Radišni istarski i liburnijski puk nikada se nije bunio protiv Austrije: stoljećima pokorno služeći gospodu, uvjerio je sam sebe da je tuđin poslan od Boga da uživa i ubire, a kasnije, u eri turizma, i plaća, ali nikako da žulja nježne ručice. Austrijanci, pak, nikada nisu ove krajeve pljačkali otvoreno, već su ih muzli fino i diskretno, gotovo neprimjetno, istodobno gradeći i investirajući u njih kao da će ovdje vječno ostati. Tako je u naše stare prema Franji Josipu i njegovoj administraciji usađeno čvrsto strahopoštovanje kao najučinkovitiji tihi znak germanizacije.
Drugačije je bilo s Talijanima: percipirani oduvijek kao manjafogi i nametljivci. Talijani i njihovi podržavatelji talijanaši ovim su krajevima već za austrijskog vremena dosađivali prikazujući se kao kulturno, pa i fizički, superiorna skupina. Stoga je 1918. za naše stare značila krah uređenog svijeta (za koji će tek kasnije, na svoje veliko iznenađenje, doznati da je bio »tamnicom naroda«), a spoznaja da su ih velike sile servirale baš Talijanima bit će obilježena scenama očaja poput one kada je Ivan Matetić Ronjgov na opatijskom mulu lovio poštaricu za vrat i prijetio da će je baciti u more ako još jednom vrisne »Eviva l'Italia!«. Unatoč svemu, Talijani su zasjeli na našu obalu i uspjeli je zadržati čitavih četvrt stoljeća: neusporedivo kraće od Austrijanaca, ali dovoljno dugo da joj nanesu podosta čemera i jada. Ukidanje hrvatskih škola, talijanizacije imena, kršenje i paljenje čitaonica, divljanja Subanovih voloskih skvadrista, pljuske na ulici za progovorenu hrvatsku riječ, ricinus i zatvor – samo su dio odgojnog arsenala fašističke ere. I dok su se na Ljetnoj pozornici održavali operetni festivali, duga kolona učitelja i narodnjaka vukla se bježeći prema Sušaku, Kastvu, Zagrebu, Bosni ili Makedoniji. Izbijanje rata 1941. nije promijenilo ništa bitnoga: talijanska vojska nije činila zvjerstva kao ustaše, četnici ili Nijemci u drugim krajevima Balkana, a komunistička partija u Istri i Liburniji imala je tek nekoliko članova koji su mahom početkom rata provaljeni i pohapšeni. Kako je, osim toga, Kominterna uporno Istru svrstavala pod jurisdikciju talijanskih komunista, nije čudo da je organizacija ustanka kronično kasnila. Tek listopada 1941. osnovan je u Rijeci prvi partijski aktiv za Istru, pod okriljem OK KPH za Hrvatsko primorje. Sredinom 1942. već su izvedene i prve sabotaže u Rovinju i Puli1, a u listopadu iste godine kod Rukavca u zrak leti i teretni vlak.2 Lipnja 1942. izdvaja se pet boraca iz slovenske Brkinske partizanske čete i pod komandom Ivana Brozine-Slovana kod Kućeli zasniva logor kao zametak buduće Prve istarske partizanske čete.3 Sve su to, međutim, bile tek najave velikog požara.
Dugo očekivani preokret omogućila su zbivanja na sredozemnim frontovima 1943. godine. U svibnju je Italija biva istjerana iz Afrike, u srpnju se Saveznici iskrcavaju na Siciliji. Do travnja 1943. u Istri se formiralo 60 NOO-a4, a stotine Istrana priključuju se partizanskim jedinicama u Gorskom kotaru (kamo ih vodi, među ostalima, i Joakim Rakovac). Privremeno rukovodstvo KPH za Istru osniva se Karojbi još u ožujku, kao i ogranci AFŽ-a i SKOJ-a, a pet mjeseci kasnije počinje izlaziti i Glas Istre kao glasilo Narodne fronte.5 U noći na 31. kolovoza 1500 Istrana ruši blizu 1000 telefonskih stupova na potezu od Opatije do Pule.6 Krajem srpnja pada vlada Benita Mussolinija. Njegov nasljednik, general Pietro Badoglio, potpisuje kapitulaciju, doduše, tek 3. rujna, a objavljuje je 8. rujna uveče, na radiju.
Nakon talijanske okupacije Ante Pavelićnje telegramom pokušao dobiti Liburniju. Avioni
su nad Sušakom bacali letke upućene Hrvatima i Hrvaticama izmučene Dalmacije.
Na fotografiji talijanska vojska pred vojarnom na Trsatu.