rijetko su mogli vidjeti luke, u kojima se razmjerno prema veličini njihove prostranosti razvija toliki promet kao u našem Sušaku.
Obzirom na površinu koju zaprema i veličinu svoje obale sušačka luka ide među najopterećenije luke Europe. To znači, da na jedan metar njezine obale otpada onoliki ili veći promet od onoga, koji se odvija na istom prostoru u Hamburgu, Rotterdamu, Marseilleu itd.
Kad se pak zna s kakvim se još manjkavim lučkim uređajima kod nas radi, onda će se tek moći ocijeniti veličina uspjeha, koji je postignut u napretku sušačke luke.
Danas Sušak nije samo izvozna luka za drvo kao što je to nekad bio, već je on postao i naša glavna uvozna luka, te tranzitno središte za neke zemlje Srednje Europe.
Osim izvoza drva odvija se u sušačkoj luci promet rudača, južnog voća, kolonijalne robe, a sada i žita te raznih drugih prekomorskih proizvoda. Sve mogućnosti daljnjeg razvoja prometa nisu još iscrpljene, pa bude li luka proširena, promet će još znatno porasti.
Od lučkog prometa imade naravno koristi grad i država, ali najvećim dijelom radništvo, koje u tom prometu nalazi izvor svoga opstanka.
Nameće se pitanje: čemu imade Sušak zahvaliti, da se je u njemu razvio toliki promet?
U prvom redu razvoj sušačke luke posljedica je njezinog povoljnog geografskog položaja, te odličnih željezničkih veza sa glavnim privrednim središtima Jugoslavije i susjednih zemalja u Srednjoj Europi.
Taj položaj omogućuje da se promet navuče na Sušak, ali se promet sam po sebi ipak ne bi navraćao u tu luku, da nema i drugih razloga za to.
Mora se naime voditi računa o tome, da u svjetskoj trgovini vlada velika utakmica, koja sili trgovca da računa sa svakom parom, ako želi da sebi održi stečene položaje na stranim tržištima, Uslijed toga on mora da bira uvijek najjeftinije puteve koji vode do onog trga, na kojemu je on zainteresiran.
Zato se često i preko volje mora služiti stranim lukama. Kako danas sve države na svijetu, u težnji da dadu zaposlenje što većem broju radništva, — svim mogućim sredstvima nastoje da promet navrnu na svoje luke, to je nastala prava borba za otimanje lučkog prometa.
Mi smo morali također da prihvatimo tu borbu, pa da tarifskim mjerama te organizacijom rada postignemo -ono, što je drugima puno lakše postići modernim saobraćajnim sredstvima i tehničkim napravama.
Ako hoćemo dakle zadržati sadanji uspjeh, potrebno je da svi oni koji žele dobro svojoj zemlji, gradu i sebi prionu na posao i da nastoje požrtvovnim radom doprinijeti svoj obol za opću korist, jer napredak sušačke luke znači napredak i boljitak radništva iz Sušaka i cijele njegove prostrane okolice.
V. C-ić.