RIJEČ G. GALEAZZA CONTE CIANA
U prošlom Velikom Tjednu potpisana su u Beogradu po pretstavnicima naše i talijanske vlade dva vrlo važna pakta: jedan politički, drugi ekonomski. Na tim dokumentima nalaze se danas potpisi Pretsjednika naše vlade i našeg ministra inostranih djela g. dra Milana Stojadinovića i ministra inostranih djela kraljevine Italije g. Galeazza conte Ciana. O sporazumima što ih je naš ministar inostranih djela utvrdio sa svojim talijanskim kolegom danas govori i piše javnost čitavoga svijeta, jer su ti sporazumi poslije svega, što se do sada događalo u ovom kutu Evrope, od velike međunarodne znamenitosti.
Naša je štampa donijela sadržaj onih ugovora, mi ćemo samo iznijeti nekoliko riječi, što ih je g, Galeazzo conte Ciano, izrekao na Veliki Četvrtak novinarima, što su se oko njega okupili može se reći iz svih strana svijeta.
G. Galeazzo conte Ciano kazao je:
»Oni (sporazumi) pretstavljaju prema tome osnovu, na kojoj će naše dvije zemlje izgraditi u budućnosti njihove odnose dobroga susjedstva, i oni će pretstavljati okvir, u kojem će obje države razvijati svoje odnose na obostrane koristi, koje mi želimo da budu sve prisniji i prisniji.
Uvjeren sam, da u ovom pogledu izražavam i mišljenje jugoslavenske vlade.
Ono što hoćemo da uklonimo, to je prije svega svaki izvor nepovjerenja. Ono što želimo da stvorimo jeste trajno prijateljstvo između naših dviju zemalja. Ja sam uvjeren, da će to imati najpovoljnije reperkusije na pogranično stanovništvo obih zemalja, koje će stanovništvo od sporazuma zaključenog između Italije i Jugoslavije osjetiti najblagotvornije djelovanje.
Sa svoje strane ja sam obavijestio g. pretsjednika Stojadinovića o potrebnim upustvima, koja su data nadležnim talijanskim vlastima, što se tiče učenja i upotrebe srpsko-hrvatskog i slovenačkog jezika i u pogledu bogosluženja na istom ovom jeziku«.
Iza g. Ciana govorio je g. dr. Milan Stojadinovic, koji je među ostalim izjavio:
»To što našim sporazumima daje naročitu etičku vrijednost je činjenica, da nijesu upereni ni protiv koga. Oni su oružje mira između susjeda i miroljubive saradnje između dvaju prijateljskih naroda. Oni otvaraju nove horizonte ne dirajući pri tome u naša stara tradicionalna prijateljstva, kao ni u naše postojeće međunarodne obaveze«.
PRVA ZARADA
Pok. pomorski kapetan Ivain Fiamin rado je pričao o starim prilikama i događajima, naročito o onima, što su se odigrali u njegovoj rođenoj Opatiji, dok je on još bio sasvim mlad. Neke je svoje uspomene iz vremena negdašnje Opatije i pobilježio. Ima među tim skromnim bilješkama jedna crtica, iz godine 1855, kad je na Rijeci i u Opatiji harala kolera kao nikada do tada. Budući da nisu vlasti poduzele nikakve mjere, kojom bi suzbili strahovitu zarazu, raširila se ova po svim mjestima Kvarnera.
Opatija je u ono vrijeme bila malo seoce sa jedva dvije stotine i možda još pedeset duša. Od toga broja treba odbiti najmanje pedeset mornara što su u ono strašno vrijeme plovili morem, od onih što su ostali kod kuće poginulo je od kolere oko 75 što mladih i starih i djece. Bilo je porodica, kojima je kolera odnijela tri do četiri člana. Cijeli voloski kotar imao je jednoga samoga liječnika, ali njega se nije nikada moglo naći, tako da je sav onaj svijet ginuo bez ikakve njege, a najmanje liječničke.
