Sušak je tijekom svoje povijesti iznjedrio veći broj obitelji čiji su članovi u jednoj ili više generacija uspješno djelovali u sportu i tjelovježbi. Neke od takvih obitelji bile su: Boras, Krišković, Richtmann, Ciotti, Arčanin, Ružić, Matković, Veljačić, Mini, Grkinić, Miculinić,
Polić, Bezjak, Šustar, Boršić, Koprivnikar, Pavešić, Felker, Matovinović, Vranić, Paškvan, Vičić, Klemen, Brozičević, Štrucelj itd. Manji dio njih već smo predstavili na stranicama naše revije. Ovoga puta donosimo priču o obitelji Smokvina koja se istaknula na raznim područjima.
Rodonačelnik obitelji bio je Josip Smokvina (Draga, 1867. – Rijeka, 1914.). Potekao je iz zemljoradničke obitelji koja se granala u više pravaca prema Rijeci, Sušaku i Kostreni. U vrijeme njegovog rođenja Draga je bila u sastavu Bakarskog municipija. Potom je od 1874. do 1876. bila samostalna općina. Taj status nije dugo zadržala i 1876. pripojena je općini Trsat a od 1882. u sastavu je gradske općine Sušak.
Josip je postao trgovac stokom i na tom poslu se obogatio. Bio je vlasnik velike kuće i okućnice na Trsatu, na čijem je mjestu kasnije izgrađena vojarna, a danas se nalazi sveučilišni kampus.
Posjedovao je i kuću na Sušaku u Križanićevoj ulici blizu Hotela Continental, još tri kuće u Zagrebu, kao i stan u Rijeci blizu Mrtvog kanala (nekadašnja Piazza Scarpa).
Njegova supruga Ana Smokvina, rođ. Perić (Rijeka, 1859. – Rijeka, 1920.), bila je skoro deset godina starija, što je bilo neuobičajeno za to vrijeme. Bavila se kućnim poslovima i brinula za obitelj. Imali su pet sinova: Veljka (1880. – 1944.), Vjenceslava (1882. – 1909.), Josipa (1888. – 1955.), Vilima (1890. – 1943.) i Milorada (1896. – 1945.). S obzirom na financijske mogućnosti sinovi su stekli dobru naobrazbu a trojica su dobili priliku da uče engleski jezik u Londonu. Poslije smrti roditelja svi su dobro zbrinuti jer im je otac ostavio svoj veliki imetak.
| 
Veljko i Slava Smokvina |
Najgoru sudbinu doživio je najmlađi sin Milorad, koji je radio u bankarstvu i životni put ga je odveo u Zagreb. U Drugom svjetskom rata djelovao je kao ilegalni član Narodnooslobodilačkog odbora, agitirao je za odlazak u partizane i davao novčane priloge za ''Crvenu pomoć''. Bio je u grupi 30 antifašista koje je ustaška vlast NDH dala javno objesiti u Remetincu kod Zagreba, 10. veljače 1945. radi odmazde zbog brojnih partizanskih diverzija.
Treba spomenuti da se na popisu članova Tjelovježbenog društva Primorski sokol odmah nakon početka djelovanja 1904. g. na Sušaku nalaze imena Josipa Smokvine starijeg i mlađeg.
Najstariji sin Veljko Smokvina, posebno interesantan za našu priču bio je najuspješniji od braće. Završio je Farmaceutski fakultet u Zagrebu. Po završetku studija stupio je u brak sa Riječankom Slavom Stipanović (1881. – 1967.), koja je potekla iz brodovlasničke obitelji. Prvi sin Vladimir rodio im se u Rijeci, a drugi, Ljubomir, u Đakovu gdje je Veljko proveo tri godine kao ljekarnik.
Nakon povratka otvorio je u obiteljskoj kući na Sušaku prvu ljekarnu i potom u blizini današnjeg Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci drugu ljekarnu. Poslovi su mu dobro krenuli, a onda je došao prvi svjetski rat 1914. g. i slom Austro-Ugarske Monarhije 1918.
Nakon upada D'Annunzija i njegovih ardita u Rijeku 1919. situacija se počela dramatično mjenjati. U kratkom roku krenuli su pritisci na sve one koji su mislili drugačije. Dio hrvatskih obitelji podlegao je pritisku i pristali su na talijanizaciju svojih imena i prezimena te na lojalnost novim vlastima. No bilo je i dosta onih koje nikakvi pritisci nisu mogli slomiti da se odreknu svoga roda i porijekla. Takva je bila i obitelj Smokvina. Zbog toga su 30. srpnja 1920. dobili dekret od policijske komande u Rijeci da moraju napustiti grad u roku od 24 sata jer nisu promijenili prezime u Smoquina.
Prešli su na Sušak koji je u novoj Kraljevini SHS dobio status grada. U datim okolnostima Veljko je nastavio voditi svoju ljekarnu kod Hotela Continental. Nakon što se talijanska vojska u ožujku 1923. povukla iz Sušaka, raspisani su izbori i u lipnju iste godine za prvog načelnika Sušaka izabran je dr. Juraj Kučić, poznati predratni političar, koji je na toj poziciji ostao do 1928.
U međuvremenu se u politiku uključio Veljko Smokvina, koji je kao magistar farmacije i ljekarnik uživao ugled u lokalnoj zajednici. Svakako su njegovom ugledu pridonijeli i sinovi, tada vrhunski sportaši, ali o tome će biti više riječi u nastavku teksta.
...