Svaka smrt, pogotovo smrt nama dragih i voljenih ljudi, ma koliko bila očekivana ili ne, uvijek nas iznenadi i zatekne nespremne na gubitak. Kada sam, pijući subotnju jutarnju kavu, saznala da nas je u petak, 15. svibnja navečer, zauvijek napustio dr. Danko Pavešić, naš dragi Pave kako smo ga u Klubu od milja zvali, sve se u meni pobunilo a razum je svim silama odbijao prihvatiti neumitnu spoznaju. Samo nedugo prije, negdje oko Uskrsa, proslijeđivala sam mu duhovite i pametne „korona virus“ poruke koje su kružile društvenim mrežama, da mu donekle uveselim samoizolaciju, koje smo se svi mi iz „rizičnih skupina“ disciplinirano pridržavali, i da mu dâm do znanja kako mislim na njega. Svi smo mi u Klubu bili svjesni njegovih godina i zdravstvenog stanja, ali on je bio puno mlađi od svojih godina a na svoje zdravlje nikad se nije žalio... njegov odlazak svakako je iznenadan, preuranjen, nepravedan, još uvijek odbijam shvatiti da više nije među nama!
Sve su danas rjeđi ljudi kakav je bio dr. Danko Pavešić i u jednom kratkom tekstu teško je opisati mnogobrojne aspekte njegove osobnosti i pobrojiti sve njegove ljudske kvalitete. Rođen 10. kolovoza 1931. godine u Gorici, u Italiji, potekao je iz ugledne sušačke građanske obitelji u kojoj su njegovane istinske kvalitete građanskog svjetonazora i uljuđenog, urbanog načina života koje je, još kao dijete, usvojio za čitav život.
Maturirao je na II. gimnaziji u Rijeci (Sušačkoj gimnaziji), nakon studija u Ljubljani diplomirao je na Medicinskom fakultetu te položio specijalistički ispit iz ginekologije i porodništva. Doktorirao je na Medicinskom fakultetu u Rijeci, gdje je dugi niz godina predavao u svojstvu redovnog sveučilišnog profesora.
U četverogodišnjem mandatu od 1995. do 1999. bio je dekan Medicinskog fakulteta te rektor Sveučilišta u Rijeci u dvogodišnjem mandatu.
Bio je priznati stručnjak u svom liječničkom pozivu kojem se predano posvetio do kraja dugog i uspješnog radnog vijeka. Sušačka bolnica bila je njegov drugi dom, mnogim je ženama liječenjem pomogao u ostvarenju majčinstva, generacijama naših sugrađana i sugrađanki pomogao je doći na ovaj svijet. Bio je vrstan kirurg, potvrđujem to vlastitim iskustvom, njegovom zaslugom danas pišem ove retke.
Najtužniji dan njegove profesionalne karijere svakako je 28. ožujka 1975. kada je, spletom nesretnih okolnosti, došlo do požara u sušačkom rodilištu i stradanja 25-ero novorođenčadi. Nikada to nije prebolio, iako u tome nije bilo nimalo njegove krivnje.
Pored brojnih znanstvenih radova dr. Pavešić napisao je knjigu Bolnička ginekologija i porodništvo na Sušaku 1935.-1985. Za požrtvovno obavljanje liječničkog posla nagrađivan je brojnim priznanjima a odlikovan je i Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića.
Vrlo rano počeo je trenirati plivanje i vaterpolo, sportske discipline koje je nadasve volio i koje su, pored medicine, obilježile njegov život.
Već 1947. godine, kao šesnaestogodišnji mladić, prvi put je nastupio za seniorsku ekipu u vaterpolu i do 1959. godine bio je član prvog sastava Primorja, kluba u kojem je doživio brojne sportske uspjehe na nacionalnoj i državnoj razini, ali iznad svega, i najljepša prijateljstva sa svojim klupskim suigračima.
Mnogima u našem gradu dobro je poznat nerazdvojni trojac Zdravko Ćiro Kovačić, Igor Koprivnikar i Danko Pavešić, čije je legendarno prijateljstvo trajalo i povezivalo ih neraskidivim vezama gotovo cijeli njihov život.