Jedina utjeha jadnim Opatijcima bio je njihov svećenik, kapelan Mate Ujčić, jedan od miljenika velikog biskupa Jurja Dobrile. On je zalazio u sve kuće, krijepio bolesne, a zdrave upućivao, kako se imaju čuvati strahovite pošasti.
Sa sobom je uzimao Fiamina, kome je tada bilo jedanaest godina.
Može se reći - piše kapetan Fiamin u onim svojim bilješkama, da sam svakog umrlog od kolere ispratio do groba s križem ili s duplirom. Mali Fiamin je za tu svoju tužnu službu dobivao po koji novčić. Te male pare on je sačuvao i kad mu se desila prilika da se ukrca, kupio je za one krajcare nešto robe i otisnuo se morem, a kako je bio štedljiv i bistar, nije potrajalo dugo, te je postao kapetan, a poslije čak i vlasnik broda.
ROŽENICE
»Na svakem samlju, na svakem piru...«.
I zaista nije u Istri bilo sajma pira ni zabave, gdje se ne bi čule »roženice«, kako u južnoj Istri nazivlju glazbalo, što je inače poznato pod imenom sopile ili — sopele.
Kobler u svojoj knjizi »Memorie per la storia della citta' liburnica di Fiume« veli (sv. I, str. 166) da je na dan sv. Jakova (25. jula) g. 1579 došlo u Opatiji do svađe između Kastavaca i Riječana, i da su otada uvrijeđeni Riječani prestali da polaze u Opatiju na sajam. Ali da se stara navada »ne zatare« Riječani su svake godine u na pomenuti dan polazili u Rečice, mjestance u blizini Kantride, i tu bi do kasne noći plesali pod domaćim sopilama ili kako ih već neka naša gospoda — a s njima i dobričina pok. Kobler, - zovu tororo. Riječ u novije vrijeme skovana, može biti i iz prezira prema našem starom glazbalu! Međutim to nije smetalo ni građane kao ni seljake, da se u izvjesnim zgodama uhvate u kolo i da u zvuku naših sopila, ili kako bi naš Balota rekao: roženica, provedu nekoliko ugodnih časova pod murvom, ladonjom ili drugim kojim stablom. Sopile su bile u uporabi stotine i stotine godina prije one historijske svađe u Opatiji g. 1579, i zvuci, što ih sopci na njima izvode iz pradavnih su vremena, iskonski. Ti su zvuci polegli na dušu jednom našem darovitom čovjeku, koji je već u svom prvom djetinjstvu uživao u njima i gdjegod bi čuo glas sopila, pohitao bi da ih sluša i da sve one njihove prastarinske glasove u sebe upije. I kao pravi od Boga nadahnuti miljenik Vila, on je od svih tih godinama i godinama skupljenih glasova stvorio velepjesan, kojoj je prema naslovu jedne vrlo lijepe pjesme dao ime „Roženice“.
Taj bogodani umjetnik— Ivan Matetić rođen je u selu Ronjgi kraj sv. Mateja na Kastavštini. Dugo je radio na tim svojim »Roženicama«, ali ih je i sretno završio i mi smo ovdje na Sušaku imali 5. prošlog juna sreću da to njegovo divno djelo čujemo u izvedbi čuvenog našeg pjevačkog društva »Lisinski«.
Svi što su prisustvovali izvedbi toga divnoga djela bili su vanredno razdragani i prožeti nekim blaženim osjećajem slušajući skladbu, koja se može s pravom ubrojiti među najbolja svjetska djela te ruke. Kad slušate neke moderne kompozitore boljeg glasa, sama vam od sebe nalijeću imena nekih njima srodnih majstora, dok naš Matetić stoji sam: od prve note do posljednje sve je njegovo i naše. Remek djelo!
