Zadnjih godina povećanjem turizma ljudi pobuđenog interesa za nove destinacije, običaje i kulture traže nove sadržaje i priče. Među ostalim sve češće i starinska groblja postaju zanimljive zone za turiste, ali i domicilno stanovništvo. I to, zbog hortikulture i umjetnosti kako likovne tako i literarne. Pažnju pobuđuju neobični mauzoleji ali i simbolične dekoracije grobova i natpisi na njima, posebice ako su uz osnovne podatke o pokojniku, obilježeni i dodatnim epitafom koji se može smatrati specifičnim književnim funkcionalnim izrazom. Taj zapis prenosi poruku o smrti ili pokojniku, iako ne mora nužno biti napisan riječima (već i slikom ili simbolima) pa čak niti odmah nakon smrti. Neki ljudi, međutim, pripreme epitafe znatno prije vlastite smrti kao kraći nadgrobni natpis, stih ili pjesmu poput svojevrsnog spomenara na lik i djelo pokojnika.
Prvi epitafi potječu iz antičke Grčke o čemu na našem području svjedoče kameni ulomci iz Salona (Solina). Običaj se prihvatio i primjenjivao i u srednjem vijeku, a uz neke mijene i na stećcima. Na području gdje su očuvani evidentirano je oko 400 srednjovjekovnih epitafa. Na stećcima su pisani ćiriličnim pismom danas poznatom kao bosančica. U tadašnjim se crkvama na grobovima velikodostojnika, nastavio običaj upisa epitafa, najčešće opširnijeg, i to na latinskom, a i danas se na riječkim grobljima naiđe na poneki latinski epitaf kao i na talijanskom, mađarskom, engleskom ili njemačkom jeziku, zahvaljujući burnoj gradskoj prošlosti:
...