Iako se s dvadesetosam godina oprostio od aktivnog igranja vaterpola, nikad ga nije napustio, u upravi Primorja obavljao je različite važne dužnosti, naročito nakon reorganizacije i promjene imena u Športsko društvo Primorje 08 u prosincu 1990. Punih 13 godina obnašao je funkciju predsjednika društva, a od 2003. do 2011. bio je član predsjedništva.
Za svoje sportske uspjehe, za neumoran rad u Klubu i doprinos razvoju vaterpolo-sporta primio je brojne nagrade i priznanja. Dobitnik je i Trofeja Hrvatskog olimpijskog odbora za životno djelo.
Istinski zaljubljenik u more, plivanje i vaterpolo, „primorjaš“ od glave do pete kako ga je nazvao Branko Mijić u svom oproštajnom tekstu, Danko Pavešić bio je sveprisutan u životu Primorja 08 do zadnjeg dana, dočekavši i osvajanje titule vaterpolskog prvaka Hrvatske kao ostvarenje svog davnog sna i nadanja svojih klupskih kolega... bio je zaista „primorjaš“ do posljednjeg daha...
Pišući ove retke, prisjećam se vremena u jeku Domovinskog rata, jednog sunčanog subotnjeg prijepodneva, 11. travnja davne 1992. godine i prepune dvorane Sušačke gimnazije u kojoj je tog dana održana osnivačka skupština Kluba Sušačana. Za govornicom, u svečanom odijelu, elegantan kao i uvijek, dr. Danko Pavešić objašnjava prisutnima potrebu i ciljeve osnivanja Kluba, prve udruge civilnog društva u Primorsko-goranskoj županiji, koja tada još nije bila administrativno ustrojena i jedne među prvim udrugama takve vrste u Republici Hrvatskoj, novoj državi koja se stvarala u stradanjima ljudi i rađala iz pepela rata. Njegove riječi izrečene tada, cit.:
„Suština osnivanja ovakvog KLUBA nije ništa drugo doli narasla potreba za tim da cijela okolina osjeti da u ovom gradu postoji građanska jezgra koja je ranije živjela europskim ritmom, poštivala pravila građanskog ponašanja, i uz to ostala vezana uz primorski kamen, uz svoj čakavski dijalekt i ponosna na vlastito stvaralaštvo i dostignuće.“
I danas su to osnovni moto našeg djelovanja.
Danko Pavešić bio je jedan od utemeljitelja i osnivača Kluba Sušačana, koji se tih davnih dana formirao u udrugu civilnog društva u čijem je Statutu kao osnovni cilj djelovanja zapisan „rad na dobrobiti društvene zajednice i njenih građana“.
Već iduće godine, u travnju 1993. počela je izlaziti Sušačka revija, najprije kao glasilo Kluba, a već od osmog broja nadalje kao „Glasilo za kulturu i društvena zbivanja Hrvatskog primorja, Kvarnerskih otoka i Gorskog kotara“. Idejni začetnik i glavni pokretač objavljivanja časopisa opet je dr. Pavešić, koji je uspio oko sebe okupiti nekolicinu tada vrlo mladih riječkih pisaca i kulturnih djelatnika željnih da se stvori časopis u kojem će naći mjesta vrijednosti našeg grada i kraja. Bio je odgovorni urednik neprekidno od prvog do jubilarnog stotog broja, objavljenog krajem 2017. Pune 24 godine, zajedno s glavnim urednikom i uređivačkim kolegijem, birao je sadržaj svakog novog broja časopisa i bio odgovoran za uređivačku politiku, ali i zaslužan za uspjeh i prepoznatljivost Sušačke revije u kulturnim i književnim krugovima diljem Lijepe naše. I na samo njemu svojstven način kojim je pristupao mnogim svojim aktivnostima, s puno pregalaštva, entuzijazma, ljubavi i žara, radio je to na čistoj volonterskoj osnovi.