A kako da ga nazovemo mi, Istrani, što sve one mile glasove nosimo već onamo od rođenja u svojim dušama? A nosili su ih i naši stariji »od bog 'zna kega vika ...!« Kako je bilo nama, dok smo kroz onu divnu muziku slušali tešku istinu, što je dvoranom, bolno zaječila:
»Vajk su naši dani teški bili...«
»Mučan nam je bija kruh naš svakidanji...
Kašu su jili naši stari i brmeč su bristili
starice ovsa prodavali da kupe malo soli,
ma ki bi od nas unako, kako su oni umili zakanta:
»Rodila loza grozda dva?«
I mi smo tu pjesmu one večeri slušali i plakali.-A u nama nije bilo žilice, koja nije zadrhtala, kad se ono nad podušeno milo pjevanje zbora digao jedan glas i potresen do srži izrekao: Velike sopele s vire već miljar lit,
kroza nje govore glasi naših starih od davne davnine
kamogod se krenemo, oni gredu s nami,
glasi crlene zemlje i krasa, glasi domovine.
Remek djelo? Još više:
Čudo je ona velepjesan, pravo veliko čudo!
Viktor Car Emin
Naši „Egipćani" na Kraljevim svečanostima u Sušaku
Prije nekih sedamdeset, osamdeset godina stigao je iz Ljubljane u Trst neki Stefančić. Krenuo je u: svijet onako kao što se veli trbuhom za kruhom. U Trstu se upoznao s nekom djevojkom iz Tržića (Monfalcone) vjenčao se s njome i jednog dana otplovio s njome u Port Said, gdje su se u ono doba zarađivale lijepe pare. U Port Saidu, kozmopolitskom gradu, što se tek dizao, otvori naš Stefančić nekakav posao, koji mu je nosio toliko, da je mogao sa svojom ženom pristojno da živi.
U Port Saidu rodio im se jedinac — Cezar. Čim je dijete odraslo, dali su ga u francuske škole. Malo po malo dečko je naučio francuski, engleski, talijanski, arapski, grčki — sve samo ne svoj jezik. Nikakvo čudo! Majka je govorila talijanski, otac je u poslovnici natucao uz to i nešto francuski i tako se u Stefančićevu domu rijetko kada čula koja slovenska ili hrvatska.
Ali pored svega toga starome je Stefančiću ostala živa uspomena, na svoj rođeni grad na, svoju daleku braću i lijepu slovensku zemlju, pa kako stari Ljubljančanin nije imao ni najmanje želje da postane Talijan ni Grk ni Arapin, ostao je u duši Slaven.
Taj svoj osjećaj prenio je poslije na svoga maloga Cezara, pričao mu o lijepom starom kraju, kupio mu harmoniku i naučio ga izvoditi na njoj neke već napola zaboravliene slovenske pjesmice. Tako je naš mladi Cezar u svoju dušu i u srce primao koješta, što ga je vezalo sa starim krajem i kad bi ga strani ljudi pitali, koje je narodnosti, on je s ponosom odgovarao: Slaven! A nije znao ni riječi slavenske!
Uto buknu svjetski rat. Nijemci se i Madžari digli da skrše i pregaze malu slavensku Srbiju. U njezinu obranu digla se slavenska Rusija, ali srpska je vojska morala da uzmakne preko kamenite Albanije na more. I što je od te junačke vojske ostalo, našlo se nekoga dana u Solunu, da se ondje bije za slobodu i ujedinjenje naše.
Tridesetgodišnii Cezar Stefančić pratio je sve to iz daljine, iz Port Saida. I jednog se dana diže, kaza ocu i majci zbogom, pređe u Solun i prijavi se kao dobrovoljac.
— Pa vi ne znate naš jezik, rekoše mu u pisarni nekoj.
— Naučit ću.
I naučio. A kako je dobro znao i govorio tolike druge jezike, došao je komandi kao naručen. A bio je u svojoj službi savjestan i neumoran. Ostao je na frontu gotovo tri godine i po. U Beogradu su ga zadržavali, ali on im je učtivo odgovorio:
— Svoju sam dužnost kao Slaven izvršio, a sad se vraćam Port Said svome poslu!
