SUŠAČKA REVIJA broj 38/39 stare obitelji IZ SALONA OBITELJI OSSOINACK Irvin Lukežić Prolazeći riječkom Fiumarom, gdje nekoć bijaše stara gradska luka u koju pristajahu brojni jedrenjaci, pred našim očima promiču dobro nam poznata pročelja građanskih kuća što se izmjenjuju u pravilnom nizu, tvoreći neku vrst zanimljive vizualne kulise što podsjeća na vremena nekog davnog prosperiteta. Osim dominantne Adamicheve palače, u kojoj se neko vrijeme nalazila stara riječka gimnazija, ondje se, na križanju Ulice Žrtava fašizma i Fiumare, nalazi i starinska dvokatnica s lijepim kamenim portalom i mansardnim potkrovljem. Ta je kuća nekada pripadala obitelji Ossoinack, čiji će članovi generacijama igrati značajnu ulogu u privredi, politici i kulturi grada na ušću Rječine. Uspon ove obitelji, koji započinje još krajem XVIII. stoljeća, povezan je s pomorstvom i trgovinom. Prvi njen poznati član bio je Andrija Osojnak (1736.-1796.) iz Voloskoga, pomorski kapetan, posjednik maloga brika, koji je trgovao uljem i vinom duž jadranskih obala. Možemo pretpostaviti da se on, ili neki njegov predak, doselio u Volosko iz neposrednoga zaleđa. Naime, u blizini Matulja postoji selo Osojnaki. Prema jednoj su predaji Osojnaki nekada davno u Liburniju doselili iz Kranjske. Godine 1774. kapetan Andrija Osojnak, čije se prezime u suvremenim dokumentima piše kao Ossoignak ili Ossojnah, živio je u Voloskome, u kući obilježenoj brojem 64 (25). Umro je u Poreču. Iz braka sa suprugom Antonijom imao je sina Josipa. Josip Osojnak (1774.-1846.), nastavljajući očevim stopama, također bijaše pomorski kapetan i trgovac. Kao brodovlasnik (padrone di barche) obalnom je plovidbom trgovao između Rijeke, Dalmacije i susjednih talijanskih pokrajina. Jednu su mu lađu uništili Francuzi u blizini Visa, dok će ostale njegove jedrenjake usidrene na Fiumari spaliti Englezi tijekom opsade grada 1813. godine, što će dovesti do njegova gospodarskoga sloma. Godine 1795. oženio se Marijom rođ. Sučić Šmogorić (1774.-1817.) iz Voloskoga, s kojom je imao dvanaestero djece. Odmah po njenoj smrti (1818.) sklopio je brak s Katarinom rođ. Puž. Dvadesetih je godina preselio u Rijeku, gdje kasnije i umire. Natalin Gennaro Među brojnom će Josipovom djecom u sljedećoj generaciji najistaknutije mjesto pripasti Natalinu Gennaru Ossoinacku (Volosko 1.1.1816.-Rijeka, 15.X.1897.), njegovome najmlađemu sinu. Budući da je zbog bankrota očeve trgovine roditeljska kuća morala biti prodana, a ostala imovina razdijeljena, Gennaro se, izgubivši majku kao jednogodišnjak, vrlo rano morao osamostaliti. Već kao dječak doselio se u Rijeku i počeo ploviti na jedrenjacima svoje starije braće. Stekavši vremenom znatnu ušteđevinu, posvećuje se veletrgovini vinom i kupuje veliku gostionicu u Rijeci. Gostionica se nalazila na Fiumari, tadašnjoj gradskoj luci, gdje su pristajali trabakuli s vinom iz Dalmacije. Poslovati je počeo kao samouki trgovac, bez ikakve tuđe pomoći naučivši čitati, pisati i računati. U osamnaestoj godini upustio se trgovinu, u dvadesetoj je već ortak svojih poslodavaca i dobročinitelja, te naposljetku postaje samostalni poduzetnik, vlasnik krčme i vinarske trgovine. Budući da se odlikovao neobičnom bistrinom duha i rijetkom okretnošću te pokazivao vještinu u ophođenju s ljudima, u poslovima je brzo napredovao. U tome će mu biti od koristi čak i neuobičajeno snažna građa. U obitelji se pričalo da je mogao prenositi velike vinske bačve držeći ih prstima za otvore, kao da su prazne. Na taj način znao ja zavarati carinike s kojima se svakodnevno susretao na staroj riječkoj Rivi! Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