Pod njegovim vodstvom, Sušačka revija postala je respektabilan kulturni časopis zaslužan za očuvanjem od zaborava mnogih značajnih događaja i ljudi iz prošlosti i sadašnjosti našeg grada i kraja, za podizanje svijesti o vlastitim vrijednostima naše povijesne, kullturne, etničke i etnološke baštine, za očuvanje vlastitog identiteta i građanskih tradicija, za njegovanje kozmopolitskog ozračja i širokog demokratskog poimanja stvari koji nas krase i po kojima smo različiti od drugih. Za njegov dugogodišnji nemjerljiv doprinos u radu i napredovanju Kluba Sušačana te u nakladništvu Sušačke revije, u prigodi svečane prezentacije jubilarnog stotog broja, odužili smo mu se tek skromnom zahvalnicom.
Danko Pavešić bio je pravi, rekli bi Splićani „fetivi“ Sušačanin, zaljubljen u svoj grad i primorski zavičaj, u svoj plemeniti poziv i posao liječnika, u vaterpolo i svoje Primorje i, nadasve, u svoju obitelj. Jako je volio i svoj Valun na Cresu u kojem je provodio ljetovanja s obitelji i druženja s dragim prijateljima te koristio svaku priliku da mu se ponovno vrati.
Jednom prilikom putovali smo njegovim automobilom na prezentaciju Sušačke revije u Mali Lošinj. Vozeći se prelijepim creskim krajolicima, pored pitoresknih gradića kao što je Orlec, Danko mi je rekao da je za njega Cres „otok biblijskog ozračja“. Složila sam se s njim jer je Cres zaista jedini jadranski otok koji je svoju iskonsku, prirodnu ljepotu u najmanjoj mjeri narušio apartmanizacijom i kvazimodernom turističkom i stambenom izgradnjom.
Uvijek je bio ugodan sugovornik i zauvijek ću žaliti što nisam više vremena provela u razgovoru s njim. Priznajem, pomalo sam se bojala i osijećala ignorantski u usporedbi s njim, diveći se njegovom ogromnom znanju i informiranosti. Bio je istinski intelektualac, erudit širokog obrazovanja i velikog znanja, čovjek otvorenog uma, sa stavom o svim stvarima o kojima je mogao meritorno raspravljati. S malo riječi uvijek je puno rekao, njegova je osobnost imala pokriće.
Jako je volio Sušak i Rijeku, bio je zainteresirani građanin voljenog grada, čovjek urbanih navika, uljuđenog ponašanja, s izrazitim osjećajima mjere i pravednosti u svim situacijama. Aktivno je sudjelovao u društvenom životu Rijeke kroz svoje brojne, uglavnom volonterske aktivnosti, najviše angažiran u Klubu Sušačana, ali i na drugim mjestima gdje je nesebično dijelio svoje znanje i pomoć. Jednostavan, samozatajan i skroman, kakav je bio, sve je to radio na sebi svojstven, diskretan i decentan, gospodski način, uvijek spreman pomoći drugima, nikad ne očekujući ništa zauzvrat. Svemu čime se bavio pristupao je s puno ozbiljnosti, ali uvijek s osmijehom na licu i blagošću u očima, poštujući ljude oko sebe, uvijek dobronamjeran prema svima, pa i onima koji to baš i nisu zaslužili. Bio je pravi gospodin kakav se rijetko sreće, iznad svega bio je dobar i pošten čovjek, kako ja volim reći „čovjek s veliko Č“. Svoj je ispunjeni život proživio punim plućima, uzdignuta čela i svjetla obraza na ponos svoje obitelji koju ostavlja iza sebe.
Njegov će nam lik nedostajati u šetnjama gradom, falit će nam u kafićima na Korzu, kraj Konta i na njegovom voljenom Trsatu.
Kad veliki ljudi odu, ostavljaju trag u vremenu. Jedan od takvih ljudi bio je dr. Danko Pavešić, naš dragi Pave, kojeg smo imali čast poznavati i s njime surađivati. Iza njega ostat će duboki trag u životu našeg grada, u životima mnogih naših sugrađana, ostat će i neizbrisivi trag u srcima i sjećanjima svih nas koji smo ga poštovali i voljeli. Hvala mu na svemu čime nas je zadužio i čemu nas je svojim primjerom i djelom, naučio.
Zbogom Danko, zbogom dragi prijatelju, počivaj u miru, zaista si to zaslužio!
Tamara Morić