Pozdravio i otišao. U Port Saidu se zagledao u vrijednu djevojku Malteškinju. I u toj se novoj porodici govori tuđa riječ i francuska. Taj jezik naučio je i njihov jedinac. Ne zna ni on naš jezik, ali otac mu nabavio harmoniku, naučio ga neke stare slavenske pjesme, pričao mu o slavenskoj braći, o lijepim zemljama kojim je prošao prigodom velikog rata — i dečko je dušom i srcem naš. Kad u portsaidsku luku stigne kakva lađa s jugoslavenskom zastavom za Stefančićeve je to neki praznik. A kad se ono nedavno u Port Saidu usidrio školski brod „Jadran“ to je pak bila prava pomama. Mlade kadete trebalo pogostiti, biti im na ruku, a to naš Stefančić umije. A umiju i članovi naše male kolonije u Port Saidu. A kad nema u luci naših lađa, naš vrijedni Cezar uzimlje Kačića ili drugu koju knjigu narodnih pjesama i čita i pjevucka, a uz to kazuje i svome jedincu, što to u njima piše. Uzduh u Port Saidu nije Evropljanima najpovoljniji, zato Evropljanin, koji hoće da sačuva svoje zdravlje, treba da barem svake tri godine dođe u svoj stari kraj i da tu provede tri do četiri mjeseca. Ove godine otišli su Stefančićevi u naš Gorski Kotar i zadržali se više vremena u Fužinama. Solunski se je dobrovoljac osjećao presretan, što može da udiše slobodan domaći uzduh. Tome osjećaju on daje živa maha. Ima naših ljudi, koji ga razumiju, ali ima i takvih, kojima ne ide u glavu, da se može neko oduševljavati za ovu Jugoslaviju.
— Ali gospodine - vi živite daleko - vi ne znate. — Mi smo svi razočarani...
A naš Stefančić njima:
— Razočarani! Što će to reći — razočarani! A zar mislite da drugud u svijetu padaju ljudima u usta već pečeni »pulaštri«? Ili da ima neka zemlja, kojom teče med i mlijeko? C'est tout autre chose, Messieurs! Život je svuda borba: u svijetu, u državi, a često i u vlastitoj porodici. Dans la famille, oui! Razočarani! Que će que c'est ca? Čovjek od korjena i karaktera ne bi te riječi smio da ima u svom »dicionariju«. Non! Kad bi s jutra
- što neka Bog ne da! - navalio neko na ovu našu zemlju, ja bih se evo, sve ovako mator opet prijavio, a sa sobom bih poveo i sina! Mon fils unique aussi.
Krajem augusta spremao se na odlazak, ali je uto čuo, da će 6 septembra prigodom rođendana našeg mladog Kralja biti velike svečanosti, pa odluči počekati.
— Hoću još i to da vidim.