IZ SALONA OBITELJI OSSOINACK
Irvin Lukežić
Prolazeći riječkom Fiumarom, gdje nekoć bijaše stara gradska luka u koju pristajahu brojni jedrenjaci, pred našim očima promiču dobro nam poznata pročelja građanskih kuća što se izmjenjuju u pravilnom nizu, tvoreći neku vrst zanimljive vizualne kulise što podsjeća na vremena nekog davnog prosperiteta. Osim dominantne Adamicheve palače, u kojoj se neko vrijeme nalazila stara riječka gimnazija, ondje se, na križanju Ulice Žrtava fašizma i Fiumare, nalazi i starinska dvokatnica s lijepim kamenim portalom i mansardnim potkrovljem. Ta je kuća nekada pripadala obitelji Ossoinack, čiji će članovi generacijama igrati značajnu ulogu u privredi, politici i kulturi grada na ušću Rječine. Uspon ove obitelji, koji započinje još krajem XVIII. stoljeća, povezan je s pomorstvom i trgovinom. Prvi njen poznati član bio je Andrija Osojnak (1736.-1796.) iz Voloskoga, pomorski kapetan, posjednik maloga brika, koji je trgovao uljem i vinom duž jadranskih obala. Možemo pretpostaviti da se on, ili neki njegov predak, doselio u Volosko iz neposrednoga zaleđa. Naime, u blizini Matulja postoji selo Osojnaki. Prema jednoj su predaji Osojnaki nekada davno u Liburniju doselili iz Kranjske. Godine 1774. kapetan Andrija Osojnak, čije se prezime u suvremenim dokumentima piše kao Ossoignak ili Ossojnah, živio je u Voloskome, u kući obilježenoj brojem 64 (25). Umro je u Poreču. Iz braka sa suprugom Antonijom imao je sina Josipa. Josip Osojnak (1774.-1846.), nastavljajući očevim stopama, također bijaše pomorski kapetan i trgovac. Kao brodovlasnik (padrone di barche) obalnom je plovidbom trgovao između Rijeke, Dalmacije i susjednih talijanskih pokrajina. Jednu su mu lađu uništili Francuzi u blizini Visa, dok će ostale njegove jedrenjake usidrene na Fiumari spaliti Englezi tijekom opsade grada 1813. godine, što će dovesti do njegova gospodarskoga sloma. Godine 1795. oženio se Marijom rođ. Sučić Šmogorić (1774.-1817.) iz Voloskoga, s kojom je imao dvanaestero djece. Odmah po njenoj smrti (1818.) sklopio je brak s Katarinom rođ. Puž. Dvadesetih je godina preselio u Rijeku, gdje kasnije i umire. Natalin Gennaro Među brojnom će Josipovom djecom u sljedećoj generaciji najistaknutije mjesto pripasti Natalinu Gennaru Ossoinacku (Volosko 1.1.1816.-Rijeka, 15.X.1897.), njegovome najmlađemu sinu. Budući da je zbog bankrota očeve trgovine roditeljska kuća morala biti prodana, a ostala imovina razdijeljena, Gennaro se, izgubivši majku kao jednogodišnjak, vrlo rano morao osamostaliti. Već kao dječak doselio se u Rijeku i počeo ploviti na jedrenjacima svoje starije braće. Stekavši vremenom znatnu ušteđevinu, posvećuje se veletrgovini vinom i kupuje veliku gostionicu u Rijeci. Gostionica se nalazila na Fiumari, tadašnjoj gradskoj luci, gdje su pristajali trabakuli s vinom iz Dalmacije. Poslovati je počeo kao samouki trgovac, bez ikakve tuđe pomoći naučivši čitati, pisati i računati. U osamnaestoj godini upustio se trgovinu, u dvadesetoj je već ortak svojih poslodavaca i dobročinitelja, te naposljetku postaje samostalni poduzetnik, vlasnik krčme i vinarske trgovine. Budući da se odlikovao neobičnom bistrinom duha i rijetkom okretnošću te pokazivao vještinu u ophođenju s ljudima, u poslovima je brzo napredovao. U tome će mu biti od koristi čak i neuobičajeno snažna građa. U obitelji se pričalo da je mogao prenositi velike vinske bačve držeći ih prstima za otvore, kao da su prazne. Na taj način znao ja zavarati carinike s kojima se svakodnevno susretao na staroj riječkoj Rivi!
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.