Nastale kiše, no on se još uvijek drži Fužina i čeka. Dva dana prije proslave stigao s porodicom u Sušak, a u nedjelju uveče bili su ti naši »Egipćani« prvi na mjestu, gdje se imala povorka da okupi. Već na prvom koraku kroz ono more svijetla, njihove su se oči sjale od zanosa. Do jedanaeste u noći, do časa, kad je svijet stao da se razilazi, učestvovali su oni s oduševljenjem u svim priredbama. Tako i sjutradan. Već su u sedam sati u jutro stali pred Sokolanom, umiješali se među mobilizirane Sokole i zatvorili se s njima u prostorijama sokolskog Doma. I kad se Sokoli svrstaše u povorku, da će na Trsat - krenuše i oni s njima. I neprestano s napetim fotografskim aparatom, nastojeći kako bi sa sobom ponijeli što više slika sa proslave, kakove je Sušak do sada malo vidio. Tako je bilo na povratku, pred spomenikom neprežaljenog Kralja Mučenika, tako i u Sokolani, gdje se izvodio posljednji dio obilatog programa Kraljevih svečanosti. Mnogo nisu razumjeli, oni naši Egipćani, ali su osjetili sve što je osjetila i sva ona sila svijeta u dvorani. To im se vidjelo u očima, što im se sjale od suza, naročito njemu, g. Stefančiću. A to se vidjelo i na kraju, kad se svi u dvorani digoše, da složno zapjevaju omiljelu »Hej Sloveni...«. U nama je ona divna pjesma budila more uspomena iz dalnje i bliže prošlosti. Dozivala nam je u pamet davne borbe, stare borce, koji već davno leže u grobu, i krajeve, koji su se nekoć od nje orili, a; danas ne smiju... U našeg čestitog »Egipćana« budila je druge uspomene: godine službe na solunskom frontu, po koji veseli sastanak na kakvom domaćem brodu, a onda misao na staroga oca, koji je tu pjesmu jednom u daleko vrijeme naučio u Ljubljani, ponio je sa sobom u Egipat, svirao je na harmonici i pjevao. I naučio njega kao što je on ovoga svoga dečkića, što također pjeva s nama.
Pa da ne gledamo s pouzdanjem i vjerom u budućnost ove naše divne rase!
C.
Od firme „Mate Švrljuga i drug." do „Jadranske Plovidbe"
Nedavno je g. Bogdan Durbešić, vrlo zaslužni šef kornere, odjeljenja »Jadranske Plovidbe«, otišao u stanje mira. I prije kao činovnik Ravnateljstva negdašnjeg ug. hrv. parobrodarskog društva i poslije na svom višem položaju u Direkciji Jadranske plovidbe g. Durbešić se je svojim radom, spremom i odanosti pokazao dostojnim povjerenja, što su ga u njega polagali njegovi viši. Naš se »Mornar« iskreno pridružuje svim onim glasovima, koji su tu vrlo lijepu stranu g. Durbešića istakli, s mnogo pohvale i srdačnosti.
Na njegovo mjesto dolazi g. Milan Švrljuga, unuk onog Mate Švrljuge, koji je negdje prije pola vijeka sa nekim svojim prijateljima osnovao nekakvo malo, parobrodarsko društvo, što se malo zatim pretvorilo u »Ug. hrvatsko par. društvo«, a odmah poslije sloma u »Jadransku plovidbu«.
Djeda Mata zatekla je smrt god. 1894 u jeku njegova neumornog rada i stvaranja. Umro je tvorac jednog velikog djela, ali je gledajući smrti u oči imao tu utjehu, da je to njegovo djelo majstorski postavljeno i određeno na dalnji sve veći uspjeh. Umro je daroviti i dalekovidni začetnik današnje »Jadranske plovidbe«, ali je njegovo djelo ostalo i dalje povezano s njegovim časnim imenom. Mate je otišao sa »zapovjedi«, ali su na »brodu« ostala njegova dva vrla sina, gg. Ante i Srećko. Ostali su kao na straži. Srećko kao nadzornik, Ante kao nautički ravnatelj. Onda je došlo, te se je i on, g. Ante, povukao u zasluženi mir, i evo sada ulazi u Direkciju kao šef komerc. odjeljenja njegov sin Milan.
Sve se to slijedi kao kod promjene straže na brodu.
Gosp. Milan Švrljuga čovjek je u najljepšim godinama. Obrazovan je svestrano, a naročito je dobro upućen u stvari pomorske. To svoje pomorsko znanje crpao je novi šef kom. odjeljenja »J. Pl.« – može se reći – na vrelu, za svoga sedamnaestgodišnjeg boravka i služenja u Engleskoj. Znanje, što ga je pokupio u knjigama, našlo je u stranim lukama odmah i svoju praktičnu primjenu tako da možemo već danas reći, da je »Jadranska Plovidba« u g. Milanu Švrljugi naišla na vrlo dobru silu.
Mi se tome od srca radujemo.
C.